Zoran Milanović otkazao je posjet Beogradu. To nema nikakve veze sa Šešeljom, sa Šešeljevim istupima u hrvatskim medijima u kojima gostuje budući da se ne može probiti u srpske, a ni s predizbornom kampanjom. Predizbornu kampanju, naime, ne vodi SDP, nego Ivo Josipović koji želi postati predsjednik, i HDZ, koji mu to pokušava onemogućiti dižući razne vječno buntovne i uglavnom nesabrane likove, kojima je svaki povod dobar da iskažu ekstremističke stavove. U pogledu izborne kampanje, Milanović ima suprotne interese od Josipovića, ali ih, naravno, ne smije deklarirati – za nj je Ivin izbor ravan političkoj smrtoj presudi. Zna, naime, da u SDP-u nema nikoga tko bi imao karaktera ili snage da mu se suprotstavi – one koji su mu se suprotstavljali izbacio je iz Partije, ili skinu s funkcija, satjeraoi u kut kao džukele koje čkome pred iskeženim vođom čopora. Jedino Ivo može povesti stranačku pobunu, što će nesumnjivo i učiniti čim pobjedi na izborima, što se po sadašnjim istraživanjima biračkog raspoloženja čini neizbježnim.Cilj ljevice je da se iznova sjedini s partijskim disidentima iz pokreta Mirele Holy, koja je pod zelenu zastavu na kojoj bi mogo biti i list indijske konoplje, okupila antiglobalističku bagažu i kriptosocijalistički lump. U takvoj koluziji, drže partijski birokrati, mogla bi se zadržati vlast, ali bez Zokija, s Ivom Josipovićem kao nevidljivim vođom. Nešto slično pokušao je ostvariti Sanader, a u velikoj mjeri postigao Boris Tadić. Za ljevičare, ključno je da na izbore izađu skupa, u predizbornoj koaliciji, a ne odvojeno, jer onda pobjeđuje vodeći HDZ i dobiva mandat pa formira vladu sa svim epizodistima koji će prijeći izborni prag, što se u Hrvatskoj uvijek dogodi, jer u takvim situacijama raste ucjenjivački potencijal beznačajnih ili manje značajnih stranaka i lista, pa se može napraviti strahovito unosna trgovina. Znači, Zokija je ključno potjerati PRIJE izbora, jer će poslije biti prekasno. Je li to moguće ostvariti? U stranci svi su, od predsjednika Sabora Josipa Leke do zadnjeg partijskog funkcionera, već prešli Ivi, ali on ni kao novoizabrani predsjdnik neće moći izravno arbitrirati u Partiji. Netko to mora učiniti umjesto njega i riskirati Zokijev gnjev, što je vrlo neugodna stvar – Milanović je beskompromisan i osvetoljubiv, a Ivo nije poznat po tome što dugo pamti usluge. Znači, netko bi se morao žrtvovati. Situacija je kao u Sodomi i Gomori – da je Lot mogao ukazati na jednog jedinog straight-sodomita, Jahve bi dekadente na rivijeri Mrtvoga mora poštedio ognjenog dažda, gorućeg vapna i ostalih nepogoda koje su ih zadesile. Za Milanovića, uostalom, radi ”institucionalna inercija”. Obični članovi, nezadovoljni komunjare sitnoga zuba, imaju sasvim drukčije poglede i interese od ministara i direktora javnih poduzeća, kojima je cilj da stvar bez potresa potraje što je moguće duže, do zadnjeg dana, jer nisu spremni žrtvovati ni jednu sigurnu mjesečnu plaću zbog nesigurne kombinacije oko svrgavanja šefa, pogotovo stoga što u slučaju da to i uspije nemaju nikakvu garanciju da će ostati na istoj dužnosti. Funkcije koje im je podijelio Zoki, Ivo će dati drugim, svojim ljudima, važnim za iduće kombinacije… To je svima jasno, a to saznanje strahovito je snažno oruđe u rukama nepopularnog premijera za kojega će se svi ovi pritajeni bundžije privatno složiti da je pomahnitao, da je izvan kontrole, te da sve što radi nema baš nikakvog smisla. No, takve se opasne misli mogu razmijeniti privatno, ili na Facebooku, a u novinama nitko nije spreman zucnuti protiv ratnog poglavice SDP-a. Normalno da im je sad Bik koji sjedi draži nego Ludi konj, ali nema nikoga tko bi mladoga brava izavao na borbu. Čak ni tobožnja Milanovićeva opozicija u Rijeci na čelu s županom Komadinom… Njih je ondje tako potukla Holy, da su izgubili svaki legitimitet, u stranačkoj i političkoj javnosti. Jedva ih ozbiljno uzima i ”Novi list”, tvorničko glasilo SDP-a, koje još izdaje neki opskurni lik koji je bankrotirao, kao i te novine – oba su poslovna entiteta u predstečaju, famoznom postupku ”oprosta dugova” što ga je kreirao bivši ministar financija Slavko Linić, valjda po mjeri nekih svojih prijatelja, vlasnika propalih poduzeća.Ako Milanović nije odlučio izostati s beogradskog summita zbog izborne kampanje, zašto je odlučio da onamo ne ide?
