CRO premijer Andrej Plenković, europolitički mali miš – veliki krič, na eurounijskom bunjištu ne posustaje ni na početku očito neizvjesne 2026. godine glede&unatoč kritične erozije međunarodnog prava i temeljnih načela Povelje UN-a (Venezuela, Palestina, Ukrajina etc.) gurati „u ime hrvatskih interesa“ (sic transit) politiku s kojom se ne slaže ustavni sukreator, predsjednik tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene Zoran Milanović. Samopozvao se neki dan u Pariz na sastanak tzv. koalicije voljnih, kazati da „hrvatska vojska neće ići u Ukrajinu 'čuvati mir' dođe li do prekida vatre“.
Jer, „ja bih rado poslao naše uz britanske i francuske vojnike (te su dvije države potpisale u Parizu deklaraciju o naoružanoj ‘mirovnoj misiji’ u Ukrajini, op. a.), ali ne daju vrhovni zapovjednik OSRH Milanović i Ustav RH“. Hrvatsko oružje i novac nisu u pitanju, obećava.
Skupina najzadrtijih proturuskih ratnih huškača – vode ju francuski predsjednik Emmanuel Macron, premijer Ujedinjena Kraljevstva Keir Starmer i njemački kancelar Friedrich Merz – neodgovorno manipulira već odavno „mrtvim“ ukrajinskim lutkom Volodimirom Oleksandrovičem Zelenskim, jer bez nastavka rata u Ukrajini svi zajedno više nemaju smisla. Uključivo već drugomandatno nesposobnu šeficu Europske komisije Ursulu Röschen/Ružicu von der Leyen s buljukom podanika, među kojima je i Andrej Plenković. Doduše, uvijek ga ta elita „zaboravi“ u preraspodjeli vodećih radnih mjesta u Uniji, ali…
„Europske države su spremne sudjelovati u koaliciji radi očuvanja mira u Ukrajini, svaka na svoj način“, izvijestio je Plenković po povratku iz Pariza, valjda dijetom za mršavljenje zapanjujuće ispijena lica. „Neke će zemlje sudjelovati svojim vojnim snagama, a neke druge, poput Hrvatske, neće slati svoje vojnike na ukrajinski teritorij. Nastavit ćemo podupirati Ukrajinu politički, diplomatskim naporima i bilateralnim paketima vojne pomoći (u odnosu na svoj BDP, RH je peti pomagač, op. a.). Važno je postići pravedan, trajan i održiv mir.“
Silom na međunarodno pravo
Pariška deklaracija o Ukrajini sa sastanka tzv. koalicije voljnih, čijem su sastavljanju u pet točaka nazočili Von der Leyen i Zelenski te tzv. partneri – Unija vodi akciju naoružanog čuvanja mira, a SAD navodno podupire/jamči – praktičnog je značenja: što se debatnom klubu u Parizu snilo to se tzv. koaliciji voljnih zbilo. Ni arogant iz Ovalna ureda Bijele kuće – zauzet trenutno krađom venezuelanske nafte i strateških resursa, zveckanjem oružja na granicama Kolumbije, Kube, Meksika i Grenlanda – niti parnjak mu iz Kremlja ne doživljavaju takve dogovore ozbiljnima.
U Washingtonu je još na snazi Trumpova pljuska Zelenskom: „Da sam ja 2022. godine bio predsjednik SAD-a, rata u Ukrajini ne bi bilo!“ i Von der Leyen: „Ukrajina je europski problem, ne američki.“ Kremlj pak nije niti će odustati od poruke Bruxellesu: „Svaka vojna postrojba strane države ili NATO-a na ukrajinskom tlu je legitimna meta ruskog oružja i uništit ćemo ju bez milosti.“ Ili: „Ako Francuska želi rat s Rusijom, imat će ga, ući će u povijest, ali izaći iz geografije.“
A ekonomski bijedna tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena s vladom u Bruxellesu na jednoj i vojnim zapovjedništvom na drugoj (NATO) adresi, demografski krajnje deficitarna, traljavo naoružana i polit-ideološki jako posvađana sama sa sobom zbog ionako definirane prošlosti!? Pitaju li za taj disfunkcionalan/samonedostatan zapadnobalkanski kiflić i povijest i geografija? Očito samo Plenković tvrdi da – da. Antemurale christianitatis novog doba ili takvo što? Dajte najte.
U doba umjetne inteligencije, doba s(u)irove sile što otvoreno gazi međunarodno pravo na kojem funkcionira svjetski poredak, „zvjezdanih“ ratova, imperijalnog predatorstva itsl. – je li, kada bude stani-pani, što je samo pitanje vremena i mjesta početka – za CRO patuljka opet neće pitati ni povijest niti geografija.
