Premijer RH Andrej Plenković nije u suverenističkom gardu ni do gležnja jednom Viktoru Orbánu, kojemu je mađarski interes svetinja, ispred tzv. eurounijskoga, pa i onog što ga diktira Uncle Sam. Dakako, u svoju, ne tuđu korist. Zbroje li se dva i dva, pa doda iks totalno nepripremljene/nedostatne eurounijske infrastrukture za odgovarajuće količine ukapljenog plina iz SAD-a i dugoročnije ukalkulira znatno viša cijena, ukrajinski rat, globalna inflatorna depresija, pa energetska, prehrambena, hladnoratovska, etc. kriza dugoročnih posljedica, business ukapljenom krvlju i sigurnosnom destabilizacijom svijeta – okrunjen potpisanim SAD-EU tzv. strateškim energetskim partnerstvom – izrazito je pretjerana i trajno toksična cijena koju nije bilo vrijedno platiti iz svjetskog džepa. Komu je psihički zdravom među najmoćnijima na globusu trebalo upropastiti Ukrajinu da bi se izbacilo jeftiniji prirodni plin i naftu iz najbližeg susjedstva radi istih i znatno skupljih ukapljenih ugljikovodika s druge strane svijeta!? Je li krvavi novac važniji od ljudi!? Tim više, jer smanjeno tržište u Europi – ako i koliko? – Rusi će bez problema nadoknaditi u Aziji i na Pacifiku, etc. Čak i povećati, npr. samo u Kini, s kojom već grade megaplinovod, takorekuć, promjera za prometovanje autobusa, pa… 

Marijan Vogrinec

„Osamdeset i pet posto plina i 60 posto nafte dolazi nam iz Rusije“, bio je bolno ili grubo jasan, aki i suverenistički osviješteni odgovor mađarskog premijera Viktora Orbána ljutitomu ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom koji ga je – „autoritarno“ bez pokrića, von oben – pozvao na odgovornost, jer da se ima opredijeliti za stroge zapadne sankcije Ruskoj Federaciji i propuštati oružje Ukrajini mađarskim teritorijem. „Sankcije bi značile usporavanje mađarskoga gospodarstva, a zatim i zaustavljanje. To je neprihvatljivo, protivno je interesima Mađarske. Značilo bi, zapravo, da bismo morali platiti cijenu rata.“ À propos, premijer Orbán je nedugo prije ruske invazije na drugu po veličini europsku zemlju razgovarao u Moskvi tri sata s predsjednikom Vladimirom Vladimirovičem Putinom te produžio dugoročne ugovore radi daljnje opskrbe svoje zemlje ruskim ugljikovodicima, pa… Mađari, doduše, nisu jedini u tzv. europskoj obitelji – sada u izrazito proturuski nabrijanomu vazalnom odnosu sa SAD-om i kuštravim Borisom Johnsonom, najagresivnijim Europljaninom u sukobu SAD/NATO-a s Rusijom – koji osuđuju Putinovu invaziju s figom u džepu budući da im SAD/NATO-ovo/„partnersko“ destruiranje režima u Kremlju sabotiranjem ruske ekonomije i pozicije u novonastajućemu svjetskom poretku izaziva gospodarske šokove i nanosi razvojne štete.

Npr. Njemačkoj, najjačoj europskoj ekonomiji s 41 posto samo plinske te 30 posto naftne ovisnosti o ruskom dobavljaču; Francuskoj, koja razvija iznimno unosne krupne poslove s Rusijom, etc. Zapadne tzv. sankcije i agresivna propaganda – ipak, strogo selektirano kad su posrijedi ključni energetski interesi EU-a što se još ne daju supstituirati obnovljivim, tzv. zelenim projektima: „pazi, tako da ostanem nevina“ – vrlo su se toksično oborile i na rudimentarnu i, zapravo, globalno beznačajnu ekonomiju RH. Čiji, pak, politički/državni eurokarijeristi iz Banskih dvora – Bijedna Naša energetski cca 70 posto (via Hungaria/MOL/Ina) te znatnije investicijski ovisi o Rusima – suverenistički „misle“, je li, „skrbe“ o egzistencijalnim interesima vlastitih žitelja koliko im dopuste washingtonsko-bruxelleski „čuvari pečata“ hrvatske tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. U raspletu bilo koje stresnije krize, npr. pandemijske ili balkanske u BiH, gdje međunarodna zajednica tretira (trećeentitetsko) tzv. hrvatsko pitanje kao trinaesto prase, RH pokorno čeka u redu, plaća koliko se traži i trpi.

