„Razgovarali smo o bilateralnim odnosima, predstojećim izborima u Mađarskoj (u travnju 2026., op. a.) i globalnim sigurnosnim izazovima, osobito o važnosti postizanja održivog mira u Ukrajini“, dva mjeseca uoči mađarskih izbora se s margine Münchenske sigurnosne konferencije pohvalio CRO premijer Andrej Plenković na platformi X susretom s Péterom Magyarom. Za tog protukandidata premijeru Viktoru Orbánu drukaju čelnici EU-a, očekujući da će dobiti izbore i time se zauvijek riješiti aktualnoga „proruskog sabotera“ iz Budimpešte.
„Osam godina nisu održani bilateralni razgovori hrvatskog i mađarskog premijera“, objavio je potom Magyar na FB-u, uvjeren kako će u travnju postati novi mađarski premijer i promijeniti prohladne odnose, osobito uzdrmane lani u rujnu optužbom RH za „ratno profiterstvo“ Janafovim znatnim poskupljenjem transporta energenata s otoka Krka. „Naš je cilj što prije riješiti sporna pitanja nagomilana prošlih godina.“
Nije tajna da je upravo Viktor Orbán – čelnik tzv. desne stranke Fidesz, kojoj je svojedobno pripadao i Magyar, sada čelnik oporbene radikalno proeuropske stranke Tisza – godinama bijela vrana u EU-obitelji i balvan u oku drugomandatne, ratnohuškačke i ekstremno proturuske sljedbe šefice Europske komisije Ursule Röschen/Ružice von der Leyen u kompi s britanskim premijerom Keirom Starmerom.
„Mali od bruxelleske kužine“
Nije tajna ni to da se CRO Plenković – u političkim kuloarima EU zemalja tzv. prve brzine tretiran tzv. malim od bruxelleske kužine, koji ponizno i odobravajuće skače na svaki aport Von der Leyen i „solidarno“ oponira mogućem nastavku Orbánova mandata (od 2010. godine) – potporom mađarskim oporbenim ambicijama (ne)izravno, zauzimanjem strane, umiješao u izbore u susjednoj zemlji. À propos, Mađari se ni u jednom slučaju nisu miješali ni u jedne CRO izbore, a u najkritičnijim trenucima Domovinskog rata su zbrinjavali desetke tisuća hrvatskih prognanika.
Izborna pobjeda političke opcije Tisze značila bi Magyarevo preuzimanje vladina kormila, radikalan državni odmak od Rusije po EU-obrascu što ga od 2016. godine – bez obzira na realne hrvatske interese – dosljedno operacionalizira premijer Plenković. Uključivo „solidarno“ sudjelovanje u otplati blizu bilijun eura EU kredita/harača Europljanima u korist održanja nesposobnoga, korumpirana i propalog režima u Kijevu. Iako su Ukrajina, Unija, UK i tzv. saveznici/partneri definitivno izgubili rat u Ukrajini, a pobijedili Ruska Federacija i SAD sasvim izglednim planom: učiniti teritorijalni ukrajinski torzo tampon zonom između Rusije i NATO-a.
Plenkovićeva inačica vanjske politike – koja nije hrvatska politika, jer nije usuglašena s ustavnim sukreatorom Zoranom Milanovićem – gura RH na gubitničku, tzv. pogrešnu stranu povijesti. Ili u rat EU-a s Rusijom, koji Unija također ne može dobiti ni udružena sa SAD-om, kamoli s, je li, Mađarskom možebitnog premijera Pétera Magyara. I koji bi, jamačno, bio posljednji rat u povijesti ljudskog roda!?