„Kao što sam već puno puta upozoravao da će se dogoditi, pojedine su države tzv. koalicije voljnih odlučile slati svoje vojnike u Ukrajinu“, komentirao je predsjednik Milanović samozvano Plenkovićevo soliranje na sastanku u Parizu. „Hrvatska neće i, što se mene tiče kao vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga i predsjednika države, o tomu više ne treba raspravljati. Hrvatska je članica EU-a i NATO-a te ima samo obaveze što proizlaze iz članstva u tim savezima, dok odluke tzv. koalicije voljnih ni na koji način ne obavezuju ni Hrvatsku ni Hrvatsku vojsku.
U novomu globalnom poretku koji se stvara i u kojem, nažalost, sila i pravo jačega postaju pravilo u međunarodnim odnosima ključna je i Ustavom propisana zadaća OSRH zaštita suvereniteta i neovisnosti te obrana teritorijalne cjelovitosti RH. I zato sva dosadašnja i najavljena ulaganja u OSRH, uključivo uvođenje temeljnog vojnog osposobljavanja, moraju imati za cilj povećanje spremnosti i sposobnosti OSRH za izvršenje te ustavne zadaće. Pritom, ističem, novčana pomoć Ukrajini na koju se obavezala vlada ne smije biti na štetu OSRH, ne smije umanjiti sredstva potrebna za opremanje Hrvatske vojske. Ta pomoć ne smije ni na koji način biti na štetu hrvatskih građana i njihova standarda.“
Kaže mudar pûk: koga svrbi – taj se češe, pa se CRO premijer smjesta našao p(r)ozvanim zajedljivo uzvratiti predsjedniku, što upućuje na vrlo neugodnu činjenicu o nepostojanju utemeljene, službene vanjske politike o ključnim ne samo eurounijsko-natoovskim pitanjima nego ni o hrvatskoj poziciji u globalnim međunarodnim odnosima. Tragikomično? Itekako.
„Hrvatska vlada, unatoč ogromnom dezinformiranju javnosti, nikad nije planirala poslati Hrvatsku vojsku u Ukrajinu“, ustvrdio je Plenković nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a, „i to sam rekao na sastanku u Parizu, ali će nastaviti pomagati Ukrajini politički, diplomatski, ekonomski, tehnički, energetski i vojno. Naše sudjelovanje u koaliciji voljnih je itekako politički ispravno, vanjskopolitički i diplomatski oportuno, jer je to jedini način da budemo u cijelosti informirani o aktivnostima međunarodne zajednice što vode postizanju mira u Ukrajini.
Time snažimo svoj međunarodni kredibilitet, ali nikad nauštrb sposobnosti Hrvatske vojske ili obrambenih sposobnosti u koje je ova vlada uložila više od brojnih prethodnih.
Bez obzira na izjavu predsjednika Republike, nastavit ćemo sudjelovati u koaliciji voljnih. Hrvatska nije jedina zemlja u toj koaliciji koja neće slati svoje postrojbe u Ukrajinu. Milanovićevo političko stajalište tijekom rata u Ukrajini bilo je potpuno blisko ruskom narativu. Ne samo po momu, bilo je suprotno hrvatskim stajalištima bilo kojih vlada ili saziva Sabora, nego, realno gledajući, u svojoj srži i antieuropsko i antinatoovsko. Bez razumijevanja toga da se sloboda cijele Europe, pa i Hrvatske, i naša ekonomska i socijalna situacija danas brani i na bojišnici u Ukrajini.“
„Promašio ceo fudbal“
Što bi rekla slavenska braća s lijeve obale Dunava, protiv koje, tvrdi njihov predsjednik, „Hrvatska sklapa vojni sporazum s Albanijom i Kosovom, pa ćemo i mi odgovarajuće obrambeno odgovoriti“ (sic transit) – CRO premijer je replikom svom predsjedniku „promašio ceo fudbal“. Plenković-vladino i posredovano stajalište HDZ-ove tzv. stabilne većine u tzv. Visokom domu nije – hrvatsko stajalište. Kao što ni ono Zorana Milanovića nije – hrvatsko stajalište. To su njihova stajališta, koja pak sa službenim hrvatskim nemaju puno veze. Često uopće nemaju.
