Stihovi iz naslova pjevali su se na našim stadionima u drugoj polovici 80-tih godina prošlog stoljeća, bez da je itko razmišljao što će se dogoditi, ako se ostvare. Danas se na igralištima sve manje pjeva, a sve više izvode opasne radnje koje nas sramote pred cijelim svijetom i dovode u opasnost ljudske živote. Oštro osuđujući huliganske izgrede na utakmici Hrvatska-Češka, jako je teško zauzeti ispravan stav i ponuditi rješenje problema. Stereotipno bi bilo reći: glave su vruće, pričekajmo stegovnu mjeru, žalbene rokove i nadajmo se da se nikada neće ponoviti. Dobro igramo, imamo vrhunske reprezentativce i solidan stručni štab u kojemu između ostalih sjedi Joe Šimunić. Ali, jebiga imamo prosječne analitičare poput Vlaovića i Jeličića koji komplekse iz igračkih dana nastoje kompenzirati prodajući „muda pod bubrege“ i obmanjujući naciju kao da nitko u Hrvatskoj ne zna gledati nogomet. U studiju HRT-a jedino Igor Tudor smije reći o igri ono što zaista vidi i jedino on replicira ishlapljelom Beusanu i njegovom (ne)prirodnom položaju ruke i silnim naputcima FIFA-a i UEFA-e koji su nas doveli do toga da smo donekle naučili što je „offside“, ali sada više nemamo pojma što je jedanaesterac i kada se dosuđuje. Mila Horvat se sama marginalizirala stavljajući se u službu onih koji su pošteni i nemaju pravomoćne presude protiv sebe, a Drago Ćosić se gura u prvi plan lupetajući gluposti i dovodeći u sumnju i ono malo nogometnog znanja koje posjeduje. No, iluzurno je očekivati da gore spomenuti pljuju u tanjur iz kojega kusaju.Tko površnije prati nogomet neka „ugugla“ monolog Švabe Osima nakon utakmice na SP u Njemačkoj 2006. godine između Hrvatske i Australije. Iako smo dva puta vodili, također je završilo 2:2, ali nitko, ama baš nitko nije imao zamjerke na igru i nastup osim Osima.
Jako je mnogo dobrih stvari u igri naše reprezentacije, ali ima i onoga što mnogi ne vide, a i ne želi javno reći. Značajnu ulogu već godinama u našoj reprezentaciji čine igrači oni koji nisu proizvod HNL-a. Ili su dobili državljanstvo, ili su kroz Hrvatsku ligu prošli sporadično: Petrić, Eduardo, braća Kovač, Šimunić, Pršo... Njihov doprinos je jako velik i neiscrpan, a s vremenom će se pojavljivati sve više igrača koji će sa Domovinom imati sve tanje i manje veze. Razlog je jednostavan. To je zbog emigracije i bježanije trbuhom za kruhom. Takvi igrači danas su Rakitić i Perišić i upravo između njih dvojice treba tražiti najboljeg Hrvatskog igrača. Čast Luki Modriću, ali ova dvojica nas nose godinama i iza sebe imaju vrhunsku karijeru, a ljubav prema Hrvatskoj nije im usađena pri potpisu sumnjivih menadžerskih ugovora i Prodanovićevim digresijom: „Nećeš dobiti ni poziv, a ako te slučajno pitaju to nemoj spominjati...“
Prve dvije utakmice (Turska, Češka) igramo odlično osim zadnjih 20-ak minuta protiv Češke i osvajamo 4 boda, a da Modrićev volej „nije sjeo“ kao što nije morao sjesti imali bi još dva boda manje na kontu ne zbog Modrića, naravno, nego zbog stopera. Vida i Čorluka su pošteni borci, dobri igrači, ali jebi ga, koncentracija im popušta pri kraju utakmice pa u susretu protiv Češke Čarli kasni na centaršut, a Vida pravi penal što se pokazalo ključnim momentima u kvarenju cjelokupnog dojma.
