Hrvatska se odlučila. Kažu, mi smo ipak za EU i SAD, protiv Putinove Rusije

Hrvatska je, kažu, odlučila.

Hrvatska se, kažu, opredijelila za Evropsku uniju i SAD, a protiv Putinove Rusije.

Neki to oprezno kritiziraju, mnogi entuzijastički podržavaju. A pri tome nitko, ama baš nitko, da postavi ključna pitanja: je li se Hrvatska odlučila u svojem, hrvatskom, interesu i koristi li takvo opredjeljivanje Hrvatskoj.

Ima jedna stara izreka prema kojoj se u svakoj zamršenoj situaciji, kada se traže odgovori na pitanja: što i kako, najprije razrješava ono osnovno: a u čijem je to interesu. Riječ je, naravno, o odluci Markovog trga da iz Hrvatske protjera jednog ruskog diplomatu, a kao “znak solidarnosti” s Velikom Britanijom čiji je suverenitet, tako je zaključila Evropska unija, Rusija napala trovanjem nekadašnjeg (da li samo nekadašnjeg?) dvostrukog špijuna i njegove kćerke na tlu Velike Britanije. Da, tako je zaključila Evropska unija i, da, tako se opredijelila Hrvatska.

Pogledajmo, međutim, činjenice. Prije više od tri tjedna na klupi parka gradića Salisburya na jugu Engleske pronađeni su u besvjesnom stanju nekadašnji pukovnik ruske obavještajne službe i njegova kćerka. Pukovnik Skripal radio je, dakle, za rusku obavještajnu službu, a onda je “okrenuo kaput” i počeo raditi za Britance.

Rusi su ga razotkrili, izveli pred sud, osudili na kaznu zatvora, nakon nekoliko godina pomilovali i dozvolili mu odlazak u Britaniju. Da su ga htjeli ubiti, izvan očiju javnosti, u Rusiji su to itekako mogli.

Nisu ga ubili, pomilovan je i otputovao je u Britaniju, gdje je nekoliko godina proživio u miru (tako se barem čini), a da mu se ništa nije dogodilo.

Dakle, ni neposredno nakon odlaska iz Rusije i u nekoliko godina nakon toga, Skripala nije stigla “osvetnička ruka” Vladimira Putina o kojoj se sada toliko govori. Otrovan je, kažu, bojnim otrovom kakvoga je proizvodio Sovjetski Savez, neposredno prije predsjedničkih izbora u Rusiji i nekoliko mjeseci uoči svjetskog nogometnog prvenstva što bi se trebalo (svjesno koristimo kondicional) održati u toj zemlji. Zašto sada i u čijem je to interesu?

Osim prvih informacija o bojnom otrovu Britanci ništa konkretno nisu iznijeli, ali je zato lavina optužbi na račun Moskve iz dana u dan postajala sve veća i opasnija. Mada policijska istraga traje i, kako je najavljeno, trajat će vjerojatno nekoliko mjeseci, britanskoj je premijerki koja očajnički pokušava ući u ulogu nove “željezne lady” (Margaret Thacher), trebalo samo nekoliko dana da u parlamentu izjavi kako je “vrlo vjerojatno” da iza napada stoji Rusija.

Sekundirao joj je ministar vanjskih poslova, Boris Johnson, izjavom kako “najvjerojatnije” iza napada na Skripala stoji osobno predsjednik Putin, da bi nekoliko dana kasnije udario prve akorde uvertiri pokušaja bojkotiranja svjetskog nogometnog prvenstva izjavom kako će ga Putin propagandno koristiti upravo onako kako je Hitler iskoristio Olimpijadu u Berlinu godine 1936.

Optužbe, jedna teža od druge, a prihvatili su ih zdušno glavni tajnik Atlantskoga pakta i, mada manje zdušno, Evropska komisija, odnosno Unija. Britanci uporno ponavljaju kako oni imaju dokaze, britanski eksperti za obavještajna pitanja (napr. u emisji njemačke javne televizije) tvrde da – kada ministar kaže nešto poput onoga što je rekao “mi naprosto moramo pretpostaviti da on ima za to dokaze”.

No, činjenica je da nijednu snimku iz bolnice u kojoj su Skripal i njegova kćerka nismo vidjeli. Izjavu ni jednoga od brojnih Britanaca koji su, tako se tvrdi, osjetili posljedice bojnog otrova, niti članova njihovih obitelji, nismo ni vidjeli, ni čuli. A dokaza predočenih javnosti, međutim, još uvijek nema. Samo riječi. Čemu služi takva kampanja, jer o kampanji je riječ, što se njome želi postići?

Pođimo od nekih neprijepornih činjenica, mada Britanci u javnim nastupima čak i njih negiraju. Bojni otrov Novičok razvijen je, naravno, u tajnosti, u Sovjetskom Savezu, potkraj sedamdesetih godina prošloga stoljeća. To je činjenica.