„Stari smo europski narod i kultura, imamo svoje sjećanje i materijalnu kulturu i trebamo se s tom sviješću ponašati odgovorno i sebično kad su u pitanju naši interesi, držati se trgovinskih i pragmatičnih veza s drugim narodima, prije svega oko nas“, kazao je nekidan predsjednik RH Zoran Milanović na otvorenju 10. stručnog skupa „nZEB 2026 – Energetska učinkovitost i održivost“ u Zagrebu. „Ne trebamo jurcati tamo gdje nas se ne pita apsolutno ništa. A grandiozni ideološki projekti – kao centralna europska država – bez nas. Propale su zajednice u kojima smo bili jer nisu valjale, jer se nas nije pitalo kada je trebalo pitati.“
Foto: Zoran Milanović Facebook
HDZ-Plenkovićeva vlada – isključivo premijerovom autoritarnom voljom, golemim egom bez pokrića nafutranim karijernom ambicijom u europskom političkomu tzv. mainstreamu – svih deset prošlih godina bezglavo jurca upravo „tamo gdje nas se ne pita apsolutno ništa“. Samo se izdaju nalozi, povremeno poziva na red i udjeljuju pedagoške pljuske te strogo nadzire operativna pravovjernost za konzumacije novčanih mrvica s europskoga „solidarnog“ stola.
Za razliku od HDZ-Plenkovićeve bespogovorne pokornosti i poniznosti Bruxellesu, na objema adresama (Unija i NATO, „vlada“ i „zapovjedništvo OSRH“), Mađarska – uz, donekle, Slovačku i Češku – drži suverenističku distancu prema etat-surogatu, koji CRO Milanović naziva „grandioznim ideološkim projektom – kao centralna europska država“. Stoga Bruxelles uskraćuje Orbánovoj Mađarskoj nešto manje od deset milijarda pripadajućih joj milijarda eura i premijera tretira gotovo personom non grata.
A ta i takva Mađarska Viktora Orbána – koju otvoreno podržavaju i Ruska Federacija Vladimira Vladimiroviča Putina i SAD Donalda Johna Trumpa – MOL-ovim vlasništvom nad tvrtkama i strateškom infrastrukturom drži na uzici hrvatski energetski sustav i time bitno utječe na energetsku sudbinu susjedne i prijateljske zemlje.
Mađarska i regionalna naftna i plinska megakompanija MOL (od siječnja 2026. vlasnica i Naftne industrije Srbije – NIS) upravlja u Hrvatskoj Inom, Tifonom, Rafinerijom nafte u Rijeci, proizvodnjom biomitana u Sisku, plinskim i naftnim poljima u sjevernom Jadranu i Panonskoj nizini, razvedenom mrežom benzinskih crpki, ima ugovor s Janafom o transportu nafte iz luke u Omišlju…
Statistika će, međutim, potvrditi kako je MOL do sada uložio u hrvatsko gospodarstvo više od šest milijarda dolara te se svrstao među najveće strane ulagače u našoj zemlji. Međutim, HDZ-Plenkovićeva se vlada nije proslavila u navodno ozbiljnim pokušajima da otkupi od Mađara tih 49,1 posto vlasništva s MOL-ovim upravljačkim pravima u Ini. U rujnu 2025. planuo je kratkotrajan diplomatski rat između probruxelleskoga službena Zagreba i Orbánove Budimpešte, koja ga je optužila za ratno profiterstvo budući da je u kritičnim okolnostima ukrajinskog rata znatno povećala cijenu transporta ruske nafte Janafom za mađarske i slovačke rafinerije.
Gubitak 18 milijarda eura
U pozadini je Plenkovićevo istrčavanje pred dobrosusjedsko rudo ne bi li u Bruxellesu – pa što politički košta da košta!? – dobio koji osmijeh više i tapšanje „drage Ursule“ (iz službene prepiske, sic transit) zato što će „rusofilu“ iz Budimpešte pokazari gdje mu je mjesto. Uz EU tzv. sankcije Rusiji odustajanjem od kupnje ruskih energenata (što bi Mađare stajalo, izračunali su, 18 milijarda eura dodatnog troška!), ne uz Kremlj, koji, je li, „prodajom jeftinijih nafte i plina financira svoju agresiju na Ukrajinu“.