Kada je Ivica Olić znao onako mahnito iskakati iz formacije i letati za loptom poput muhe često bi dobio po prstima od kritike (Štimac) kako se previše troši i ne podređuje dovoljno taktici. Danas Čorluka šprinta 80-ak metara bez veze, troši se i iznosi loptu do protivničke gol-aut linije i to nitko ne vidi. Kasni na centaršut, ali se to ne smije reći, dok se za Madžukića Vlaović tvrdi da nije rođeni strijelac. Pa što ima veze. Rođeni ili ne rođeni za reprezentaciju Hrvatske dao je više golova od Vlaovića i još k tomu stigne sve zatvoriti. Blokira i zatvara po cijelom terenu, nerijetko i u vlastitom šesnaestercu samo što to nitko ne vidi i ne želi reći, a ako Modrić oduzme loptu onda se pjevaju hvalospjevi o briljantnom čitanju igre. Što se tiče stopera još nije kasno da pokušaju proučiti Talijanski trio (Barzagli, Bonucci, Chiellini) za koji imam dojam da ne bi kapitulirali da ih ceo svet napada 7 dana.
Ante Čačić može postati europski prvak. Može i svjetski. Nikada se ne zna, ali ono što se decidirano zna - Čačić je dobar finomehaničar, ali loš nogometni trener. On se do čelnog trenerskog mjesta u reprezentaciji nije uspeo svoji radom, znanjem i nogometnom filozofijom nego sposobnošću da pregrize, prešuti i zadrži u sebi svoje mišljenje (ako ga uopće ima). Ne tvrdim da je loš čovjek, ali nekog vraga o nogometu znamo i ovdje u Brodu. A, ako ne znamo logički zaključimo: Tomislav Ivić, autor nekoliko taktičkih postavki koje egzistiraju i dan danas u mnogim klubovima i reprezentacijama, poliglota i trofejni trener nikada nije bio selektor Hrvatske. Ante Čačić jest. To dovoljno govori samo za sebe.Čačićevi glavni nogometni postulati su polijevanje igrališta prije treninga i planiranje pijanstva s igračima ukoliko pobijede utakmicu, a nogometni autoritet izbrusio je na Dejanu Lovrenu, odnosno već u prvoj utakmici priznao pogrešku uvodeći Gordona Schildenfelda u igru. Isto je ponovio i u drugoj i time otkrio svu raskoš svoga trenerskog genija. Vjerojatno je Šifu dao naputak da malo zadržava vrijeme jer se to tako radi u Zadru, Dubravi, Sesvetama, Zaprešiću, Koprivnici, Velikoj i drugim nogometnim megapolisima u kojim je Čačić brusio zanat.
Kada smo već kod Lovrena, umalo ne dobih batina u caffe baru Pallazo neki dan. U omanjem društvu pričao sam kako me je njegova situacija podsjetila na Biščana prije par godina i predpostavio da je dečko rekao selektoru. Ići ću na prvenstvo, ako ću igrati, što možda nije u redu, ali ipak je on Dejan Lovren i ima pravo reći ono što misli. Lovrenov rezon ima i logiku. Ako neće igrati zašto da on koji se već prodao i zaradio lovu uzima mjesto nekom mlađem koji također može sjediti na klupi. Cijeli razgovor za susjednim stolom slušao je neki lik koji se ubacio kako Lovrena treba u najmanju ruku ubiti, a zatim kazniti i to tako da ga suspendira Engleski nogometni savez, jer je odbio igrati za Hrvatsku, koji pri tome mora promijeniti svoje zakone jer je situacija ista kao i 1991. godine i zamisli kaže: - da neki dragovoljac nije htio ići u rat. S takvima se ne polemizira puno, nego sam mu samo dobacio da ako već treba mijenjati Britanske zakone imamo mi zato gospodina Karamarka na što mi je lik odgovorio:“ Karamarko je pravi čovjek“. Ne mogu tvrditi da je taj časni sugrađanin dva dana kasnije bio u Saint-Ettiene-u i pravio nered, ali netko njemu sličan sličan sigurno jest.
