Naravno da Maleničina radna skupina neće osigurati vjerodostojnu provedbu članka 5. Niti će u tom smislu ojačati tehničke i kadrovske kapacitete saborskog Povjerenstva. Što bi bio najuvjerljiviji znak da vuk mijenja i – ćud. Od ministra se ne može dobiti precizan odgovor o sudbini članka 5., pa je obaveza poštenog i vjerodostojnog obnašanja javne dužnosti, zasad, čardak ni na nebu niti na zemlji, a završetak izrade tog zakona očekuje se do konca godine. Ako i taj odokativan Maleničin rok opet nije šarena laža za dnevnu medijsku uporabu. Naravno, dok Andrej Plenković ne dobije po nosu od svojih „pretpostavljenih“ u Uniji, kao što i cijela Bijedna Naša dobiva po džepu pravorijekom Europskog suda pravde koji od 10 tužbi oštećenika iz RH presuđuje osam u korist oštećenika. Kao što će, jamačno, jednako postupiti u slučaju nesretnog Županjca kojega je pijani policajac izvan dužnosti zaustavio, legitimirao bez razloga, prostački izvrijeđao i bacio mu dokumente na tlo, a svi su hrvatski sudovi – uključivo Ustavni sud RH – presudili u tužbi oštećenoga protiv RH kako Županjac nema pravo na novčanu odštetu

Piše: Marijan Vogrinec

Iznutra mahagonij, na palubi tikovina, opisivali su svojedobno mediji superluksuznu jahtu „Malo vitra“ na kojoj je bivši HDZ-ov premijer Ivo Sanader za svojih najmoćnijih dana ubijao ljetnu fjaku ploveći „najlišim morem na svitu“, pa dopao Remetinca i kasnije još rigoroznijih uza zbog sukoba interesa najjezivije inačice. Sukob interesa je istjerao iz tzv. visoke politike, apriorno samoproglašenog već, nesuđenoga HDZ-ovog „premijera“ Tomislava Karamarka. Političkog je pak kameleona Dragana Kovačevića zapao Remetinec – vrag će znati što ga još čeka zbog teške sumnje na krimi-koruptivna nedjela iz lepeze sukoba interesa – jer je „bio domaćin“ najmoćnijima u poslovnom svijetu i politici (čak i šefu države Zoranu Milanoviću, sic transit) u „svom“ Klubu u središtu Zagreba, gdje je policija otkrila i torbu s više od četiri milijuna kuna „ničije“ kešovine. I još je cijeli niz tih i takvih koji su obnašali/obnašaju visoke i najviše državne dužnosti, a praćakaju se u neviđenu luksuzu navodno svojih prijatelja i poznanika kojima utjecajem „ne namještaju ama baš ništa“.

I samo je bilo pitanje sata kada će novinari – nakon dvodnevne šutnje državnog blagajnika Zdravka Marića, pa nekih muljanja bez konca i smisla – otkriti na čijoj to superluksuznoj jahti ljetuje ministar financija Bijedne Naše. I otkrili su ime Marićeva riječkog intimusa, poduzetnika koji se bavi nekretninama, odjećom i koječim još, a „nije ništa dužan ni državi niti je na stupu srama Porezne uprave, nema HABOR-ove zajmove niti prima državne poticaje“, pa… Prijatelj čist k’o suza, bogat, pun kao brod i ministar Marić hrabro brodi na surogatu „Malo vitra“ u bolju budućnost? Svoju i državnu? Tek što se „zaboravilo“ kako Marić jaše za vratom prijatelju-tajkunu Josipu Stojanoviću-Jollyju na utakmici u Moskvi (nogometni SP 2018. u Ruskoj Federaciji), što je nedostojno bilo koga ozbiljnog – kamoli jednog ministra financija iole ozbiljne zemlje!? – sada Zdravko Marić mulja i trkelja nešto eda bi zamaglio mogući sukob interesa ljetovanjem na superjahti riječkog tajkuna.

