Elisabeth Kübler-Ross u knjizi On Death and Dying navodi pet faza kroz koje prolaze na smrt bolesni ljudi, a to su: nepriznavanje i osamljivanje, gnjev, cjenkanje, depresija i prihvaćanje.
Budući da su država i društvo ljudske tvorevine, na smrt bolesna društva i na smrt bolesne države također prolaze kroz navedene faze. Međutim, treba priznati da, za razliku od umirućeg biološkog organizma, umirući društveni organizam može nekom društvenom revolucijom, ako to želi, nadigrati smrt.
Hrvatska je u početnim fazama suočavanja sa smrću, mi ne priznajemo vlastitu situaciju, osamljujemo se i gnjevni smo. Za priznavanje vlastite političke i društvene situacije, nužno je osloboditi se robovanja tzv. velikim idejama koje u sebi nisu ništa drugo nego vječito vrelo posluha i autocenzure.
Velike ideje su, razumije se, ostvarenje samostalne hrvatske države koja je, samim time što je ostvarena, uzdignuta na razinu svetosti pred kojom se, u zahvalnom zanosu, pada na koljena. To je naša uloga – padanje na koljena.
Država koju ne smiješ propitkivati, zasigurno nikada neće biti bolja nego što sada jest, odnosno, kada je riječ o Hrvatskoj, nikada ne smije biti bolja nego što je to bila kada je nastala. Tada je bila najbolja, tada je bilo najbolje i tada su bili najbolji.
Vrijeme nastanka države predstavlja se kao sveto vrijeme bivstvovanja velikana od kojih nitko ne može niti smije biti bolji, vredniji i zaslužniji. Sveta država ima vrijednost u sebi, a građani su vrijedni samo ako služe takvoj državi.
Za razliku od svete države, suvremena, profana država nema svetih vremena. Ona neprestano nastaje, razvija se i, što je najbitnije, ima, u odnosu na građane, instrumentalnu vrijednost. Ona je u funkciji ostvarivanja nekog dobra.
Država nije cilj i svrha djelovanja, država nastaje kako bi bila u funkciji ostvarivanja nekih drugih ciljeva, kao što je to, primjerice, poštivanje ljudskih prava.
Kada država izgubi instrumentalni karakter ili, ako takav karakter nikada nije imala jer je od samih početaka proglašena konačnim ciljem i konačnom svrhom svakog našeg djelovanja, takva pseudoreligijska, mitska ili prijetvorna tvorba osuđena je na neuspjeh.
Država nije nadpovijesna nego povijesna datost. U povijesnoj stvarnosti nema svetosti. Svetost je izigravanje povijesti i nalog da se netko ili nešto ne smije dovoditi u pitanje.
Ako pod vidom svetosti, koja se ne dovodi u pitanje, promatramo sukob premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, razvidno je da se oni sukobljavaju oko toga tko je pravovjerniji, tko svetost države baštini u punoj mjeri, a tko je tu svetost izigrao. Zato se razbacuju optužbama o Udbi, zaštiti i izdaji hrvatstva, zato se dodvoravaju generalima.
Tužna je činjenica da ni Plenković, a ni Milanović ne rade ništa da Hrvatska bude više država nego što to sada jest, a neka država postaje više državom nego što je bila isključivo kada jačaju prava, slobode, zaštita i financijska moć građana te države.
Plenković i Milanović ovo ”više” države poimaju na način da se Hrvatska treba što više petljati u unutarnje stanje neke druge države. Zato imaju fetiš prema Bosni i Hercegovini.
Oni bi, baš zato što ne znaju što je država, htjeli da Hrvati u Bosni i Hercegovini prvenstveno budu Hrvati iz svete Hrvatske, a nipošto Hrvati u Bosni i Hercegovini.
Kada se Hrvatska, s ovakvim izbornim zakonodavstvom i protuustavnim izbornim praksama, zalaže za promjenu izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini, onda to zasigurno nije vođeno motivima da Bosna i Hercegovina bude više država nego što sada jest, u smislu jačanja građana koji u toj državi žive, nego se radi o izvozu naše političke svetosti koja će uvijek biti iznad Bosne i Hercegovine.
Ovo je temeljni problem naših političara koji su totemizirali ovu državu. Oni ne žele da se samo građani Hrvatske klanjaju državi i simbolima svetosti ove države, nego sve rade da to čini i Bosna i Hercegovina.
Svete, totemizirane i mitologizirane države osuđene su na nestanak. Prva faza tog nestanka očituje se u nepriznavanju i osamljivanju.
Plenković i Milanović ne žele priznati da su djeca očeva koji su totemizirali i mitologizirali prethodnu državu smatrajući je svetom, baš kao što oni sve čine da ova država i dalje bude totemizirana, mitologizirana i sveta. Oni sebe i vlastite očeve osamljuju, kako bi se mogli obrušiti jedan na drugoga.
