Kad sam izgubio kćer, tukao sam glavom o pod. To je sve što sam mogao. Onda sam se sabrao i napisao pedeset stranica o tome. Izbor slobodne smrti jedini je slobodni čin u ovom bijednom slučajnom životu u koji smo bačeni, kaže Igor Mandić
Igor Mandić napisao je svoju posljednju knjigu. Tako on tvrdi iako je u to teško vjerovati jer on živi pišući. U “Predsmrtnom dnevniku” niz je tekstova, neki su već bili objavljeni, neki su napisani baš za ovu priliku. Kaže da je na knjizi radio dvije godine. Možda i tri. Vrijeme mu nije važno. Sada čeka smrt. Tako tvrdi. U razgovoru za Globus opisuje svoj život, želju da bude član Partije, zašto prezire HDZ i kakav je njegov odnos prema nacionalnom. Nakon razgovora o kćeri koju su supruga Slavica i on izgubili 2004. godine, završio je intervju. Rekao je da sam ga sve pitao.
Što niste napisali?
- Oporuku.
A u književnom smislu?
- Potrošio sam mnogo slova i namrčio dosta papira te objavio tu gomilu knjiga od kojih smatram da je većina makulatura, otpadni materijal. U stvari, griješim. Dogodi mi se često da mi na nekim okupljanjima, nakon razgovora, prilaze ljudi donoseći moje stare knjige od kojih sam se ionako davno odalečio misleći da nikome ne koriste. I onda se čudim, kako smijem biti tako bezobrazan prema vlastitim čitateljima kada moje knjige nekome ipak trebaju. Kad ti netko donese knjige iz sedamdesete, osamdesete na naknadni potpis, onda razuvjerim samoga sebe jer te knjige ipak nekome trebaju. Osim mojim kolegama kritičarima.
To ima smisla, knjige imaju vlastiti život.
- Da, nadživljuju čovjeka.
Što ste doista htjeli pisati?
- Intelektualno kritičku prozu, od svojih prvih poteza perom. Jedan kritički pogled na svijet. Već kao mladić u pubertetu htio sam pisati takve stvari kao oblik izražavanja. Nisam htio pisati pjesme, prozu, nisam htio poeziju, takozvanu beletristiku. Pogriješio sam.
Zašto to mislite?
- Zato što je danas najminorniji pisac pjesmica puno važniji od bilo kojega pisaca intelektualne proze. Nema nas, nas brišu!
Pa što, to su pravila igre koja su zadana od početka…
- Ne, nisu u svijetu. Uzmite velike rječnike, talijanske, francuske i tamo su pisci intelektualne proze jednako važni kao pripovjedači. Istina, sa šesnaest godina nisam znao raditi tu razliku, tek sada kada sam prestario, utrošio život u jednu vrstu pisanja koja vječito ostaje na rubu, kao fusnota. Kada sam počeo kao književni kritičar, nisam ni znao da ću se pretvoriti u fusnotu književnosti, u fusnotu književne povijesti. Ali, ni kao fusnotu te ne uvažavaju.
Zašto to govorite?
- Pa, kada moji kolege kritičari danas, dok sam još živ, rade preglede književnosti, a u devedeset posto slučajeva propuštaju moje tekstove, ne obaziru se na njih, ne navode u bibliografijama pojedinih autora, to je vrsta prezira književnih kritičara koji jedni druge ubijaju i pobijaju, pokapaju za vrijeme života.
Pa, dobro, to ste htjeli.
- Ne, nisam.
Nego? Neki spomenik za života? Pa nije to fora…
- Ne, nikako. Želio sam biti ravnopravan. Ali to je nemoguće jer je pjesmarica neke redovnice iz 16. stoljeća važnija od kapitalne esejističke knjige pisca iz 20. stoljeća. Pogledajte naše povijesti književnosti, ove mediokritete a la Jelčić, Frangeš. To je kriminal zapostavljanja svega što je misleće u književnosti i prozi. A onda su došli masovni mediji koji su tu vrstu proze, intelektualno-kritičke, ocijenili stupidnim izrazom publicistika. Dakle, to je najniža glupost koja se pojavila kod nas, samo kod nas. Nigdje u svijetu ne postoji jer publicistika je onaj posao koji radi agent za štampu nekoga glumca, pisca, sportaša.
Dobro, to je non fiction…
- Da, tako bi trebalo biti. Tako to naziva Der Spiegel, L’Express, ozbiljne novine. Kod nas je podjela na književnost i publicistiku. To znači da spadam u isti rang s katekizmom Katoličke crkve, knjižicom za uređivanje vrta, planinarskim priručnicima, raznim self-helpovima, sličnim inače potrebnim knjigama…
A kako bi onda trebalo biti?
- One jesu non fiction, ali ja sam fiction. Moje knjige esejistike, posebno autobiografske knjige spadaju u književnost. To su samo izmislila neka neuka stvorenja koja su vladala listama bestselera Vjesnika, bestselera na Hrvatskoj televiziji, pa su nametnuli taj pojam koji se raširio kao požar. Po čemu se razlikujem od Matoša, koji je jednako tako objavljivao po novinama kao i ja? I Krleža je cijeli život objavljivao po novinama kao ja. Ne uspoređujem se po vrijednosti i veličini, nego mrzim taj pojam koji je izmislio stupidni neokapitalizam u Hrvatskoj.
