Vlast voli samoću. Ne voli nezgodna pitanja. Lijepo je vladati bez oporbe i konkurencije. Evo primjera. U Saboru se slavi Dan neovisnosti. Mi i narod, sami i bez posrednika, tako to slavi vlast.
Zapravo bi narod trebao sjediti u sabornici, što će nam izbori, tko prije dođe, njemu mjesto. Prednost imaju bake i djedovi s unukom u naručju. Ne bi bilo nezgodnih pitanja, narod bi ručao u saborskoj menzi, a ne u pučkoj kuhinji. No nigdje oporbe. Nijedan potpredsjednik. To nije njihova proslava.
Vlast se slavi i vojskom. Uostalom, Hrvatska je regionalna sila. Dečki u crvenim uniformama mogli bi biti trajna dekoracija vlasti. Taj prizor je bolji od dekorativnih zastupnika u tamnim odijelima. Uostalom zašto zastupnici ne bi dobili crvene mundire kao radnu odjeću, da ih se primijeti kada se šeću po gradu i grle s građanima.
Može se ideja razraditi tako da vlast ima plave, a oporba crvene kaputiće s epoletama, a neki bi u ormaru imali i jedne i druge uniforme, za oblačenje prema prilici.
Možda malo pretjerujem, krasne su se stvari čule od razdraganog naroda. Prilog u Dnevniku HRT-a članovi Vlade trebaju gledati u trenucima depresije, usamljenosti i sumnje.
Drugi primjer je bolji, ali manje za osudu i sarkazam. I vlast i oporba pokazuju znakove sloge kad se radi o nacionalnom problemu. No, zajedno smo jači nije išlo lako.
Cijelo ljeto smo se odmarali misleći hoće li se formirati saborsko istražno povjerenstvo za Agrokor. U završnici su blefovi i ultimatumi dolazili svaki dan. Zadnje je bila prijetnja formiranja povjerenstva bez SDP-a. Oporbu bi dakle glumili tihi saveznici vlasti.
Bez oporbe formiraš povjerenstvo koji će utvrditi grijehove vlasti. Znam da je pregovarački blef, ali ipak, ideja je prilično neobična. Prvo odgađaš, onda se složiš misleći da će biti nesposobni, još ubaciš u članstvo moguće optuženike, a ako ni to ne ide, kažeš to ćemo mi sami. Kao da se radi o samopregledu čvorića na dojkama, a sram te je da netko drugi to pregleda. Vladati sam.
Sjajno je biti svoj na svom. K’o da je Vlada svadljivi susjed, kao čovjek kojega se ne smije smetati, ne smije gnjaviti. Svijet oko tebe sveden je na inkasatore i kratkotrajne goste. Ako se nešto loše i kaže, to kažu neprijatelji, zavidni i genetski kverulanti. Istina je da izgledaš škrt, neomiljen i grintav, da su ti se svi zamjerili.
Odmjereni Bero slijedi uzore. Izbornim pravilima želi eliminirati, a ne poticati konkurenciju – tako se vlast najbolje uvježbava kod kuće pred ogledalom.
U zraku bi se osjetio blagi miris losiona , svježina opranih zubi, pa da i šuti, ogledalo bi poslalo ohrabrujuću poruku pouzdanja. Prenese se to i na javni nastup, ali umjesto ogledala šutljivi pogledi tihih dušmana. I sad će takvi istražiti Agrokor.
Neće se puno propitivati kadrovska politika koncerna, tko je dobio pozajmice, a tko bio na raskošnom ljetovanju. Već zamišljam pitanje člana povjerenstva o lovačkim uspjesima gospodina lovca Todorića, njegovim lovištima i ubijanju životinja iz helikoptera. Narod će se zabavljati, no malo će biti smijeha.
Neće se čuti ovakve laude iz intervjua Ivice Todorića. Nadam se da je novinara danas sram tog ulizičkog teksta. Citira se pismo: ”U razdoblju privatizacije osobno sam Vas navodio, zajedno s Rajićem, Kutlom, Marčinkom, Gucićem i inima, kao oličenje najveće pljačke hrvatskog naroda od stoljeća sedmog. Međutim, kao gost Vaše kompanije obišao sam Ilok, Kneževe vinograde… Oduševljen sam onim što je Vaša kompanija učinila. Pa Vi se, gospodo, ne morate postidjeti ni jedne francuske vinorodne pokrajine… Vi ste ih u najmanju ruku dosegli. Osobno Vam se ispričavam što sam Vas poistovjetio s nabrojenima, iako bih iz te skupine izdvojio i Luku Rajića, koji je ipak nešto učinio za Dukat. Razgovarajući s Vašim djelatnicima koji Vas doživljavaju kao spasitelja, u cijelosti povlačim svoje sudove o vama”, napisao je, uz ostalo, menadžer P. Jurić velepoduzetniku Todoriću.
Vrhunac je rečenica ”Kad se govori o Agrokoru, Ivica Todorić ističe da o svakom poduzeću dovoljno govore brojevi”.
Kraj citata. Prokleti Internet. Isplati se pročitati sve.