Ako je u redu i čisto – što će navodno objektivno utvrditi rečeno već saborsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa – čemu onda Marićeva tajnovitost i izbjegavanja reći javnosti čija je jahta, što on radi na njoj, o čijem trošku ljetuje, etc., jer je to uostalom i obaveza državnog dužnosnika njegova ranga? Ako i jest čisto, što vjerojatno jest – vidjet će se s vremenom – nema baš nikakva razloga buditi sumnju izbjegavanjem odgovora na jednostavna novinarska pitanja. Ministar Marić je izvrsno plaćeni državni dužnosnik, relativno je bogat čovjek i bez obzira na tzv. teorije zavjere nekih zločestih medija kako je, zapravo, izvanbračni sin detroniziranog supertajkuna i superbogataša Ivice Todorića, može si, je li, priuštiti ne samo bliske prijatelje među multimilijunskom tajkunskom kremom nego i ljetovanje na – superluksuznoj jahti. Čak i onoj Romana Abramoviča, koja svake godine sidri u hvarskom akvatoriju!? Pa baš zato što se ima i što se može, ako se baš hoće, ne smije biti nikakvih tajni u komunikaciji s javnim interesom. Upravo zato da se apriorno ukloni i najmanja sumnja u mogući sukob interesa, kroničnu boljku zbog koje je, među inim, morala u prvom Plenkovićevom mandatu odstupiti gotovo cijela njegova vlada i zbog koje nikako ne uspijeva borba protiv korupcije. Zbog čega je pak Bijedna Naša na međunarodnoj tjeralici.

Predsjednica i premijer pod sumnjom

Plenkovićev ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica (HDZ) – čude se sada neki mediji otkriću tople vode – stavio je u radnu skupinu za izradu novog zakona o sukobu interesa i sveučilišne profesore koji su mu ocjenjivali doktorsku disertaciju. A zašto ne bi? Sukob interesa i ministrov i tih profesora? Možda. Vidjet će se. Ruka ruku mije, a obraz obadvije u uljuđenim, uređenim, uistinu demokratskim državama, a budući da tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena to nije zahvaljujući ponajprije upravo političkom kreiranju pravnog nereda, korupcije i ortačko-rodijačkog sustava bogaćenja bez motike i znoja, jer pravni tretman sukoba interesa ima biti korespondentan toj neveseloj zbilji. Politički i srodni im moćnici bit će u sukobu interesa kada to odluči sudac kojem će ministar Malenica podastrijeti „zakonsku“ osnovu za tu prosudbu? Koju je zakonsku osnovu počeo osmišljavati još Maleničin imovinsko-koruptivno kompromitirani prethodnik Lovro Kuščević, potom i sâm otjeran iz ministarskog fotelja zbog teških grijeha iz područja u kojemu se ne zna gdje počinju ili pak završavaju sukob interesa, kriminal i trgovina političkom moći.

Naime, nakon što se svojedobno saborsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa pod vodstvom Dalije Orešković dohvatilo tadašnje vrlo prepotentne i bahate gaf-predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović zbog krajnje netransparentnog 10-dnevnog novogodišnjeg boravka u SAD-u (zajedno sa šeficom svog kabineta, sic transit), potom i prvomandatnog premijera Andreja Plenkovića s cijelom ergelom HDZ-ovih ljudi tzv. prve brzine zbog navodno eurostranačkog skupa u Finskoj (Helsinki), bio je puknuo film HDZ-ovoj predsjednici države i premijeru. Kako se usudi, je li, nekakva šefica saborskog povjerenstva pitati predsjednicu države i premijera za sukob interesa, ili pak trošenje javnog novca bez polaganja računa, što su gdje i zašto činili, etc. kad su oni najpovjerljiviji dužnosnici, i to iz „stranke koja je stvarala slobodnu hrvatsku državu“? Nečuveno. Tim više, jer su mediji na sva zvona razvalili te slučajeve, pa…

Kuščević je dobio mig iz Banskih dvora i orno prionuo poslu: izradi novog zakona o sukobu interesa kojim se imalo svesti ovlasti Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa na fikusnu pojavnost. Daliji Orešković nije produžen mandat na čelu Povjerenstva, izabrana je njezina zamjenica Nataša Novaković, Orešković se pak dala u politiku (sada je saborska zastupnica stranke Centar), a Novaković je bila prisiljena više puta hodati po trnju zbog „nestašnog“ zaigravanja, je li, glede i u svezi, (ne)mogućeg sukoba interesa viđenijih HDZ-ovih dužnosnika/političara koji su odreda prolazili uglavnom lišo. Kolindi Grabar-Kitarović i Andreju Plenkoviću nije nikad dokazan sukob interesa, oslobođeni su svake sumnje. Premijer je čak arogantno odbijao priložiti dokumentaciju o hodočašću HDZ-ove stranačke tzv. kreme u Finsku, a Grabar-Kitarović je ostala na nemuštom muljanju tako da se Povjerenstvo o odlučivanju o sukobu interesa nikad nije donijelo uvjerljiv pravorijek o tomu je li ta HDZ-ova žena privatno ili službeno boravila u zemlji preko Velike bare. Za službeno nije mogla podastrijeti dokaze budući da se, zapravo, samopozvala u SAD u doba administrativne smjena u Bijeloj kući. Dolazio je Donald Trump, a ona je prethodno iz petnih žila navijala za demokratsku luzericu Hillary Clinton. I bila pogrešnom javnom procjenom, svojim ponašanjem osramotila RH.