Ali, imate super život?
- Ja? Nemam baš. Niti po obiteljskoj situaciji niti financijski.
Niste li dobro upravljali svojim životom, izabirali ste svoje sukobe, ratoboran ste tip…
- Dobro, istina je da sam skoro pedeset godina na sceni, kao malo tko. Radio sam što sam mogao, kako sam htio. Zahvaljujući tome sam objavljivao.
Što ste htjeli od života kada ste počinjali svoju karijeru?
- Ništa, preživjeti. Živio sam od svog piskaranja, otac mi više nije mogao pomagati jer je jadan davno propao. Ideja? Pisati, probiti se! U jednoj mojoj knjizi postoji rečenica tipa Balzacova Rastignaca. Kada sam se nakon diplome na Filozofskom fakultetu, vojske i kratkog boravka u Splitu kad su mi se rasplinule posljednje ideje da ostanem u Dalmaciji i u provinciji, a to nikada nisam ni želio i iz provincije sam uvijek bježao, moja rečenica je po dolasku u Zagreb bila: Došao sam pokoriti Zagreb! Dakako da je megalomanska, Rastignac je loše završio, tako ću vjerojatno i ja.
Kakva vam je bila ideja s pisanjem?
- Htio sam biti pisac kritičke proze kao ravnopravni suautor književne situacije u hrvatskoj kulturi, poslije sam to proširio i na kulturu u Jugoslaviji. To mi je pošlo za rukom jer sam se stjecajem okolnosti, kada sam bio u Hrvatskoj na “crnoj listi”, morao prebaciti na intenzivnije pisanje u Beogradu, pa sam intenzivnije pratio i srpsku književnost, što je oduvijek spadalo u dio moga bavljenja književnošću.
Koliko vam je nacionalno važno?
- Vrlo malo, skoro ništa. Nitko me nije učio da budem Hrvat. Ni otac, ni mati, ni u splitskoj gimnaziji. Klasična gimnazija nema nacionalnog identiteta.
Gdje biste se smjestili?
- Tu gdje živim, sa ženom i djetetom do jučer. Pripadam svome jeziku. Moj materinski jezik je talijanski jer je moja mati rođena kao Talijanka u Premanturi kraj Pule. Poslije su optirali za jugoslavensko državljanstvo kada je to Italija dopustila za Kraljevine SHS. Mom su djedi priznali jugoslavensko državljanstvo i hrvatsku nacionalnost. Moja mati je do svoje 18 godine govorila talijanski, a kada me kasnije rodila, tepala mi je na talijanskom. Moj materinski jezik je, dakle, talijanski, a domovinski je hrvatski. Lingvistički je moj jezik srpsko-hrvatski.
Kamo politički pripadate?
- Nikamo, jer sam centralist. Tjelesnim položajem, stanovanjem, svime sam centralist. Svisoka gledam na sve, prepotentno. U mladenačkim danima sam, od škole do početka studija, htio biti član Saveza komunista, ali me nisu htjeli primiti. (smijemo se) U najmanju ruku sam htio biti Tito, ali mi nije uspjelo jer me nisu htjeli primiti.
Zašto?
- Bio sam malograđanski sin. To objašnjenje ne postoji, ali ono se vuče cijelo moje školovanje. Moj je otac bio mali trgovac knjigama u Šibeniku, razvlašten 1948., kada je došla opća nacionalizacija u Jugoslaviji, degradiran, autiran, spao je na niske grane kada smo se preselili u Split. Ali, ta ljaga malograđanskog sina vukla se za mnom dugo, dugo godina. Onda sam je prihvatio i produbljivao, razrađivao sa svojim marksističkim odgojem u to vrijeme, sve se trseći da uđem u Partiju, ali me nisu htjeli. Ja sam jedan od rijetkih primjeraka koji nije dobio pravo da uđe u Partiju.
Možda su shvatili da niste iskreni, možda niste dovoljno vjerovali u komunizam?
- Pa, komunizam nije nikakva vjera. Niti je išta obećavano niti sam ja išta o tome znao.
Što ste htjeli?
- Partijsku karijeru, ali mi nisu dali.
Što je tada bilo privlačno u Titu?
- Sve. Bio je jedan od najvećih ljudi 20. stoljeća.
Je li njegova vladavina bila totalitarizam ili diktatura?
- Autoritarnost, stvorio je autoritarni sistem koji je nekoliko godina nakon osvajanja vlasti i formiranja socijalističke Jugoslavije pod vodstvom KP bio totalitaran, ali se nakon prvih pet godina počeo rastakati i dopuštati ine sloboštine koje su od te države, SFRJ, napravile impozantnu europsku državu važnu i u svjetskim razmjerima. O nju su se otimale i Amerika i Rusija. Eto, to je bio Tito.
Ali vama je taj isti Tito napravio nepravdu, uzeo vam dućan.