To je dio njegove izolacionističke kampanje kojom državu pretvara u balkanski bantustan, što je konzekventno uzrokovalo kolaps ekonomije u trenutku kad je zalmlja pristupila Europskoj uniji. Pristupila je, naime, samo na papiru, jer je nekoliko dana prije čina svečanog primanja Milanović svojom odlukom ugrozio same temelje političkih odnosa s onima koji tom kompliciranom kontinentalnom tvorevinom upravljaju. Odbio je izručiti Josipa Perkovića, šefa Udbe i potom šefa Tuđmanove obavještajne službe, ne zbog samoga Perkovića i tajni koje ovaj čuva – jer ih ne čuva, sve su otkrivene – nego zbog samog načela, nepriznavanja europske nadležnoti nad domaćim prilikama gdje se podrazumijeva kontinuitet vlasti, ”glahšaltovanje” od jednih prema drugim političkim strukturama, uz pomoć tajnih službi koje asistiraju u svim tim hrvatskih tihim prevratima. Uvijek se radi o tome da se resursi zadrže u rukama odabranih ljudi kojima se može vjerovati, za što je najbitnija kompaktna i nepronična domaća struktura vlasti i političkih odnosa. Mi stvari radimo na svoj način i tko god nam se uplete, pokvarit će ”harmoniju sfera”, koordiniranu rotaciju klijentelističkih krugovova, koja funkcionira poput precizne švicarske ure s turbillonom.
Naravno, Milanović nije u svojim postupcima vodio računa o intersima nekih drugih centara moći, o kapitalistima i oligarsima, nego samo o sebi jer je svoj – politički – centar moći htio pod svaku cijenu izolirati od stranog utjecaja. Da nije odmah odabrao diplomatsku izolaciju, politiku autizma, stalno bi mu dolazili neki emisari ili bi sam u bilateralnim kontaktima morao odgovarati na primjedbe i davati neke suvisle, racionalne odgovore na pitanja s kojima se uopće ne želi suočiti. Zato je još i prije dolaska na vlast odbijao da se susretne, primjerice, s američkim ambasadorm, tvrdeći da ovaj nije na njegovom protokolarnom nivou, pa nudio susret s tajnicom za međunarodne odnose SDP-a, nekom bezazlenom djevojčicom, iako je američki ambasador osobni izaslanik Predsjednika SAD a ne diplomatski predstavnik State Departmenta – Ministrarstva vanjskih poslova. Politika prema Hrvatskoj i većini sličnih zemalja ne formulira se u Washingtonu, nego u ambasadi, u ovom slučaju, dakle, u Zagrebu.
Kad je Milanović došao na vlast, nije se htio susresti s predsjednikom Gazproma Aleksejom Millerom, a u Australiji koji je neslužbeno posjetio, s predsjednikom uprave najveće na svijeti banke za investicije u infrastrukturu, koja je namjeravala uzeti koncesiju za hrvatske auto-ceste – i to za dvije i pol milijarde dolara, o kojima sad možeš samo sanjati. Zbog sloma odnosa s Njemačkom poslije odbijanja hrvatske vlade da Perkovića izruči, država je dospjela u ekonomsku izolaciju, što se manifestira smjenom uprava po bankama, gdje se ubrzano dovode strancim koji neće biti pod utjecajem domaćih političkih i poslovnih krugova. Farsa s izručenjem trajala je godinu dana i ne bi bila do danas završena da opstrukciju nije osujetio predsjednik zagrebačkog Županijskog suda u Zagrebu, Ivan Turudić, pa se izložio nesmiljenim napadima ”Jutarnjeg lista”, koji vodi sve Milnovićeve kampanje, jer je izdavač tako zaslužio poštedu ”predstečajne nagodbe” još dok je ministar financija Slavko Linić izvršavao sve Zokijeve naloge. No, opstrukcija se nastavila skrivanjem dokumenata i obeshrabrivanjem svjedoka, čemu se ne treba čuditi jer je koordinator svih hrvatskih tajnih službi i savjetnik predsjednika Jasipovića, nimalo slučajno – sin Josipa Perkovića.