Plinska budućnost RH

Premijer Andrej Plenković u tomu suverenističkom gardu nije do gležnja jednom Viktoru Orbánu, kojemu je mađarski interes svetinja, ispred tzv. eurounijskoga, pa i onog što ga diktira Uncle Sam. Dakako, u svoju, ne tuđu korist. Najočitiji je sada primjer rat u Ukrajini kao „uvjerljiv“ smokvin list Zapadu za sotoniziranje Putina i Ruske Federacije kao „razularene horde ratnih zločinaca u Ukrajini, globalno satrapskog režima koji ničim izazvan ubija bratski narod, razara suverenu državu i prijeti uništenjem europske demokracije i cijeloga slobodnog svijeta“. Sic transit. Mađar Orbán, koji je i autoritativan ključar hrvatske energetske sudbine unatoč ili baš i zbog tzv. diversifikacije plinske budućnosti RH LNG-om na Krku, vrlo jasno daje znati tzv. eurounijskoj obitelji i Uncle Samu da fingirano zapadno „čvrsto jedinstvo“ i „demokratsku ljubav“ s izvanrednog summita NATO-a, hitna zasjedanja Europskog vijeća prvi put u nazočnosti jednog američkog lidera (Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr.) i skupine G-7 u koju su se nagurale najbogatije zemlje svijeta, dakle, ne smatra važnijima od nacionalnog, mađarskoga ekonomskog interesa. Bog je najprije sebi, je li, napravio bradu. Sebičnost? Možda, ali s tzv. protestantskom logikom dodane praktične vrijednosti koju sada Uncle Sam demonstrira otvoreno i beskompromisno.

Umjesto jeftinijega ruskog prirodnog plina u susjedstvu – zapadna ga Europa uvozi više od 150 milijardâ prostornih metara (m³) godišnje te za sve veće potrebe industrije i građana dovršila još jedan megaplinovod, Sjeverni tok 2, sada blokiran američkim zahtjevom Uniji – Europljani će ubuduće kupovati sve veće količine znatno skupljeg, je li, s druge strane svijeta američkog ukapljenog američkog plina. SAD i EU time žele jako nauditi ruskom državnom proračunu, kolateralno životnom standardu milijuna tzv. običnih/malih ljudi i motivirati ih na unutarnju masovnu bunu protiv Putina i njegovog režima što je, dakako, račun bez krčmara. Bar zasad, a po svoj prilici i za – ubuduće. U Rusiji krizne okolnosti drukčije djeluju no što to zapadni strateški mozak može pojmiti. Pogotovo kada tih cca 150 milijuna Rusa shvate da sve lošije/teže žive isključivo zbog SAD/EU/NATO-ovih pritisaka na njihovu zemlju ekonomskim i političkim tzv. sankcijama i svekolikim isključenjem iz međunarodne zajednice. Tim više, jer je blizu 80 posto Rusa zahvalno Vladimiru Vladimiroviču što je najveću i prirodnim resursima najbogatiju zemlju na svijetu uzdignuo iz ruševina SSSR-a na rang opet respektabilne svjetske velesile, vratio joj ponos i međunarodni ugled. Ruski inat, nagon za samoodržanjem, ali i prirodna sposobnost istrpjeti/preživjeti nedaće svake vrsti povijesno su dokazani. Osobito u okolnostima kada im izvana neki tzv. ljudi nahvao (dum Marin) žele mijenjati vlasti eda bi postavili marionete što će im „zakonito“, za nešto masniju pinku i tapšanje po ramenu, dopustiti, je li, prisvajanje tzv. najvrjednije nekretnine na svijetu (Slavko Kulić).