- Da, ali ja sam to prihvatio s marksističkim obrazloženjem da je to eksproprijacija eskproprijatora.
Što je vaš otac napravio?
- Uh, on je silno patio.
Pa, što bi vam rekao da ste uspjeli?
- Možda bih ga spasio. On je za tu otimačinu dobio državne obligacije, a kada sam bio dječak, onda mi je pokazivao tu hrpu papira, u kojima se obećavalo što će mu sve biti vraćeno i naplaćeno. Pokazivao mi je to u wc-u. Eto, što se s time moglo napraviti.
Jeste li išta uspjeli vratiti?
- Ne, pokušao sam 2000. godine, ali me jedan odvjetnik odbio rekavši da je to bilo posuđeno. Nije, jer su mu plaćali naknadu. Dobio je desetinu vrijednosti, to je bila krađa.
Zašto ne podnosite HDZ?
- Zbog svega što su napravili. Mislim da nema nikakve sumnje da je tuđmanovska Hrvatska nastavak Pavelićeve NDH-zije drukčijim sredstvima, u jednoj drukčijoj konstelaciji snaga i odnosa, u ovoj regiji i svijetu. Svodi se na isto. Sve pavelićevske ideje Tuđman je uspio ostvariti. Na primjer, progon Srba iz Hrvatske. On je obavio ono što Pavelić nije stigao, on je dokraja očistio Hrvatsku od Srba. To je, recimo, najstravičniji rezultat njegove vladavine koji su nastavili svi njegovi nasljednici, jedan po jedan, dopuštajući prodor ustašoidne gamadi kroz sve pore hrvatskog društva.
Ali, vraćamo Srbe, godinama...
- Ha, ironija povijesti. Koliko smo Srba istjerali, toliko se Hrvata odselilo. Tu nam je povijest pokazala od šake do lakta. Nismo znali što će nam se dogoditi. Mislili smo da smo pobijedili kada smo uspjeli što istjerati, što pobiti Srbe u Hrvatskoj. Taj je broj smanjen s razine nacionalnoga entiteta skoro na nulu, na beznačajni postotak bijednoga stanovništva. Izgledalo je da su Hrvati pobijedili i, onda, što se dogodilo? Hrvati su se iselili iz Hrvatske! Otprilike u istom je broju Hrvatska izgubila Hrvata koliko je istjerala Srba.
Kažete da je kontradiktornost u ljudskoj prirodi. Biste li mogli braniti ovakvu Hrvatsku?
- Ne, nikada!
Što vas određuje?
- Htio sam imati sretnu obitelj, solidan posao i mirnu smrt. To su jedine vrijednosti koje znam. Dvije od tri vrijednosti nisu mi uspjele, nisam ih ostvario. Ili jesam, nakratko.
Što je bitno u vašem moralu?
- Lako je biti pošten kad si sirotinja, i to mi je pošlo za rukom. Nikad nisam bio u napasti.
Što ste naučili od svog pisanja?
- To je težak posao, umnogome promašen. Tu i tamo se dogodi neka pohvala, nekoga stranca iz daljine. No, nećemo zbog toga mahati repom, niti režati ako me netko krivo pogleda.
Kakva bi vas Hrvatska zadovoljila?
- Imao sam iluzija o višestranačkom sistemu, zalagao sam se i pisao o višestranačkom sistemu. Nisam znao da upadam u vječnu zabludu svih budala koje misle da je demokracija te vrste nešto dobro. Nasjeli smo svi na Churchillovu tvrdnju da je demokracija kakva-takva ali najbolja od svih rješenja. Kao što sada vidimo, nije. Nije dobra ni ta demokracija u rojalističkoj Engleskoj, kao što nije bila ni demokracija Atene ni Perikla. Ne znam kakva demokracija bi me zadovoljila.
Možda neki švedski model, švicarski?
- To da, jedna vrsta socijaldemokracije koja daje pravo na rad, koja osigurava čak i najbeznačajnijem članu tog društva neke minimalne socijalne garancije, zdravstvo, školstvo, relativno pristojne penzije, sve što u to ulazi. Svi mi to znamo, to je i titoizam imao. Zbog toga ljudi s nekakvim žarom bacaju pogled unatrag, osvrću se misleći da je to bio idealan sistem. Nije, imao je enormnih mana, kao što svaki sistem ima. Demokracija nije moguća na ovom svijetu, ona je contradictio in adiecto. Narod nikada nije vladao niti će ikada vladati. Narod ne vlada, to je laž koja je programirana i u našem Ustavu. Vlast dolazi iz naroda, za narod, a to je laž. Iz naroda ne proizlazi ništa, narod je glupa rulja. Tu važi ona Njegoševa: “Pučina je stoka jedna grdna!” Pučina je vrlo ružan plural riječi puk.
Jeste li feminist?
- Pokušavao sam biti zato što sam dugo godina živio uz dvije pametne žene, svoju ženu i kćerku našu, i da bih obranio i branio njihov status u društvu, prihvatio sam gotovo sve feminističke statuse.
Ali ste dosta i polemizirali s njima.