Sa zemljom koja se do te mjere nespremna suočiti s nasljeđem autoritarnih režima, njemačka vlada koja ima glavnu riječ u briselskim poslovima, ne može surađivati – ta Nijemci sami prošli su dvaput kroz lustracijski proces, denacifikaciju i raščišćavanje s domaćom, istočnonjemačkom Udbom, Stasijem, što je, uostalom, bilo trumatski i za Zapadnu Njemačku, gdje je radilo mnoštvo agenata i ”mitarbajtera” MfS (Ministerium fuer Staatssicherheit). Poslije ujednjineja nitko ih nije štitio, nitko nije učitavao ”državni interes” ili ”dobre intencije iz drukčijih vremena” kod ljudi koji su, kao Perković, naručivali ubojstva u inozemstvu. Uostalom, Njemačka se nije poduhvatila ćorava posla da popravlja hrvatsko društvo i pripomaže osvještavanju krivo nasađenih ljudi, nego je postojala nekana da se osude samo naručioci ubojstva izvršenog u Muenchenu. No, sad je ovo preraslo u sasvim drugu stvar – proces se nepovratno politizirao. Hrvatska će pretrpjeti nesagledive nedaće prije nego normalizira odnose s glavnim središtima Unije. Još jedno ”glajhšaltovanje”, igra ”muzičkih stolica” izmdju tri lika na ljevici za koje postoje samo dvije fotelje, neće biti u tom smislu dovoljna… Hrvatska se mora transformirati. Do tada, skapavat će u izolaciji.
Mjera autističke zatvorenosti u Hrvatskoj ne očitava se iz stanja diplomacije, nego iz dinamike ekonomskih odnosa. Kompleks inferiornosti koji je Milanović razvio i sakriva agresivnim ispadima svojstvenim ranjenoj psihi, premijer sad iskazuje odlukom da ne ide u Beograd, gdje će se skupiti tucet europskih premijera i moćni kineski reformistički predsjednik vlade Li Keqiang, kreator nacionalne ekonomske politike i drugi čovjek tehnokratskog ”petog naraštaja” Politbiroa KP Kine. Jezikom stripa – glavna manga, Galactus lično. Zašto dolazi u Beograd? Otvorit će novi pančevački most i formalizirati ugovor o gradnji superbrzog (TGV) željezničkog kompleksa na liniji Beograd – Budimpešta – Beč. Time će pruga zaobići pravac Zagreb – Beograd kao transfernu dionica magistrale Solun – Hamburg. Našom prugom vozit će se ugljen i slični tereti, koji još taljigaju kroz Zagreb i zagrebački gradski centar. Osim toga, u Beogradu se očekuje potpisivanje ugovora o gradnji auto-ceste Banja Luka – Jajce, koja bi se u perspektivi spojila s Dalmatinom kod Dugobaba iznad Splita i polovicu hrvatskog auto-puta učinilo dvostruko manje isplativim u odnosu na današnje stanje, kad je ionako neisplativa. Govori se i o drugoj kineskoj termocentrali u Bosni – prva se već gradi kod Doboja. Također, spominje se investicija u četvrtu generaciju mobilne telefonije kroz državnu kompaniju M:tel. U Beogradu će, dakle, biti riječi o golemim poslovima. Zato onama i dolazi dvanaest ili petnaest europskih premijera. Svi premijeri susjednih zemalja, osim Hrvatske – ali naš se ne želi s njima igrati… Stoga Marko Melčić, bivši funkcioner SDP-a, na Facebooku otvoreno poručuje: ”Budala, a ne državnik!!! S kineskim premijerom se ide na razgovor, pa makar Sloba izveo na ulicu milijun s Gazimestana, a beznačajni Šešelj ne može ih skupiti više od 3.000! Koga je briga za Šešelja? Kineza ima milijardu, ali on neće ni s njima ni s Rusima – nije hto primiti Millera šefa Gazproma i Putinovog izaslanika. Ne mogu više dočekati da se riješimo štetočine. Ajmo drugovi iz Glavnog odbora! Što se čeka? Letit ćete skupa s njim! U 3PM! Osjećam se potreseno!”
