Hrvatski sajam apsurda stvoren je prije više od dva desetljeća, radi 24 sata dnevno i prepun je stalnih i povremenih atrakcija. Prostor i vrijeme sajma ispunjavaju (nabrojimo tek neke atrakcije): samodopadni poglavari, vertikalno-horizontalni stranački kadrovski ringelspieli, obrambena stožerna vozila koja stoje na mjestu i priječe prolaz, blindirane sudnice, kanibalski bacači radničkih glava na piramidalno složene čunjeve Industrije i Napretka, nijemi govornici zastupnici interesa sajamskog osoblja, precizni razbijači tabli s putokazima i smjerokazima, tuneli strave i užasa sa iskačućim duhovima prošlosti, politički iluzionisti sa šeširima ispunjenih novin(ar)skim patkama, bacači koruptivnih noževa i bljuvači vatre sramote na nagurane posjetitelje sajma, pasatisti koji gađaju mete Budućnosti, visoki ekonomski zidovi smrti i pakleni vozači kune, neočekivani labirinti, zbunjujuće, razgranate staze koje odvode prolaznike od Izlaza... sve sami vješti izvođači besmisla i žive, efektne točke, sve zanimljivije cijelom Zemljinom šaru. Najnovija velika sajamska zanimljivost je ocvala Barbika napravljena u najboljoj tradiciji rada i djelovanja medijskog Circo della Croatia, s obligatno prisutnim tužnim klaunovima slijeva i sdesna, dresiranim konjima i letačima na trapezu ispod kojih se nalazi mreža od crvenbijeliplavih veza i vezica.
Ozbiljniji i melankolični promatrači „našeg“ sajma apsurda u njemu vide Augijeve štale i romantičarski zazivaju heraklovsku odlučnost i domišljatost kojima bi se potaknulo njihovo čišćenje od, desetljećima neočišćene, balege sastavljene od korupcije, jezika mržnje, uskogrudnosti, nepromišljenih političkih i ekonomskih poteza, besmislenih savezništava i neprijateljstava, netrpeljivosti spram drugih i drukčijih, pogrešnih stoljetnih navika, destruktivnih samodefinicija- uz pomoć dvije rijeke: profesionalnog razotkrivanja temeljnih društvenih protivrječnosti i kritičarsko-polemičkog osporavanja aberacija svake vlasti, temeljenim na emancipaciji i humanizaciji ljudi.
Bez medija kao posrednika između javnosti i promicatelja „riječnih“ vrijednosti, čišćenje bi bilo neprovedivo. Ali, za prosječnike, za ogromnu većinu konzumenata (svako)dnevnih informacija koje serviraju sredstva za njihovo prenošenje, odgojenih na standardizaciji, a ne inovaciji, za pojedinke i pojedince ispalih iz kolektivističkih kalupa, koji nisu izdjeljani radom na samima sebi, sastavljenih u cjelinu ličnosti uz pomoć formula, a ne osobnih, autonomnih formi – mediji su samo puki vodiči koji se suvereno kreću kroz glaumorozne guštare zabave, kriminala, skandala i koji revno, voajeristički bilježe promiskuitetno rasipanje sluzavog genetskog materijala od strane celebrityja, koji promiču anestezirajuću površnost i lažne vrijednosti. Prosječan pripadnik publike masovnih medija, tiskanih i elektronskih, fasciniran je sadržajem medijskih poruka simplificiranih do zaglupljivanja i impregniranih lažima, a njegova praticipacija u uređivanju omiljene emisije, novina ili portala, bazira se na samoobmanjivačkom javljanju uživo lažno ljubaznim voditeljima kojima je jedino stalo do vlastite promocije, ili pisanju mlakih ili brutalnih komentara. Posječni recipijenti informatičkog obilja koje se bez sekunde prekida plasira kroz različite medije, u skladu sa svojim intelektualnim habitusom, preferiraju status quo, banalnost, obmane. Teoretičari medija s pravom zaključuju da nije krivnja samo na medijima koji nose gas-maske u političkom zatrovanom duhovnom ambijentu, a ponekad i sami ispuštaju informacijski ciklon-b, već je krivnja i na onome tko ih izabire. Znajući s kim imaju posla, mediji šire iluziju slobode izbora, otpatke proglašavaju vrhunskim delikatesama, pomno pazeći da tržišna prođa i jakost preše kapitala koja iscjeđuje profit, budu imperativi ometanja ideja o slobodi i istinskim ljudskim i društvenim vrijednostima. Pišući o kulturnoj industriji i masovnim medijima njemački filozof Adorno konstatirao je: Niti se na prvom mjestu radi o masama, a niti o tehnici komunikacije kao takvoj, već o duhu koji im se nadahnjuje, o glasu njihova gospodara. Kulturna industrija zlorabi obzir prema masama kako bi podvostručila, učvrstila i pojačala njihov mentalitet, koji se uzima kao zadan i nepromjenljiv. Ono čime bi taj mentalite mogao promijeniti potpuno se isključuje. Mase nisu mjera, već ideologija kulturne industrije, koliko god ona ne bi mogla egzistirati kad a se ne bi prilagođavala masama.