- Da, ali samo iz humorističkih razloga. Feministice imaju uškopljeni smisao za humor! Nisu mogle shvatiti neke moje viceve, pošalice, paradokse, sve su shvaćale smrtno ozbiljno. Više su one mene vrijeđale nego sam ja njih hvalio. Ali, to je sve zbog nesporazuma i neshvaćanja stilskih postupka u pisanju. Ja napravim neki vic, a one to uzmu kao neki moj proglas, zakon.
Pitam jer su seksualna zlostavljanja posljednja dva mjeseca velika tema. Žene javno istupaju govoreći kako su bile zlostavljane.
- Mi smo muškarci svinje, to je jasno. A žene su krave.
Je li to dovoljno reći za muškarce? Kako možete reći da su žene krave? Što to znači?
- Znači da se međusobno razumiju. Ne odobravam iskorištavanje iz pozicije moći.
Iz čega izvire to uznemiravanje i nasilje?
- Iz pozicije moći, iz viška testosterona, frustracijskih kompleksa kod muškaraca pa podčinjavaju žene i čine svinjarije i gluparije. Mada, meni je smiješno i glupo danas, nakon dvadeset ili trideset godina, govoriti o tome da je netko nekoga primio za koljeno, šlatao za guzicu. Ako krenete tužakati unazad, doći ćete do Adama i Eve. Je li Adam kriv što je sotonizirao Evu, treba li ga zbog toga tužiti? Treba jer je on kriv za istočni grijeh koji je upropastio čovječanstvo. Normalno da je netko kriv ako je nekoga silovao. Uvijek postoji izgovor zašto se nije to napravilo odmah, nije bilo uvjeta, svi bi svalili krivnju na ženu. Ne želim pitati za dozvolu hoću li nekoga poljubiti.
Ne govorimo o tome, nego o silovanju.
- Za silovanje predlažem kaznu, čak do smrtne, ako je u pitanju maloljetna osoba, uz teško nasilje, to nije sporno. Ali, ovi muškarci koji s položaja moći maltretiraju žene to ipak rade uz pomoć žena koje nastoje izvući neku koristi i iz te pozicije. To imamo svagdje, i u Hollywoodu, i u Europskom parlamentu, i u svakoj našoj tvornici. Silovanje treba prijaviti, ali ove druge dodire koji ne nose traumu, to ne. Neka te žene zovu svoje muškarce, snagatore i neka ih prebiju.
Što biste napisali u tekstu koji još niste napisali, u oporuci?
- Ništa, nemam što ostaviti svojoj ženi. Bio bi to prazan list papira. Većina ovih glupih knjiga koje sam napisao završit će u smeću.
Vaš sarkazam je poza?
- Da, naravno, to je vrsta obrane. Ali moj “Predsmrtni dnevnik” nije poza.
Zašto se zove predsmrtni?
- Zato što još nisam umro.
To znam, ali zašto uvlačite smrt?
- A što drugo, pa očekujem je svaki čas. Statistički sam već odavno trebao biti mrtav. Nepotrebno živim dalje.
Dobro, ali čovjek uvijek živi nepotrebno, od kada ono, koje godine?
- Od prve.
Što ste napravili kada ste izgubili kćer?
- Tukao sam glavom o pod. To je sve što sam mogao. Sabrao sam se i napisao pedeset stranica o tome.
Zašto ste se sabrali?
- Da se ne raspadnem, da se ne ubijem.
Zašto ne?
- Zato što moram ostaviti svjedočanstvo o djetetu, ovakvo ili onakvo. U ovoj knjizi, “Predsmrtni dnevnik”, ima dosta stranica o njoj. Čovjek je slučajna pojava u kozmosu.
Hoćete reći da ne upravljate svojim životom?
- Svojim životom nitko ne upravlja osim samoubojice. Pravo na slobodnu smrt jedini je slobodni čin u ljudskom životu. Sve ostalo su slučajnosti.
Jeste li vi razmišljali o tome?
- Ne, ja nisam. Nikada, ni u naznaci, ni u primozgu, ni kada mi je bilo loše, ni nakon kćerkine smrti. Sabrao sam se da bih napisao nešto o sebi, njoj, obitelji.
Što joj niste rekli?
- Puno toga. Puno toga nisam pitao. Nisam znao što treba reći. Tek kasnije, kad netko nestane iz našeg života, vidimo što smo propustili. Ali, mnoštvo stvari nisam pitao! Mogla mi je čak biti pouka u mnogim stvarima. Odselila se, posljednjih trinaest godina živjela je u inozemstvu s mužem...
Kada treba pitati, s koliko godina?
- S kćerkom sam imao dosta dobru komunikaciju, do neke granice. Djevojčice vrlo rano postanu samostalne i odbijaju bilo kakvu vrstu tutorstva. To je specijalno bilo kod nje izraženo, bila je čvrsto u intelektualnoj ljušturi, zato je nisam stigao pitati masu stvari. Pitao bih je svašta. I sve bih joj odobrio. Napisao sam i u ovoj knjizi: “Ne razumijem zašto je učinila to što je učinila, ali – odobravam! Odobravam njezino pravo na izbor.” Izbor slobodne smrti jedini jeslobodni čin u ovom bijednom slučajnom životu u koji smo bačeni.