Hrvatsko stajalište o bilo kojem vanjskopolitičkom pitanju, kako definira Ustav RH, jest službeno stajalište sukreirano dogovorom predsjednika i premijera u nacionalnom interesu. Ne osobnom političkom/karijernom radi probitaka u upravljačkom Unijinu, NATO-ovu injsl. tzv. minstreamu. Plenkovićev inat vlaške mlade Pantovčaku – „nastavit ćemo sudjelovati u koaliciji voljnih“ – nije hrvatski, već premijerov osobni interes zloporabom državničke pozicije, pa što Hrvatsku stajalo da stajalo!? L’état, c’est moi? Neće biti. Niti je Plenković Luj XIV. niti je Hrvatska apsolutistička zemlja.
Notorna je pakost Plenkovićeva objeda s bradom kako je Milanovićevo oponiranje njegovu probruxellesko-ratnohuškačkom narativu „blisko ruskom narativu“. Time „suprotno hrvatskim stajalištima bilo kojih vlada ili saziva Sabora“, odnosno „antieuropsko i antinatoovsko“. Milanović, je li, inzistira na onomu što pretpostavlja nacionalno dobro, suverenističke je podloge, a Plenković na onomu što upravitelji Unije i NATO-a kažu da je „dobro za Hrvatsku“. Stoljećima su stranci diktirali „dobro za Hrvatsku“, što se svodilo na pljačkanje nacionalnih resursa i korištenje hrvatskih žitelja kao topovskog mesa u tuđim ratovima.
Na krijesti tog „dobra za Hrvatsku“, CRO premijer – nebitno vjeruje li u to ili ne – trbuhozbori vlastitoj javnosti naučenu napamet bruxellesku masnu laž. Da se „sloboda cijele Europe, pa i Hrvatske, i naša ekonomska i socijalna situacija danas brane na bojišnici u Ukrajini“. Prvo, rusku je tzv. specijalnu operaciju za denacifikaciju Ukrajine isprovocirao proamerički tzv. kolektivni Zapad još tzv. narančastom revolucijom na kijevskom trgu Majdanu, pa prekršenim obećanjem Rusiji o neširenju NATO-a na Istok i zloporabom političkog analfabete Volodimira Oleksandroviča Zelenskog na predsjedničkom fotelju u Kijevu. Bivšega osrednjeg tv-komedijaša iz serijala „Sluga naroda“, koji je vlastohlepno pristao zaratiti s Rusima.
Drugo, Rusija ne planira napasti Europu, uključivo Hrvatsku, nema za to potrebe niti ima vojno-ekonomske snage za invaziju na Stari kontinent, što je „ruski car“ Vladimir Vladimirovič Putin izričito kazao i ismijao tu vrst bruxelleskog sijanja straha eda bi europske obitelji odbijale od usta svoje djece za neobuzdano kupovanje oružja. I treće, ključno, hrvatska se „ekonomska i socijalna situacija“ ne brane „na bojišnici u Ukrajini“, već je za nju najodgovornija HDZ-Plenkovićeva vlada kod kuće. Adresa pune odgovornosti u Uniji za „ekonomsku i socijalnu situaciju“ građana je ured predsjednice Europske komisije i sama Ursula Röschen/Ružica von der Leyen sa suradnicima. Nitko drugi, treći…
Njihova je najveća odgovornost što je Unija u samo desetak godina pala na marginu globalnog utjecaja/značenja: tehnološki zaostala, ekonomski na koljenima, vojno razoružana i moralno kompromitirana zalaganjem za tzv. pogrešnu stranu povijesti. Zahvaljujući CRO premijeru Plenkoviću, koji od početka mandata 2016. godine pristaje na hrvatsku poziciju tzv. male od bruxelleske kužine, hvaleći do neba mrvice s EU-stola kao lijepu naknadu za ustupljeno bivšim zapadnim „gazdama“ nacionalno tzv. zlato i srebro – banke, trgovinu, opskrbu hranom i energijom, vrijedne turističke nekretnine, prometnu infrastrukturu, telekomunikacije, rudimente nekad moćne industrije etc. – hrvatski građani danas žive na slamku.
Bez PDV-a i turističkog eura (zajedno cca 80 posto državnog proračuna) hrvatski bi građani već umirali od gladi s tim europskim mrvicama, što će za godinu-dvije presahnuti. A CRO premijer – čiji proračunski prioriteti nemaju sluha za 1,2 milijuna penzića, pristojne plaće radnicima, za djecu s teškoćama u razvoju i onu s rijetkim bolestima, za rastuće siromaštvo, stanove za mlade obitelji itsl. – ne srami se preuzimati novčane obaveze svojih na sastancima tzv. kolalicije voljnih eda bi se pokazao „doraslim“ liderima Francuske, UK, Njemačke, Italije…
Ne srami se dići ruku za RH jamstvo za vratiti 90 milijardâ eura EU zaduženja na financijskom tržištu radi pomoći Ukrajini u 2026./2027. godini.
