Premijer Plenković ni ne skriva ambiciju da pravosuđe bude pouzdano. a ne neovisno. Ne traži reformu, već osiguranje
„Priča se po gradu da ste glavni, samostalni, idealan tip
Kažu da ste samom vragu ravni,
Što se mene lično tiče
To su samo prazne priče sve“
Đorđe Balašević
Mediji mogu izmijeniti stvarnost. Recimo, kad se Andrej Plenković pojavi u HRT-ovoj reportaži iz Davosa, javnost ima dojam da gleda svjetskog vođu, državnika planetarnog značaja. Trump je tad nebitan lik, Grenland sitnica, svjetski mir tema koja se rješava na kavi. Samo, u Davosu se mali samo guraju u kadar, a veliki pišu pravila. Čitaj, ucjene. Plenković je tamo prolaznik, nikakav akter, figura koju nitko ne zna i teško će tko važan upamtiti. Nikakav alfa i omega.
Božanstvo za unutarnju upotrebu. A zapravo mrvica. Sudbina je to malih vođa koji se obuku u velike gaće. Raskorak koji nije samo stvar taštine, već i političke tehnike. One koja se vidi u trenutku kad, s pozicije komentatora svijeta i okolice, „vožd“ decidira i ono što bi imalo biti tema parlamentarne rasprave. Recimo, hoćemo li u nekakav „Odbor za mir“. Kao da je to privatna odluka premijera, a ne vanjskopolitička gesta koja traži koordinaciju institucija i minimum političke odgovornosti, komunikaciju s Predsjednikom Republike, raspravu u Saboru. Jer tako piše u Ustavu. No ono što je u demokraciji normalno, Plenković preskače, jer njegov je ego prevelik za Ustav. Navika samoljublja kao stil vladanja.
Pada na pamet usporedba s Markom Rutteom. Karijerni birokrat postdemokratske ere, čovjek koji je shvatio da se u NATO-u ne pobjeđuje izborima, već tračevima, hinjenim smijehom na loš vic, ponavljanjem floskula, usavršenom sposobnošću kameleonstva. Isto i u Uniji. Traže se heroji ulizivanja po hodnicima i divljenja po garderobama. Plenković kao Rutte. Rutte kao Plenković. Nema vrijednosti, one su teret. Ne trebaju ideali, oni su rizik. Najbolji su racionalni i logični, bez imalo političke imaginacije, strogi sljedbenici mainstreama. Plenković je savršeno prilagođen svijetu u kojem se od ideja bježi. Snishodljiv osmijeh prema gore i naglašena važnost prema dolje. Kad dođe tren da se izabere, stane iza nečeg, preuzme politička odgovornost, tad idu izgovori na proceduru. Floskule ili tišina.
Kad se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom, citirao je Milanović. Plenković se rugao da je to provincijska dosjetka, a ne realistična definicija geopolitičke hijerarhije. U kojoj je Andrej Guliver. A ne Liliputanac. Danas se pokazuje da je Milanović pogodio. Jer Plenković ne brani vrijednosti, samo traži način da ne razjari Trumpa, a ne zamjeri se ni europskim „frendićima“. Od kojih očekuje ostvarenje ambicija. Šutnja, politička spondiloza, ukočenost – diplomatska manira predugog života bez stava. Sagibanje prema jačima, glumljenje gorostasa pred slabijima. Specialité chefa Plenkovića. U inozemstvu pažljivo nevidljiv, kod kuće monumentalno dominantan. Vani kalkulira, unutra docira. Tamo šuti, ovamo vrišti.
Ta se slika moći održava europskim novcem. Plenković je Hrvatsku doveo u stanje ovisnosti o fondovima koje se tretira kao političku transfuziju, a ne motor razvoja. Šindra, cigla, fasade, sve što se vidi i može otvoriti pred kamerom, naš je cilj. I pokoji tehnološki PR poput robotaksija. Kao da je naš problem nedostatak futurističke scenografije. A ne izostanak industrijske politike i tehnološke transformacije. Za gospodarstvo se treba boriti, traži konflikt, pregovaračku drskost, hrabrost da se pokroviteljima kaže ne. Tu sposobnost naš Andrej možda ima, ali se boji na nju i pomisliti. Bez političke mašte i lucidnosti, sljedbenik dogmi mainstreama savršen je za vrijeme kad je Europa stabilna. No nesposoban za poteze koji traže rizik u nestabilnim vremenima. Odlučno „možda“ za treći milenij. S dobrim odijelom i urednim engleskim.
Perpetuirao je ono što imamo. Turizam i usluge, rentijersku udobnost. Bez kreativnosti i inventivnosti. HDZ je pod Plenkovićem prestao biti politička stranka i postao infrastruktura ovisnosti, mreža kroz koju se distribuiraju sigurnost, posao… I iluzija stabilnosti. Hrvatska tako teško može patiti od globalnih ekonomskih lomova, jer da bi gospodarstvo patilo, država ga mora imati. Mi ga nemamo. Nemamo proizvodne lance, strateške sektore. Nemamo industrijsku ambiciju. Idealna pozicija, zar ne? Ništa se ne može slomiti jer ničega ni nema. Kad bi Trump sutra došao s idejom da „kupi Hrvatsku“, a posrednika bi se našlo, Plenković bi mu morao objasniti da je HDZ sve što je vrijedilo već odavno „riješio“. Ako štogod nije otišlo, u stečaju je.
