„..Od života razbacani,prijatelji na svi strani – idu dani...“ Legendarni je stih iz pjesme u interpretciji narodnuh muzičara u uratku Fadila Hadžića iz 1970. što je, usput budi rečeno, i jedino, što valja u filmu. Glazbu je napisao Voja Kostić, a glume Ivica Vidović i Rade Šerbedžija.
Svi mi koji polako grabimo prema trećoj životnoj dobi i sudačkim produžecima zajebancije i igre koja se zove život često se sjetimo svojih prijatelja koji nikada nisu bili u Brodu nego se nalaze negdje po ogromnim prostranstvima planete koju Zemljom nazvaše. Moji su razbacani po svim ćoškovima : od Kanade i Australije preko Srbije i ostalih ex YU državica do Njemačke, Lihthensteina,Italije pa čak i egzotičnog Barbadosa . Iako se ti ljudi međusobno ne poznaju jedno im je svima zajedničko. Nikada s njima ne kontaktiram preko fejsa, twitera,ili skypa a godinama im plasiram informaciju kako sam iz Podvinja ( a ne iz Broda ) i kako je Podvinje centar Svijeta i nalazi se negdje na jugu te potpuno liči na Dalmaciju, Sardiniju ili Grčku. To potkrepljujem uvijek istim primjerom i kažem : „ Za sve klubove na Svijetu se navija, ali samo za one sa juga se živi. I doista je tako . Napoli, Hajduk, Borac Podvinje, Santos, Barcelona...
Zlobnici bi rekli da je Borac uljez u ovom društvu no to može misliti samo laik koji nikada nije bio na utakmici u Podvinju i pratio likove koji žive za njega. Oni koji žive od njega nisu nam zanimljivi ni bitni u ovoj storiji. Kada bi se slučajno igralo finale LP u Podvinju i da se sretnu npr.Mancester United i Juventus na glavnom igralištu, a u isto vrijeme na pomoćnom da „špilaju“ prvotimci Borca protiv kreč-majstora, raketara ili vatrogasca formirala bi se grupa gledatelja, predvođena sa Đukom Berakovićem koji bi okrenuli leđa prema zapadu, bianco-nerima i crvenim đavolima te gledala svoje Pekmezare na djelu.
Na žalost – idu dani, pa su takvi navijači sve rijeđi i sa tugom se možemo sjetiti bivših članova i igrača koji su utkali dobar dio života u tradiciji dugoj 85 godina koliko je Klub uspio skupiti, unatoč mnogima koji ga danas vode. Povijork Martin – Mane, Iličić Slavko i Dino, Tonković Franjo, Joza Bogdanić, Stažić Stjepan – Sreto, Bošnjaković Ante, Marković Andrija,Beraković Drago, Orešković Pavo,
Biondić Marko samo su neki ( neka se ne uvrijede gore na nebu oni koje nisam spomenio ) od mnogih koji su svoj ovozemaljski život protkali nitima čudnovate bubamare i borčevih zgoda i nezgoda.Sjećanje na takve , u prvom redu , ljudske veličine malo koji nogometni klub u Hrvatskoj posjeduje. Od prije neki dan pridružio im se i Mato Čavčić – Filin, istaknuti društveno politički i sportski radnik koji je živio za Podvinje i Borac cijelim svojim bićem. Na žalost, ovaj tekst , kao i sve u životu, kasni. Tako je to uvijek, ni čika Mato nije bio izuzetak. Život brzo proleti, a sa njime usponi i padovi najdražeg Borca. Tek kad čovjek pomisli da je sve postigao i naučio te se počme istinski radovati životu bolest, a za njome i smrt neizostavno i uvijek prebrzo dolaze. Na žalost, slika ili zapisa o ovim dobrim ljudima u klupskim prostorijama nema, a kako je krenulo uskoro možda neće biti ni prostorija pa je najmanje što možemo pokloniti zaslužnim klupskim legendama pjesma koja je nastala prije nekih desetak godina jer u Podvinju Borac, ljudstvo, nogomet i pjesma oduvijek imaju preferencijalni tretman.