U profanim državama, zasnovanim na racionalnim temeljima, nešto ovakvo ne bi bilo moguće iz više razloga, a glavni je da se od građana ne traži svetost pripadanja nekom drugome.
Svatko odgovara isključivo za ono što je on sam činio, a ne za ono što mu je otac ili netko drugi činio. Nadalje, svaki čovjek ima pravo biti bolji nego što je bio, a to se ne ostvaruje u natjecanju i uspoređivanju s drugima, nego nadrastanjem sebe sama.
U totemiziranim, svetim i umirućim državama gleda se rodoslovno stablo jer u takvim državama nitko nije vrijedan po sebi, nego ga se vrednuje mjerom kakav je onaj čiji je on. Sin je onakav kakav mu je otac, članovi neke stranke su onakvi kakav im je predsjednik, a država je onakva kakav joj je utemeljitelj – sveta.
Sve dok se ne suočimo s time da je svetost države smrtna bolest od koje bolujemo, sudjelovat ćemo i dalje u mnogim žustrim raspravama između premijera i predsjednika o tome tko je pravovjerniji svetosti države.
U ovom sporu ima i kozmičke pravde.
Milanoviću je, kada je bio premijer, HDZ montirao prosvjed branitelja u Savskoj kako bi ga prokazali kao premijera nedostojnog svetosti države, a sada Milanović Plenkoviću spočitava omalovažavanje generala, potpisnika inicijative o pomilovanju Perkovića i Mustača te mu, samim time, spočitava da nije dostojan biti premijerom najsvetije države na svijetu – Hrvatske.
Građani sve ovo gnjevno promatraju – a gnjev je druga faza prihvaćanja smrti – i refleksno staju na stranu jednog od ove dvojice. Svoga ne dovode u pitanje, jer je svet, a onoga drugoga, koji njima ne pripada, anatemiziraju.
Kao rezultat svega imamo svetu državu koja instrumentalizira građane, jer građani to žele. Država će nam, još neko vrijeme, biti upravo ovakva kakva jest.
Ovakva će biti dok ne prođe kroz tri preostale faze – cjenkanje, depresiju i prihvaćanje smrti. A do tada, puni gnjeva, navijajmo za našeg zato što je svet.
Društvena revolucija bi nastala kada bismo shvatili da navijajući za našega ujedno jačamo i onoga drugoga. Kako takvu revoluciju ne treba očekivati, neka naš njemu kaže što ga ide.
autograf
Budući da su država i društvo ljudske tvorevine, na smrt bolesna društva i na smrt bolesne države također prolaze kroz navedene faze. Međutim, treba priznati da, za razliku od umirućeg biološkog organizma, umirući društveni organizam može nekom društvenom revolucijom, ako to želi, nadigrati smrt.
Hrvatska je u početnim fazama suočavanja sa smrću, mi ne priznajemo vlastitu situaciju, osamljujemo se i gnjevni smo. Za priznavanje vlastite političke i društvene situacije, nužno je osloboditi se robovanja tzv. velikim idejama koje u sebi nisu ništa drugo nego vječito vrelo posluha i autocenzure.
Velike ideje su, razumije se, ostvarenje samostalne hrvatske države koja je, samim time što je ostvarena, uzdignuta na razinu svetosti pred kojom se, u zahvalnom zanosu, pada na koljena. To je naša uloga – padanje na koljena.
Država koju ne smiješ propitkivati, zasigurno nikada neće biti bolja nego što sada jest, odnosno, kada je riječ o Hrvatskoj, nikada ne smije biti bolja nego što je to bila kada je nastala. Tada je bila najbolja, tada je bilo najbolje i tada su bili najbolji.
Vrijeme nastanka države predstavlja se kao sveto vrijeme bivstvovanja velikana od kojih nitko ne može niti smije biti bolji, vredniji i zaslužniji. Sveta država ima vrijednost u sebi, a građani su vrijedni samo ako služe takvoj državi.
Za razliku od svete države, suvremena, profana država nema svetih vremena. Ona neprestano nastaje, razvija se i, što je najbitnije, ima, u odnosu na građane, instrumentalnu vrijednost. Ona je u funkciji ostvarivanja nekog dobra.
Država nije cilj i svrha djelovanja, država nastaje kako bi bila u funkciji ostvarivanja nekih drugih ciljeva, kao što je to, primjerice, poštivanje ljudskih prava.
Kada država izgubi instrumentalni karakter ili, ako takav karakter nikada nije imala jer je od samih početaka proglašena konačnim ciljem i konačnom svrhom svakog našeg djelovanja, takva pseudoreligijska, mitska ili prijetvorna tvorba osuđena je na neuspjeh.
