Bezumlje je istisnulo razum, a laž – istinu. Ipak, činjenica da se ovaj tekst pojavljuje u tisućitom broju samostalnog srpskog tjednika Novosti, i to u Hrvatskoj kakva je danas i u svijetu kakav je danas, sugerira drugačiji odgovor. Ima smisla, itekako ima smisla!
Kakav je svijet u kojemu živimo? Kakva je sredina u kojoj živimo? Kakvog su kalibra ljudi koji na izborima – više ili manje demokratskima – dobivaju povjerenje građana? Kojega su profila pripadnici tzv. elita u društvima prije svega tranzicijskih (nekadašnjih socijalističkih) zemalja, ali dobrim dijelom i onih etablirane demokracije? Drži li se još ijedna država, a osobito one koje svojim potezima doslovno odlučuju o sudbini svijeta, Povelje Ujedinjenih naroda? Što je s načelima na kojima su se desetljećima temeljili međunarodni i međudržavni odnosi? Kako se dogodilo da su sila i prijetnja silom postali osnovni “argument” u rješavanju sporova u svijetu, izvorište potencijalnih novih sporova, ali i ključna poluga u stvaranju uvjeta za globalni terorizam? Kako je zadovoljavanje potrebe za životom u demokratskom poretku i slobodi postalo paravan za najgrublje, otvoreno miješanje u poslove drugih država, za rušenje vlada i uspostavljanje vazalnih režima u funkciji služenja ostvarivanju tuđih, što ekonomskih, što političko-strateških interesa? Jesu li razum i logika nepovratno ustuknuli pred notornim bezumljem, pred iracionalnošću i zaluđenošću – bilo nacijom, bilo vjerom?
Pitanje do pitanja, jedno akutnije i aktualnije od drugoga. Odgovori su, rekli bismo, jednostavni i sami se nameću. Naravno, ako otvorite oči i ne začepite uši i ako, to je iznimno važno, niste postali žrtvom medijsko-obrazovno-političke indoktrinacije što je obuhvatila sve segmente društva.
Dakle: današnji je svijet u kaosu koji prijeti postati općim. Varljiva sigurnost bipolarnog svijeta zamijenjena je nesigurnošću unipolarnoga i odbijanjem prihvaćanja nužnosti multipolarnoga. Sredina u kojoj živimo obilježena je korupcijom, pomanjkanjem vladavine prava i pravne sigurnosti, netolerantnošću, mržnjom i otvorenošću za najprimitivnije oblike primijenjene ideologije krvi i tla (Blut und Boden), što je poznajemo kao osnovu na kojoj su iznikli otrovni plodovi radikalnog nacionalizma, šovinizma, fašizma i nacizma.
Vladajuće elite koje uglavnom imaju demokratsku legitimaciju (ukoliko su višestranački izbori, i samo izbori dovoljni za to), sastavljene su (izuzetaka ima, ali oni jesu i ostaju izuzeci) od ljudi koji su u najmanju ruku vrlo blizu korupciji, pa i kriminalu, nepotizmu, profiterstvu – ratnom i poratnom; odnosno profiterstvu što se predstavlja jedinim stremljenja vrijednim ciljem u ostvarivanju kojega ne treba imati nikakvih skrupula, jer ostvarivanje profita, i to upravo takvo, beskompromisno, bezobzirno i beskrupulozno, jest ono čemu teži liberalni kapitalizam, poredak u kojega se mora vjerovati kao bogomdanoga i kojega se ne smije ni na koji način dovoditi u pitanje. I najveći je broj pripadnika tih nazovi-elita, od vrha pa prema dolje, bjelodano potkapacitiran.
Povelja Ujedinjenih naroda sve više postaje samo dokument što ilustrira dobru volju i plemenite namjere tvoraca nove svjetske organizacije, za koju nisu željeli da ponovi tužnu sudbinu Lige naroda koja – zbog ponašanja svojih članica – nije mogla spriječiti uspon fašizma i izbijanje Drugoga svjetskog rata. Najveća sila današnjeg svijeta – Sjedinjene Države –praktično svakodnevno, i to već godinama, demonstrira nepoštivanje Povelje, a uskraćivanjem sredstava potrebnih za funkcioniranje UN dodatno ih opasno potkopava.