Igor Mandić napisao je svoju posljednju knjigu. Tako on tvrdi iako je u to teško vjerovati jer on živi pišući. U “Predsmrtnom dnevniku” niz je tekstova, neki su već bili objavljeni, neki su napisani baš za ovu priliku. Kaže da je na knjizi radio dvije godine. Možda i tri. Vrijeme mu nije važno. Sada čeka smrt. Tako tvrdi. U razgovoru za Globus opisuje svoj život, želju da bude član Partije, zašto prezire HDZ i kakav je njegov odnos prema nacionalnom. Nakon razgovora o kćeri koju su supruga Slavica i on izgubili 2004. godine, završio je intervju. Rekao je da sam ga sve pitao.
Što niste napisali?
- Oporuku.
A u književnom smislu?
- Potrošio sam mnogo slova i namrčio dosta papira te objavio tu gomilu knjiga od kojih smatram da je većina makulatura, otpadni materijal. U stvari, griješim. Dogodi mi se često da mi na nekim okupljanjima, nakon razgovora, prilaze ljudi donoseći moje stare knjige od kojih sam se ionako davno odalečio misleći da nikome ne koriste. I onda se čudim, kako smijem biti tako bezobrazan prema vlastitim čitateljima kada moje knjige nekome ipak trebaju. Kad ti netko donese knjige iz sedamdesete, osamdesete na naknadni potpis, onda razuvjerim samoga sebe jer te knjige ipak nekome trebaju. Osim mojim kolegama kritičarima.
To ima smisla, knjige imaju vlastiti život.
- Da, nadživljuju čovjeka.
Što ste doista htjeli pisati?
- Intelektualno kritičku prozu, od svojih prvih poteza perom. Jedan kritički pogled na svijet. Već kao mladić u pubertetu htio sam pisati takve stvari kao oblik izražavanja. Nisam htio pisati pjesme, prozu, nisam htio poeziju, takozvanu beletristiku. Pogriješio sam.
Zašto to mislite?
- Zato što je danas najminorniji pisac pjesmica puno važniji od bilo kojega pisaca intelektualne proze. Nema nas, nas brišu!
Pa što, to su pravila igre koja su zadana od početka…
- Ne, nisu u svijetu. Uzmite velike rječnike, talijanske, francuske i tamo su pisci intelektualne proze jednako važni kao pripovjedači. Istina, sa šesnaest godina nisam znao raditi tu razliku, tek sada kada sam prestario, utrošio život u jednu vrstu pisanja koja vječito ostaje na rubu, kao fusnota. Kada sam počeo kao književni kritičar, nisam ni znao da ću se pretvoriti u fusnotu književnosti, u fusnotu književne povijesti. Ali, ni kao fusnotu te ne uvažavaju.
Zašto to govorite?
- Pa, kada moji kolege kritičari danas, dok sam još živ, rade preglede književnosti, a u devedeset posto slučajeva propuštaju moje tekstove, ne obaziru se na njih, ne navode u bibliografijama pojedinih autora, to je vrsta prezira književnih kritičara koji jedni druge ubijaju i pobijaju, pokapaju za vrijeme života.
Pa, dobro, to ste htjeli.
- Ne, nisam.
Nego? Neki spomenik za života? Pa nije to fora…
- Ne, nikako. Želio sam biti ravnopravan. Ali to je nemoguće jer je pjesmarica neke redovnice iz 16. stoljeća važnija od kapitalne esejističke knjige pisca iz 20. stoljeća. Pogledajte naše povijesti književnosti, ove mediokritete a la Jelčić, Frangeš. To je kriminal zapostavljanja svega što je misleće u književnosti i prozi. A onda su došli masovni mediji koji su tu vrstu proze, intelektualno-kritičke, ocijenili stupidnim izrazom publicistika. Dakle, to je najniža glupost koja se pojavila kod nas, samo kod nas. Nigdje u svijetu ne postoji jer publicistika je onaj posao koji radi agent za štampu nekoga glumca, pisca, sportaša.
Dobro, to je non fiction…
- Da, tako bi trebalo biti. Tako to naziva Der Spiegel, L’Express, ozbiljne novine. Kod nas je podjela na književnost i publicistiku. To znači da spadam u isti rang s katekizmom Katoličke crkve, knjižicom za uređivanje vrta, planinarskim priručnicima, raznim self-helpovima, sličnim inače potrebnim knjigama…
A kako bi onda trebalo biti?
- One jesu non fiction, ali ja sam fiction. Moje knjige esejistike, posebno autobiografske knjige spadaju u književnost. To su samo izmislila neka neuka stvorenja koja su vladala listama bestselera Vjesnika, bestselera na Hrvatskoj televiziji, pa su nametnuli taj pojam koji se raširio kao požar. Po čemu se razlikujem od Matoša, koji je jednako tako objavljivao po novinama kao i ja? I Krleža je cijeli život objavljivao po novinama kao ja. Ne uspoređujem se po vrijednosti i veličini, nego mrzim taj pojam koji je izmislio stupidni neokapitalizam u Hrvatskoj.