O autoritetu Čačića, pravovremenim i točnim izmjenama igrača, nesposobnosti da „zatvori“ i mirno privede utakmicu kraju najbolje bi bilo da nešto kaže Pavel Vrba, ili još bolje da se ugleda na njega i prekopira sistem kako se s pravovremenim i točnim zamjenama igrača spašava koža, odnosno preokreće utakmica. A naš Ante, privrće papir s uputama i dnevnim zapovijestima za tekući dan. “Ako ne budeš dobar, u zrak leti prvo auto, a potom i kuća.“
Kako, uostalom, objasniti napuštanje ekipe i odlazak na sprovod Uzeira Srne kao da u Savezu nema dovoljno administrativnog osoblja da oda posljednju počast kapetanovu ocu i kao da je EP svaki mjesec.Čemu forsirati da Srna igra samo tri dana nakon što je sahranio oca, kao da je njegovo mjesto u reprezentaciji predplaćeno. Moglo se kapetansku traku dati Rakitiću ili Čorluki, a uvesti u turnir Vrsaljka, na pravi način, stavljajući mu do znanja da mu se vjeruje. Ovako se stalno apostrofira Strinić kao najslabija karika i čini kontraefekt jer dečko igra solidno, ali vjerojatno pod opterećenjem jer nije ničiji „vezist.“
Ovdje ćemo prestati sa negativom i poželjeti Vatrenima da odigraju što više utakmica na ovom turniru, preslože se i nađu motivaciju u pravim i istinskim nogometnim zaljubljenicima i navijačima kako bi odigrali turnir do kraja ukoliko UEFA bude milostiva i ne izbaci nas prije reda. Huligane (desničarske, kao i ljevičarske) ćemo pozvati da se povuku i smire do kraja EP dok netko nije ozbiljnije stradao, a vannogometne i institucinalne probleme neka rješava HNS i prateće osoblje.
Jako je mnogo dobrih stvari u igri naše reprezentacije, ali ima i onoga što mnogi ne vide, a i ne želi javno reći. Značajnu ulogu već godinama u našoj reprezentaciji čine igrači oni koji nisu proizvod HNL-a. Ili su dobili državljanstvo, ili su kroz Hrvatsku ligu prošli sporadično: Petrić, Eduardo, braća Kovač, Šimunić, Pršo... Njihov doprinos je jako velik i neiscrpan, a s vremenom će se pojavljivati sve više igrača koji će sa Domovinom imati sve tanje i manje veze. Razlog je jednostavan. To je zbog emigracije i bježanije trbuhom za kruhom. Takvi igrači danas su Rakitić i Perišić i upravo između njih dvojice treba tražiti najboljeg Hrvatskog igrača. Čast Luki Modriću, ali ova dvojica nas nose godinama i iza sebe imaju vrhunsku karijeru, a ljubav prema Hrvatskoj nije im usađena pri potpisu sumnjivih menadžerskih ugovora i Prodanovićevim digresijom: „Nećeš dobiti ni poziv, a ako te slučajno pitaju to nemoj spominjati...“
Prve dvije utakmice (Turska, Češka) igramo odlično osim zadnjih 20-ak minuta protiv Češke i osvajamo 4 boda, a da Modrićev volej „nije sjeo“ kao što nije morao sjesti imali bi još dva boda manje na kontu ne zbog Modrića, naravno, nego zbog stopera. Vida i Čorluka su pošteni borci, dobri igrači, ali jebi ga, koncentracija im popušta pri kraju utakmice pa u susretu protiv Češke Čarli kasni na centaršut, a Vida pravi penal što se pokazalo ključnim momentima u kvarenju cjelokupnog dojma.
Kada je Ivica Olić znao onako mahnito iskakati iz formacije i letati za loptom poput muhe često bi dobio po prstima od kritike (Štimac) kako se previše troši i ne podređuje dovoljno taktici. Danas Čorluka šprinta 80-ak metara bez veze, troši se i iznosi loptu do protivničke gol-aut linije i to nitko ne vidi. Kasni na centaršut, ali se to ne smije reći, dok se za Madžukića Vlaović tvrdi da nije rođeni strijelac. Pa što ima veze. Rođeni ili ne rođeni za reprezentaciju Hrvatske dao je više golova od Vlaovića i još k tomu stigne sve zatvoriti. Blokira i zatvara po cijelom terenu, nerijetko i u vlastitom šesnaestercu samo što to nitko ne vidi i ne želi reći, a ako Modrić oduzme loptu onda se pjevaju hvalospjevi o briljantnom čitanju igre. Što se tiče stopera još nije kasno da pokušaju proučiti Talijanski trio (Barzagli, Bonucci, Chiellini) za koji imam dojam da ne bi kapitulirali da ih ceo svet napada 7 dana.