Kao i prodaja svake druge robe tako i prodaja masovne kulturne robe za cilj ima ostvarivanje profita. No, za razliku od proizvodnje, primjerice, kruha i cipela, proizvodi kulturne industrije služe masovnoj obmani i efikasno su „sredstvo zarobljavanja svijesti“. Sadržaj pojedinih masovnih medija, lavovskih dijelova kulturne industrije kojima su upravljali „novi hrvatski gospodari“, sastojao se od mržnje u augmentativu, od scoopova koji su odvraćali od istinskih problema, ideološkog zasljepljivanja, zastrašivanja i prozivanja, nekrofilske strasti, lakejštine prema aktualnim garniturama vlasti, prešućivanja alternativa, konformizma, moralnog regresa, odsustva rasprave o općem benefisu, od deluzija prepisivača tuđih magisterija i doktorata, formula instantnog koruptivnog uspjeha, odsustva političke korektnosti, institucionalne brutalnosti i sirovosti ljudi iz političke kanalizacije. Sve su to bili vezni detalji hrvatskog sajma apsurda, vrišteći najavljivači i komentatori apsurdnih točaka koje su nam (o)trovale živote.
Kao protuteža etičkim i etničkim trovačima i njihovim medijskim pomagačima, stajali su i stoje rijetki, hrabri i progresivni mediji i naslovi s istraživačkim sadržajem, s rentgenskim snimakama društvenih prijeloma, sintentizatori pojava u trendove,oni s moći supsumiranja. Nažalost, oni su, u tržišnom smislu (bili) neodrživi – zbog prevladavajuće publike.
Ozbiljniji i melankolični promatrači „našeg“ sajma apsurda u njemu vide Augijeve štale i romantičarski zazivaju heraklovsku odlučnost i domišljatost kojima bi se potaknulo njihovo čišćenje od, desetljećima neočišćene, balege sastavljene od korupcije, jezika mržnje, uskogrudnosti, nepromišljenih političkih i ekonomskih poteza, besmislenih savezništava i neprijateljstava, netrpeljivosti spram drugih i drukčijih, pogrešnih stoljetnih navika, destruktivnih samodefinicija- uz pomoć dvije rijeke: profesionalnog razotkrivanja temeljnih društvenih protivrječnosti i kritičarsko-polemičkog osporavanja aberacija svake vlasti, temeljenim na emancipaciji i humanizaciji ljudi.