I ovaj esdepeovac suočio se s otrežnjujućim osvjedočenjem da im je mladi leader idiot savant, autist kojemu, međutim, kritično nedostaju svojstva savantizma.
žurnalisti
To je dio njegove izolacionističke kampanje kojom državu pretvara u balkanski bantustan, što je konzekventno uzrokovalo kolaps ekonomije u trenutku kad je zalmlja pristupila Europskoj uniji. Pristupila je, naime, samo na papiru, jer je nekoliko dana prije čina svečanog primanja Milanović svojom odlukom ugrozio same temelje političkih odnosa s onima koji tom kompliciranom kontinentalnom tvorevinom upravljaju. Odbio je izručiti Josipa Perkovića, šefa Udbe i potom šefa Tuđmanove obavještajne službe, ne zbog samoga Perkovića i tajni koje ovaj čuva – jer ih ne čuva, sve su otkrivene – nego zbog samog načela, nepriznavanja europske nadležnoti nad domaćim prilikama gdje se podrazumijeva kontinuitet vlasti, ”glahšaltovanje” od jednih prema drugim političkim strukturama, uz pomoć tajnih službi koje asistiraju u svim tim hrvatskih tihim prevratima. Uvijek se radi o tome da se resursi zadrže u rukama odabranih ljudi kojima se može vjerovati, za što je najbitnija kompaktna i nepronična domaća struktura vlasti i političkih odnosa. Mi stvari radimo na svoj način i tko god nam se uplete, pokvarit će ”harmoniju sfera”, koordiniranu rotaciju klijentelističkih krugovova, koja funkcionira poput precizne švicarske ure s turbillonom.
Naravno, Milanović nije u svojim postupcima vodio računa o intersima nekih drugih centara moći, o kapitalistima i oligarsima, nego samo o sebi jer je svoj – politički – centar moći htio pod svaku cijenu izolirati od stranog utjecaja. Da nije odmah odabrao diplomatsku izolaciju, politiku autizma, stalno bi mu dolazili neki emisari ili bi sam u bilateralnim kontaktima morao odgovarati na primjedbe i davati neke suvisle, racionalne odgovore na pitanja s kojima se uopće ne želi suočiti. Zato je još i prije dolaska na vlast odbijao da se susretne, primjerice, s američkim ambasadorm, tvrdeći da ovaj nije na njegovom protokolarnom nivou, pa nudio susret s tajnicom za međunarodne odnose SDP-a, nekom bezazlenom djevojčicom, iako je američki ambasador osobni izaslanik Predsjednika SAD a ne diplomatski predstavnik State Departmenta – Ministrarstva vanjskih poslova. Politika prema Hrvatskoj i većini sličnih zemalja ne formulira se u Washingtonu, nego u ambasadi, u ovom slučaju, dakle, u Zagrebu.
Kad je Milanović došao na vlast, nije se htio susresti s predsjednikom Gazproma Aleksejom Millerom, a u Australiji koji je neslužbeno posjetio, s predsjednikom uprave najveće na svijeti banke za investicije u infrastrukturu, koja je namjeravala uzeti koncesiju za hrvatske auto-ceste – i to za dvije i pol milijarde dolara, o kojima sad možeš samo sanjati. Zbog sloma odnosa s Njemačkom poslije odbijanja hrvatske vlade da Perkovića izruči, država je dospjela u ekonomsku izolaciju, što se manifestira smjenom uprava po bankama, gdje se ubrzano dovode strancim koji neće biti pod utjecajem domaćih političkih i poslovnih krugova. Farsa s izručenjem trajala je godinu dana i ne bi bila do danas završena da opstrukciju nije osujetio predsjednik zagrebačkog Županijskog suda u Zagrebu, Ivan Turudić, pa se izložio nesmiljenim napadima ”Jutarnjeg lista”, koji vodi sve Milnovićeve kampanje, jer je izdavač tako zaslužio poštedu ”predstečajne nagodbe” još dok je ministar financija Slavko Linić izvršavao sve Zokijeve naloge. No, opstrukcija se nastavila skrivanjem dokumenata i obeshrabrivanjem svjedoka, čemu se ne treba čuditi jer je koordinator svih hrvatskih tajnih službi i savjetnik predsjednika Jasipovića, nimalo slučajno – sin Josipa Perkovića.