Na Rusjii, ruskom inatu i urođenom slavenskom instinktu za ostati svoji na svomu polomili su zube i ostavili vojničke kosti najmoćnijih svjetskih armija po ogromnoj Rusiji i znatno veći frajeri od Joea Bidena, kuštravog Borisa Johnsona, ratobornog u leru Jensa Stoltenberga te bojovnika s činovničkih govornica Ursule von der Leyen i Charlesa Michela. Koji, eto, ne mogu računati na Viktora Orbána: „Sankcije bi značile usporavanje mađarskoga gospodarstva, a zatim i zaustavljanje. To je neprihvatljivo, protivno je interesima Mađarske. Značilo bi, zapravo, da bismo morali platiti cijenu rata“. Bijedna Naša nema nikakvih dvojbi o plaćanju cijene rata u Ukrajini koji će Amerima omogućiti basnoslovne zarade: najprije prodajom oružja Ukrajini, zemljama članicama NATO-a i šire sijanjem neosnovanog straha od ruske nuklearne, kemijske, biološke i svake ine agresije na tzv. slobodan demokratski svijet (sic transit), a kolateralno vrlo unosnom prodajom svojih velikih zaliha skupoga ukapljenog plina iz škriljevaca. Business ukapljenom krvlju isprovocirane ukrajinske ratne i humanitarne tragedije. Sklopljenim ugovorom SAD-EU, Uncle Sam će s druge strane svijeta isporučiti do kraja 2022. godine Europljanima cca 15 milijardâ m³ svoga skupljeg od ruske konkurencije ukapljenog plina i po 50 milijardâ m³ svake sljedeće godine. Dok, je li, zemlje EU-a ne uspiju supstituirati tzv. prljavu energiju iz ugljikovodika obnovljivom iz tzv. zelenih izvora. Hoće li Bijedna Naša u toj distribuciji proći kao onomad u EU-raspodjeli cjepiva dok je SARS-CoV-2 pretvarao Europu u groblje?

A zemlje EU-a će uspjeti supstituirati tzv. prljavu energiju iz ugljikovodika obnovljivom iz tzv. zelenih izvora kada uspije, ako uspije i koliko uspije… Taj pobjednički izborni projekt aktualne predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, što ga potom odreda papagaje njezine desne i lijeve ruke na bruxelleskomu činovničkom/birokratskom sljemenu odlično izgleda na papiru i još ljepše zvuči iz politiziranih usta mlađahne Grete Thunberg, ali megakorporativna manija i megakapitalistička groznica za unovčenjem prirodnih resursa po svaku cijenu – nepopravljivih posljedica u klimatskim promjenama katastrofalnih razmjera – ne ostavlja nadu da je to moguće ostvariti još za života današnjih vrtićanaca… Energija, hrana i voda za piće već su sada, a štono sutra će biti još znatno više okidač za krvave sukobe, ratove i otimačinu svake vrsti, bez obzira na žrtve, a dâ se naslutiti da će i obrazac „opravdanosti“ agresije ostati isti. Usavršen osobito za ratova tzv. slobodnog svijeta (sic transit) zadnjih desetljeća u Vijetnamu (tri milijuna mrtvih!), Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji… protiv „komunizma” i nakon pada Berlinskog zida i SSSR-a protiv „terorizma“.

Tri faktorjela!

Naime, „demokratske“ snage (sic transit) Zapada uzele su si „sveto pravo i dužnost“ boriti se protiv „nedemokratskih režima i lidera-satrapa koji tlače vlastiti narod, raspolažu ili tajno rade na oružju za masovno uništenje (nuklearno, kemijsko, biološko, etc.), čime izravno teroristički prijete cijelom svijetu“. Naraštaji i naraštaji Amerikanaca odgojeni su u permanentnom strahu od, je li, „samo što nije, napada imperijalnih Rusa na našu domovinu i slobodu“. Na tzv. zapadne demokratske vrijednosti i naš način života i zato more jedva punoljetnih mladića i djevojaka, dobrim dijelom Afroamerikanaca i inih tzv. obojenih, ginu i ostavljaju zdravlje po Aziji, Bliskom istoku, Africi i kojekuda uvjereni da „domoljubno brane svoj dom, roditelje, sestre, braću, prijatelje…“ desetcima tisuća kilometara, je li, udaljene od pustinjskog pijeska što pluta na oceanu nafte i plina, od vrleti u čijoj su utrobi plemeniti metali, od raskošna tla na kojem se plodi hrana svake vrsti, od obilja sirovina za prerađivačku megaindustriju…