Bez medija kao posrednika između javnosti i promicatelja „riječnih“ vrijednosti, čišćenje bi bilo neprovedivo. Ali, za prosječnike, za ogromnu većinu konzumenata (svako)dnevnih informacija koje serviraju sredstva za njihovo prenošenje, odgojenih na standardizaciji, a ne inovaciji, za pojedinke i pojedince ispalih iz kolektivističkih kalupa, koji nisu izdjeljani radom na samima sebi, sastavljenih u cjelinu ličnosti uz pomoć formula, a ne osobnih, autonomnih formi – mediji su samo puki vodiči koji se suvereno kreću kroz glaumorozne guštare zabave, kriminala, skandala i koji revno, voajeristički bilježe promiskuitetno rasipanje sluzavog genetskog materijala od strane celebrityja, koji promiču anestezirajuću površnost i lažne vrijednosti. Prosječan pripadnik publike masovnih medija, tiskanih i elektronskih, fasciniran je sadržajem medijskih poruka simplificiranih do zaglupljivanja i impregniranih lažima, a njegova praticipacija u uređivanju omiljene emisije, novina ili portala, bazira se na samoobmanjivačkom javljanju uživo lažno ljubaznim voditeljima kojima je jedino stalo do vlastite promocije, ili pisanju mlakih ili brutalnih komentara. Posječni recipijenti informatičkog obilja koje se bez sekunde prekida plasira kroz različite medije, u skladu sa svojim intelektualnim habitusom, preferiraju status quo, banalnost, obmane. Teoretičari medija s pravom zaključuju da nije krivnja samo na medijima koji nose gas-maske u političkom zatrovanom duhovnom ambijentu, a ponekad i sami ispuštaju informacijski ciklon-b, već je krivnja i na onome tko ih izabire. Znajući s kim imaju posla, mediji šire iluziju slobode izbora, otpatke proglašavaju vrhunskim delikatesama, pomno pazeći da tržišna prođa i jakost preše kapitala koja iscjeđuje profit, budu imperativi ometanja ideja o slobodi i istinskim ljudskim i društvenim vrijednostima. Pišući o kulturnoj industriji i masovnim medijima njemački filozof Adorno konstatirao je: Niti se na prvom mjestu radi o masama, a niti o tehnici komunikacije kao takvoj, već o duhu koji im se nadahnjuje, o glasu njihova gospodara. Kulturna industrija zlorabi obzir prema masama kako bi podvostručila, učvrstila i pojačala njihov mentalitet, koji se uzima kao zadan i nepromjenljiv. Ono čime bi taj mentalite mogao promijeniti potpuno se isključuje. Mase nisu mjera, već ideologija kulturne industrije, koliko god ona ne bi mogla egzistirati kad a se ne bi prilagođavala masama.
Kao i prodaja svake druge robe tako i prodaja masovne kulturne robe za cilj ima ostvarivanje profita. No, za razliku od proizvodnje, primjerice, kruha i cipela, proizvodi kulturne industrije služe masovnoj obmani i efikasno su „sredstvo zarobljavanja svijesti“. Sadržaj pojedinih masovnih medija, lavovskih dijelova kulturne industrije kojima su upravljali „novi hrvatski gospodari“, sastojao se od mržnje u augmentativu, od scoopova koji su odvraćali od istinskih problema, ideološkog zasljepljivanja, zastrašivanja i prozivanja, nekrofilske strasti, lakejštine prema aktualnim garniturama vlasti, prešućivanja alternativa, konformizma, moralnog regresa, odsustva rasprave o općem benefisu, od deluzija prepisivača tuđih magisterija i doktorata, formula instantnog koruptivnog uspjeha, odsustva političke korektnosti, institucionalne brutalnosti i sirovosti ljudi iz političke kanalizacije. Sve su to bili vezni detalji hrvatskog sajma apsurda, vrišteći najavljivači i komentatori apsurdnih točaka koje su nam (o)trovale živote.
Kao protuteža etičkim i etničkim trovačima i njihovim medijskim pomagačima, stajali su i stoje rijetki, hrabri i progresivni mediji i naslovi s istraživačkim sadržajem, s rentgenskim snimakama društvenih prijeloma, sintentizatori pojava u trendove,oni s moći supsumiranja. Nažalost, oni su, u tržišnom smislu (bili) neodrživi – zbog prevladavajuće publike.