Fenomen sukoba interesa skliska je mrena u Bijednoj Našoj i nijedna vlast još nije smislila način kako je uhvatiti golim rukama. Svaki put se kune u sve najmilije da će to učiniti jednom zauvijek, ali svaki put joj ta mrena isklizne i pojavi se na drugomu mjestu još izazovnija. Rečeni je Lovro Kuščević navodno već bio zgotovio prijedlog novih paragrafa, pa se digla kuka i motika na njega i premijera Plenkovića jer su navodno željeli staviti Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa pod svoju kontrolu i zapravo ga razvlastiti u tretiranju visokih državnih dužnosnika, a sukob interesa prepustiti pravosudnom sustavu koji je ionako pod HDZ-ovom šapom. Što, naravno, ne priznaju ni stranka niti glavni, je li, pravosudni arbitri koji također ne mogu na te pozicije bez blagoslova iz vrha HDZ-ove središnjice na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, pa…

I sada je na potezu ministar Malenica. Hoće li se njegova radna skupina poslužiti i Kuščevićevim predloškom, odnosno uvažiti ključne primjedbe o toj temi što su ih široke ruke prosipali Grabar-Kitarović i Plenković u doba svoje ljutnje na Daliju Orešković. Koja je, zapravo, samo pošteno radila svoj posao za koji je bila pristojno plaćena. To je pokušala i njezina nasljednica Nataša Novaković, ali je udarila glavom o zid i neke su se sumnje na sukob interesa jednostavno isparile kao kapljica vode na ljetnom zvizdanu. Što će i kako biti dalje, vrag će znati. Ako i on, jer ekipa na vlasti – smeta im samo lajavo zajedljiv predsjednik RH Zoran Milanović – ima sve operativne alate provesti svoju viziju „pravednog“ tretmana svake prijave sukoba interesa. S obzirom na dugogodišnje iskustvo, ta će „pravda“ biti osebujno dimenzionirana, pa…

„Vlada premijera Andreja Plenkovića treći put u posljednje tri godine pokušava napisati Zakon o sprečavanju sukoba interesa“, izvijestila je Slavica Lukić u Jutarnjem listu. „Radnu skupinu od 16 članova ovaj put predvodi ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica. Petero članova radne skupine dolazi iz njegova Ministarstva, dvoje članova – Nataša Novaković i Davorin Ivanjek – iz Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, tu su i predstavnik Agencije za zaštitu osobnih podataka, predstavnik Ministarstva prostornog uređenja, predstavnik Zajednice županija, predstavnici dviju nevladinih organizacija te troje sveučilišnih profesora prava. Zanimljivo je, međutim, da je od troje sveučilišnih profesora prava koje je ministar imenovao u radnu skupinu, njih čak dvoje vezano uz njegov doktorat koji je u veljači prošle godine obranio na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Članica radne skupine je njegova mentorica na doktoratu i članica Povjerenstva za vrednovanje i obranu njegova doktorata, izvanredna profesorica s Pravnog fakulteta u Splitu Bosiljka Britvić-Vetma. U radnoj skupini je i izvanredni profesor zagrebačkoga Pravnog fakulteta Frane Staničić koji je također bio u tročlanom povjerenstvu za ocjenu i obranu Maleničina doktorata.“

Na zamolbu novinarke Lukić ministru radi objašnjenja otkud u radnoj skupini za izradu novog zakona ocjenjivači njegova doktorata, dobila je odgovor kako je Ministarstvo zatražilo od pravnih fakulteta u Zagrebu i Splitu da imenuju svoje predstavnike u radnu skupinu, a oni su imenovali baš ljude povezane s Maleničinim doktoratom. Ministar s tim nema ništa. Baš, baš… Dvoje predstavnika saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sprječavanju sukoba interesa pak zamolilo je ministra da imenuje još neke članove akademske zajednice, npr. profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Vedrana Đulabića, ali nisu dobili odgovor. Zašto? Nema odgovora ni na to pitanje.