Moćna oružja velikih oglašivača jedva čekaju. Publiku će lako zbuniti i preusmjeriti na kuharska natjecanja, nogomet i štrkljave noge zvjezdica. Sad će početi članci o zdravlju narečenog, teškom životu u izgnanstvu (gdje je jadan danas; London, Beograd?), o besanim noćima posvećenim gradnji imperija.
Zašto su godinama plaćali medije ako im oni to ne uzvrate? Odvjetnici jedva čekaju svoj dio. No red kljucanja (pecking order) i naplate je jasan. Najprije lavovi, pa hijene, pa ljudi.
Još se može Ivica žaliti da nitko ne poznaje njegovu muku, jer samo on zna probleme dugova i opasnih međunarodnih financijskih ajkula, imperijalne ambicije susjeda, zavisti dvorskih luda.
U međuvremenu se liječite kao i prezreni puk. Ode se u šoping ili popije pivu uz roštilj, digne kredit koji ne možete otplatiti, uda kćer uz veliku pompu.
Tako to radi sirotinja pod prijetnjom ovrhe. Zašto ne bi i on?
Zapravo je ljudski, i ja razumijem nevolju, samo što nas vaša nelagoda košta više. Puno više.
Nepokrivene, a prikrivene obaveze su ogromne. Tvrtka je propala. Malo tko si može predočiti objavljene iznose. Prema jednom računu, izraženo u bocama piva, to je 30.000.000.000 boca. Poredane u kutijama (kašetama, gajbama, 12 boca) jedna do druge pokrivaju udaljenost od Zagreba do Kaira (2199,05 km).
Zaboga, zašto do Kaira? Pa tamo su faraoni. Faraoni počivaju u miru.
Sad razumijem zašto i naši žele da ih se pusti da vladaju u miru. Neugodna pitanja živciraju, narod je suvišan, izbori su farsa.
Hrvatska je zemlja del Boy ekonomije, Robinson Crusoe politike i društvo svjetskih zavjera i lokalne mistike. Uostalom, naši plaćenici su čudesno razbili Ukrajinu. To je to. Lijepa naša je predmetom muljanja i autističnih vladara. Još ima šanse. U nogometu.
autograf
Zapravo bi narod trebao sjediti u sabornici, što će nam izbori, tko prije dođe, njemu mjesto. Prednost imaju bake i djedovi s unukom u naručju. Ne bi bilo nezgodnih pitanja, narod bi ručao u saborskoj menzi, a ne u pučkoj kuhinji. No nigdje oporbe. Nijedan potpredsjednik. To nije njihova proslava.
Vlast se slavi i vojskom. Uostalom, Hrvatska je regionalna sila. Dečki u crvenim uniformama mogli bi biti trajna dekoracija vlasti. Taj prizor je bolji od dekorativnih zastupnika u tamnim odijelima. Uostalom zašto zastupnici ne bi dobili crvene mundire kao radnu odjeću, da ih se primijeti kada se šeću po gradu i grle s građanima.
U zraku bi se osjetio blagi miris losiona , svježina opranih zubi, pa da i šuti, ogledalo bi poslalo ohrabrujuću poruku pouzdanja. Prenese se to i na javni nastup, ali umjesto ogledala šutljivi pogledi tihih dušmana. I sad će takvi istražiti Agrokor
Može se ideja razraditi tako da vlast ima plave, a oporba crvene kaputiće s epoletama, a neki bi u ormaru imali i jedne i druge uniforme, za oblačenje prema prilici.
Možda malo pretjerujem, krasne su se stvari čule od razdraganog naroda. Prilog u Dnevniku HRT-a članovi Vlade trebaju gledati u trenucima depresije, usamljenosti i sumnje.
Drugi primjer je bolji, ali manje za osudu i sarkazam. I vlast i oporba pokazuju znakove sloge kad se radi o nacionalnom problemu. No, zajedno smo jači nije išlo lako.
Cijelo ljeto smo se odmarali misleći hoće li se formirati saborsko istražno povjerenstvo za Agrokor. U završnici su blefovi i ultimatumi dolazili svaki dan. Zadnje je bila prijetnja formiranja povjerenstva bez SDP-a. Oporbu bi dakle glumili tihi saveznici vlasti.
Bez oporbe formiraš povjerenstvo koji će utvrditi grijehove vlasti. Znam da je pregovarački blef, ali ipak, ideja je prilično neobična. Prvo odgađaš, onda se složiš misleći da će biti nesposobni, još ubaciš u članstvo moguće optuženike, a ako ni to ne ide, kažeš to ćemo mi sami. Kao da se radi o samopregledu čvorića na dojkama, a sram te je da netko drugi to pregleda. Vladati sam.
Sjajno je biti svoj na svom. K’o da je Vlada svadljivi susjed, kao čovjek kojega se ne smije smetati, ne smije gnjaviti. Svijet oko tebe sveden je na inkasatore i kratkotrajne goste. Ako se nešto loše i kaže, to kažu neprijatelji, zavidni i genetski kverulanti. Istina je da izgledaš škrt, neomiljen i grintav, da su ti se svi zamjerili.
