Kad se ministri vrate iz Dubaija, a sabornici barem iz neke potleušice na moru od bar desetak milijuna i Kaučari pospreme lavore i oproste se s iluzijama o dobrom životu dok šetaju gradom u japankama i cuclaju Radler, obično dođe vrijeme da ovi prvi opet potraže vime ovih drugih. I gle čuda, ciklus se ponovio i ove godine.
S prestankom toplijeg vremena i povratka naših metilja u odijelima u tople urede da se opet uhvate hemeroidima za fotelje do isteka mandata, došlo je vrijeme da se kaže riječ-dvije na račun odnosa Homo Kaučara Croaticusa i hrvatskih političara, gospodarstvenika i njima sličnih stanovnika noćnih mora.
Kad se ministri vrate iz Dubaija, a sabornici barem iz neke potleušice na moru od najmanje desetak milijuna i Kaučari pospreme lavore i oproste se s iluzijama o dobrom životu dok šetaju gradom u japankama i cuclaju Radler, obično dođe vrijeme da ovi prvi opet potraže vime ovih drugih. I gle čuda, ciklus se ponovio i ove godine. Za razliku od obične krave koja, kad je napadnu obadi, ne poblesavi od sreće ako ih repom mlatne dva-tri, dobar dio kaučarske populacije pao je u ekstazu simultano s padom (ili „padom“) bivšeg premijera Picassa; drugog časnika državne splavi, Nekočimira Gazića ili Ali-Babe od Komore. I tako onda komentiraju unedogled pred svojim televizijskim oltarima kako je ova vlada loša, ali ovo joj je ipak dobro i, dok trpaju u sebe kekse, kolače, „Nessice“ ili plodove svinjca, tvrde kako treba biti zahvalan jer oporba ovo, Crkva ono, a masoni nešto treće.
Snimke Ali-Babinog podruma i prepariranih nosoroga, tiranosaura i vanzemaljaca u njemu poprate komentarima: „Al se ovaj fino opskrbio!“, umjesto: „Hohštapleru jedan nalickani, mojim novcima ždereš kavijar, a ja zbog tebe stružem zagorenu paštetu s dna pakiranja!“ Ali ne, oni su sretni dok mrve po sebi „Crusti Croc“ čipseve iz Lidla jer za Franckov čips nemaju, a „Kupujmo Hrvatsko“ je so last year. To u prolazu čuje i neko njihovo, još uvijek Homo Sapiens dijete, prekrsti se lijevom i desnom pa ode u svoju sobu, sjedne za računalo i polako se inkubira u Kaučara. Naša regionska dugobrada antifašistička bratija imaju slogan: „Sloboda ili smrt!“, a Kaučar Croaticus ima jedan drugi, doduše, nepisani: „Sloboda ili cinizam!“
Nitko ne bi rekao da se kreće dok sjedi, ali Hrvatski Kaučar stalno i sigurno grabi prema dolje spokojno uvaljen u fotelju. Nedostatak kičme brani mu da ustane i prosvjeduje, ali od masnog podvoljka barem mu jače rezoniraju psovke dok psuje mater HEP-u, oca poslodavcu i zaziva prokletstvo na prvog bankara u povijesti kad ujutro otvori sandučić. Također, nedostatak kičme brani mu da previše vremena provodi kvalitetno izvan kuće pa u crkvu ne ide jer „popovi lopovi“, ne pomaže drugima „jer nije lud da radi džabe“, ništa korisno ne čita jer „umoran je od posla“ i, silom prilika, njegov prozor u svijet je televizor i pokoja dnevna tiskovina. Režimska televizija i vazalske novine, koje sviraju kako im se dirigira da ih ne bi pojeli dugovi državi, prikazuju stvarnost kroz tisuće ogledala i šarenih stakala. Pet sekundi uplakanih, izgladnjelih radnica Kamenskog vrlo brzo zasjeni polusatni blok entuzijastično pročitanih sniženja cijena svinjske vratine i očaravajući pogled modela Maybellinea New York; prosvjed liječnika novi filmovi u Cinestaru; a najava smanjenja plaće prosvjetnim radnicima nestane utopljena među iPhoneima na pretplatu.
No život ide dalje. Kaučar odlazi na posao i čeka sve manju i manju plaću ili pak na burzu pa rasprodaje što ima da preživi između dva sezonska posla. Vraća se kući i pali TV jer uskoro će mu serija, hvata pakiranje makarona sa sirom i baca ih u vodu i sjeda u svoju zen-zonu: kauč ili fotelju. Pjevucka si: „Nije sretan 'ko puno ima, sretan je onaj 'ko malo treba“ istovremeno začarano piljeći u reklamu za BMW, a u nekom drugom gangliju vrti sliku kako se u njemu vozi iduće ljeto na more.
Ali „život ide dalje“ u Hrvatskoj već duže vrijeme znači „nestaju nam pare“ pa ubrzo dođe neugodno otrežnjenje. Kroz neko vrijeme Kaučar vidi da ostade gol i bos pa zagrmi iz podvoljka i...? Glas mu se izgubi u reklamama za Faks Helizim i otvorenje novog H&M-a u Kupusarima Lijevim. Dok je zaklanjao pogled, mijenjao kanal i okretao stranicu pred tuđom patnjom, mantrajući si: „To nije moj problem“, „To je život“, „Tu se ništa ne može“, sad se našao s iste te strane lažljivog medijskog berlinskog zida, ali u zasebnoj komori, odvojen od drugih koji su propali i viče, viče; pa se propije i nestane, kao i oni prije njega od kojih je okrenuo glavu dok su vikali.
Najveća je šteta što ovoj unikatnoj vrsti tako prijeti izumiranje, ali to je neizbježno jer je ubija ono što je hrani. Možda, kad izumru, ovu zemlju ipak ponovo nastane Homo Sapiensi. Možda se dogodi još jedno biološko čudo pa Kaučar ponovno uzgoji kralježnicu i vrati se korijenima, ljudskoj vrsti. Ništa se sa sigurnošću još ne može tvrditi u znanstvenoj zajednici. Ali dok Kaučari postoje, neiscrpan su izvor za objavljivanje stručnih i znanstvenih radova i, kako se čini, neiscrpan izvor materijalne koristi njihovim parazitima u odijelima i svilenim kravatama. Da se prirodoznanstvenik zapita: „Koliko metara ti se trakavica treba vući iz gaća da bi je primijetio?“