Ali, imate super život?
- Ja? Nemam baš. Niti po obiteljskoj situaciji niti financijski.
Niste li dobro upravljali svojim životom, izabirali ste svoje sukobe, ratoboran ste tip…
- Dobro, istina je da sam skoro pedeset godina na sceni, kao malo tko. Radio sam što sam mogao, kako sam htio. Zahvaljujući tome sam objavljivao.
Što ste htjeli od života kada ste počinjali svoju karijeru?
- Ništa, preživjeti. Živio sam od svog piskaranja, otac mi više nije mogao pomagati jer je jadan davno propao. Ideja? Pisati, probiti se! U jednoj mojoj knjizi postoji rečenica tipa Balzacova Rastignaca. Kada sam se nakon diplome na Filozofskom fakultetu, vojske i kratkog boravka u Splitu kad su mi se rasplinule posljednje ideje da ostanem u Dalmaciji i u provinciji, a to nikada nisam ni želio i iz provincije sam uvijek bježao, moja rečenica je po dolasku u Zagreb bila: Došao sam pokoriti Zagreb! Dakako da je megalomanska, Rastignac je loše završio, tako ću vjerojatno i ja.
Kakva vam je bila ideja s pisanjem?
- Htio sam biti pisac kritičke proze kao ravnopravni suautor književne situacije u hrvatskoj kulturi, poslije sam to proširio i na kulturu u Jugoslaviji. To mi je pošlo za rukom jer sam se stjecajem okolnosti, kada sam bio u Hrvatskoj na “crnoj listi”, morao prebaciti na intenzivnije pisanje u Beogradu, pa sam intenzivnije pratio i srpsku književnost, što je oduvijek spadalo u dio moga bavljenja književnošću.
Koliko vam je nacionalno važno?
- Vrlo malo, skoro ništa. Nitko me nije učio da budem Hrvat. Ni otac, ni mati, ni u splitskoj gimnaziji. Klasična gimnazija nema nacionalnog identiteta.
Gdje biste se smjestili?
- Tu gdje živim, sa ženom i djetetom do jučer. Pripadam svome jeziku. Moj materinski jezik je talijanski jer je moja mati rođena kao Talijanka u Premanturi kraj Pule. Poslije su optirali za jugoslavensko državljanstvo kada je to Italija dopustila za Kraljevine SHS. Mom su djedi priznali jugoslavensko državljanstvo i hrvatsku nacionalnost. Moja mati je do svoje 18 godine govorila talijanski, a kada me kasnije rodila, tepala mi je na talijanskom. Moj materinski jezik je, dakle, talijanski, a domovinski je hrvatski. Lingvistički je moj jezik srpsko-hrvatski.
Kamo politički pripadate?
- Nikamo, jer sam centralist. Tjelesnim položajem, stanovanjem, svime sam centralist. Svisoka gledam na sve, prepotentno. U mladenačkim danima sam, od škole do početka studija, htio biti član Saveza komunista, ali me nisu htjeli primiti. (smijemo se) U najmanju ruku sam htio biti Tito, ali mi nije uspjelo jer me nisu htjeli primiti.
Zašto?
- Bio sam malograđanski sin. To objašnjenje ne postoji, ali ono se vuče cijelo moje školovanje. Moj je otac bio mali trgovac knjigama u Šibeniku, razvlašten 1948., kada je došla opća nacionalizacija u Jugoslaviji, degradiran, autiran, spao je na niske grane kada smo se preselili u Split. Ali, ta ljaga malograđanskog sina vukla se za mnom dugo, dugo godina. Onda sam je prihvatio i produbljivao, razrađivao sa svojim marksističkim odgojem u to vrijeme, sve se trseći da uđem u Partiju, ali me nisu htjeli. Ja sam jedan od rijetkih primjeraka koji nije dobio pravo da uđe u Partiju.
Možda su shvatili da niste iskreni, možda niste dovoljno vjerovali u komunizam?
- Pa, komunizam nije nikakva vjera. Niti je išta obećavano niti sam ja išta o tome znao.
Što ste htjeli?
- Partijsku karijeru, ali mi nisu dali.
Što je tada bilo privlačno u Titu?
- Sve. Bio je jedan od najvećih ljudi 20. stoljeća.
Je li njegova vladavina bila totalitarizam ili diktatura?
- Autoritarnost, stvorio je autoritarni sistem koji je nekoliko godina nakon osvajanja vlasti i formiranja socijalističke Jugoslavije pod vodstvom KP bio totalitaran, ali se nakon prvih pet godina počeo rastakati i dopuštati ine sloboštine koje su od te države, SFRJ, napravile impozantnu europsku državu važnu i u svjetskim razmjerima. O nju su se otimale i Amerika i Rusija. Eto, to je bio Tito.
Ali vama je taj isti Tito napravio nepravdu, uzeo vam dućan.
- Da, ali ja sam to prihvatio s marksističkim obrazloženjem da je to eksproprijacija eskproprijatora.
Što je vaš otac napravio?