Načela iz Povelje, kao i ona na kojima su se zasnivali brojni međunarodni, ali i bilateralni međudržavni sporazumi i dokumenti, po kratkome su postupku zaboravljena, bačena u ropotarnicu povijesti i ustupila su – u euforiji “pobjede” Zapada u Hladnome ratu (nakon disolucije Sovjetskog Saveza i sloma socijalizma raznih boja i nijansi kao svjetskoga poretka) – mjesto politici “izvoza demokracije”. Tamo gdje je to bilo moguće, taj je izvoz uz pomoć za tu svrhu pripremljenih domaćih kadrova obavljen u rukavicama koje su, međutim, ubrzo skinute; tamo gdje to nije išlo, bombardiralo se, pa i surađivalo s notornim teroristima. A sve to nije bilo ništa drugo, nego nametanje nekadašnjim sovjetskim satelitima kapitalističko-pluralističkog poretka u kojemu se – proklamiranoj slobodi usprkos – vrlo dobro zna gdje su granice pluralizma i tko je slobodan što uraditi (pa čak i govoriti); no to je značilo i nametanje poretka i režima po “zapadnome ukusu” onim zemljama što su iz bilo kojega razloga od posebnog interesa financijsko-vojno-obavještajnim strukturama što sve očitije vuku konce (“deep state”), dok su izabrane vlade više-manje marionete u njihovim rukama.
Da bi sve to bilo moguće, a da jest moguće vidimo iz dana u dan širom svijeta, ali i u našoj sredini, trebalo je pripremiti teren dobro koncipiranim i organiziranim ispiranjem mozgova. Pod firmom odbacivanja “komunističkog nasljeđa”, odnosno suzbijanja komunizma sustavno se gotovo puta tri desetljeća kroz obrazovni sustav, medije (televizija u prvome redu, a sve više i tzv. društvene mreže), ali i na političkoj sceni (u prvome redu u “novooslobođenim” zemljama, no ne i samo u njima), prakticira “novo pisanje povijesti” i formira “nova slika svijeta”. Drugim riječima – najgrublje se laže, kako o prošlosti, tako i o sadašnjosti, svim evidentnim, neoborivim činjenicama usprkos, polazeći od maksime zloglasnog Hitlerovog ministra propagande, Josepha Goebelsa, da sto puta ponovljena laž postaje istinom. Zahvaljujući tome svijet u kojemu živimo sve je više svijet laži, dok borba protiv “fake news” (lažnih vijesti) prijeti da se u rukama zombi režima pretvori u sredstvo borbe protiv istine. Generacije su stasale i stasaju u neznanju, zaražene virusom povijesnog revizionizma, mržnje prema drugima i drugačijima, mitovima o potrebi militarizacije, o veličini vlastite nacije i superiornosti vlastite vjere, postajući robovima uskogrudnog nacionalizma i isključivosti po raznim osnovama. Sve to u svijetu koji je bio zamišljen kao svijet otvorenih društava, multikulturalnosti i multireligioznosti, kao svijet miroljubivog koegzistiranja (evo još jednog zaboravljenog pojma!) u kojemu se različitosti prihvaćaju kao nešto što obogaćuje, a sporovi rješavaju isključivo pregovorima i kompromisima, dakle mirnim putem.
Tako, eto stvari stoje. A sada, sasvim osobno: novinarskim sam vodama zaplivao u proljeće davne godine 1967. I ostao u njima do dana današnjega, s izuzetkom jednoga desetljeća na početku trećega milenija kada sam dobio priliku omirisati izravno i političku scenu. I nikada se, do prije nekoliko godina, nisam upitao: ima li smisla to što radim? Ima li smisla tražiti odgovore na pitanja, upozoravati, citirati nepobitne dokumente, iznositi neporecive činjenice, podsjećati na prošlost, kako se ne bi ponovila? Imalo je smisla u vrijeme Jugoslavije promicati politiku nesvrstavanja i borbe protiv blokovske podijeljenosti, jer je to u ono vrijeme i za onu državu bila jedina moguća politika. Imalo je smisla upozoravati na nedostatke i negativnosti u prvim godinama neovisne Hrvatske (uključujući ratne zločine i na hrvatskoj strani, izbacivanja iz stanova, nedemokratičnost nove vlasti), jer je to bilo u funkciji napora da bude stvorena jedna bolja Hrvatska; ne bilo kakva, nego bolja. Imalo je smisla pomagati drugome predsjedniku Republike Hrvatske da zemlju izvede iz međunarodne izolacije i otvori svijetu, ali i neposrednom susjedstvu. Imalo je smisla raditi na reafirmiranju antifašizma kada se činilo da će biti moguće osigurati mu u temeljima društva mjesto što mu pripada, a koje mu je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća bilo oteto. Sve to imalo je smisla, jer je bilo usmjereno prema ostvarivanju, najjedostavnije rečeno, boljega života. A danas? U kontekstu svega rečenoga, sklon sam reći: ne, nema smisla, jer ništa se više ne može postići. Bezumlje je istisnulo razum, a laž – istinu. Ipak, činjenica da se ovaj tekst pojavljuje u tisućitom broju samostalnog srpskog tjednika Novosti, i to u Hrvatskoj kakva je danas i u svijetu kakav je danas, sugerira drugačiji odgovor.
