PROGRAM otvaranja Rijeke kao Europske prijestolnice kulture (EPK) izazvao je oprečne reakcije u hrvatskoj javnosti.
U prvoj skupini su oni kojima se otvaranje svidjelo ili imaju zamjerke, ali ga promatraju kao kulturno-umjetnički događaj koji se treba procjenjivati i kritizirati kao takav. U drugoj skupini su zapjenjeni domoljubi, hrvatska inačica sljedbenika Vojislava Šešelja koji u Rijeci kao EPK vide još jednu urotu protiv Hrvatske i koji zaključuju da svi oni koji ne doživljavaju domoljubni živčani slom kada vide zvijezdu petokraku zapravo "mrze sve hrvatsko".
Tragikomičnost reakcija potonjih zapravo je kulturni događaj, nešto poput (ne)planiranog popratnog programa otvaranja EPK. Prvo su, naravno, graknule raznolike veteranske udruge koje se danima natječu u nepismenosti i gluposti svojih priopćenja, usput razotkrivajući da je njihovo postojanje svojevrsni teatar apsurda.
Parodija domoljublja
Među onima koji prijete nasiljem našao se tako i stanoviti Dragan Maretić, “predsjednik ZB HDZ GŠ SDŽ”, kako su naveli mediji. Njemu je zasmetao umjetnički projekt “Rijeka, koraci, vrijeme”, u kojem su na riječkom Korzu postavljene zastave svih država u kojima je Rijeka bila u 20. stoljeću, uključujući i SFRJ.
Maretić je u svojem redikuloznom priopćenju između ostaloga napisao: “Jugoslavenska zastava je simbol zločinačke države pod kojim su ginuli naši prijatelji, a i sami smo stradali i borili se protiv nje. Danas se takav simbol zakonski ne smije izlagati niti u jednom hrvatskom gradu. Gospodo ili drugovi iz Rijeke, ne provocirajte hrvatske građane, hrvatske branitelje, ne iskušavajte naše strpljenje jer posljedice ne postupanja nadležnih institucija mogu biti velike.”
Inače, ZB HDZ GŠ SDŽ je Zajednica branitelja HDZ-a Gojko Šušak Splitsko-dalmatinske županije, što izgleda kao performans koji ironizira beskonačnu multiplikaciju veteranskih udruga. Sve zajedno izgleda kao parodija domoljublja jer ono je među hrvatskim nacionalistima toliko naglašeno da izgleda karikaturalno.
Kako je "hrvatska država" uništila hrvatsku kulturu
Zastavom SFRJ našao se uvrijeđen i nekakav pripadnik navijačke skupine Armada, inače poznatih kulturnjaka koji ju je protestno presprejao. U pitanju je čin koji predstavlja paradigmatski primjer ideologije “hrvatske države” koja tri desetljeća od nestanka SFRJ nije u stanju ponuditi građanima Republike Hrvatske nešto bolje od petokrake pa joj jedino preostaje uništavanje petokrake. Jer da “hrvatska država” može bolje od petokrake, petokraka odavno nikome više ne bi bila važna.
Dapače, nitko nije tako uništio hrvatsku kulturu kao “hrvatska država”, taj nepobačeni plod heteroseksualnog seksa udbaša i ustaša, čega je najsvježija ilustracija grozomorna serija General. “Hrvatska država” nije u stanju proizvesti ni kvalitetan propagandni uradak o vlastitoj mitologiji jer za svaku kulturu je potrebna sposobnost kreacije, a kreacija “hrvatske države” se iscrpila mitom o stvaranju “hrvatske države”. Zato domoljubi tako žestoko inzistiraju na vječnom životu u tuđmanizmu jer za njih ne postoji ni sadašnjost, a kamoli budućnost, već je jedino poželjno trajno obitavanje u prošlosti.
Stoga danas hrvatska kultura može postojati samo nasuprot “hrvatske države”, što se upečatljivo ilustriralo na otvaranju EPK u Rijeci. U izvedbenom i koncepcijskom smislu bio je to kulturno-umjetnički događaj europskog nivoa, što automatski ne garantira kvalitetu, ali svjedoči o razumijevanju suvremenosti.
Poznati kulturnjaci Ruža Tomašić, Marijana Petir i Ivan Penava
U međuvremenu su se s osudama javile i Ruža Tomašić, Marijana Petir, Ivan Penava i mnogi drugi političari s desnog spektra kojima je vrhunac kulture Thompsonovo revanje ili, u malograđanskoj varijanti, dramski opus Mire Gavrana. Neizbježno je da se i portal Željke Markić uključio u hajku na otvaranje EPK u Rijeci, zgražajući svoje čitatelje viješću da su “baletani plesali u haljinama”. Asti Gospe! Umjesto da su nastupili u tajicama, kao pravi hrvatski heteroseksualni muškarci, kako bog zapovijeda.