Ante Čačić može postati europski prvak. Može i svjetski. Nikada se ne zna, ali ono što se decidirano zna - Čačić je dobar finomehaničar, ali loš nogometni trener. On se do čelnog trenerskog mjesta u reprezentaciji nije uspeo svoji radom, znanjem i nogometnom filozofijom nego sposobnošću da pregrize, prešuti i zadrži u sebi svoje mišljenje (ako ga uopće ima). Ne tvrdim da je loš čovjek, ali nekog vraga o nogometu znamo i ovdje u Brodu. A, ako ne znamo logički zaključimo: Tomislav Ivić, autor nekoliko taktičkih postavki koje egzistiraju i dan danas u mnogim klubovima i reprezentacijama, poliglota i trofejni trener nikada nije bio selektor Hrvatske. Ante Čačić jest. To dovoljno govori samo za sebe.Čačićevi glavni nogometni postulati su polijevanje igrališta prije treninga i planiranje pijanstva s igračima ukoliko pobijede utakmicu, a nogometni autoritet izbrusio je na Dejanu Lovrenu, odnosno već u prvoj utakmici priznao pogrešku uvodeći Gordona Schildenfelda u igru. Isto je ponovio i u drugoj i time otkrio svu raskoš svoga trenerskog genija. Vjerojatno je Šifu dao naputak da malo zadržava vrijeme jer se to tako radi u Zadru, Dubravi, Sesvetama, Zaprešiću, Koprivnici, Velikoj i drugim nogometnim megapolisima u kojim je Čačić brusio zanat.
Kada smo već kod Lovrena, umalo ne dobih batina u caffe baru Pallazo neki dan. U omanjem društvu pričao sam kako me je njegova situacija podsjetila na Biščana prije par godina i predpostavio da je dečko rekao selektoru. Ići ću na prvenstvo, ako ću igrati, što možda nije u redu, ali ipak je on Dejan Lovren i ima pravo reći ono što misli. Lovrenov rezon ima i logiku. Ako neće igrati zašto da on koji se već prodao i zaradio lovu uzima mjesto nekom mlađem koji također može sjediti na klupi. Cijeli razgovor za susjednim stolom slušao je neki lik koji se ubacio kako Lovrena treba u najmanju ruku ubiti, a zatim kazniti i to tako da ga suspendira Engleski nogometni savez, jer je odbio igrati za Hrvatsku, koji pri tome mora promijeniti svoje zakone jer je situacija ista kao i 1991. godine i zamisli kaže: - da neki dragovoljac nije htio ići u rat. S takvima se ne polemizira puno, nego sam mu samo dobacio da ako već treba mijenjati Britanske zakone imamo mi zato gospodina Karamarka na što mi je lik odgovorio:“ Karamarko je pravi čovjek“. Ne mogu tvrditi da je taj časni sugrađanin dva dana kasnije bio u Saint-Ettiene-u i pravio nered, ali netko njemu sličan sličan sigurno jest.
O autoritetu Čačića, pravovremenim i točnim izmjenama igrača, nesposobnosti da „zatvori“ i mirno privede utakmicu kraju najbolje bi bilo da nešto kaže Pavel Vrba, ili još bolje da se ugleda na njega i prekopira sistem kako se s pravovremenim i točnim zamjenama igrača spašava koža, odnosno preokreće utakmica. A naš Ante, privrće papir s uputama i dnevnim zapovijestima za tekući dan. “Ako ne budeš dobar, u zrak leti prvo auto, a potom i kuća.“
Kako, uostalom, objasniti napuštanje ekipe i odlazak na sprovod Uzeira Srne kao da u Savezu nema dovoljno administrativnog osoblja da oda posljednju počast kapetanovu ocu i kao da je EP svaki mjesec.Čemu forsirati da Srna igra samo tri dana nakon što je sahranio oca, kao da je njegovo mjesto u reprezentaciji predplaćeno. Moglo se kapetansku traku dati Rakitiću ili Čorluki, a uvesti u turnir Vrsaljka, na pravi način, stavljajući mu do znanja da mu se vjeruje. Ovako se stalno apostrofira Strinić kao najslabija karika i čini kontraefekt jer dečko igra solidno, ali vjerojatno pod opterećenjem jer nije ničiji „vezist.“
Ovdje ćemo prestati sa negativom i poželjeti Vatrenima da odigraju što više utakmica na ovom turniru, preslože se i nađu motivaciju u pravim i istinskim nogometnim zaljubljenicima i navijačima kako bi odigrali turnir do kraja ukoliko UEFA bude milostiva i ne izbaci nas prije reda. Huligane (desničarske, kao i ljevičarske) ćemo pozvati da se povuku i smire do kraja EP dok netko nije ozbiljnije stradao, a vannogometne i institucinalne probleme neka rješava HNS i prateće osoblje.
