„Dajte Rikard, molim vas! Pa ne može lenta biti tako uska. Dajte bar 12cm. Imate dovoljno elemenata koje su izradili Šutej i Kokan. Potrudite se da ta lenta bude na nivou vaših ostalih kreacija“ iscrpljeno procijedi Vrhovnik, poklapajući slušalicu poznatom agramerskom kreatoru. „Jesam li ga dobro uputio? Bude li se doista povodio za svojim kreacijama za dame iz visokog zagrebačkog društva, neću li izgledati malo previše kičasto ili nedajbože gej?“ proleti kroz veličanstveni um Vrhovnika podrivajuća sumnja. No što zbog umora, a što zbog prirođenog osjećaja za nepogrešivost, časna starina isto ju tako brzo i odbaci.
„Vlado, kako kod tebe stoje stvari? Jesi li više gotov? Nestrpljiv sam.“ nervozno se okrenu prema suradniku koji se jedva vidio sjedeći iz hrpe papira na pisaćem stolu.
„Pri kraju sam druže Franjo“ čulo se iza stoga papira.
„Prasac jedan! Stoput sam ti rekao da dobro paziš kako me oslovljavaš!“.
„Oprostite gospodine Predsjedniče. Navika. Ispričavam se! Ma vidite. Smiljko je nabacao toliko nekih svojih uvrnutih, pomalo čudnih odredbi tako mi čišćenje toga odnosi gotovo više vremena nego ova muka s manjinama. Moramo li ih doista spominjati u Ustavu g. Predsjedniče?“
„Naravno da moramo, Vlado. Ne želiš valjda da se ovi silni izdajnici i agenti stranih službi odmah okome na mene kao tiranina koji ne daje nikakva prava manjinama? Ostavi ih onako kako smo se dogovorili. Već ću ja pronaći neki način kako se obračunati s njima. Za koju godinu svi će se pitati zbog koga te odredbe uopće i stoje u Ustavu.“
„No, ako smijem dodati g. Predsjedniče, zato sam fenomenalno odradio ravnopravnost. Nigdje nije baš izričito, otvoreno spomenuta, a ipak sam ju tu i tamo provukao. Stoka sitnog zuba godinama neće shvatiti da niti u temeljnom aktu nigdje nisu izjednačeni sa velikim i zaslužnim hrvatskim muževima poput Vas g. Predsjedniče.“
„Jako dobro Vlado, jako dobro!“ zadovoljno klimajući glavom Vrhovnik se spusti u raskošni naslonjač, repliku omiljenog Napoleonovog naslonjača, sklapajući ispred sebe ruke u onaj samo njemu svojstven položaj
„Vlado, moram ti priznati, iako sam iscrpljen, izuzetno sam zadovoljan, jer Rikard je završio sa predsjedničkom lentom, a ti si skoro gotov s našim Ustavom.“
„Ali Predsjedniče, što s četvrtinom okupirane Hrvatske, s ljudima koji svakodnevno ginu?“
„Vlado , jesi li opet preduboko zavirio u čašicu? Pa svaki kumek zna da sloboda i država imaju svoju cijenu. Vidiš li koliku cijenu ja plaćam kao Vrhovnik. Dok cijela zemlja spokojno sniva, ja se bavim ovim prevažnim državničkim pitanjima.“
„Istina g. Predsjedniče! No, moram Vas upozoriti g. Predsjedniče kako su nam zakoni koji se tiču gospodarstva, privatizacije i pretvorbe poprilično manjkavi. Kako bi imali stvarno zaokruženu državu, morali bi se i za njih pobrinuti. Uostalom, to je drugi dio ove naše tranzicije prema demokratskom društvu, kapitalizmu, poduzetništvu i slobodnom tržištu.“
„Vlado, nije li to tvoj posao. Pa ne mogu ja sve sam odraditi u ovoj državi!“
„Ali Predsjedniče. Ja se uopće ne razumijem u gospodarstvo.“
„Ma nema veze Vlado. Naći ćeš već nekoga u stranci. Pa na našu su stranu prešli svi vrhunski hrvatski muževi. Mnogi od njih su do jučer bili direktori i istaknuti gospodarstvenici.“
„Ali Predsjedniče pa to je sve šumsko partizanski partijski neškolovani kadar.“ zavapi vjerni i vrijedni Vladimir.
„Imaš li ti to nešto protiv neformalnog obrazovanja? Znaš, neki su jako puno naučili iz historije radničkog pokreta. Ako su bili dobri Titu, bit će dobri i nama. Pogledaj samo koliko nam vrijede Manolić i Boljkovac!“
„Imate pravo g. Predsjedniče. Evo i ja sam gotov g. Predsjedniče!“
„Bravo Vlado. Kako si krenuo, bio sam vrlo skeptičan. Već sam mislio pozvati Smiljka da ipak on dovrši taj sastavak. Imamo Predsjedničku lentu i Ustav. Glavna državna obilježja su tu. Vlado, sada napokon mogu reći: Imamo Hrvatsku!“
from sb underground