- Uh, on je silno patio.
Pa, što bi vam rekao da ste uspjeli?
- Možda bih ga spasio. On je za tu otimačinu dobio državne obligacije, a kada sam bio dječak, onda mi je pokazivao tu hrpu papira, u kojima se obećavalo što će mu sve biti vraćeno i naplaćeno. Pokazivao mi je to u wc-u. Eto, što se s time moglo napraviti.
Jeste li išta uspjeli vratiti?
- Ne, pokušao sam 2000. godine, ali me jedan odvjetnik odbio rekavši da je to bilo posuđeno. Nije, jer su mu plaćali naknadu. Dobio je desetinu vrijednosti, to je bila krađa.
Zašto ne podnosite HDZ?
- Zbog svega što su napravili. Mislim da nema nikakve sumnje da je tuđmanovska Hrvatska nastavak Pavelićeve NDH-zije drukčijim sredstvima, u jednoj drukčijoj konstelaciji snaga i odnosa, u ovoj regiji i svijetu. Svodi se na isto. Sve pavelićevske ideje Tuđman je uspio ostvariti. Na primjer, progon Srba iz Hrvatske. On je obavio ono što Pavelić nije stigao, on je dokraja očistio Hrvatsku od Srba. To je, recimo, najstravičniji rezultat njegove vladavine koji su nastavili svi njegovi nasljednici, jedan po jedan, dopuštajući prodor ustašoidne gamadi kroz sve pore hrvatskog društva.
Ali, vraćamo Srbe, godinama...
- Ha, ironija povijesti. Koliko smo Srba istjerali, toliko se Hrvata odselilo. Tu nam je povijest pokazala od šake do lakta. Nismo znali što će nam se dogoditi. Mislili smo da smo pobijedili kada smo uspjeli što istjerati, što pobiti Srbe u Hrvatskoj. Taj je broj smanjen s razine nacionalnoga entiteta skoro na nulu, na beznačajni postotak bijednoga stanovništva. Izgledalo je da su Hrvati pobijedili i, onda, što se dogodilo? Hrvati su se iselili iz Hrvatske! Otprilike u istom je broju Hrvatska izgubila Hrvata koliko je istjerala Srba.
Kažete da je kontradiktornost u ljudskoj prirodi. Biste li mogli braniti ovakvu Hrvatsku?
- Ne, nikada!
Što vas određuje?
- Htio sam imati sretnu obitelj, solidan posao i mirnu smrt. To su jedine vrijednosti koje znam. Dvije od tri vrijednosti nisu mi uspjele, nisam ih ostvario. Ili jesam, nakratko.
Što je bitno u vašem moralu?
- Lako je biti pošten kad si sirotinja, i to mi je pošlo za rukom. Nikad nisam bio u napasti.
Što ste naučili od svog pisanja?
- To je težak posao, umnogome promašen. Tu i tamo se dogodi neka pohvala, nekoga stranca iz daljine. No, nećemo zbog toga mahati repom, niti režati ako me netko krivo pogleda.
Kakva bi vas Hrvatska zadovoljila?
- Imao sam iluzija o višestranačkom sistemu, zalagao sam se i pisao o višestranačkom sistemu. Nisam znao da upadam u vječnu zabludu svih budala koje misle da je demokracija te vrste nešto dobro. Nasjeli smo svi na Churchillovu tvrdnju da je demokracija kakva-takva ali najbolja od svih rješenja. Kao što sada vidimo, nije. Nije dobra ni ta demokracija u rojalističkoj Engleskoj, kao što nije bila ni demokracija Atene ni Perikla. Ne znam kakva demokracija bi me zadovoljila.
Možda neki švedski model, švicarski?
- To da, jedna vrsta socijaldemokracije koja daje pravo na rad, koja osigurava čak i najbeznačajnijem članu tog društva neke minimalne socijalne garancije, zdravstvo, školstvo, relativno pristojne penzije, sve što u to ulazi. Svi mi to znamo, to je i titoizam imao. Zbog toga ljudi s nekakvim žarom bacaju pogled unatrag, osvrću se misleći da je to bio idealan sistem. Nije, imao je enormnih mana, kao što svaki sistem ima. Demokracija nije moguća na ovom svijetu, ona je contradictio in adiecto. Narod nikada nije vladao niti će ikada vladati. Narod ne vlada, to je laž koja je programirana i u našem Ustavu. Vlast dolazi iz naroda, za narod, a to je laž. Iz naroda ne proizlazi ništa, narod je glupa rulja. Tu važi ona Njegoševa: “Pučina je stoka jedna grdna!” Pučina je vrlo ružan plural riječi puk.
Jeste li feminist?
- Pokušavao sam biti zato što sam dugo godina živio uz dvije pametne žene, svoju ženu i kćerku našu, i da bih obranio i branio njihov status u društvu, prihvatio sam gotovo sve feminističke statuse.
Ali ste dosta i polemizirali s njima.