Ima smisla, itekako ima smisla!
tacno
Kakav je svijet u kojemu živimo? Kakva je sredina u kojoj živimo? Kakvog su kalibra ljudi koji na izborima – više ili manje demokratskima – dobivaju povjerenje građana? Kojega su profila pripadnici tzv. elita u društvima prije svega tranzicijskih (nekadašnjih socijalističkih) zemalja, ali dobrim dijelom i onih etablirane demokracije? Drži li se još ijedna država, a osobito one koje svojim potezima doslovno odlučuju o sudbini svijeta, Povelje Ujedinjenih naroda? Što je s načelima na kojima su se desetljećima temeljili međunarodni i međudržavni odnosi? Kako se dogodilo da su sila i prijetnja silom postali osnovni “argument” u rješavanju sporova u svijetu, izvorište potencijalnih novih sporova, ali i ključna poluga u stvaranju uvjeta za globalni terorizam? Kako je zadovoljavanje potrebe za životom u demokratskom poretku i slobodi postalo paravan za najgrublje, otvoreno miješanje u poslove drugih država, za rušenje vlada i uspostavljanje vazalnih režima u funkciji služenja ostvarivanju tuđih, što ekonomskih, što političko-strateških interesa? Jesu li razum i logika nepovratno ustuknuli pred notornim bezumljem, pred iracionalnošću i zaluđenošću – bilo nacijom, bilo vjerom?
Pitanje do pitanja, jedno akutnije i aktualnije od drugoga. Odgovori su, rekli bismo, jednostavni i sami se nameću. Naravno, ako otvorite oči i ne začepite uši i ako, to je iznimno važno, niste postali žrtvom medijsko-obrazovno-političke indoktrinacije što je obuhvatila sve segmente društva.
Dakle: današnji je svijet u kaosu koji prijeti postati općim. Varljiva sigurnost bipolarnog svijeta zamijenjena je nesigurnošću unipolarnoga i odbijanjem prihvaćanja nužnosti multipolarnoga. Sredina u kojoj živimo obilježena je korupcijom, pomanjkanjem vladavine prava i pravne sigurnosti, netolerantnošću, mržnjom i otvorenošću za najprimitivnije oblike primijenjene ideologije krvi i tla (Blut und Boden), što je poznajemo kao osnovu na kojoj su iznikli otrovni plodovi radikalnog nacionalizma, šovinizma, fašizma i nacizma.
Vladajuće elite koje uglavnom imaju demokratsku legitimaciju (ukoliko su višestranački izbori, i samo izbori dovoljni za to), sastavljene su (izuzetaka ima, ali oni jesu i ostaju izuzeci) od ljudi koji su u najmanju ruku vrlo blizu korupciji, pa i kriminalu, nepotizmu, profiterstvu – ratnom i poratnom; odnosno profiterstvu što se predstavlja jedinim stremljenja vrijednim ciljem u ostvarivanju kojega ne treba imati nikakvih skrupula, jer ostvarivanje profita, i to upravo takvo, beskompromisno, bezobzirno i beskrupulozno, jest ono čemu teži liberalni kapitalizam, poredak u kojega se mora vjerovati kao bogomdanoga i kojega se ne smije ni na koji način dovoditi u pitanje. I najveći je broj pripadnika tih nazovi-elita, od vrha pa prema dolje, bjelodano potkapacitiran.
Povelja Ujedinjenih naroda sve više postaje samo dokument što ilustrira dobru volju i plemenite namjere tvoraca nove svjetske organizacije, za koju nisu željeli da ponovi tužnu sudbinu Lige naroda koja – zbog ponašanja svojih članica – nije mogla spriječiti uspon fašizma i izbijanje Drugoga svjetskog rata. Najveća sila današnjeg svijeta – Sjedinjene Države –praktično svakodnevno, i to već godinama, demonstrira nepoštivanje Povelje, a uskraćivanjem sredstava potrebnih za funkcioniranje UN dodatno ih opasno potkopava.
