„Poanta 'Černobila' nije u tome da je nuklearna energija opasna, već da su opasni laž, arogancija i odsustvo kritike.“


Tako je scenarist i redatelj Craig Mazin odgovorio na kritike kako se već sad kultnom HBO-ovom serijom uključio u holivudsku industriju antinuklearne paranoje u korist, jasno, fosilnih energetskih lobija. Ja, recimo, nisam ni shvaćao da se „Černobil“ može čitati ikako drugačije nego kao obdukcija bezumnog totalitarnog sustava koji cijeli počiva na laži. Za početak, nije to čak ni priča o Černobilu: to je uznemirujuća siva distopija, drugačija samo po tome što je snimljena po istinitom događaju. U najkraćemu, priča je to o društvu i državi kakvi skončavaju kad vlast, isključena iz stvarnog života, podjednako donosi i zakone o štampi i zakone fizike, pa partijski ideolozi pišu, recimo, zakon očuvanja energije.

Ukratko, serija o suvremenoj Hrvatskoj.

Ako je, naime, distopija o černobilskoj katastrofi priča o čudovišnom sustavu sazdanom na konceptu partijske poslušnosti i političke podobnosti ispred razuma i struke – a jest – onda vam nema druge nego pogledati tu seriju ponovo, iz tog ključa: to je, drugovi i drugarice, serija o sovjetskoj Hrvatskoj.

Priča je to o HDZ-ovoj Hrvatskoj od prve epizode, kad se u podzemnom skloništu u Černobilu nakon eksplozije okuplja lokalni partijski komitet, a stari veteran Domovinskog rata – izraz „Domovinski rat“, najzad, doslovni je prijevod sovjetske Otačestvene vojne – zabranjuje pomisao o evakuaciji Pripjata i predlaže zataškavanje cijele te pizdarije, kako bi se spriječila panika. „Kad ljudi“, naime, „krenu postavljati pitanja, jednostavno im treba reći da gledaju svoj posao i državne stvari prepuste državi“.

Hrvatska je to priča i kad drugarica Uljana Homjuk iz Bjeloruskog instituta za nuklearnu energiju zahtjeva u Minsku mjere zaštite građana, a drug Garanin joj bahato odbrusi kako vjeruje Partiji da je „sve pod kontrolom“ - „ja sam nuklearna fizičarka“, podsjeti ga onda Uljana, „a vi ste na mjesto sekretara došli iz tvornice cipela“ - i kad na sastanku u Moskvi partijski stručnjaci uvjeravaju druga Gorbačova kako „struka sve prati“ i kako je riječ o minornom incidentu koji svakako neće naštetiti ugledu SSSR-a, i kad u posljednjoj epizodi glavni junak, inženjer Valerij Legasov, na sudu priznaje kako su umjesto zdravog razuma i kanona struke slijedili zapovijedi Centralnog komiteta.

I sva je sreća ispala da su razumni Slovenci nakon izgradnje centrale Krško jednostrano napustili međurepublički sporazum iz 1970., pa nije izgrađena i nuklearna centrala u Hrvatskoj. Vrlo plastično mogu zamisliti – mogu to zapravo zamisliti u svih pet epizoda – kako bi ta stvar izgledala da su dogovorenu izgradnju nuklearke na otoku Viru nedaleko Zadra nakon raspada Jugoslavije preuzeli drugovi iz HDZ-a.

Gledajte to ovako – ja, recimo, jesam: cijelo sranje s reaktorom broj četiri nuklearne centrale „Vladimir Iljič Lenjin“ u Černobilu započelo je istog časa kad je 20. prosinca 1983. godine službeno puštena u rad, iako uopće nije izveden sigurnosni test reaktora, bez kojega po struci nije ni mogla ni smjela biti otvorena. Drugovima se, međutim, žurilo, jer je u vječnu slavu Sovjetskog saveza i Komunističke partije, sve pokazujući zube Zapadu, trebala biti otvorena do Nove godine, pa čak – nikad dovoljno slave - i prije roka.

