Samo nas još formalni korak dijeli od utemeljenja ministarstva straha, cenzure i autocenzure
Evo, imamo po tko zna koji put zahtjev da se zabrani Bajagin koncert, što se onda i dogodi, zbog čega će ubuduće oni koji planiraju zvati Bajagu ili nekog izvođača iz Srbije, unaprijed odustati. Slaven Bilić je odjednom postao neprijatelj i Jugoslaven jer ne drži ruku na srcu dok svira himna, što je isključivi običaj hadezeovaca i desničara. SDP-ova Sanja Radolović je također neprijatelj jer sluša Električni orgazam i pjesmu 'Igra rokenrol cela Jugoslavija'
Za one koji se ne sjećaju, a takvih je puno, kao i za one mlađe koji se toga i ne mogu sjećati, vrijedi podsjetiti kako su devedesete godine bile godine cenzure, straha i formalno neproglašenog, ali faktičnog verbalnog delikta. Govorim, naravno, o dijelovima zemlje koji nisu bili pod okupacijom.
To je konkretno značilo da nije dolazilo u obzir npr. puštati Štulića na radiostanicama, o srpskim pjevačima i bendovima da ne govorimo. Također su neke riječi kao takve bile faktično prognane iz javnog prostora, kao npr. Jugoslavija. Pazilo se i što govoriš.
Pa je tako pozdrav “zdravo” bio ozloglašen kao komunistički, neovisno o tome što su ti isti koji su ga ozloglasili, redovno izgovarali molitvu “Zdravo, Marijo”. Kad bi izgovorio tok, a ne tijek, gledali bi te poprijeko, o ličnoj karti da ne govorim. Štoviše, jedan od prvih koncerata zagrebačke frakcije Zabranjenog pušenja završio je nasiljem i prekidom jer su valjda smatrani Jugoslavenima i neprijateljima.
Povratak srpske kulture i incidenti
Prvi film iz Srbije koji je uopće pušten u kina bile su “Rane”, što se dogodilo u proljeće 1999. godine i film je bio titlovan na hrvatski. To je izazvalo salve smijeha. Partizanski filmovi su nestali s ekrana. Postojala je ozbiljna politička rasprava o tome hoće li se na HRT-u pustiti Malo i Velo misto, jer je Smoje smatran neprijateljem, kao što je i Velo misto bilo previše jugoslavensko i komunističko. Pa je onda tek duboko u drugoj polovici devedesetih emitirana repriza Malog mista, dok je Velo misto moralo sačekati još neko vrijeme. Identično kao i Smoje, prošao je i Rade Šerbedžija, koji je de facto izbačen s posla i promatran je neprijateljski kad se vratio.
Izvođači iz Srbije su stidljivo počeli dolaziti tek nakon dvijetisućitih, do tada ih se moglo uživo slušati uglavnom na koncertima u Sloveniji. A i njihovi prvi dolasci obilježeni su različitim incidentima i pokušajima prekidanja, što se npr. dogodilo bacanjem suzavca na Bajaginom splitskom koncertu u Ljetnom kinu na Bačvicama.
Prije toga, velika kompilacija Croatia Recordsa, “Zvuk osamdesetih”, jednostavno je objavljena bez bendova i izvođača iz Srbije, dok su grupe iz drugih nekadašnjih republika bile prisutne. Isto je prošao i Paolo Magelli kad je opet dobio režiju u Hrvatskoj. Dodatno, jednom sam u umirućem Kulušiću još u zimu 2000. godine otišao na Pozdrav Azri kad se Leiner ustručavao svirati “Balkan” i nekoliko je puta pitao publiku je l’ zaista želi da se odsvira ta pjesma, budući da su ga u Splitu gađali pepeljarama kad je krenuo pjevati.
Opet kreće vrijeme desničarskih nasilnika
Ovdje uopće ne pišem, jer nije izravno tema, o tisućama srušenih antifašističkih spomenika, među njima i gotovo kompletan Bakićev opus, kao ni o praćenju stotina novinara od strane tajnih službi. Drugim riječima, bilo je to vrijeme cenzure, straha i terora desničarskih nasilnika. Točno vrijeme po njihovoj mjeri koje upravo pokušavaju vratiti i za sada im uspješno ide.
Jer, evo samo u posljednjih 15-ak dana imamo po tko zna koji put zahtjev da se zabrani Bajagin koncert, što se onda i dogodi, zbog čega će ubuduće oni koji planiraju zvati Bajagu ili nekog izvođača iz Srbije, unaprijed odustati od te ideje. Prije toga uspjeli su spriječiti gostovanje Sergeja Trifunovića s predstavom u Osijeku.
Slaven Bilić je odjednom postao neprijatelj i Jugoslaven jer ne drži ruku na srcu dok svira himna, što je isključivi običaj hadezeovaca i desničara. SDP-ova Sanja Radolović je također neprijatelj jer sluša Električni orgazam i pjesmu “Igra rokenrol cela Jugoslavija”.
Ministarstvo cenzure i straha
Najgore od svega je kad se ljudi poput Bilića opravdavaju i kad ovakve fašistoidne gluposti postaju uopće relevantna tema. Ti nasilnici i totalitaristi se mogu sami nazivati imenom neke od braniteljskih udruga, mogu govoriti u ime Domovinskog pokreta, mogu uostalom koristiti bilo koji formalni potpis, ali je uvijek u pravilu riječ o desničarskim ekstremistima, čije bi zahtjeve za državom straha i cenzure trebalo svaki put u startu i odlučno odbacivati.
S obzirom na to da se to nije radilo, nego se uporno išlo u nekakve kompromise, povlačenja i pokušaje da se zadovolji fanatike, došli smo do toga da su ti ljudi postali vlast, da zemlja sve više izgleda kao da je u devedesetima i samo nas još formalni korak dijeli od utemeljenja ministarstva straha, cenzure i autocenzure. Što uopće nije isključeno ostane li identična većina nakon sljedećih izbora.
A to je, bez obzira na uspon desničarskih ekstremista u Europi i svijetu, potpuno nadrealno. Ta mogućnost da zemlja koja bi po svemu trebala biti otvorena i uspješna, sebe zakopava u takvu vrstu mraka i ludila, i to više od 30 godina nakon okončanja rata.