U domaćoj politici ta stabilnost ima cijenu. Toleranciju prema ekstremizmu, normalizaciju revizionizma. Plenković vjeruje da kooptacijom kontrolira desnicu. Domovinski pokret i sateliti, politički trgovci i glasni čuvari „nacionalnog identiteta“, svi su na daljinsko upravljanje. Novcem. On misli da ih time inkorporira. A zapravo je njihov rob. Dovoljan je pritisak nove desne ponude, čak samo najava „Kaptolove“ stranke – i Plenković odmah ide udesno. Ne iz uvjerenja, nego refleksa. Straha. Ne kreira zbilju, već slijedi narativ koji je korisniji za politički opstanak.
Najjasniji dokaz je Thompson. Plenković o njemu misli što i njegovi liberalni kritičari. No umjesto gađenja, javno se ponaša suprotno. Noćni odlazak na probu nije bio čin uvjerenja, već prilagodbe, signal da se neće zamjeriti. A okolina taj signal pretvara u natjecanje tko će biti drčniji, reći da će „još glasnije pjevati“. Kao da je politička moć u inzistiranju na sramoćenju i relativizaciji. Pa se proizvodi narativ o ekstremnoj ljevici koja guši slobode dok se istodobno prešućuje očito. Desničarenje, provincijalizaciju, primitivizaciju koja Hrvatsku guši. No treba hrabrosti da se kaže, jeftinije je kalkulirati. A Plenković se ne bori za slobodu, već većinu. Zato i pristaje na sotonizaciju SNV-a, SDSS-a, Pupovca. Na napade na Novosti, širenje jezika koji manjine pretvara u problem. Nije riječ o ideološkom uvjerenju, nego političkoj koristi. Još gore, takva korist kontaminira cijelu scenu. Jer kad se normalizira govor kojim se delegitimira manjinski politički subjekt, sutra je na redu bilo tko. Demokracija se ne ruši dekretom, ona se potkopava dopuštenim rječnikom. Koji u pravilu završi kao prisila.
I s institucijama se zbiva isto. Plenković ni ne skriva ambiciju da pravosuđe bude pouzdano. A ne neovisno. Ne traži reformu, već osiguranje. Zato se izbore na Vrhovnom i Ustavnom sudu tretira kao dio koalicijske aritmetike. Trgovinu. I demonstraciju moći. U takvom sustavu korupcija nije devijacija, nego mehanizam stabilnosti, a oni koji padnu nisu izdajnici, nego potrošni apostoli. Poruka nije da institucije služe javnosti, stabilnosti. A stabilnost, Plenkoviću, nije načelo već alat. Autoritarizam tu ne viče, ne maršira, ne prijeti. Administrira. Skriva se u procedurama, imenovanjima, finim formulacijama, logici da pravo postoji dok ne smeta. To je dugoročno razornije jer izgleda normalno, pristojno. Na kraju saldo neće biti broj sjednica u Bruxellesu ni količina povučenih sredstava, već činjenica da smo vladavinu prava tretirali kao kulisu, a institucije kao produžetak političke volje.
Sad dolazi neugodno, no očito priznanje. Plenković nije rezultat samo Plenkovića. On je proizvod političkog prostora u kojem ga nitko ozbiljno ne ugrožava. Opozicija bez projekta, jezika i vjerodostojnosti, paradoksalno postaje koautor njegove stabilnosti. Dok oni repliciraju, on se reklamira. Dok oni moraliziraju, on računa. Dok oni nude fragment, on nudi privid cjeline. Ne pobjeđuje zato što je najbolji, već zato što izgleda kao jedini izbor. A društvo naviknuto na ovisnost, prirodno bira onoga tko drži volan. Voli biti „na pipi“. Plenković može biti takav jer mu se nitko ne suprotstavlja na razini ideje. Samo na razini nervoze.
Ključno je pitanje što ostaje kad pobjednik ode, a iza njega ostane stabilnost mirogojskog tipa, tišina umjesto razvoja, institucije bez autonomije, potemkinovske fasade umjesto gospodarstva. Plenkovićeva Hrvatska možda ostavlja dojam stabilnosti, ali ona je stagnirajuća. Mir jer se ništa ne miče. Društvu s demografskim, ekonomskim i političkim izazovima treba aktivnost. Ne statika. Vrisak, ne grobna tišina. Stabilnost bez razvoja nije vrlina, to je slom s timerom. Pobjede koje ne ostavljaju ništa nisu pobjede, samo odgoda računa koji će platiti netko drugi. A mi ćemo tad, kao i obično, glumiti iznenađenje, pitati se kako je moguće da je jedan čovjek mogao toliko dugo biti ono što jest. Odgovor je jednostavan i neugodan. Mogao je, jer smo mu dopustili.