Pomoći u nastavku rata! Nije se priklonio liderima Mađarske, Slovačke i Češke, koji su se otvoreno distancirali od toga suluda rasipništva, koje neće spasiti Ukrajinu od ratnog poraza niti će osvjetlati obraz skupini koju je američki predsjednik Donald John Trump otvoreno bio nazvao „nesposobnim budalama“ te nekolicini zabranio ulazak u SAD. Plenković, neupitno uza skute Von der Leyen i uži krug ratnih huškača, dijeli lekcije predsjedniku Republike i istomišljenicima o tzv. pravoj strani povijesti i sa sljemena golemog ega bez pokrića apsolutistički poručuje urbi et orbi: „Država, to sam ja (L’état, c’est moi)!“
Von der Leyen ga toplo gleda i s razumijevanjem tapša po ramenu, a gruba zbílja „donroevskog“ tzv. novoga svjetskog poretka triju ključnih utjecajnih zona, koji je već na djelu – gdje Europa ispada nevažnom statisticom bez koje se može!? – neumoljivo promiče pored njih kao što pijesak promiče među prstima. Neuhvatljiv. Neki iz tzv. koalicije voljnih nisu totalni slijepci, pa se i u toj ljutitoj družbi nazrijela u Parizu prva veća pukotina: njemački kancelar Friedrich Merz, do jučer zagovornik opće proturuske militarizacije EU-a, sad tvrdi da vojnici Bundeswehra neće ići u Ukrajinu „čuvati mir“.
Piškiti ili kakiti, pitanje je sad
Što, Rusi neće napasti Europu, pa…!? Ili je riječ o polit-ekonomsko-vojnom prestrojavanju među liderima europskih zemalja tzv. prve brzine, isprepadanih sada Trumpovom najavljenom imperijalnom redaljkom po zasužnjivanju Venezuele i njezina legitimnog predsjednika. Još kako-tako za „čišćenje američkog dvorišta“ od „neposluha“ u Kolumbiji, Kubi, Meksiku, Panami, pa i Kanadi, ali – okupacija Grenlanda. Najvećeg otoka na svijetu, prebogata mineralima i rezervama pitke vode! „O tomu nismo razgovarali u Parizu“, ograđuje se Plenković, pa hitno opet odbija od usta hrvatskim obiteljima i šalje – „obećao sam na sastanku u Parizu“ – 15. paket „vladine“ pomoći Kijevu, najkorumpiranijem režimu u Europi i šire.
Kada je riječ o nepredvidljivom/prevrtljivom Donaldu Trumpu i SAD-u, ni CRO premijer, ni pariški „voljni“ ni cijelo kritično nesposobno vodstvo EU-a s Von der Leyen na čelu – ne znaju bi li prije piškili ili kakili. Tim više jer nema te sile na Kugli koja može spriječiti aroganta iz Bijele kuće da si uzme Grenland kada i kako želi. Međunarodno pravo i Povelja UN-a, je li, za Uniju i tzv. koaliciju voljnih vrijedi kada je posrijedi sotoniziranje Putina/Rusije, Kine, Irana, Hamasa, Hezbolaha injsl., ali ne kada (naj)moćniji na Kugli besramno otima to što nije njegovo, a tvrdi da jest. Ne od sada, nego od – pamtivijeka. Sic transit.
„Ukrajina traži od Unije novih 800 milijarda dolara za sljedećih 10 godina, što je užasavajuće“, otkrio je mađarski premijer Viktor Orbán na sjednici vlade, „jer bi tu svotu morali namaknuti europski porezni obveznici. Za taj novac Mađarska može isplaćivati mirovine 40 godina ili financirati obiteljske potpore čak 60 godina. Evo što znači 800 milijardâ dolara, koje Zelenski traži da mu platimo! Rezultati su apsolutno zastrašujući.“
Ne i hrvatskom premijeru Plenkoviću, koji odavno hrvatskim nježnicima besramno ukrajinske gloginje mlati i – protivno suverenističkom osjećaju Mađarske, Češke i Slovačke, koje su zaštitile svoje žitelje – obavezuje CRO sugrađane vraćati „pripadajući dio“ 90 milijarda eura kredita što ga je EU uzeo na financijskom tržištu radi financiranja ratne Ukrajine 2026. i 2027. godine. Mađari, tvrde, neće sudjelovati u namicanju traženih 800 milijarda dolara ni u otplaćivanju 90 milijarda kredita. Plenković hoće. On inzistira – ne pitajući žitelje RH! – na tzv. pravoj strani povijesti. Sic transit.