Odmjereni Bero slijedi uzore. Izbornim pravilima želi eliminirati, a ne poticati konkurenciju – tako se vlast najbolje uvježbava kod kuće pred ogledalom.
U zraku bi se osjetio blagi miris losiona , svježina opranih zubi, pa da i šuti, ogledalo bi poslalo ohrabrujuću poruku pouzdanja. Prenese se to i na javni nastup, ali umjesto ogledala šutljivi pogledi tihih dušmana. I sad će takvi istražiti Agrokor.
Zapravo bi narod trebao sjediti u sabornici, što će nam izbori, tko prije dođe, njemu mjesto. Prednost imaju bake i djedovi s unukom u naručju. Ne bi bilo nezgodnih pitanja, narod bi ručao u saborskoj menzi, a ne u pučkoj kuhinji. No nigdje oporbe. Nijedan potpredsjednik. To nije njihova proslava
Neće se puno propitivati kadrovska politika koncerna, tko je dobio pozajmice, a tko bio na raskošnom ljetovanju. Već zamišljam pitanje člana povjerenstva o lovačkim uspjesima gospodina lovca Todorića, njegovim lovištima i ubijanju životinja iz helikoptera. Narod će se zabavljati, no malo će biti smijeha.
Neće se čuti ovakve laude iz intervjua Ivice Todorića. Nadam se da je novinara danas sram tog ulizičkog teksta. Citira se pismo: ”U razdoblju privatizacije osobno sam Vas navodio, zajedno s Rajićem, Kutlom, Marčinkom, Gucićem i inima, kao oličenje najveće pljačke hrvatskog naroda od stoljeća sedmog. Međutim, kao gost Vaše kompanije obišao sam Ilok, Kneževe vinograde… Oduševljen sam onim što je Vaša kompanija učinila. Pa Vi se, gospodo, ne morate postidjeti ni jedne francuske vinorodne pokrajine… Vi ste ih u najmanju ruku dosegli. Osobno Vam se ispričavam što sam Vas poistovjetio s nabrojenima, iako bih iz te skupine izdvojio i Luku Rajića, koji je ipak nešto učinio za Dukat. Razgovarajući s Vašim djelatnicima koji Vas doživljavaju kao spasitelja, u cijelosti povlačim svoje sudove o vama”, napisao je, uz ostalo, menadžer P. Jurić velepoduzetniku Todoriću.
Vrhunac je rečenica ”Kad se govori o Agrokoru, Ivica Todorić ističe da o svakom poduzeću dovoljno govore brojevi”.
Kraj citata. Prokleti Internet. Isplati se pročitati sve.
Moćna oružja velikih oglašivača jedva čekaju. Publiku će lako zbuniti i preusmjeriti na kuharska natjecanja, nogomet i štrkljave noge zvjezdica. Sad će početi članci o zdravlju narečenog, teškom životu u izgnanstvu (gdje je jadan danas; London, Beograd?), o besanim noćima posvećenim gradnji imperija.
Zašto su godinama plaćali medije ako im oni to ne uzvrate? Odvjetnici jedva čekaju svoj dio. No red kljucanja (pecking order) i naplate je jasan. Najprije lavovi, pa hijene, pa ljudi.
Još se može Ivica žaliti da nitko ne poznaje njegovu muku, jer samo on zna probleme dugova i opasnih međunarodnih financijskih ajkula, imperijalne ambicije susjeda, zavisti dvorskih luda.
U međuvremenu se liječite kao i prezreni puk. Ode se u šoping ili popije pivu uz roštilj, digne kredit koji ne možete otplatiti, uda kćer uz veliku pompu.
Još se može Ivica žaliti da nitko ne poznaje njegovu muku, jer samo on zna probleme dugova i opasnih međunarodnih financijskih ajkula, imperijalne ambicije susjeda, zavisti dvorskih luda
Tako to radi sirotinja pod prijetnjom ovrhe. Zašto ne bi i on?
Zapravo je ljudski, i ja razumijem nevolju, samo što nas vaša nelagoda košta više. Puno više.
Nepokrivene, a prikrivene obaveze su ogromne. Tvrtka je propala. Malo tko si može predočiti objavljene iznose. Prema jednom računu, izraženo u bocama piva, to je 30.000.000.000 boca. Poredane u kutijama (kašetama, gajbama, 12 boca) jedna do druge pokrivaju udaljenost od Zagreba do Kaira (2199,05 km).
Zaboga, zašto do Kaira? Pa tamo su faraoni. Faraoni počivaju u miru.
Sad razumijem zašto i naši žele da ih se pusti da vladaju u miru. Neugodna pitanja živciraju, narod je suvišan, izbori su farsa.
Hrvatska je zemlja del Boy ekonomije, Robinson Crusoe politike i društvo svjetskih zavjera i lokalne mistike. Uostalom, naši plaćenici su čudesno razbili Ukrajinu. To je to. Lijepa naša je predmetom muljanja i autističnih vladara. Još ima šanse. U nogometu.
autograf