Već u devedesetim godinama njegova je formula “procurila” u javnost, a koliko je danas poznat najbolje govori i to, što ga se spominje u nekoliko ne tako davno snimljenih filmova, odnosno televizijskih serija. I to je činjenica.

Rusija kaže da ona Novičok nije dalje razvijala i predočuje potvrdu Međunarodne agencije za zabranu kemijskog oružja, da je svo takvo oružje uništila (potvrda je iz godine 2017.). A i to je dokaziva činjenica.

I Rusija i Velika Britanija potpisnice su Međunarodne konvencije o zabrani kemijskog oružja. Ta konvencija predviđa da se u slučaju kakav je trovanje Skripala i njegove kćerke u istragu odmah (!) uključi Međunarodna agencija za zabranu kemijskog oružja. Je li to učinjeno? Nije, nego tek sa zadrškom.

Konvencija dalje predviđa da se u slučaju sumnje da iza, nazovima ga tako, incidenta stoji neka druga država, toj državi odmah mora poslati uzorak uzročnika trovanja i dati joj deset dana da se o tome očituje. Je li Britanija tako postupila? Nije. Dala je Moskvi ultimatum da se očituje u roku 24 sata na temelju – riječi.

Od prvoga dana Rusija uporno i sve tvrđe poriče bilo kakvu umiješanost u trovanje dvostrukog špijuna i njegove kćerke, traži da joj se pošalje uzorak materije (ili krvni nalaz što upućuje na uzročnika trovanja) i nudi suradnju u istrazi. Je li Rusija ikada dobila uzorak što ga je tražila, je li ikada dobila pozitivan odgovor na ponudu da sudjeluje u israzi? Nije.

Je li istina da je većina stručnjaka koji su u sovjetsko vrijeme razvijali Novičok, nakon raspada SSSR-a svoje znanje ponudila zemljama Zapada i u njima našla sklonište? Jest.

Je li istina da “otac” bojnog otrova Novičok radi danas u Sjedinjenim Državama? Jest.

To su sve provjerljive činjenice nasuprot kojih stoje samo riječi (za sada, barem). I te riječi iza kojih nije teško prepoznati iracionalni strah od Rusije koja ne traži ništa drugo, nego da je se tretira kao veliku silu (što ona, nakon što je u vrijeme pijanoga Jeljcina klekla na koljena i tonula u bijedu, danas nedvojbeno i jest), pokazuju do koje su se niske razine srozali međunarodni odnosi. Dno dna, mada – treba se bojati – to dno još nije dosegnuto.

Uoči poznate kubanske krize što je tadanji svijet zaista dovela na sam rub nuklearnog rata, američki je ambasador u Vijeću sigurnosti pokazivao fotografije sovjetskih raketa na Kubi. Stvarne, ne falsificirane, fotografije ne manje stvarnih raketa. Mnogo godina kasnije, uoči napada na Irak, američki je ministar vanjskih poslova u tom istom Vijeću sigurnosti pokazivao crteže navodnog iračkog oružja masovnog uništavanja (za koje će se kasnije morati priznati da nije postojalo) i citirao iz dokumenata za koje će se, također kasnije, saznati da su bili falsificirani (u čemu su Britanci igrali ne malu ulogu!). A danas je dovoljno optužiti, reći: mi imamo dokaze i tražiti da se tome vjeruje. Bez da se dokaze vidi!? Naravno, treba imati u vidu činjenicu da anti-ruska histerija na Zapadu, a osobito u zemljama, nekadašnjim sovjetskim satelitima, traje već godinama, što je dobar dio javnosti “prepariralo” i pripremilo za ovo što se sada događa.

Ključni argument koji se poteže da bi se dokazala ruska agresivna politika jest pripajanje Krima Rusiji. I jedva da se netko u demokratskim i slobodnim zemljama Zapada usudi primijetiti kako do toga pripojenja vjerojatno i ne bi došlo, da nije bilo rušenja legitimne vlade u Ukrajini koja – vrijedi ponoviti po stoti puta – nije otkazala, nego je odgodila potpisivanje sporazuma s Evropskom unijom, tražeći način da očuva dobre odnose s Rusijom i da uspostavi isto takve odnose s EU.

To je pretpostavka, ali još uvijek daleko utemeljenija od sadašnjih optužbi što se iznose na račun Rusije, a od kojih je jedna očita uvreda zdravom razumu i političkoj logici; ona, naime, da je Putin doista naredio atentat na Skripala, znajući da će se Zapad nakon doga dići na noge, a on će se profilirati kao snažni predsjednik i zaštitnik Rusije i tako osigurati pobjedu na izborima.

