Kao korisniku društvenih mreža lijeve političke orijentacije tijekom prošle dekade kalendarska inercija vam je davala barem dvije prilike da tu svoju orijentaciju naznačite bez osjećaja viška samoinscenacije. Kažemo tijekom prošle dekade jer se u međuvremenu hijerarhija popularnosti društvenih mreža okrenula u korist onih koje privilegiraju ne-tekstualni sadržaj, a i valjda su dosad svi pročitali te naznake orijentacije. Dakle, dvije prilike, Nova godina i Prvi maj: za prvu priliku služio je prigodni tekst Antonia Gramscija, a za drugu historijat Prvog maja iz pera najpoznatijeg povjesničara dvadesetog stoljeća Erica Hobsbawma. Ako je nekome Hobsbawmov tekst promaknuo neka ga obavezno pročita, a mi ćemo se, povodom jučerašnjeg praznika u Hrvatskoj, malo zabaviti pitanjem postoji li uopće historijat Prvog maja nakon poznatog Hobsbawmog “kratkog dvadesetog stoljeća”.
Naravno da postoji, ako zbog ničega drugoga, onda barem zbog puke činjenice da je i dalje državni praznik. Međutim, taj historijat kao da se odvijao i odvija u nekom drugom žanru. Prvi maj više nije dio žive političke tradicije radničkog pokreta već svojevrsna univerzalizirana pučka fešta za koju nisu potrebni lokalni sveci i patroni kao poticaj. U toj dijagnozi leži ambivalentan politički osjećaj: ljevica i radnički pokret više nisu naročito relevantni, ali Prvi maj istovremeno pokazuje da su moguće pučke fešte i praznici koji nisu religijske ili nacionalne provenijencije. Utješni aspekt tog osjećaja proizlazi prvenstveno iz stalnih optužbi desnice po kojoj je ljevica otuđena od naroda i ne može nikako svojim “globalističkim” nazorima stvoriti osjećaj zajednice. Daleko od toga da su masovno posjećene prvomajske fešte zalog svjetlije političke budućnosti, ali potiho sugeriraju da popovi i nacionalistički demagozi nemaju monopol na zajednicu i emocionalne društvene strukture.
Pored pučke fešte, Prvi maj je danas postao zapravo kviz o Prvom maju. S obzirom na to da se radi o državnom prazniku i da uglavnom lokalne samouprave organiziraju službene fešte, red je da se političari i drugi umiješani akteri obrate narodu povodom same “teme” praznika. Treba istaknuti da su povijesne okolnosti desnici olakšale izbjegavanje kviza. Naime, vojno-redarstvena akcija Bljesak u Zapadnoj Slavoniji započela je upravo Prvog maja 1995. godine pa mogu sav naglasak staviti na tu obljetnicu i usput eventualno procijediti čestitku. Većini ovih drugih nije lako iz bar dva razloga. Nezanemariv dio nije ni upoznat s poviješću Prvog maja, a i ovima koji jesu nije baš najjasnije kako bi se postavili s obzirom na to da sukob rada i kapitala odavno nije dio politika njihovih stranaka, ako je ikad i bio. I onda su osuđeni na neku vrstu pogađanja i slovkanja poput slabo pripremljenog đaka na ispitivanju iz povijesti ili člana pub kviz ekipe kojem je odgovor na pitanje navodno na vrhu jezika. Najsimpatičnije pak slovkanje je bilo ono Gibonnijevo kojim je Zagrepčane pozvao na prvomajski koncert u Maksimiru.
Bez obzira na političku pripadnost redom je prisutan nekakav osjećaj anakronosti “teme” prvomajskog praznika. Premda većina ljudi i dalje naprosto radi da bi preživjela. Iz čega slijedi da anakronost nije učinak nekakvog civilizacijskog napretka u obliku prirodnog primirja rada i kapitala već nadmoćna pobjeda potonjeg krajem dvadesetog stoljeća. U reakcijama na tu pobjedu potopio se most između rada i naroda. Radnik je postao nekakvo mitsko biće oko kojeg su se nekad gradili politički programi, a danas je lišen tog mitskog, preciznije, političkog statusa, i postoji naprosto kao knjigovodstvena stavka podložna tržišnim zakonitostima. A narodu su tim istim tehnološkim i političkim napretkom oduzete privilegije na koje je imao pravo tisućama godina kao što su načini prehrane, odijevanje, mlaćenje žena, rasistički vicevi i ostali narodni običaji. Postale su, dakle, realnije, da se opet vratimo Hobsbawmu, “izmišljene tradicije” nego činjenica da su ljudi i dalje mahom radnici. Ljevica mora taj most opet izgraditi jer dio krivnje leži i na njoj u obliku moralne superiornosti i tretiranja socijalističke povijesti kao vlastitog socijalnog kapitala. I zato je svejedno je li netko jučer jeo janje, fažol, gyoze ili pad thai. Sve su to radničke ruke spremile i radnička usta pojela.