Iako su Mađarska i Slovačka dobile SAD-ovo i EU-ovo dopuštenje za produljeni rok za zamjenu ruskih energenata zapadnim (SAD i države pod Uncle Samovim tutorstvom), HDZ-Plenkovićeva je vlast ovih dana odlučila obustaviti Janafom opskrbu Mađarske i Slovačke ruskom naftom i time dovela te zemlje u vrlo neugodan položaj. A to će imati i neugodna odjeka u već primjetno rovitim bilateralnim odnosima dviju susjeda, za što neće biti kriva isključivo ona s lijevih obala Mure i Drave.
„Nema problema“, bio je „susretljiv“ gospodarski ministar Ante Šušnjar (DP), „opskrbljivat ćemo i dalje Mađarsku naftom koliko je god potrebno i od bilo kojeg dobavljača, ali ne smije biti ruska.“ Dođe li u travnju na vlast u susjednoj zemlji Péter Magyar, čijoj kampanji bruxelleski neskriveno prilaže i premijer Andrej Plenković, ruska energetska enigma uopće više neće biti enigmom. Dapače.
Ni kap ruske nafte niti dašak ruskog plina – što koštalo da koštalo! – više neće prijeći mađarsku granicu. Službena će si Budimpešta dopustiti isti CRO luksuz: „vladu“ i „vojno zapovjedništvo“ u Bruxellesu, a opskrba energentima Janafom – „dogovorit ćemo se, pa ljudi smo, je li“. Otprilike se već može nazrijeti konfiguracija tzv. novoga svjetskog poretka u kojem i veliki i mali pokušavaju zauzeti što povoljnije mjesto, procjenjuju sada tko im u tomu (ne) može ili (ne) treba biti (ne)prijatelj, međutim sasvim je nepoznato može li uopće funkcionirati takav novi globalni sustav.
Foto: Damir Senčar/Hina
Povijesno se pokazalo da je biti dobar sa susjedom uvijek produktivnije no izigravati mu vuka za potrebe nekog izdaleka. Recimo, ni globalnom šerifu bez pokrića sada u Bijeloj kući – kojeg se očito ne boje još samo Rusija i Kina sa saveznicima, ma koliko im (ne)izravno pokazivao mišiće na neusporedivo slabijima po svijetu – neće gorjeti do zore. Trumpu je drugi, ujedno i zadnji predsjednički mandat, a onda… Sve ispočetka, ili…!?
Ako novi početak uopće bude moguć zbog ekološkog sloma, energetske insuficijencije, socijalne/demografske neravnoteže i vojnog ludila. CRO predsjednik Zoran Milanović, spominjući energetske politike, tvrdi kako se „briga o ekologiji pretvorila u ideologiju potpune karbonske neutralnosti, koja je izvan svake pameti i neostvariva. Za razliku od SAD-a, Europa sanjari o nestvarnoj arkadiji u kojoj će energija biti čista, u kojoj će se oprati od svoje prljavštine i grijeha iz prošlosti. I naoružavat će se. A to što je za naoružavanje, za proizvodnju tenkova, oklopa i većine opreme potrebna ogromna energija koju plaćamo masno – to nikoga ne zanima“.
Ekonomski stručnjak Neven Vidaković u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska tvrdi da se Unija nalazi u „sistemskoj krizi bez koherentne politike. Rat u Ukrajini traje četiri godine, a Von der Leyen daje u Davosu trivijalnu izjavu da će EU do kraja godine donijeti novu strategiju obrane. A što si radila prošle četiri godine? Europa se našla u raskoraku između Zapada i Istoka, ostavljena je u zrakopraznom prostoru. Najvažnija bitka i za Hrvatsku su izbori u Mađarskoj. Zašto? Zato što će u ratu u Ukrajini pobijediti Rusi i Amerikanci, a izgubiti Europljani i Ukrajinci. Tako će se uspostaviti nova struktura moći.