Ukrajinski rat, čije se zloslutne krajnje posljedice po Europu i ini svijet još ne mogu sasvim dokučiti, samo je tragična epizoda scenarija koji niti je počeo niti će završiti ruskom vojnom invazijom na tu zemlju i koji scenarij na očigled pametnog/savjesnog dijela globusa programirano ostvaruje i bilda megabusiness male kaste vlasnika megakapitala na moru krvi i patnji nedužnih ljudi. A ti gazde života i smrti u sjeni nisu samo na jednoj strani barikade. Bogati i moćni se bolje razumiju i jedni drugima idu na ruku no što se to političko-medijska propaganda prikazuje. U jeku rata, recimo, dok su nacistički projektili V-1 i V-2 Wernera von Brauna razarali London, Führer i Churchill su unosno za obojicu trgovali antracitom ili, da se ne ide toliko u prošlost, dok su se 1990-ih u ratom zapaljenom BiH međusobno – tri faktorijela! – krvavo makljali Srbi, Hrvati i Bošnjaci, Hrvati su u Pločama za stanovite torbe deutsche mark punili cisterne goriva za srpske tenkove i uredno ih, s civilnim registracijama i pod naoružanom pratnjom obnoć ispraćali na „njihov“ teritorij. Lova vrti, gdje burgija neće. Za svaki rat, je li, postoji povod, pa i za ukrajinski, a komu je svaki rat – brat, najočitije jest kada se usporede bušte među kojima su najvidljivije, najprepoznatljivije upravo bušte ratnih profitera. I tih je uvijek baš s obiju strana ratne barikade, pa… Treba li primjera? Vani ili kod kuće?

Za američku agresiju na Afganistan i Irak – uz temeljitu potporu NATO-a s „partnerima“ te opet gromoglasnu halabuku Johnsonova prethodnika u Downing Streetu 10 Tonyja Blairea kako Saddam Hussein ima kemijsko oružje za masovno uništenje, što se po okupaciji naftom bogatog Iraka pokazalo notornom laži – izmišljeni povod su bili „islamski terorizam“ što „prijeti opstanku SAD-a i globalnoj demokraciji“ te senzacionalno rušenje „blizanaca“ WTO-a u New Yorku, napad na Pentagon i pokušaj atentata na Bijelu kuću u Washingtonu navodno otetim civilnim zrakoplovima. Po nekim tzv. teorijama zavjere, američkomu multikorporativnom kapitalu trebalo je snažno šokirati svjetsku javnost radi alibija za agresiju na Irak i prisvajanje njegovih nalazišta tzv. crnog zlata, pa je pod tv-prijenosom in vivo organizirao udare triju putničkih zrakoplova u „blizance“ i Pentagon te pogibiju više od 3000 nedužnih Amerikanaca. Ta groza je pripisana „islamskom terorizmu“ i Al Quaidi Osame bin Ladena, kojima su utočišta bila u Iraku, Afganistanu, Pakistanu, etc. Zgrožen i šokirani svijet, UN… nisu maknuli malim nožnim prstom kada je američki predsjednik George W. Bush Mlađi startao već neko vrijeme spreman za agresiju osvetnički ratni stroj, dopustio mučko ubojstvo legitimnoga iračkog predsjednika Saddama Husseina i kasnije atentat u Pakistanu na Osamu bin Ladena.

Navlas isti scenarij s istim „protuterorističkim“ optužbama – među inima također za prijetnje svijetu kemijskim oružjem za masovno uništenje te za rušenje prosinca 1988. američkog putničkog zrakoplova Pan Am 103 iznad Lockerbieja u Škotskoj, etc. – realiziran je u Libiji, uključivo mučko opet ubojstvo libijskog suverena pukovnika Moammara al-Gaddafija te SAD/NATO-ovo razorno bombardiranje libijske infrastrukture i prisvajanje prebogatih nalazišta jedne od najkvalitetnijih naftâ na svijetu. To što je u Libiji učinio režim bivšega glumca Ronalda Reagana, koji je bio preživio atentat, a Libija pod multikorporativnom zapadnom okupacijom do danas više nije ni demokratska niti funkcionalna država, prethodno je traljavo i  neuspješno pokušao njegov prethodnik u Bijeloj kući Jimmy Carter pošto je Iranska revolucija uvjerljivo srušila tvrdo proameričku monarhiju šaha Mohammeda Reze Pahlavija i ustoličila vjerski/politički autoritet iz egzila Imama Homeinija. Iran je također jedna od svega nekolicine zemalja koje raspolažu oceanom najkvalitetnije nafte na svijetu, pa…

