Nažalost, Miroslav Škoro je u pravu. No, to puno više govori o političkoj stvarnosti nego o političkoj vrijednosti samoga Škore. Neku večer je u intervjuu na Novoj TV ustvrdio kako su mu se ne tako davno svi smijali kad je izjavio da bi poslao vojsku na granice zbog priljeva migranata, a danas se taj stav smatra sasvim legitimnim. I gotovo nitko ne optužuje premijera Andreja Plenkovića za rasizam, šovinizam i populizam. Ali ne treba Škoro previše žaliti. To što mu se ne pripisuju zasluge za ideju ne znači da nije, skupa s istomišljenicima na desnici, pridonio normalizaciji ideje.
Prisjetimo se nakratko procesa te normalizacije u njenoj jezičnoj dimenziji. Na samom početku, tamo 2015., stabilizirala se distinkcija između izbjeglica i ekonomskih migranata. I ta stabilizacija je bila zapravo prva pobjeda desnice. Izbjeglice su bile ljudi koji bježe od ratova ili autoritarnih režima i njihova je migracija legitimna. Ekonomski migranti su pak oni koji dolaze u Europu ne zato što moraju već zato što se žele “ogrebati” o socijalnu državu. Njihova je, dakle, migracija nelegitimna i nelegalna. No, uskoro to više nije bilo dovoljno. I među izbjeglicama su “prepoznati” oni koji nemaju navodno zašto migrirati: mladi muškarci koji su mogli ostati ratovati. Kao da u svakom ratu postoji nužno jedna dobra strana i kao da je odbijanje sudjelovanja u ratu nelegitiman čin.
No, to je “otkriće” poslužilo da se etiketa izbjeglice gotovo u potpunosti napusti jer nosi u sebi humanitarne konotacije. Prvotne izbjeglice su postali migranti, a ekonomski migranti su postali samo – migranti. Tako reduciran, apstraktan izraz, poslužio je kao alat dehumanizacije onih koje označava. Ta je dehumanizacija bila dvostruka: s jedne strane je ona službenog jezika Europske unije, jezika policijske birokracije, a s druge ona desničarske teorije zavjere koja u migracijama s istoka vidi realizaciju nekakvog velikog plana “islamizacije” Europe. U tom planu su migranti samo pijuni koji “prenose” islam. Pojava koronavirusa samo je razobličila taj tretman do kraja: ljudi koji bježe iz svojih domova tretiraju se kao običan virus.
Neslužbena koalicija
Ništa tome nije toliko plastično svjedočilo kao jučerašnji helikopterski “izlet” čelnika Europske unije na granicu Grčke i Turske. Među njima su se slučajem hrvatskog predsjedanja Vijećem EU našli Andrej Plenković i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Distancirano su s visine promatrali sukob grčke policije s ljudima i najavili još izdašniju pomoć – policiji! Ili u uobičajeno birokratsko-ciničnoj formulaciji našeg premijera: nužna je deeskalacija. A do “eskalacije” je došlo nakon što je Turska počela “puštati” izbjeglice prema Europi i kršiti dogovor iz 2016. godine po kojem Europska unija plaća Turskoj milijarde eura da zadrži izbjeglice na svom teritoriju. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je, kaže, odbio dodatne milijarde i planira dalje “puštati”.
To je odgovor na ofanzivu sirijskog režima uz podršku Rusije na sjeveru Sirije koja “proizvodi” dodatne milijune izbjeglice i ubija turske vojnike koji se, eto, nalaze tamo, a prema svemu sudeći, Erdoğanu više nisu dovoljni novci već zahtijeva i geopolitičku podršku Europske unije u sukobu s Rusijom oko razrješenja “sirijskog pitanja”. Bez obzira na geopolitičke rošade i sklonosti, očito je “eskalacija” uzrokovana bijegom ljudi od ratnih strahota. No, i službena Europa je već odavno usvojila rasistički pristup, samo ga provlači kroz birokratski jezik prava i legitimnosti, dok su za ideološke govnarije zaduženi “koalicijski partneri” na krajnjoj desnici.
Ta neslužbena koalicija zapravo ne odražava demokratske želje europskih naroda ili nekakav snažan porast ksenofobnih sklonosti birača. Kako pokazuju posljednja istraživanja, te su sklonosti na otprilike istoj razini već duže vrijeme. Zdravorazumsko pitanje glasi: odakle onda porast popularnosti ekstremne desnice u posljednjih nekoliko godina? U kratkoj analizi na Guardianu nizozemski politički sociolog Matthijs Rooduijn je ponudio nekoliko uvjerljivih razloga. Stranke ekstremne desnice su prošle fazu “detoksifikacije” i ublažavanja imidža. Raskrstili su, barem retorički i vizualno, s eksplicitno fašističkom desnicom i pripitomili vlastitu reputaciju. U tom su procesu važnu ulogu odigrale i tradicionalne mejnstrim stranke koje su u priličnoj mjeri prihvatile njihove zahtjeve. Suočeni s izborom između “autentičnih” ksenofoba, makar i pripitomljenih, i onih “lažnih”, birači će se odlučiti za “autentične”.
Također, promijenile su se, sukladno promjenama mejnstrim stranaka, i navike birača. Oni više nisu toliko lojalni birači, usidreni u političkoj kulturi koja prati “liniju” svoje stranke bez obzira na oscilacije. Biračke odluke su se individualizirale u priličnoj mjeri i zasnivaju se na raznolikim razlozima: od karizme predsjednika stranke do nekog pojedinačnog predizbornog obećanja. U takvom kontekstu ekstremno desne stranke mogu privući veći broj glasača. I na kraju, iako nije načelno poraslo ksenofobno raspoloženje među biračima, porasla je važnost migracija kao politički presudnog pitanja. Birači koji su prije imali anti-migrantske stavove nisu nužno na njima zasnivali svoj izbor, neko drugo političko pitanje su smatrali važnijim u oblikovanju odluke. Danas naprosto veći broj birača svoje odluke temelji upravo na tom pitanju.
A na nama, kao biračima i političkim aktivnim ljudima, preostaje da zauvijek raskrstimo s logikom manjeg zla. Pogled iz helikoptera nije manje zlo samo zato što se iz tog helikoptera ne puca. Manje zlo i veće zlo su zlo, samo postoji podjela rada.
bilten