Pa se, dakle, vraćamo na pitanje: u čijem interesu?

Pri traženju odgovora moramo nužno zaći u područje promišljanja, povezivanja uzroka, povoda i posljedica, moramo posegnuti za logikom. A logika kaže kako Putinu (Rusiji) atentat na Skripala nije trebao, pogotovo u ovome trenutku. Putinova pobjeda na izborima bila je osigurana – ne zato što to ne bi bili slobodni izbori, nego zato što će na njih izaći manje od polovice upisanih birača (što je gotovo redovno slučaj u SAD, a što se u Rusiji nije dogodilo), nego naprosto zato što je Putin popularan, što je Rusima vratio osjećan nacionalnoga dostojanstva, što im je pokazao da se zna oduprijeti pritiscima u vidu ekonomskih sankcija (koje nisu u Rusiji prošle bez posljedica, ali su imale i neke neočekivane pozitivne učinke na vlastitu proizvodnju). Napadi i optuživanje Putina osobno mogli su poslužiti samo onim krugovima na Zapadu koji žele, suprotno danas prešućivanom obećanju što ga je u zamjenu za pristanak na ujedinjenje Njemačke, dobio tadašnji sovjetski predsjednik Gorbačov, nastaviti s politikom “obuzdavanja” Rusije i pibližavanja Alantskoga pakta njezinim granicama.

Lavina optužbi kojoj se, eto, servilno pridružila i Hrvatska, može biti usmjerena samo na kompromitiranje Putina, izoliranje Rusije i guranje i Putina i Rusije pred zid, gdje će, stiješnjeni i ne videći nikakav drugi izlaz, povući neki zaista provokativan potez protiv onih koji optužuju i prijete, što bi opravdalo otvorenu intervenciju Zapada. U tome kontekstu krajnje je licemjerna izjava glavnog tajnika NATO-a: “Mi ne želimo novi hladni rat, mi ne želimo novu utrku u naoružanju”.

Novi je hladni rat nametnuo Zapad. To je provjerljiva činjenica (zapadni političari motiviraju demonstrante u Kijevu na rušenje vlade, “uvezeni” snajperi po nalogu pucaju i na demonstrante i na policiju u Kijevu – o tome postoji talijanski dokumentarni film!). Zapadu je jednom uspjelo nametnuti Moskvi utrku u naoružanju i iscrpsti je do točke raspada SSSR-a. Sada je, čini se, Putin preduhitrio Zapad i razvio oružja kakva ni SAD, ni druge zapadne zemlje nemaju.

U ovom trenutku reklo bi se da je Zapad ranjiviji na mogući napad iz Rusije, nego što je to Rusija na mogući napad sa Zapada, mada je – uzimajući u obzir sve elemente što ulaze u takvu računicu – Zapad i dalje daleko nadmoćniji.

I u tome se, čini nam se, krije odgovor na pitanja: zašto, zašto sada i u čiju korist.

Zato što stratezi Zapada (pogrešno) procjenjuju da bi nekom vrstom preventivnog udara (sučeljavanje u Siriji očito im nije dovoljno) mogli Rusiju opet svesti na status međunarodnog prosjaka kojemu se mogu diktirati uvjeti. Sada, zato što se (i opet pogrešno) mislilo da će se umanjiti Putinovi izgledi za uvjerljivu pobjedu.

A sve to u korist tzv. podzemne države (deep state) koja ne postoji samo u SAD, ali koja nastoji primarno održati Ameriku u položaju “bogomdane” sile što ima i pravo i mogućnost upravljanja svijetom. Napokon, “odakle vjetar puše” govori i činjenica da SAD protjeruju 60 (!) ruskih diplomata koji su za tu priliku svi prikladno proglašeni obavještajcima.

A Hrvatska, mala Hrvatska u raspolućenoj Evropi (jer u trenutku pisanja ovoga teksta tek je polovica država članica EU pristala marširati u zajedničkom anti-ruskom stroju; na ostale će rasti pritisak u narednim danima)? Hrvatska je, prihvaćajući da bez ikakvih konkretnih dokaza osudi zemlju koja joj bi trebala biti interesantna iz niza razloga (od ekonomskih do političkih) propustila vjerojatno posljednju priliku da se pokaže kao država koja zna što je njezin interes, koja zna samostalno i zrelo procjenjivati i donositi odluke.

Ukoliko se ne prezentiraju čvrsti, konkretni i nefalsificirani dokazi o umiješanosti Rusije u “slučaj Skripal” (a niti tu mogućnost, ma kako mala bila, ne treba još ispustiti iz vida), Hrvatska je zorno demonstrirala kako se ponaša zemlja koja nije svjesna činjenice da je samostalna i suverena.

I to odlukom onih koji se zaklinju upravo u tu samostalnost i suverenost.