Na mrežnim stranicama posvećenim hrvatskoj katoličkoj mladeži, ma što to značilo, mladim (hrvatskim) katolicima se, kao uzor, predstavlja svećenik Mate Burić. Ističe se kako su ga 1945. godine ubili partizani, ali i da je bio aktivni član ustaškog pokreta.
Današnja se hrvatska katolička mladež odgaja u duhu prevrednovane povijesti, njima ustaški pokret savršeno paše uz katoličanstvo. Ustaštvo se više ne skriva, ono se podrazumijeva kao nešto poželjno, moralno i ispravno. Ta famozna ”hrvatska katolička mladež” ustaški pokret doživljava kao nešto od boga željeno, dok partizane poima kao bezbožne ubojice.
Ako se ”hrvatska katolička mladež” priprema na susret tako što se familijarizira sa svećenikom koji se pridružio ustaškom pokretu, a to je pokret logora, rasnih zakona i ubijanja, onda je jasno da se tu mladež programirano odvodi u moralnu neosjetljivost i laž. Cilj je, naravno, mlade iskoristiti i pretvoriti ih u povijesna strašila s kojima je lako manipulirati u sadašnjosti.
Željana Zovko, hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu, nedavno je u ovom tijelu predstavila materijalnu i nematerijalnu baštinu opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj te je, kao hrvatskog mučenika, bez čije žrtve hrvatstvo i katoličanstvo ne bi opstalo na spomenutom području, navodi i fra Radoslava Glavaša.
I ovog fratra su ubili partizani, i ovaj fratar se pridružio ustaštvu. Štoviše, on je u tzv. NDH uživao Pavelićevu podršku te je, u njegovoj kvislinškoj vladi, obnašao dužnost načelnika bogoštovlja. Fra Radoslav Glavaš slovio je za jednu od najutjecajnijih figura ustaškog režima, a kakav je to režim bio, ne treba trošiti dodatne riječi.
Ne čudi da profesionalna Hrvatica Željana Zovko Radoslava Glavaša, baš kao i mnogi prije nje koji se od nje niti malo ne razlikuju, prikazuje kao nevinu žrtvu partizanskog zločina. On je u ovoj prevrednovanoj povijesti lažno zapamćen kao žrtva zločina nastalog iz mržnje prema vjeri.
Međutim, ovo ne znači da nad ovim franjevcem nije počinjen zločin iz mržnje prema vjeri. Je, počinjen je i to je nesporno. Da je, dakle, fra Radoslav Glavaš bio žrtva zločina iz mržnje prema vjeri, jasno je iz same činjenice da je bio ustaški dužnosnik. On je toliko mrzio vjeru i kršćanstvo da je počinio zločin nad samim sobom postavši načelnikom bogoštovlja u zločinačkoj vladi Ante Pavelića.
Ne može neki vjernik biti načelnik u režimu kvislinške države rasnih zakona i logora, a da nad sobom nije počinio zločin iz mržnje prema vjeri. Ustaštvo je, između ostalog, i zločin iz mržnje prema vjeri.
Hrvatska je, a to je vidljivo iz ovih ali i brojnih drugih primjera, zemlja prevrednovane prošlosti. Zato nam je prošlost iznimno bitna, ona izaziva žive rasprave, ali i sukobe. Naša prošlost, prije svega, nije naša, a nije, baš kao što je slučaj i sa svim ostalim prevrednovanim stvarima, dovoljno stara, jer je tek nedavno nastala.
Kada navodim da naša prošlost nije naša, mislim na etičku i faktičku dimenziju. Ono što nam se, kao što je to u slučaju familijariziranja ”hrvatske katoličke mladeži” s Matom Burićem i neskrivenom namjerom da ga ”hrvatska katolička mladež” u moralnom i duhovnom smislu nasljeduje, servira kao naše, to nije i ne smije biti naše.
Burićev izbor bio je pristanak uz režim koji je druge ubijao naprosto zato što su bili drugi. Burić je htio da režim, u ime obrane hrvatstva i katoličanstva, zlostavlja, obezvrjeđuje i ubija druge.
Nadalje, naše nije i nikada našim ne smije biti ni ubojstvo Mate Burića ili Radoslava Glavaša. Ne možemo i ne smijemo pristati uz partizansko ubijanje.
Naš zadatak, kao bića povijesne prosudbe, nije da, kao što se to prevrednovanjem prošlosti želi postići, pristanemo uz Matu Burića ili Radoslava Glavaša, jer ako to napravimo, rušimo sve moralne i religijske postulate.
Burić i Glavaš su negatori morala i kršćanstva, oni su bili aktivni sudionici režima produkcije smrti. Ako ovakve figure postanu naše, naš život smo lišili morala, a naše djelovanje smo, posljedično, pretvorili u djelovanje promoviranja ubijanja drugih.
To ubijanje se, u mirnodopskim vremenima, više ne provodi metodom fizičke likvidacije, već je na djelu sustavna, perfidna, do kraja osmišljena pedagogija pristanka da svi nepoželjni imaju iskustvo društvene, političke, ekonomske i institucionalne smrti.
Borba za državu ili borba za vjeru u sebi krije tendenciju produkcije smrti odnosno namjeru da se druge isključi iz zemaljske i nebeske stvarnosti. ”Hrvatsku katoličku mladež” se familijarizira s Matom Burićem kako bi njihovo katoličanstvo bilo tipično hrvatsko, iako, poznato je, vjera nije ili ne bi trebala biti, etnička ili nacionalna datost.
No kako Burića i ekipu njegovih današnjih adoranata nije zanimala i ne zanima ih vjera, oni su, kako sam već istaknuo, pristankom uz nacionalističke politike smrti, izvršili zločin iz mržnje prema vlastitoj vjeri, jer da to nisu učinili, ne bi se mogli zalagati za režimsko hrvatstvo. Režim isključuje, tjera, ubija, proganja, zlostavlja i laže.
”Kome se ne sviđa ova država, neka je napusti”, govor je pripadnika režima koji je neprijateljima namijenio društvenu i političku smrt. Ako se nekima ne sviđa sadašnja država, njihov je zadatak, kao građana ove države, da državu poprave, da je, snagom demokratskih procesa, usavrše.
Režim isključuje, ubija i laže, demokracija to ne čini, ona posreduje svijest kako država pripada svim građanima. Demokracija poštuje volju većine, ali, istovremeno, kako se ne bi uspostavila dominacija, posebno štiti prava manjina.
Manjinske grupe se štiti, njih se ne isključuje i ne smatra ih se problemom. Tko ima problem s manjinama, inficiran je režimskom sviješću, a ona razvija sućut prema jednom ubijanju te istovremeno potiče na neka druga ubijanja ili, pak, opravdava, uglavnom zaboravom, prešućivanjem i prevrednovanjem prošlosti, ubijanja drugih.