„Orlovima“ podrezana krila i kandže

Uncle Sam se nevjerojatno izblamirao travnja 1980. godine operacijom Orlova kandža (Operation Eagle Claw), propalom već u iranskoj pustinji, kojom se pokušalo osloboditi zatočene diplomate i marince u SAD-ovu veleposlanstvu u Teheranu. Američki predsjednik Carter je odobrio tu operaciju specijalaca Delta Forcea, koji su u cik zore 24. travnja 1980. poletjeli u osam helikoptera CH-53D Sea Stallion s nosača zrakoplova USS Nimitz u Arapskomu moru, a istodobno su iz Omana uzletjeli avioni C-130, međutim, mehanički kvarovi na dvama helikopterima, pa sudar jednoga s cisternom za dopunu goriva i organizacijsko podcjenjivanje iranske sposobnosti za obranu već su u početku podrezali „orlovima“ i krila i kandže. Iran od tada nikako ne može na zelenu granu s Amerima, koji na sve načine huškaju susjede protiv njega (osobito Izrael, Saudijsku Arabiju, etc) i zemlje EU-a, maltretiraju ga također sankcijama i na to prisiljavaju ostale zapadne zemlje, jer da „Iran radi na nuklearnom oružju te njime prijeti susjednim zemljama i cijelom svijetu“. Sic transit. Teheran pak, primjereno tzv. nuklearnom sporazumu, tvrdi da atomsku energiju želi iskoristiti u mirnodopske, gospodarske, razvojne svrhe…

Sada pak, kad SAD/NATO s „partnerima“ sofisticira višedesetljetne atake na tzv. najvrjedniju nekretninu na svijetu (Slavko Kulić) i, je li, najstrožima zapadnim tzv. sankcijama poslije Drugoga svjetskog rata želi isključiti EU s dobavnih pravaca ruskih ugljikovodika radi priključenja na američke i proameričke, u igri su opet iranski izvori i opcija ukidanja ili ublažavanja tzv. sankcijskog embarga. SAD/NATO s „partnerima“ zaoštrava tu istu prljavu, destabilizacijsku igru u Ukrajini od 2004./2005. godine koja je kulminirala strahovitom ratnom i humanitarnom tragedijom. Zapadnomu multikorporativnom kapitalizmu nepoćudan režim proruskog predsjednika Viktora Janukoviča srušen je tzv. narančastom revolucijom u režiji CIA-e i zapadnih tajnih službi, plaćenih danonoćnih prosvjednika na kijevskom trgu Majdanu i anatemom Putina i Ruske Federacije, koji su pak reagirali aneksijom ukrajinskog poluotoka Krima i separatizmom ruske manjinske većine u pokrajinama Lugansku i Donjecku. Time je, zapravo, počeo rat u Ukrajini, koji je isprovocirala washingtonska oligarhija u nastavku silnih pokušaja izazivanja unutarnje „narodne pobune“ protiv  „nedemokratske, nenarodne, apsolutističke, ugnjetavačke… vlasti cara Putina“ eda bi se imalo alibi za uvesti ekonomske i ine sankcije Rusiji te privoljelo što veći dio tzv. slobodnog svijeta protiv „ruskog imperijalizma“.

Jer, Vladimir Putin je „zlo u svijetu, agresor bez razloga i ubojica“ – taj Bidenov prostački vokabular čovjeka deficitarna elementarnim kućnim odgojem javno je i bez pardona osudio čak i francuski predsjednik Emmanuel Macron – Putin naftom i plinom „ucjenjuje svoje susjede i EU, nemilosrdno razara Ukrajinu, ubija i iseljava milijune nedužnih civila, mora da je psihički poremećen, jer gazi međunarodno pravo i samo je pitanje dana kada će mu doći glave sankcijama osiromašene mase te međunarodno blokirani oligarsi“. Što se babi snilo, to se babi zbilo, kaže mudar pûk. Neki svjetski mediji su prenijeli vijest da je neki dan proradila moskovska burza na kojoj je već pri otvaranju ostvaren promet vrijedan cca 14 milijardâ dolara, da su dvojica ruskih oligarha u samo jednom danu zaradila pet milijardâ dolara, da dionice rastu…

