Naša civilizacija svijet dotiče još samo očima. Cijeli su jedan zasebni žanr te vizualne kulture ikonični televizijski trenuci: duboko zamrznuti kadrovi tetovirani u kolektivna sjećanja, pohranjeni tamo kao opća mjesta naših historija.
Beatlesi u studiju Ed Sullivan Showa, Neil Armstrong na ljestvama sonde na Mjesecu, noćno bombardiranje Bagdada ili New York 11. rujna 2001.: te su televizijske slike urezane u naše memorije poput davno isušenih kanjona, i o svijetu kakav je bio toga dana govore više od hiljadu napisanih i izgovorenih riječi.
Pored općih mjesta televizijske povijesti – nakon kojih, kako se to obično kaže, naši svjetovi nikad više nisu bili isti – postoje, jasno, i nacionalne televizijske historije. Svaki Amerikanac zna gdje je i s kim bio kad je Walter Cronkite na televiziji u suzama objavio smrt Johna Fitzgeralda Kennedyja, svaki Jugoslaven zna gdje je i s kim bio kad su Miodrag Zdravković i Miroslav Lilić objavili smrt Najvećeg Sina Naših Naroda i Narodnosti; svaki Englez zna gdje je i s kim bio kad su Delboy i Rodney postali milijunaši, svaki Filipinac zna gdje je i s kim bio kad je Manny „Pacman“ Pacquiao boksao protiv Erika Moralesa. I Hrvatska tako u svojoj mladoj i kratkoj televizijskoj povijesti ima svoje ikonične trenutke, poput legendarnog osječkog crvenog Fiće pod gusjenicama tenka JNA, ili Franje Tuđmana koji na zagrebačkom aerodromu baca fetvu na crvene, žute i zelene vragove.
O ovom pak našem povijesnom trenutku teško da će biti plastičnije slike od one koju je prošle subote navečer emitirao RTL. Da se televizijski kadrovi - osim u nepouzdanu čovjekovu sjećanju - za svaki slučaj ne čuvaju i u video-arhivima, nitko normalan sutra ne bi vjerovao našem živom svjedočenju tog historijskog televizijskog kadra: subota je dakle navečer, čitav svijet bez daha prati vijesti o divljanju pandemije koronavirusa SARS-CoV-2, broje se mrtvački sanduci u Italiji i Španjolskoj, cijele su države zatvorene u srednjovjekovne lazarete, vojska i policija krstare praznim avenijama opustjelih metropola, doktori u specijalnim programima tumače kako se ponašati, svjetski lideri dramatičnim se glasom obraćaju svojim prestravljenim nacijama, a u studiju hrvatskog RTL-a Andrej Plenković optužuje Mira Kovača da je podržavao Istanbulsku konvenciju, dok ovaj uzvraća Plenkoviću da je kao maturant pisao vedre ditirambe o Edvardu Kardelju i samoupravnom socijalizmu.
Valja to precizno transkribirati za budućnost, ako je uopće bude: kugla se zemaljska zaustavila u svom bjesomučnom okretanju, život na Zemlji stao je prvi put u svih tri i pol milijarde godina, sve od eoarhaičke abiogeneze i prvih organskih stanica, a kandidati za predsjednika HDZ-a svađaju se tko je od njih - mason.
- Mene samo zanima je li gospodin Plenković mason. Gospodine Plenkoviću, jeste li vi mason?
- Gospodine Kovač…
- Jeste li mason? Jeste li vi mason?
- Jeste li vi, gospodine Kovač?
- Jeste li vi?
- Ja nisam, a jeste li vi?
- Jeste li vi, gospodine Plenkoviću? Da ili ne: jeste li mason?