Načela iz Povelje, kao i ona na kojima su se zasnivali brojni međunarodni, ali i bilateralni međudržavni sporazumi i dokumenti, po kratkome su postupku zaboravljena, bačena u ropotarnicu povijesti i ustupila su – u euforiji “pobjede” Zapada u Hladnome ratu (nakon disolucije Sovjetskog Saveza i sloma socijalizma raznih boja i nijansi kao svjetskoga poretka) – mjesto politici “izvoza demokracije”. Tamo gdje je to bilo moguće, taj je izvoz uz pomoć za tu svrhu pripremljenih domaćih kadrova obavljen u rukavicama koje su, međutim, ubrzo skinute; tamo gdje to nije išlo, bombardiralo se, pa i surađivalo s notornim teroristima. A sve to nije bilo ništa drugo, nego nametanje nekadašnjim sovjetskim satelitima kapitalističko-pluralističkog poretka u kojemu se – proklamiranoj slobodi usprkos – vrlo dobro zna gdje su granice pluralizma i tko je slobodan što uraditi (pa čak i govoriti); no to je značilo i nametanje poretka i režima po “zapadnome ukusu” onim zemljama što su iz bilo kojega razloga od posebnog interesa financijsko-vojno-obavještajnim strukturama što sve očitije vuku konce (“deep state”), dok su izabrane vlade više-manje marionete u njihovim rukama.
Da bi sve to bilo moguće, a da jest moguće vidimo iz dana u dan širom svijeta, ali i u našoj sredini, trebalo je pripremiti teren dobro koncipiranim i organiziranim ispiranjem mozgova. Pod firmom odbacivanja “komunističkog nasljeđa”, odnosno suzbijanja komunizma sustavno se gotovo puta tri desetljeća kroz obrazovni sustav, medije (televizija u prvome redu, a sve više i tzv. društvene mreže), ali i na političkoj sceni (u prvome redu u “novooslobođenim” zemljama, no ne i samo u njima), prakticira “novo pisanje povijesti” i formira “nova slika svijeta”. Drugim riječima – najgrublje se laže, kako o prošlosti, tako i o sadašnjosti, svim evidentnim, neoborivim činjenicama usprkos, polazeći od maksime zloglasnog Hitlerovog ministra propagande, Josepha Goebelsa, da sto puta ponovljena laž postaje istinom. Zahvaljujući tome svijet u kojemu živimo sve je više svijet laži, dok borba protiv “fake news” (lažnih vijesti) prijeti da se u rukama zombi režima pretvori u sredstvo borbe protiv istine. Generacije su stasale i stasaju u neznanju, zaražene virusom povijesnog revizionizma, mržnje prema drugima i drugačijima, mitovima o potrebi militarizacije, o veličini vlastite nacije i superiornosti vlastite vjere, postajući robovima uskogrudnog nacionalizma i isključivosti po raznim osnovama. Sve to u svijetu koji je bio zamišljen kao svijet otvorenih društava, multikulturalnosti i multireligioznosti, kao svijet miroljubivog koegzistiranja (evo još jednog zaboravljenog pojma!) u kojemu se različitosti prihvaćaju kao nešto što obogaćuje, a sporovi rješavaju isključivo pregovorima i kompromisima, dakle mirnim putem.
Tako, eto stvari stoje. A sada, sasvim osobno: novinarskim sam vodama zaplivao u proljeće davne godine 1967. I ostao u njima do dana današnjega, s izuzetkom jednoga desetljeća na početku trećega milenija kada sam dobio priliku omirisati izravno i političku scenu. I nikada se, do prije nekoliko godina, nisam upitao: ima li smisla to što radim? Ima li smisla tražiti odgovore na pitanja, upozoravati, citirati nepobitne dokumente, iznositi neporecive činjenice, podsjećati na prošlost, kako se ne bi ponovila? Imalo je smisla u vrijeme Jugoslavije promicati politiku nesvrstavanja i borbe protiv blokovske podijeljenosti, jer je to u ono vrijeme i za onu državu bila jedina moguća politika. Imalo je smisla upozoravati na nedostatke i negativnosti u prvim godinama neovisne Hrvatske (uključujući ratne zločine i na hrvatskoj strani, izbacivanja iz stanova, nedemokratičnost nove vlasti), jer je to bilo u funkciji napora da bude stvorena jedna bolja Hrvatska; ne bilo kakva, nego bolja. Imalo je smisla pomagati drugome predsjedniku Republike Hrvatske da zemlju izvede iz međunarodne izolacije i otvori svijetu, ali i neposrednom susjedstvu. Imalo je smisla raditi na reafirmiranju antifašizma kada se činilo da će biti moguće osigurati mu u temeljima društva mjesto što mu pripada, a koje mu je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća bilo oteto. Sve to imalo je smisla, jer je bilo usmjereno prema ostvarivanju, najjedostavnije rečeno, boljega života. A danas? U kontekstu svega rečenoga, sklon sam reći: ne, nema smisla, jer ništa se više ne može postići. Bezumlje je istisnulo razum, a laž – istinu. Ipak, činjenica da se ovaj tekst pojavljuje u tisućitom broju samostalnog srpskog tjednika Novosti, i to u Hrvatskoj kakva je danas i u svijetu kakav je danas, sugerira drugačiji odgovor.
Ima smisla, itekako ima smisla!
tacno