Tko je u regiji predstavnik Amerikanaca? Viktor Orbán. Tko je predstavnik Rusa? Srbija. Hrvatska će se naći na slabijoj strani. Kako će se i čime oduprijeti? Nema proizvodnju hrane i energije. Zar zaista netko u Uniji misli da Orbán nije postigao dogovor sa SAD-om da destabilizira EU i osigura ekspanziju mađarske industrije? To je već dobio s NIS-om i OTP-om. A što ima RH? Porasle su cijene smrznute hrane. Je li Ledo u hrvatskom vlasništvu? To je rezultat ekonomske politike u kojoj smo duboko uvjereni da nam drugi trebaju rješavati naše probleme“.
Foto: Neven Vidaković / Saša Zinaja/NFOTO
U svojoj pak predizbornoj kampanji Viktor Orbán upozorava mađarske birače, ali i snažno poručuje Bruxellesu da je neprihvatljivo normalizirati pojmove poput NATO misije u Ukrajini, taktičkog nuklearnog oružja i svjetskog rata. „To su zastrašujući koncepti na koje se previše navikavamo. Ne uspijemo li obuzdati ratnu psihozu koja se razvija u Bruxellesu, ove bi se godine mogle pamtiti kao prve epizode velikoga svjetskog rata. Europa već trpi goleme ekonomske štete: od previsokih cijena hrane i energije do poreza poduzetnicima.
Europa tone u rat bez ikakvih procjena troškova i resursa potrebnih za postizanje vojnih ciljeva. Nikad nisam vidio nešto neodgovornije. Prava prijetnja Mađarskoj nije Rusija, nego EU. Ako se nastavi kao sada, ovo stoljeće može postati stoljeće poniženja Europe. U svijetu je počela nova industrijska revolucija, a Europa ne može sudjelovati u njoj zbog visokih troškova energije i pretjerane ideološke kontrole koja ubija ekonomiju.“
Hrvatski „stop“ ruskoj nafti
Slovački je premijer Robert Fico istodobno zaprijetio Ukrajini obustavom isporuke električne energije nastavi li blokirati tranzit ruske nafte njegovoj zemlji i Mađarskoj naftovodom „Družba“. Ta se prijetnja odnosi i na izvoz slovačkog dizel goriva i inih derivata Ukrajini. Mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó dodaje kako Budimpešta blokira Uniji odobrenje za kredit od 90 milijarda eura Ukrajini, također isporuku električne energije, 20. paket tzv. sankcija Rusiji itsl. dok joj „ne normalizira tranzit ruske nafte“. MOL pak objavljuje kako je novac od tranzita ruske nafte Srbiji i Mađarskoj omogućio hrvatskom Janafu širenje sve do Kazahstana.
Je li slučajno i hrvatski stop ruskoj nafti Mađarskoj i Slovačkoj podudaran s ukrajinskim zavrtanjem „Družbine“ slavine i eskalirajućim bruxelleskim pritiskom na Budimpeštu i Bratislavu, pa baš uoči vrlo važnih mađarskih izbora? Nije slučajno. Pristran hrvatski navijački glas u Orbán-Magyarovu nadmetanju za vlast, pa podboltan Janafovim dolijevanjem ulja na ekonomsku vatru susjedne prijateljske države radi eurounijske babe zdravlja, pljuska je hrvatskoj tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti.
I Plenkovićev je susret s Magyarom – s obzirom na vrijeme, mjesto i okolnosti – vrlo kratkovidan politički potez, koji šteti Hrvatskoj. Hrvatska ne mora biti papskija od pape, pa se pred Bruxellesom – u korist svoga Doriana Graya iz Banskih dvora – prsiti energetskim ucjenjivanjem prijateljske prve susjede i glasati za promjenu tuđeg režima.