Političari u sukobu interesa

Međutim, nakon što je zatajen Kuščevićev sasvim novi prijedlog kojim bi se saborsko Povjerenstvo gurnulo u kut kao fikus, a njegova šefica Dalija Orešković je upozoravala da treba mijenjati Zakon o sprječavanju sukoba interesa, Kuščević je kolovoza 2018. godine pod pritiskom javnosti bio obznanio prihvatljiviju verziju novih paragrafa. Iz neobjašnjivih razloga, ta verzija novog zakona nije puštena u proceduru. Neobjašnjivo je također zašto se Maleničina radna skupina, formirana još lani u listopadu, sastala samo pet puta i praktično – nije ništa riješila. Kasni se, oteže, kao da taj zakon uopće nije važan. Indikativno? Itekako. S Pantovčaka i iz Banskih dvora, međutim, nije se prestajalo poručivati kako prve državne adrese imaju nultu stopu tolerancije prema sukobu interesa i korupciji, ali to u svojim dnevnim postupcima to nisu pokazivali. I na plotu svašta piše, pa nije istina, je li.

Recimo, Povjerenstvo za odlučivanje o sprječavanju sukoba interesa uzelo je svojedobno na ciljnik tadašnju ministricu gospodarstva i potpredsjednicu vlade Martinu Dalić zbog muljaže i prstiju u pekmezu u vezi s tajnovitim autorstvom tzv. lex Agrokora te zaključilo da je bitno povrijedila temeljne norme obnašanja javne dužnosti. Premijer Plenković, bez čijeg znanja Dalić nije maknula malim nožnim prstom, goropadno se ustobočio u njezinu obranu, ali ju je nedugo – također zbog jakog pritiska javnosti – morao maknuti iz vlade. Nije zaboravio njezine zasluge te ju je nedavno instalirao za „gazdaricu“, šeficu  Uprave dohodovne Podravke iz Koprivnice. Zbog tzv. lex Agrokora, zakona kojim je najveći i jedini nacionalni koncern oduzet iz privatnog vlasništva obitelji Ivice Todorića, Povjerenstvo je trebalo odlučiti i o Plenkovićevoj krivnji, ali su napadi s Markova trga i iz HDZ-a poprimili obilježja hajke na Povjerenstvo kakva nije viđena ni za Tuđmanove strahovlade protiv „crvenih, crnih, zelenih i žutih vragova“ ili pokušaja egzekucije popularnog Radija 101. Nema, je li, veze što je Povjerenstvo tijelo najviše predstavničko-zakonodavne institucije u državi kojoj je vlasnik samo narod. Ne predsjednik/ca države, premijer, vlada, ministri ili, nedajbože – vladajuća stranka. HDZ.

No, rekosmo, i na plotu svašta piše, pa Plenkovićeva vlast također jedno govori, drugo misli, a treće čini. Jer misli da to smije, jer trenutno može. I trećepotezno donijeti paragrafe o progonu sukoba interesa na način da se ne dira one – s vlasti? Iskustvo ne sluti na dobro, jer za donijeti dobar zakon ne trebaju godine, poštenim i vrsnim stručnjacima je dovoljno i manje od mjesec dana. Kad bi se uistinu željelo učinkovito obaviti posao. Kako vjerovati premijeru da to uistinu želi kad je u slučaju HDZ-Helsinki čak bijesno tražio izuzeće šefice Povjerenstva Nataše Novaković? Kao da je on, iako premijer i predsjednik HDZ-a, taj koji to ima pravo tražiti. Čovjek si svašta umišlja, pa i to da je on država i da on može što hoće. I dogodilo se to, primijetila je i novinarka Lukić, da je „nakon oštrih napada uslijedio drastičan zaokret u sudskoj praksi – upravni sudovi, koji su prije potvrdili niz odluka Povjerenstva u kojima je to tijelo konstatiralo da su dužnosnici povrijedili načela u obnašanju javne dužnosti definirano u člansku 5 zakona, počeli su ukidati odluke Povjerenstva o povredi načela“. A sudovi su, ustavno tzv. treći stup vlasti – neovisni.

