Establishment shvatio krah američke vanjske politike
Biden, kao zakleti Trumpov neprijatelj danas sigurno neće spavati, kao ni mnogi drugi demokrati, jer olujni se oblaci neizvjesnosti gomilaju nad SAD-om i desetljećima građenim neoliberalnim politikama i nasilnim promicanjima raznih destruktivnih ideologija, potpuno stranih i neprihvatljivih većini ljudi
„Velika igra“ s američkim izborima i konačno je završena iako to još službeno nije objavljeno. Međutim, ukoliko je suditi prema čestitkama koje republikanskom kandidatu Donaldu Trumpu počinju pristizati od strane čelnika pojedinih svjetskih država, među kojima su i oni vrlo ozbiljni – čini se da je upravo tako.
Do sada je poznato da su vjerojatnom 47. predsjedniku Sjedinjenih Država svoje čestitke na pobjedi uputili francuski predsjednik Emmanuel Macron, britanski premijer Keir Starmer, izraelski premijer Benjamin Netanyahu, austrijski kancelar Karl Nehammer, hrvatski premijer Andrej Plenković, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, dok je Trumpu prvi čestitao predsjednik Salvadora Nayib Bukele.
Bit će ovo dug i krajnje zanimljivi dan. Čekamo najviše, naravno, čestitku ruskog predsjednika Vladimira Putina, tim više što pojedini ruski mediji već javljaju kako je u ukrajinskom državnom vrhu upravo zavladala panika. Svi dobro znamo za izjave vjerojatnog budućeg potpredsjednika SAD-a i Trumpovog bliskog suradnika JD Vancea o toj zemlji.
Putinu nikako nije bilo svejedno
Naime, koliko god ruski državni vrh posljednjih tjedana objavljivao da mu je svejedno tko će pobijediti na američkim izborima, jer će oba kandidata nastaviti oštru proturusku politiku – to nikako nije tako, tj. Vladimiru Putinu i njegovoj ekipi sigurno nije svejedno.
Bidenova administracija, dakle Demokratska stranka čija je kandidatkinja Kamala Harris koja je uostalom i aktualna potpredsjednica SAD, do krajnosti je zaoštrila američke odnose s Rusijom. Dublje od toga ne može, osim ukoliko bi počeo njihov neposredni vojni sukob, a Joe Biden je upravo u tom smislu opasno hodao po rubu provalije kada je riječ o ukrajinskom ratu i ulozi zapada u njemu.
S druge strane Trump je govorio da će vrlo brzo zaustaviti taj rat mada mu je u to malo tko vjerovao. Osim toga, od prije su dobro poznate njegove simpatije prema ruskom vođi. Naravno, Trump je u jeku predizborne kampanje naglo zaoštrio svoju retoriku protiv Rusije i Putina osobno, ali malo je tko u Moskvi takav obrat doživljavao iskrenim iako to tamošnji ključni političari i analitičari nikada nisu javno govorili kako ne bi naštetili Trumpovoj kampanji ili, još gore, da ih se opet ne bi optužilo za rusko miješanje u američke izbore kako je to bilo i 2016. godine nakon šokantne Trumpove pobjede nad Hillary Clinton.
Nije Tucker Carlson bez razloga stigao u Moskvu
Osim toga ruski državni vrh sve je činio (naravno, u granicama svojih mogućnost) da pokrene tradicionalno konzervativno američko biračko tijelo u smjeru promjene izrazito dominantnog proturuskog raspoloženja u SAD-u kojem su ton zadavali demokrati i ključni mediji pod njihovim nadzorom koji najviše i kreiraju javno mišljenje običnih Amerikanaca.
U tom kontekstu podsjećam na veliki intervju kojeg je s Putinom početkom godine u Moskvi obavio poznati američki konzervativni novinar i Trumpist Tucker Carlson, kojeg je odmah objavio na svojim medijskim platformama i koji je imao golemi odjek u američkoj i svjetskoj javnosti.
Dakle, što god tko govorio, Putinu će biti draga Trumpova pobjeda, ali pritom sigurno nema iluzija da će ona, barem ne tako brzo, dovesti do bilo kakvog kvalitativnog pomaka u američko-ruskim odnosima jer njih ne kreira Trump niti ih može samostalno mijenjati.
Establishment shvatio zablude Bidenove administracije
Međutim, sama spoznaja da Trump pobjeđuje usprkos golemoj medijskoj i političkoj pompi suprotstavljene strane ne samo u SAD-u već i diljem Europske unije (kako li će danas samo slaviti mađarski premijer Viktor Orban, odbačen i izoliran od eurobirokrata u Bruxellesu!) ukazuje da je američki establishment (tzv. duboka država) došao do spoznaje da je američka vanjska politika doživjela globalni krah (s isključenjem Europske unije koju je Bidenova administracija pokorila brže nego što se i sama nadala) i da su nužni radikalni rezovi.
Kakvi će oni biti još nitko ne zna. Ali uvjeren sam da Trump neće ići glavom kroz zid ne samo u politici prema Rusiji, već da će tražiti modalitete snošljive američke suradnje i s Kinom koju iskreno ne voli ali je svjestan veličine i važnosti te zemlje i za američko gospodarstvo i na globalnoj razini. Pritom će nastaviti, a možda i zaoštriti američku protekcionističku politiku ali sigurno neće srljati u opasne provokativne protukineske akcije po pitanju Tajvana kako je to činila Bidenova administracija.
Dakle, nova „velika igra“ na globalnoj razini počinje (naravno od 20. siječnja i Trumpovog ustoličenja u Bijeloj kući), ali za mene će biti puno zanimljivije pratiti što će Trumpova pobjeda značiti za američko društvo u kontekstu dubokih i nepomirljivih ideoloških podjela koje ga razdiru.
Biden, kao zakleti Trumpov neprijatelj danas sigurno neće spavati, kao ni mnogi drugi demokrati, jer olujni se oblaci neizvjesnosti gomilaju nad SAD-om i desetljećima građenim politikama i nasilnim promicanjima raznih destruktivnih ideologija, potpuno stranih i neprihvatljivih većini ljudi.