Tu je i stanoviti Zoran Čapalija Čaplja koji “napaćenom narodu” u povodu EPK poručuje “Uozbiljimo se, krajnji je trenutak”, a evo i neke Vini Rakić koja nariče da je “Rijeka obasjana krvoločnom zvijezdom petokrakom ponizila sebe, a posredno i Republiku Hrvatsku”. Netko se čak požalio što je promijenjen dio teksta opere "Nikola Šubić Zrinjski", inače uobičajena umjetnička praksa već najmanje pola stoljeća.
Otvaranje EPK u izvedbi domoljuba
Uz spektakl izvedbe “Opere Industriale” imamo tako već par dana i spektakl domoljubnog kmečanja koji (ne)predvidivo nadopunjava službeni program EPK.
Pritom nije teško zamisliti kakvo bi otvaranje zadovoljilo domoljube, odnosno što je kultura njihova nivoa.
Na pozornicu bi prvo izašla Anja Šovagović Despot da izdeklamira odabrane ulomke iz Bespuća povijesnih zbiljnosti, onda bi Pero Galić otpjevao hard rock verziju Ne dirajte mi ravnicu pa bi pred publiku doteturao Božidar Alić da odrecitira par pjesama Drage Krpine. Uslijedio bi monolog Roberta Kurbaše odjevenog poput kapetana Jacka Sparrowa jer bi Kurbaša nastupio kao domoljubni zračni pirat Zvonko Bušić, dok bi Julienne sjedila u prvom redu počasne lože.
Videolinkom iz Hercegovine bi se uključilo Zdravka Mamića da podere par majica sa svog tijela, nakon čega bi uslijedila runda poezije domoljubnog pjesnika Ante Nadomira Tadića Šutre (da, to postoji!) u nadahnutoj izvedbi samog autora. Našlo bi se mjesta i za onog umjetnika koji je po prosvjedima protiv ratifikacije Istanbulske konvencije hodao s vaginom na glavi. Sve bi završilo Thompsonovom izvedbom Čavoglava, a ultimativni domoljub u Hrvata bi još na pozornicu doveo Joea Šimunića da publiku povede u skandiranje ZDS-a.
Naravno, sve bi se to odigravalo ispred ogromnog platna na kojem je s desne strane Tomislav Buntak naslikao Stepinca, dok bi se s lijeve nalazio uvećani portret Tita kao vampira, remek-djelo domoljubnog kiča iz kista Charlesa Billicha.
Domoljubi bez talenta
Bilo bi to otvaranje EPK po mjeri domoljubnog talenta i estetike. Bilo bi to svjetsko sramoćenje RH kakvo ne može osmisliti, a kamoli provesti čak ni vječna Udba.
Naime, ono što se može lako prepoznati kao (neosviještena) pozadina svih domoljubnih prigovora na otvaranje EPK u Rijeci ništa je drugo doli prijesna zavist. Ako je tri desetljeća postojanja Republike Hrvatske u ideološkom ključu “hrvatske države” išta dokazalo, onda je to da domoljubi nemaju talenta za kulturu i umjetnost. Šutanje lopte su svladali, ali kreaciju potrebnu za umjetnost i kulturu ne.
Baš zato već godinama domoljubi gnoje protiv svega vrijednog u današnjoj hrvatskoj kulturi, zato nariču nad time što, primjerice, Oliver Frljić režira predstavu o Aleksandri Zec, a ne o “hrvatskoj djeci ubijenoj u Domovinskom ratu”.
Nehotično priznanje vlastitog poraza
Domoljubi su imali tri desetljeća na raspolaganju da stvore vrijednu umjetnost koja tematizira Domovinski rat, ali za to jednostavno nisu sposobni. Istovremeno prepoznaju da je skoro sav spomena vrijedan umjetnički talent u Hrvata na drugoj strani ideološkog rova, pa u nemoći čupaju kosu jer znaju da bi Frljićeva predstava u kojoj se glorificira Domovinski rat bila tisuću puta bolja od svih režija Mire Međimoreca.
Drugim riječima, domoljubno kmečanje u vezi otvaranja EPK je nehotično priznanje poraza vlastite ideologije da proizvede išta umjetnički i kulturno relevantno što bi bilo prepoznato ne samo u Hrvatskoj, nego i šire. To je još jedno posredno priznanje propasti projekta “hrvatske države”, što za Hrvate uopće nije loša vijest.
index