Država nije nadpovijesna nego povijesna datost. U povijesnoj stvarnosti nema svetosti. Svetost je izigravanje povijesti i nalog da se netko ili nešto ne smije dovoditi u pitanje.
Ako pod vidom svetosti, koja se ne dovodi u pitanje, promatramo sukob premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, razvidno je da se oni sukobljavaju oko toga tko je pravovjerniji, tko svetost države baštini u punoj mjeri, a tko je tu svetost izigrao. Zato se razbacuju optužbama o Udbi, zaštiti i izdaji hrvatstva, zato se dodvoravaju generalima.
Tužna je činjenica da ni Plenković, a ni Milanović ne rade ništa da Hrvatska bude više država nego što to sada jest, a neka država postaje više državom nego što je bila isključivo kada jačaju prava, slobode, zaštita i financijska moć građana te države.
Plenković i Milanović ovo ”više” države poimaju na način da se Hrvatska treba što više petljati u unutarnje stanje neke druge države. Zato imaju fetiš prema Bosni i Hercegovini.
Oni bi, baš zato što ne znaju što je država, htjeli da Hrvati u Bosni i Hercegovini prvenstveno budu Hrvati iz svete Hrvatske, a nipošto Hrvati u Bosni i Hercegovini.
Kada se Hrvatska, s ovakvim izbornim zakonodavstvom i protuustavnim izbornim praksama, zalaže za promjenu izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini, onda to zasigurno nije vođeno motivima da Bosna i Hercegovina bude više država nego što sada jest, u smislu jačanja građana koji u toj državi žive, nego se radi o izvozu naše političke svetosti koja će uvijek biti iznad Bosne i Hercegovine.
Ovo je temeljni problem naših političara koji su totemizirali ovu državu. Oni ne žele da se samo građani Hrvatske klanjaju državi i simbolima svetosti ove države, nego sve rade da to čini i Bosna i Hercegovina.
Svete, totemizirane i mitologizirane države osuđene su na nestanak. Prva faza tog nestanka očituje se u nepriznavanju i osamljivanju.
Plenković i Milanović ne žele priznati da su djeca očeva koji su totemizirali i mitologizirali prethodnu državu smatrajući je svetom, baš kao što oni sve čine da ova država i dalje bude totemizirana, mitologizirana i sveta. Oni sebe i vlastite očeve osamljuju, kako bi se mogli obrušiti jedan na drugoga.
U profanim državama, zasnovanim na racionalnim temeljima, nešto ovakvo ne bi bilo moguće iz više razloga, a glavni je da se od građana ne traži svetost pripadanja nekom drugome.
Svatko odgovara isključivo za ono što je on sam činio, a ne za ono što mu je otac ili netko drugi činio. Nadalje, svaki čovjek ima pravo biti bolji nego što je bio, a to se ne ostvaruje u natjecanju i uspoređivanju s drugima, nego nadrastanjem sebe sama.
U totemiziranim, svetim i umirućim državama gleda se rodoslovno stablo jer u takvim državama nitko nije vrijedan po sebi, nego ga se vrednuje mjerom kakav je onaj čiji je on. Sin je onakav kakav mu je otac, članovi neke stranke su onakvi kakav im je predsjednik, a država je onakva kakav joj je utemeljitelj – sveta.
Sve dok se ne suočimo s time da je svetost države smrtna bolest od koje bolujemo, sudjelovat ćemo i dalje u mnogim žustrim raspravama između premijera i predsjednika o tome tko je pravovjerniji svetosti države.
U ovom sporu ima i kozmičke pravde.
Milanoviću je, kada je bio premijer, HDZ montirao prosvjed branitelja u Savskoj kako bi ga prokazali kao premijera nedostojnog svetosti države, a sada Milanović Plenkoviću spočitava omalovažavanje generala, potpisnika inicijative o pomilovanju Perkovića i Mustača te mu, samim time, spočitava da nije dostojan biti premijerom najsvetije države na svijetu – Hrvatske.
Građani sve ovo gnjevno promatraju – a gnjev je druga faza prihvaćanja smrti – i refleksno staju na stranu jednog od ove dvojice. Svoga ne dovode u pitanje, jer je svet, a onoga drugoga, koji njima ne pripada, anatemiziraju.
Kao rezultat svega imamo svetu državu koja instrumentalizira građane, jer građani to žele. Država će nam, još neko vrijeme, biti upravo ovakva kakva jest.
Ovakva će biti dok ne prođe kroz tri preostale faze – cjenkanje, depresiju i prihvaćanje smrti. A do tada, puni gnjeva, navijajmo za našeg zato što je svet.
Društvena revolucija bi nastala kada bismo shvatili da navijajući za našega ujedno jačamo i onoga drugoga. Kako takvu revoluciju ne treba očekivati, neka naš njemu kaže što ga ide.
autograf