Zamjenik predsjednika Vijeća sigurnosti UN-a i bivši ruski predsjednik Dmitrij Anatoljevič Medvjedev je ustvrdio u intervjuu ruskoj novinskoj agenciji RIA da je „glupo vjerovati kako će zapadne sankcije protiv ruskih tvrtki i privatne imovine oligarha imati ikakav negativan učinak na rusku vladu. Samo će konsolidirati rusko društvo i neće izazvati nezadovoljstvo vlašću. Kažem otvoreno kako nema šanse da itko od velikih poduzetnika protiv kojih je Zapad uveo sankcije može imati i najmanji utjecaj na poziciju vodstva Ruske Federacije. Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da tri četvrtine Rusa podržava odluku Kremlja da u Ukrajini izvede specijalnu vojnu operaciju, a još ih više podržava predsjednika Putna“. Proturatni prosvjedi i uhićenja njihovih kolovođa po gradovima u Rusiji, pa i tv-pozivi iz zatvorske ćelije (sic transit!?) oporbenog Alekseja Anatoljeviča Navaljnog, koje i hrvatski prorežimski mediji propagandno udaraju na sva zvona, također spadaju u kategoriju što se babi snilo, to se babi zbilo. Budući da će Rusi još dugo biti nezamjenjivi Europi, bez obzira na tzv. zeleno diversificiranje energije, odnosno uključivanje većih količina iz Norveške, pa Katara i Australije, najvećih svjetskih dobavljača ukapljenog plina, ukrajinski rat ogolit će do bola strukturni nesklad ponude/potražnje za ugljikovodicima – bez kojega brzorastuća civilizacija ne može – te političke larpurlartologije. Tko u toj igri uzme politiku ispred ekonomske koristi, bit će na gubitničkoj strani. Makar i samo zato, što će zbog političkog svrstavanja u odnosu na ukrajinski rat plaćati ukapljeni plinski m³ znatno skuplje od prirodnoga ruskog.

Zemlje što ih je Moskva stavila na listu neprijateljskih plaćat će samo u ruskim rubljima. Države s liste prijatelja mogle bi, je li, naftu i plin plaćati domaćom ili kriptovalutom. Dolar, euro i ine zapadne valute u ruskim tzv. protusankcijama više neće vrijediti. Pa tko i koliko izdrži. Zapadni tzv. stratezi rata ciljaju, zapravo, na debele megakorporativne ekstraprofite energetskim i, šire, trgovinskim odvajanjem Europe od Rusije (i Kine), na ekskluzivno prisvajanje EU-tržišta s cca pola milijarde potrošača radi dugoročnog plasmana Uncle Samove robe i usluge, na nastavak već zahuktale prodaje velikih količina oružja NATO/europskim zemljama koje „strahuju od agresivnoga ruskog imperijalizma“ te na megazaradu kada počne poslijeratna izgradnja temeljito razorene Ukrajine. Najizglednija je činjenica da ni Putin – jest isprovociran SAD/NATO-ovim subverzivnim spačkama vijetnamsko-afganistansko-iračko-iransko-libijsko-sirijskog… tipa: ocrni, potkopaj, izmisli „alibi“, napadni i prisvoji, bez obzira na žrtve i javni eho – nije napamet pošao u rat, da se nije pripremio za tzv. sankcije najcrnjeg scenarija i da ne mari za kritičnu masu javnog mnijenja. Kod kuće i širom svijeta. Gdje uvijek iskemija korak-dva ispred SAD/NATO-a, što se opet pokazalo ratom u Ukrajini, gdje se Zapad ne smije učinkovito uplesti – za čime vapi u washingtonski prevareni Zelenski – bez kobnih posljedica za čovječanstvo.

