U jednoj od svojih recentnih kolumni Viktor Ivančić govori o svojevrsnom skrivanju iznosa naknada koje ostvaruju Đuro Glogoški i ostali branitelji, invalidi Domovinskog rata. Ne slažem se s tom autorovom konstatacijom, jer vjerujem kako je taj iznos pučanstvu dobro poznat, posebno civilnim invalidima koji već neko vrijeme ukazuju na kršenje Ustava RH , odnosno odredbi o ravnopravnosti građana u RH:
“… Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina …”
„U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.“
Doduše, oni to rade poprilično tiho, iz straha da ne bi ostali i bez onih prava koja danas ostvaruju.
Civilni invalidi kršenje ovih odredbi Ustava osjećaju svakodnevno uspoređujući se sa invalidima istog stupnja, sudionicima Domovinskog rata. Daleko su oni od njima dobro poznatih iznosa o kojima je javno progovorio ministar Fred Matić, od osobnih asistenata i novih automobila. Svaki put kada im se pokvare ili kada valja nabaviti nova invalidska kolica, njihova neravnopravnost jednostavno bode u oči. Bodu u oči sva prava koja jedni invalidi imaju, a o kojima drugi ne mogu ni sanjati. Okolina često zna biti cinična i okrutna pa ako su invalidi postali svojom krivnjom, nekom nesmotrenošću ili u prometu, onda im kažu da su trebali bolje paziti ili kako nisu imali sreće. No, što ako su invalidi postali na radnom mjestu, marljivo i predano radeći na izgradnji Republike Hrvatske. Možda nisu držali pušku, ali su držali svoj alat i za vrijeme Domovinskog rata radili na proizvodnji vojne opreme ili prehrambenih artikala za Hrvatsku vojsku ili nekih drugih artikala bez kojih se nije moglo u ratu. Možda su imali radnu obavezu i pri tome osakaćeni nekim dalekometnim četničkim projektilom? Moguće. Zar smije način na koji je netko obolio ili stradao odrediti kvalitetu zdravstvene usluge i opseg skrbi za tog čovjeka? Mislite da ne smije? Činjenica je da su oni sada neravnopravni u svojoj bolesti i hendikepu, diskriminirani, građani drugog reda.
Oni su hrvatski CRNČUGE. A ima Hrvatska i svoje azijate, latinose, indijance.
U Ustavu piše kako su svi građani ravnopravni, a najbolje se na pitanju invalida vidi kako te ravnopravnosti nema i kako se konstantno krši temeljni akt države. Kršenje tog temeljnog akta ne može biti drugačije shvaćeno nego kao protudržavno djelovanje, odnosno podrivanje samih temelja države. Državu podrivaju licemjeri na vlasti, ali i svi oni koji koriste diferencirajuće povlastice.
Posebno čudi medijsko ignoriranje eklatantnog kršenja Ustava i neravnopravnost koja vrišti do neba.
from sb underground
