Može se slobodno reći da su dvije predstave iz Hrvatske spasile ovogodišnji Bitef, održan od 20. do 30. rujna u Beogradu (i Novom Sadu). Taj međunarodni festival već godinama živi od općih mjesta i alibi-predstava, bez energije da vrati duh avangarde, po čemu je u svjetskim razmjerima bio poznat u prvih 25 godina postojanja. Prva od dviju predstava, koja je otvorila festival i na kraju dobila Specijalnu nagradu Bitefa, nosi robusni naslov “A gdje je revolucija, stoko?”, a nastala je u produkciji zagrebačkog Montažstroja i režiji Boruta Šeparovića. Bila je to predstava prštave energije, socijalnog ogorčenja i umjetničkog bunta, koja tematizira sudsku zabranu prethodne predstave iste grupe, “Mali čovjek želi preko crte”, ovog proljeća tiho ugašene u Zagrebu. Naime, matricu nove izvedbe predstavlja komentar na slavni album “Paket aranžman” (Šarlo akrobata, Idoli i Električni orgazam), zbog čega je “Mali čovjek…” sudski zabranjen, jer autorima pjesama, svojedobnim herojima društvenog angažmana, nisu plaćena autorska prava.
Ono o čemu “A gdje je revolucija, stoko?” želi govoriti – točnije, izbljuvati u publiku – ovdašnji su već otrovni problemi dominacije vulgarnog profita i primitivnog nacionalizma, koji preplavljuju prostor balkanske zaostalosti i nadirućeg kapitalizma, te odustajanja od borbe za javno dobro. Koliko god prethodna predstava zapravo nije odisala autentičnom energijom, toliko se u ovoj bjesomučno jurca po sceni i ispaljuju salve ironičnih političkih parola o mržnji i revoluciji, o Srbima, Ciganima i pederima, o Thompsonu, Ceci i novoj (hrvatskoj) političkoj eliti…
Nakon furioznog početka uslijedilo je, nažalost, ono što se već uobičajeno zove “bitefovskim mrtvilom”: prva na redu bila je predstava “(A)polonija” renomiranog redatelja Krzysztofa Warlikowskog, koju je publika masovno napuštala a kritika pokopala (“četverosatna gnjavaža u koju je utrpano sve i svašta”), a potom i “Naš razred”, važan tekst o antisemitizmu, koji u izvedbi nije prošao ništa bolje (“dosadno, nemaštovito i bez strasti”). Zaredale su predstave za koje zaista ne znamo zašto su na Bitefu i zašto baš sada: švicarski dokumentarni film projiciran na pozornici pod nazivom “Past is present” i njemačka priča o Prvome svjetskom ratu “Bojno polje sjećanja”, ispričana toliko amaterski da je bilo bolje ostati kod kuće i čitati dobar roman o tom vremenu. Odgovorni u direkciji Bitefa već godinama pokušavaju, proglašavajući ih zlonamjernima, zatomiti neugodne glasove iz javnosti na račun problematičnoga festivalskog repertoara, ali mala je vajda od toga; čak i kada bi kritičari loših predstava umuknuli, festival se ne bi automatski proljepšao.
Uslijedila je predstava “Čas anatomije” u produkciji Bitef teatra i režiji Ivice Buljana, u kojoj je bilo previše seksa a premalo smisla; potom je publika morala sudjelovati u pretencioznom istraživanju beogradske “Teorije koja hoda”, o aktivnom sudjelovanju gledatelja u teatru… Dovedene su i dvije predstave s redovitoga beogradskog repertoara, bljedunjave “Zmajeubice” i “Mali mi je ovaj grob”, no tek se na kraju moglo vidjeti predstavu u kojoj je zaista bilo puno dramatične umjetničke istine i ni kapi hohštapleraja – “Aleksandru Zec” riječkog HKD Teatra u režiji Olivera Frljića, koja je nagrađena Grand prixom “Mira Trailović”.
Nakon još jednog Bitefa bez glave i repa, mogli bismo ironično zapitati: što bi ove godine ostalo da su nekim slučajem Šeparović i Frljić željeli otputovati nekamo daleko, da se malo odmore od lažljivoga kazališta i loših festivala?
novosti