Plenković ni pred streljačkim strojem ne bi potvrdio Milanovićevu kritiku da je pravosudni sustav pod HDZ-ovom kontrolom i takav samo brani njegove stranačke interese u zemlji, a ne pravdu. Dapače, dio sudaca je smatrao da Povjerenstvo „nema pravo odlučiti da je dužnosnik povrijedio načela u obnašanju dužnosti, ako povreda nije vezana uz neki konkretni oblik sukoba interesa za koji je zakon propisao novčanu kaznu. Upravni suci su se pritom pozvali na odluku Ustavnog suda u slučaju Karamarko. Da paradoks bude veći, u odluci o slučaju Karamarko Ustavni sud uopće ne tvrdi da Povjerenstvo ne može odlučivati o povredi načela u obnašanju dužnosti, nego se sudovima nalaže da svoje odluke temeljitije obrazlože“ (Slavica Lukić). Sukob interesa postao je na vrbi svirala, što su bjelodano potvrdili upravni sudovi u prošlih godinu i pol kada su srušili i nekoliko „najzvučnijih odluka Povjerenstva: odluku u slučaju kad je Plenković za veleposlanika imenovao svoga kuma Igora Pokaza, odluku u slučaju Helsinki, pao je niz odluka Povjerenstva o Milanu Bandiću (HDZ-ovu interesnom partneru u Saboru i Zagrebu, op. a.), odluka da je Davor Bernardić povrijedio načela kad je od privatne Cotrugli Business School uzeo školarinu vrijednu 260.000 kuna“, etc.

Je li to zloguka najava toga da, zapravo, vladajući neće prenijeti u novi tekst Zakona o sprječavanju sukoba interesa sadašnji članak 5., kojim se definira načela poštenog i vjerodostojnog obnašanja javne dužnosti, pa su stoga i sastavili radnu skupinu po toj mjeri? Nije mali broj, čak i ljudi iz radne skupine, uvjerenih u tu zločestu nakanu koja nema blage veze s uljuđenim sustavom zemlje što proklamira nultu stopu tolerancije prema sukobu interesa i korupciji. Vrijeme će ubrzo pokazati što je na stvari. Tim više, jer je u dosadašnjim raspravama o novim paragrafima protiv sukoba interesa, indikativno, izostavljena rasprava upravo o članku 5. I to, protivno preporukama GRECO-a, protukorupcijskog tijela Vijeća Europe koje u evaluacijskom izvješću za Bijednu Našu drži da je upravo „odredba o načelima u obnašanju javne dužnosti temeljna odredba Zakona o sprječavanju sukoba interesa“. HDZ-u, kojemu su puna usta Europe kad se treba ulizivati i uvlačiti birokratima među debelo meso, sasvim drukčije razmišlja kod kuće u obrani svojih interesa, po svaku cijenu. Licemjerje na entu, ali odavno pročitano u Uniji, ali…

Županjac na Europskom sudu?

Naravno da Maleničina radna skupina neće osigurati vjerodostojnu provedbu članka 5. Niti će u tom smislu ojačati tehničke i kadrovske kapacitete saborskog Povjerenstva. Što bi bio najuvjerljiviji znak da vuk mijenja i – ćud. Od ministra se ne može dobiti precizan odgovor o sudbini članka 5., pa je obaveza poštenog i vjerodostojnog obnašanja javne dužnosti, zasad, čardak ni na nebu niti na zemlji, a završetak izrade tog zakona očekuje se do konca godine. Ako i taj odokativan Maleničin rok opet nije šarena laža za dnevnu medijsku uporabu. Naravno, dok Andrej Plenković ne dobije po nosu od svojih „pretpostavljenih“ u Uniji, kao što i cijela Bijedna Naša dobiva po džepu pravorijekom Europskog suda pravde koji od 10 tužbi oštećenika iz RH presuđuje osam u korist oštećenika. Kao što će, jamačno, jednako postupiti u slučaju nesretnog Županjca kojega je pijani policajac izvan dužnosti zaustavio, legitimirao bez razloga, prostački izvrijeđao i bacio mu dokumente na tlo, a svi su hrvatski sudovi – uključivo Ustavni sud RH – presudili u tužbi oštećenoga protiv RH kako Županjac nema pravo na novčanu odštetu. Unatoč tomu što su psihijatri stručno dijagnosticirali psihičke tegobe oštećenika, a policijski šef je pijanca „sankcionirao“ samo verbalnom opomenom.

Ako Županjac tuži RH Europskom sudu za ljudska prava, što će jamačno učiniti budući da je u vlastitoj zemlji iskoristio sve pravne lijekove i nije dobio satisfakciju, porezni obveznici Bijedne Naše iksti će put duboko posegnuti u svoje siromaške džepove, a država fasovati zvučnu pljusku. Mora li tako? Ne mora. Da je pameti barem koliko bahatosti i sukoba interesa među tima što nepošteno i nevjerodostojno obnašaju javne dužnosti na svim razinama, gdje politička država, je li, ima svoje prste. A vlada daje zapisati medijima kako ima nultu toleranciju prema sukobu interesa i korupciji. I na plotu svašta piše, pa nije istina, kamoli ono što piše na plotu HDZ-Plenkovićeve vlade.

tacno