Ostavimo na ovom mjestu dvojicu slaboumnih HDZ-ovaca, i zamislimo internetske arheologe gdje za pedeset ili pet stotina godina razbijaju glave datirajući antologijsku snimku njihova televizijskog sučeljavanja. Po svemu što će svjetska historiografija do tada znati, to je moralo biti 14. ožujka, u subotu uoči stranačkih izbora 2020. godine – nema kad drugo - ali to jednostavno nema smisla. Tih su dana svijetom harali koronavirus SARS-CoV-2 i pandemija Covid-19, Donald Trump te je subote zatvorio Sjedinjene Države za sve putnike iz Europe, španjolska vlada donijela je odluku o izolaciji cijele države, broj zaraženih u svijetu premašio je stotinu pedeset hiljada, broj mrtvih samo u talijanskoj Lombardiji dosegao je tisuću, prvi smrtni slučaj toga je dana zabilježen i u Sloveniji, a hrvatski ministar zdravstva iste je te večeri najavio prelazak epidemije u treću fazu. Čak ni hadezeovci – zdravim će razumom rezonirati povjesničari u bliskoj budućnosti – nisu bili toliki imbecili da bi se usred takve globalne katastrofe u prime-timeu nacionalne televizije prepirali tko je od njih 1989. sanjao hrvatsku državu, a tko u četvrtom razredu srednje škole citirao Kardelja.
Greška će, međutim, biti u pretpostavljenom zdravom razumu: ništa u Hrvatskoj nikad nije ni bilo objašnjivo zdravim razumom, a naročito ne HDZ-ovi stranački izbori usred globalne pandemije Covida-19.
Teško je to shvatiti čak i nama - koji s takvim imbecilima živimo već evo ravno trideset godina - a kamoli učenim ljudima koji misle da se svijet okreće znanstveno predvidljivim algoritmom. Pa ipak, upravo to – Plenković i Kovač što usred svjetske apokalipse pred kamerama igraju popularnu dječju igru „zna li ti ćaća da si peder?“ – to su Hrvatska i HDZ: besmislena država u svom besmislenom paralelnom kozmosu, uvijek – pa i usred armagedonske kataklizme - u centimetar jednako udaljena od stvarnosti, i vladajuća besmislena stranka koja se bavi besmislenom samom sobom. Po prilici kao nedozreli adolescent koji od surovog ženskog svijeta bježi u zaključano kupatilo, baveći se sam sobom i maminim Wiehlerovim goblenom kupačice golih grudi.
Taj, eto, televizijski kadar – Plenković i Kovač kako se u zoru Sudnjeg dana u studiju RTL-a svađaju čiji je rejtingić veći – bit će slikom našeg vremena i našeg historijskog trenutka, slikom Hrvatske na martovske ide 2020. godine, onih dana kad je počinjala svjetska pandemija.
Ima u Bibliji zgodan jedan zapis o tome, samo što nitko od Hrvata nije čitao Sveto Pismo, pa nije ni zamijetio. Pročitate li bolje šesnaestu glavu Knjige Otkrivenja, posljednje knjige Novog zavjeta, vidjet ćete da je prorok Ivan s otoka Patmosa ovako zapisao kraj svijeta:
„Iz usta Zmajevih i iz usta Zvjerinih i iz usta Lažnoga proroka izlaze tri duha nečista kao žabe. To su dusi zloduha što čine znamenja, a pođoše sabrati kraljeve svega svijeta na Dan veliki Boga Svevladara. I skupiše se na mjestu koje se hebrejski zove Harmagedon. I sedmi anđeo izli svoju čašu na zrak. U to iz hrama, s prijestolja, iziđe jak glas i viknu: 'Svršeno je!'
I vidjeh: nebo otvoreno – i gle, konj bijelac, a na nj sjeo On, zvani Vjerni i Istiniti; oči mu plamen ognjeni, na glavi mu mnoge krune; nosi napisano ime kojeg nitko ne zna doli on sam; ogrnut je ogrtačem krvlju natopljenim. Iz usta mu izlazi oštar mač kojim će posjeći narode. Na ogrtaču, o boku, napisano mu 'Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.' I vidjeh jednog anđela: stajaše na suncu vičući iza glasa svim pticama što nebom lete, 'Skupite se na veliku gozbu Božju!' I vidjeh onu dvojicu farizeja gdje u posljednji sumrak svijeta viču: 'Jesi li ti mason?' 'Ja nisam, a ti?'“
N1