„Temeljni je deficit EU-a, koji ima aspiracije postati političkom unijom Europe, u tomu što ima premalo europskog u odnosu na nacionalno“, ustvrdio je Luka Brkić, stručnjak za ekonomsko-politička pitanja, u HTV-ovoj emisiji „Rat u Ukrajini“. Ako Poljska uvozi 80 posto plina, Bugarska 100 posto plina iz Rusije, a Španjolska i Portugal nula posto, onda je to dosta šaroliko društvo, gdje su nacionalni interesi definirani drukčije. To je jedna od najvećih mana u cijeloj priči. Govori se o plinu iz Alžira, tu je i Iran kad je u pitanju nafta, ali Europa to nije osigurala niti je mogla do 24. veljače (nadnevak početka ruske vojne invazije na Ukrajinu, op. a.). Sad se ponovno govori što znači diversifikacija u političkim odnosima koja prije nije bila na cijeni, jer je to skuplja varijanta. Unija sada raspravlja o sveobuhvatnoj energetskoj politici koja bi se financirala zaduživanjem EU-a i solidarnom distribucijom po svim članicama, ali problem je ima li Europa dovoljno samosvijesti o tome, ima li dovoljno solidarnosti kako bi uravnotežila svoje bilance i odnose među državama. Hrvatska je mala država, male moći, koja ne može kreirati pravila. Čini mi se da je jedina mudra politika da se slijede pravila i da se ne izlazi izvan tog okvira, ne svodeći raspravu na kukavičluk ili nekukavičluk, hrabrost ili ludost, nego na nacionalni interes i pragmatiku. Politika je vrlo pragmatičan posao.“

(Ne)disciplinirana Njemačka      

„U američkoj luci trenutno se plaća 2,30 eura po MMbtu američkog ukapljenog plina, no on se treba još transportirati i preraditi da bi se mogao koristiti u domaćinstvu“, objavio je Deutsche Welle još srpnja 2018., a cijene su u međuvremenu narasle, što racionalnim Nijemcima nije nevažno budući da im je nacionalna ekonomija (najjača u Uniji) prva egzistencijalna briga. „Ako se sve to zbroji, u Europi bi on koštao najmanje 5,15 eura po MMbtu, dok Rusi trenutno prodaju svoj plin za otprilike 4,30 eura po toj jedinici. (…) Trenutno, najviše američkog plina dolazi u samo tri zemlje: u Meksiko, Južnu Koreju i Kinu. Izvoz u Europu raste, ali su to još manje količine. Procjene su – to bi se moglo promijeniti: ne samo Njemačka, nego sad i Francuska razmišlja o zatvaranju svojih atomskih elektrana i svakako će onda trebati nekako zadovoljiti svoje potrebe za energijom. Zapravo je i Njemačka zainteresirana za, ako treba, i američki plin jer se planira gradnja terminala za ukapljeni plin na ušću rijeke Labe. Taj projekt će koštati oko 400 milijuna eura s kapacitetom prihvata pet milijardi kubičnih metara plina godišnje. To zvuči mnogo, ali zapravo je tek oko 10 posto od onoga što Njemačka svake godine uvozi iz Rusije.“

To je i razlog zašto Njemačka (i ne samo ona) nije osobito sankcijski disciplinirana u odnosu na proklamirano SAD/EU/NATO-ovo pritiskanje Ruske Federacije, a ljutiti zbog osjećaja ostavljenosti na zapadnom cjedilu ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski oštro se video-vezom obratio njemačkom Bundestagu: „Prijeđite s riječi na djela sankcijama Putinovom režimu!“ Jest, misle si vrijedni Nijemci u orbanovskom stilu, ali to ne žele baš tako javno reći: mi jesmo (prozapadna) braća, ali kese nam nisu sestre, pa… Zbroje li se dva i dva, pa doda iks totalno nepripremljene/nedostatne eurounijske infrastrukture za odgovarajuće količine ukapljenog plina i dugoročnije ukalkulira znatno viša cijena, ukrajinski rat, globalna inflatorna depresija, pa energetska, prehrambena, hladnoratovska, etc. kriza dugoročnih posljedica, business ukapljenom krvlju i sigurnosnom destabilizacijom svijeta – okrunjen potpisanim SAD-EU tzv. strateškim energetskim partnerstvom – izrazito je pretjerana i trajno toksična cijena koju nije bilo vrijedno platiti iz svjetskog džepa. Komu je, je li, psihički zdravom među najmoćnijima na globusu trebalo upropastiti Ukrajinu da bi se izbacilo jeftiniji prirodni plin i naftu iz najbližeg susjedstva radi istih i znatno skupljih ukapljenih ugljikovodika s druge strane svijeta!? Je li krvavi novac važniji od ljudi!? Tim više, jer smanjeno tržište u Europi – ako i koliko? – Rusi će bez problema nadoknaditi u Aziji i na Pacifiku, etc. Čak i povećati, npr. samo u Kini, s kojom već grade megaplinovod, takorekuć, promjera za prometovanje autobusa, pa…

tacno