- Da, ali samo iz humorističkih razloga. Feministice imaju uškopljeni smisao za humor! Nisu mogle shvatiti neke moje viceve, pošalice, paradokse, sve su shvaćale smrtno ozbiljno. Više su one mene vrijeđale nego sam ja njih hvalio. Ali, to je sve zbog nesporazuma i neshvaćanja stilskih postupka u pisanju. Ja napravim neki vic, a one to uzmu kao neki moj proglas, zakon.
Pitam jer su seksualna zlostavljanja posljednja dva mjeseca velika tema. Žene javno istupaju govoreći kako su bile zlostavljane.
- Mi smo muškarci svinje, to je jasno. A žene su krave.
Je li to dovoljno reći za muškarce? Kako možete reći da su žene krave? Što to znači?
- Znači da se međusobno razumiju. Ne odobravam iskorištavanje iz pozicije moći.
Iz čega izvire to uznemiravanje i nasilje?
- Iz pozicije moći, iz viška testosterona, frustracijskih kompleksa kod muškaraca pa podčinjavaju žene i čine svinjarije i gluparije. Mada, meni je smiješno i glupo danas, nakon dvadeset ili trideset godina, govoriti o tome da je netko nekoga primio za koljeno, šlatao za guzicu. Ako krenete tužakati unazad, doći ćete do Adama i Eve. Je li Adam kriv što je sotonizirao Evu, treba li ga zbog toga tužiti? Treba jer je on kriv za istočni grijeh koji je upropastio čovječanstvo. Normalno da je netko kriv ako je nekoga silovao. Uvijek postoji izgovor zašto se nije to napravilo odmah, nije bilo uvjeta, svi bi svalili krivnju na ženu. Ne želim pitati za dozvolu hoću li nekoga poljubiti.
Ne govorimo o tome, nego o silovanju.
- Za silovanje predlažem kaznu, čak do smrtne, ako je u pitanju maloljetna osoba, uz teško nasilje, to nije sporno. Ali, ovi muškarci koji s položaja moći maltretiraju žene to ipak rade uz pomoć žena koje nastoje izvući neku koristi i iz te pozicije. To imamo svagdje, i u Hollywoodu, i u Europskom parlamentu, i u svakoj našoj tvornici. Silovanje treba prijaviti, ali ove druge dodire koji ne nose traumu, to ne. Neka te žene zovu svoje muškarce, snagatore i neka ih prebiju.
Što biste napisali u tekstu koji još niste napisali, u oporuci?
- Ništa, nemam što ostaviti svojoj ženi. Bio bi to prazan list papira. Većina ovih glupih knjiga koje sam napisao završit će u smeću.
Vaš sarkazam je poza?
- Da, naravno, to je vrsta obrane. Ali moj “Predsmrtni dnevnik” nije poza.
Zašto se zove predsmrtni?
- Zato što još nisam umro.
To znam, ali zašto uvlačite smrt?
- A što drugo, pa očekujem je svaki čas. Statistički sam već odavno trebao biti mrtav. Nepotrebno živim dalje.
Dobro, ali čovjek uvijek živi nepotrebno, od kada ono, koje godine?
- Od prve.
Što ste napravili kada ste izgubili kćer?
- Tukao sam glavom o pod. To je sve što sam mogao. Sabrao sam se i napisao pedeset stranica o tome.
Zašto ste se sabrali?
- Da se ne raspadnem, da se ne ubijem.
Zašto ne?
- Zato što moram ostaviti svjedočanstvo o djetetu, ovakvo ili onakvo. U ovoj knjizi, “Predsmrtni dnevnik”, ima dosta stranica o njoj. Čovjek je slučajna pojava u kozmosu.
Hoćete reći da ne upravljate svojim životom?
- Svojim životom nitko ne upravlja osim samoubojice. Pravo na slobodnu smrt jedini je slobodni čin u ljudskom životu. Sve ostalo su slučajnosti.
Jeste li vi razmišljali o tome?
- Ne, ja nisam. Nikada, ni u naznaci, ni u primozgu, ni kada mi je bilo loše, ni nakon kćerkine smrti. Sabrao sam se da bih napisao nešto o sebi, njoj, obitelji.
Što joj niste rekli?
- Puno toga. Puno toga nisam pitao. Nisam znao što treba reći. Tek kasnije, kad netko nestane iz našeg života, vidimo što smo propustili. Ali, mnoštvo stvari nisam pitao! Mogla mi je čak biti pouka u mnogim stvarima. Odselila se, posljednjih trinaest godina živjela je u inozemstvu s mužem...
Kada treba pitati, s koliko godina?
- S kćerkom sam imao dosta dobru komunikaciju, do neke granice. Djevojčice vrlo rano postanu samostalne i odbijaju bilo kakvu vrstu tutorstva. To je specijalno bilo kod nje izraženo, bila je čvrsto u intelektualnoj ljušturi, zato je nisam stigao pitati masu stvari. Pitao bih je svašta. I sve bih joj odobrio. Napisao sam i u ovoj knjizi: “Ne razumijem zašto je učinila to što je učinila, ali – odobravam! Odobravam njezino pravo na izbor.” Izbor slobodne smrti jedini jeslobodni čin u ovom bijednom slučajnom životu u koji smo bačeni.