Sa zemljom koja se do te mjere nespremna suočiti s nasljeđem autoritarnih režima, njemačka vlada koja ima glavnu riječ u briselskim poslovima, ne može surađivati – ta Nijemci sami prošli su dvaput kroz lustracijski proces, denacifikaciju i raščišćavanje s domaćom, istočnonjemačkom Udbom, Stasijem, što je, uostalom, bilo trumatski i za Zapadnu Njemačku, gdje je radilo mnoštvo agenata i ”mitarbajtera” MfS (Ministerium fuer Staatssicherheit). Poslije ujednjineja nitko ih nije štitio, nitko nije učitavao ”državni interes” ili ”dobre intencije iz drukčijih vremena” kod ljudi koji su, kao Perković, naručivali ubojstva u inozemstvu. Uostalom, Njemačka se nije poduhvatila ćorava posla da popravlja hrvatsko društvo i pripomaže osvještavanju krivo nasađenih ljudi, nego je postojala nekana da se osude samo naručioci ubojstva izvršenog u Muenchenu. No, sad je ovo preraslo u sasvim drugu stvar – proces se nepovratno politizirao. Hrvatska će pretrpjeti nesagledive nedaće prije nego normalizira odnose s glavnim središtima Unije. Još jedno ”glajhšaltovanje”, igra ”muzičkih stolica” izmdju tri lika na ljevici za koje postoje samo dvije fotelje, neće biti u tom smislu dovoljna… Hrvatska se mora transformirati. Do tada, skapavat će u izolaciji.
Mjera autističke zatvorenosti u Hrvatskoj ne očitava se iz stanja diplomacije, nego iz dinamike ekonomskih odnosa. Kompleks inferiornosti koji je Milanović razvio i sakriva agresivnim ispadima svojstvenim ranjenoj psihi, premijer sad iskazuje odlukom da ne ide u Beograd, gdje će se skupiti tucet europskih premijera i moćni kineski reformistički predsjednik vlade Li Keqiang, kreator nacionalne ekonomske politike i drugi čovjek tehnokratskog ”petog naraštaja” Politbiroa KP Kine. Jezikom stripa – glavna manga, Galactus lično. Zašto dolazi u Beograd? Otvorit će novi pančevački most i formalizirati ugovor o gradnji superbrzog (TGV) željezničkog kompleksa na liniji Beograd – Budimpešta – Beč. Time će pruga zaobići pravac Zagreb – Beograd kao transfernu dionica magistrale Solun – Hamburg. Našom prugom vozit će se ugljen i slični tereti, koji još taljigaju kroz Zagreb i zagrebački gradski centar. Osim toga, u Beogradu se očekuje potpisivanje ugovora o gradnji auto-ceste Banja Luka – Jajce, koja bi se u perspektivi spojila s Dalmatinom kod Dugobaba iznad Splita i polovicu hrvatskog auto-puta učinilo dvostruko manje isplativim u odnosu na današnje stanje, kad je ionako neisplativa. Govori se i o drugoj kineskoj termocentrali u Bosni – prva se već gradi kod Doboja. Također, spominje se investicija u četvrtu generaciju mobilne telefonije kroz državnu kompaniju M:tel. U Beogradu će, dakle, biti riječi o golemim poslovima. Zato onama i dolazi dvanaest ili petnaest europskih premijera. Svi premijeri susjednih zemalja, osim Hrvatske – ali naš se ne želi s njima igrati… Stoga Marko Melčić, bivši funkcioner SDP-a, na Facebooku otvoreno poručuje: ”Budala, a ne državnik!!! S kineskim premijerom se ide na razgovor, pa makar Sloba izveo na ulicu milijun s Gazimestana, a beznačajni Šešelj ne može ih skupiti više od 3.000! Koga je briga za Šešelja? Kineza ima milijardu, ali on neće ni s njima ni s Rusima – nije hto primiti Millera šefa Gazproma i Putinovog izaslanika. Ne mogu više dočekati da se riješimo štetočine. Ajmo drugovi iz Glavnog odbora! Što se čeka? Letit ćete skupa s njim! U 3PM! Osjećam se potreseno!”
I ovaj esdepeovac suočio se s otrežnjujućim osvjedočenjem da im je mladi leader idiot savant, autist kojemu, međutim, kritično nedostaju svojstva savantizma.
žurnalisti
