Ministrica Irena Hristić znala je, baš kao i svi u Ministarstvu zdravstva, da je osječki dječji psihijatar, još prije dvije godine, prijavljen zbog sumnji u počinjenje više kaznenih djela na štetu maloljetnih pacijenata. Kako to biva u državi u kojoj, riječima premijera Plenkovića, ljevica fabricira afere tamo gdje ih nema, otkaz je dobio prijavitelj, a predator je nesmetano nastavio raditi ono što je radio i do tada – zlostavljao je djecu. Ovo je sve što nam je potrebno da donesemo sud o tome tko je branitelj, a tko rušitelj kršćanskih vrijednosti u ovom društvu koje se diči svojim ni u čemu utemeljenim kršćanstvom.
Bešćutnost prema žrtvama
Hrvatska je država po mjeri seksualnih predatora, da nije, osječki dječji psihijatar bi bio procesuiran istoga dana kada je i prijavljen, njegov prijavitelj nikada ne bi dobio otkaz, a djeca bi, što je najznačajnije, bila zaštićena. Budući da se ništa od toga nije dogodilo, seksualni predator je, pod zaštitom institucionalne šutnje i društvene nebrige prema djeci, nastavio sa svojim monstruoznim aktivnostima. Naravno da se o ovom slučaju, baš kao ni o mnogim sličnim slučajevima, nije oglasila Hrvatska biskupska konferencija. Biskupi su, najvjerojatnije, zauzeti prigibanjem koljena pred jaslicama u šibenskoj crkvi Gospi van Grada, iako bi prikladnije bilo da se ta crkva preimenuje u Trabunjanje izvan kršćanstva.
Čitatelji se mogu zapitati, postoji li ikakva veza između osječkog slučaja zlostavljanja maloljetnika i šibenskog slučaja zlostavljanja povijesti? Naravno da postoji – i jedan i drugi slučaj je moguć samo u društvu rastuće bešćutnosti prema žrtvama. Revizija povijesti, a to je upravo sada na djelu, nikada nije moralno neutralna, revizijom povijesti se povijesnoj žrtvi oduzima status žrtve kako bi se stalo na stranu agresora, baš kao što je Ministarstvo zdravstva, institucionalnom šutnjom i lažima, maloljetnim pacijentima oduzelo status žrtve, kako bi ih izručili u ruke predatora koji je u Osijeku došao u liku dječjeg psihijatra. Revizionisti su objavili rat povijesnoj istini, država je objavila rat onima o kojima bi trebala najviše brinuti. Nemojmo smetnuti s uma da je, čak i poslovično stranački orijentirani Ustavni sud ovih dana ukinuo odredbe Zakona o osobnoj asistenciji, a te odredbe sadrže istu bešćutnost kao i slučajevi koje sam naveo.
Božićno je vrijeme pa ove događaje valja promatrati iz teološke perspektive odnosno u kontekstu onog famoznog „čitanja znakova vremena”. Hrvatska sebe, još od pape Aleksandra VI. i pape Lava X., voli predstavljati kao „predziđe kršćanstva”. Pretpostavljam da su tada hrvatske zemlje bile predziđe s ove strane granice kršćanstva, no Hrvatska se od osamostaljenja do današnjeg dana zasigurno nalazi s one strane kršćanstva. Kršćanstvo je uvijek – to kaže papa Lav XIV., pustimo Kutlešu i ekipu na miru – na strani slabih i nemoćnih. Ako nas kršćanski moral ne dovede do siromašnih, zlostavljanih, ugroženih i nemoćnih, kako bismo im pomogli i s njima podijelili njihov egzistencijalni teret, onda zasigurno nije riječ o kršćanskom moralu, nego o zlokobnoj varci i prevari.
Karikaturalno kršćanstvo
Kršćani su danas na strani maloljetnih žrtava u Osijeku, oni su na strani osoba s invaliditetom kojima je ministar Piletić (inače poznat po afektiranom kršćanstvu koje, kako je papa Franjo rekao, krije neautentičan kršćanski život) oduzeo pravo na institucionalnu i društvenu podršku i pomoć; kršćani su danas, da spomenem i šibenski slučaj historijske bešćutnosti, na strani žrtava ogavnog ustaškog režima. Kršćanstvo je religija koja usmjerava prema onima koji su nemoćni, zlostavljani, proganjani i marginalizirani. Kršćani su dužni, ljubavlju i blizinom, svijet učiniti pravednijim, oni su dužni ustati protiv politika ministrice Hristić i ministra Piletića, oni su dužni stati na stranu maloljetnih osječkih žrtva i preuzeti na sebe njihovu bol.
Božić nije povijesni čin. Kršćani se ne prisjećaju božjeg utjelovljenja koje se zbilo prije nešto više od dvije tisuće godina; biti kršćanin, ne znači sjećati se, nego utjeloviti se danas tamo gdje su oni koji trebaju našu pomoć. Tko se ne utjelovi kao pomoć zlostavljanoj djeci u osječkoj bolnici ili kao pomoć osobama s invaliditetom, tko se ne utjelovi kao branitelj žrtava ustaškog režima, tko se ne suprotstavi oživljavanju ustaštva, on zasigurno nije kršćanin, on se nalazi s one strane predziđa kršćanstva. Tko obilježava božje utjelovljenje kao povijesni čin odnosno kao nešto što je od nas odmaknuto, on boga svodi na karikaturu.
Karikaturalno kršćanstvo karikaturalnog boga odvodi u kabinet ministra Piletića kako bi tamo interveniralo u zakon s ciljem činjena štete osobama s invaliditetom; karikaturalno kršćanstvo karikaturalnog boga smješta na tribine kako bi ga svelo na bezvrijednog nasilnika koji brani ustaški režim; karikaturalno kršćanstvo karikaturalnog boga u Osijeku pretvara u obnevidjelog zaštitara predatora koji je preuzeo lik dječjeg psihijatra kako bi se mogao iživljavati nad maloljetnim pacijentima. Slažem se da je Hrvatska predziđe kršćanstva. Ona se nalazi s one strane kršćanstva zato što je boga svela na bešćutnu povijesnu karikaturu…