Lički šor , Dudinjak i Čavlički kraj
Svi mi koji polako grabimo prema trećoj životnoj dobi i sudačkim produžecima zajebancije i igre koja se zove život često se sjetimo svojih prijatelja koji nikada nisu bili u Brodu nego se nalaze negdje po ogromnim prostranstvima planete koju Zemljom nazvaše. Moji su razbacani po svim ćoškovima : od Kanade i Australije preko Srbije i ostalih ex YU državica do Njemačke, Lihthensteina,Italije pa čak i egzotičnog Barbadosa . Iako se ti ljudi međusobno ne poznaju jedno im je svima zajedničko. Nikada s njima ne kontaktiram preko fejsa, twitera,ili skypa a godinama im plasiram informaciju kako sam iz Podvinja ( a ne iz Broda ) i kako je Podvinje centar Svijeta i nalazi se negdje na jugu te potpuno liči na Dalmaciju, Sardiniju ili Grčku. To potkrepljujem uvijek istim primjerom i kažem : „ Za sve klubove na Svijetu se navija, ali samo za one sa juga se živi. I doista je tako . Napoli, Hajduk, Borac Podvinje, Santos, Barcelona...
Zlobnici bi rekli da je Borac uljez u ovom društvu no to može misliti samo laik koji nikada nije bio na utakmici u Podvinju i pratio likove koji žive za njega. Oni koji žive od njega nisu nam zanimljivi ni bitni u ovoj storiji. Kada bi se slučajno igralo finale LP u Podvinju i da se sretnu npr.Mancester United i Juventus na glavnom igralištu, a u isto vrijeme na pomoćnom da „špilaju“ prvotimci Borca protiv kreč-majstora, raketara ili vatrogasca formirala bi se grupa gledatelja, predvođena sa Đukom Berakovićem koji bi okrenuli leđa prema zapadu, bianco-nerima i crvenim đavolima te gledala svoje Pekmezare na djelu.
Na žalost – idu dani, pa su takvi navijači sve rijeđi i sa tugom se možemo sjetiti bivših članova i igrača koji su utkali dobar dio života u tradiciji dugoj 85 godina koliko je Klub uspio skupiti, unatoč mnogima koji ga danas vode. Povijork Martin – Mane, Iličić Slavko i Dino, Tonković Franjo, Joza Bogdanić, Stažić Stjepan – Sreto, Bošnjaković Ante, Marković Andrija,Beraković Drago, Orešković Pavo,
Biondić Marko samo su neki ( neka se ne uvrijede gore na nebu oni koje nisam spomenio ) od mnogih koji su svoj ovozemaljski život protkali nitima čudnovate bubamare i borčevih zgoda i nezgoda.Sjećanje na takve , u prvom redu , ljudske veličine malo koji nogometni klub u Hrvatskoj posjeduje. Od prije neki dan pridružio im se i Mato Čavčić – Filin, istaknuti društveno politički i sportski radnik koji je živio za Podvinje i Borac cijelim svojim bićem. Na žalost, ovaj tekst , kao i sve u životu, kasni. Tako je to uvijek, ni čika Mato nije bio izuzetak. Život brzo proleti, a sa njime usponi i padovi najdražeg Borca. Tek kad čovjek pomisli da je sve postigao i naučio te se počme istinski radovati životu bolest, a za njome i smrt neizostavno i uvijek prebrzo dolaze. Na žalost, slika ili zapisa o ovim dobrim ljudima u klupskim prostorijama nema, a kako je krenulo uskoro možda neće biti ni prostorija pa je najmanje što možemo pokloniti zaslužnim klupskim legendama pjesma koja je nastala prije nekih desetak godina jer u Podvinju Borac, ljudstvo, nogomet i pjesma oduvijek imaju preferencijalni tretman.
Podvinjska pjesma
Lički šor , Dudinjak i Čavlički kraj
driblaj, šutaj svi u napad, najbolji smo znaj.
Domoljubi ,partizani i hrvatska garda
sve na Čaplji što je živo pobjedi se nada.
Šlajderijada, Pekmezijada i Smotra folklora
pod Vinicom zvona zvone dobiti se mora.
Krivača i sveti Ante simboli su pravi.
na Begovića ledinku najjači su pali
Formacija sad je plitka obruči se stežu
dobiva se opet bitka punimo im mrežu.
Klerikalci i težaci, Pekmezari stari,
gdje pogledaš boj se bije i pobijeda slavi.
Drugovi i gospodo, panduri , tajkuni
evo opet kirvaja - rujno vino pûni.
Preži marvu,maži kola,
u pobjedu sve do bola.
Od davnina crvena uvijek je u meni
danas žuto plava – u napad Kerdeni.
Hazena je nekad bila i heroji páli
nek nam živi Podvinje i crven', bili, plavi.