Pitanje: da je, recimo, ona druga atomska centrala zaista građena u Hrvatskoj, pa dovršena, napamet govorim, listopada 1995., mislite li zaista da bi Franjo Tuđman čekao sigurnosni test, ili bi – u vječnu slavu Hrvatske i HDZ-a, sve pokazujući zube Srbima – centrala bila svečano otvorena bez sigurnosnog testa, na velikom završnom predizbornom skupu HDZ-a na Viru 27. listopada, dva dana prije parlamentarnih izbora 1995.?

Gledajte to ovako: sigurnosni test u černobilskoj nuklearnoj centrali izveden je tek dvije i pol godine nakon otvaranja, i to nakon tri bezuspješna pokušaja. Četvrti put, usprkos tome što je bilo jasno da se stvar otima kontroli i da će biti sranja, test je nakon „naredbe odozgo“ izveden do kraja, i završilo je kako je završilo. U demokracijama sovjetskog tipa, naime, sigurnosni testovi ne izvode se zbog sigurnosti same, već zbog zadovoljavanja forme i protokola.

Pitanje: da je, recimo, iz Zagreba došao nalog da se sigurnosni test u nuklearnoj centrali „Hrvatski vitezovi“ na Viru ima provesti do kraja iako je jasno da će biti sranja, mislite li da bi golobradi mladi inženjer u noćnoj smjeni – nećak nekog Kalmetinog kuma s kupljenom diplomom Prometnog fakulteta u Zagrebu - odjebao i Kalmetu i Tuđmana i HDZ, ili bi nastavio spuštati snagu reaktora kako mu je rečeno?

Gledajte to ovako: milsite li da bi hitni sastanak županijskog HDZ-a nakon eksplozije završio ikako drugačije od sastanka lokalnog černobilskog komiteta u noći katastrofe? Bi li na sastanku kriznog štaba predsjednik lokalne HVIDR-e rekao išta drugo i ikako drugačije nego odlikovani sovjetski heroj u černobilskom podrumu? I bi li išta drugo i ikako drugačije od onoga aparatčika u Minsku nekoj nuklearnoj fizičarki iz Instituta Ruđer Bošković rekao HDZ-ov moćnik što je u Ministarstvo došao iz tvornice cipela u Borovu?

Najzad, do eksplozije – kako je na suđenju objasnio drug Legasov – nije došlo samo zbog toga što su sovjetski birokratski protokoli bili iznad zakona kvantne fizike: katastrofa je bila ucrtana u samom projektu centrale. Zašto je reaktor, laički nelogično, eksplodirao nakon gašenja? „Iz istog razloga“, kaže Legasov, „zbog kojega naši reaktori nemaju izolacijske prostorije kao na Zapadu, iz istog razloga zbog kojega ne koristimo propisno obogaćeno gorivo, i iz istog razloga zbog kojega smo jedina zemlja koja izrađuje reaktore s vodenim hlađenjem i grafitom s pozitivno koeficijentom ispražnjenja.“ Pa objašnjava: „Jeftinije je“.

I da nekome danas padne na pamet u slavu vječne hrvatske države, HDZ-a i parlamentarnih izbora graditi atomsku centralu, mislite li zaista da bi projekt dobio itko drugi osim slavnog Radićevog IGH, koji bi je gradio, jasno, na Maslenici, ili – oko toga još dvojim - u Gunji? Mislite li zaista da bi, na primjer, farbanje izolacijskih prostorija dobio itko drugi osim Skladgradnje braće Žužul? Mislite li da bi gorivo nabavljao itko osim, štajaznam, generala Čermaka, i da bi ekskluzivni ugovor za nabavu materijala za regulacijske šipke mogao dobiti itko pored živog brata Vase Brkića, kojemu bi Požeško-slavonska županija tjedan ranije dodijelila koncesiju za onaj stari rudnik grafita na Psunju?

Mislite li, konačno, da bi za sigurnost hrvatske nuklearne centrale skrbio itko drugi doli dragi Bog, zadarski nadbiskup Želimir Puljić i virski župnik, velečasni Tihomir, i da bi te noći u trećoj smjeni u kontrolnoj sobi bio itko drugi osim branitelja iz zatvorenih naplatnih kućica, prekvalificiranih stručnjaka s diplomama zagrebačkog Prometnog fakulteta?

Mislite da pretjerujem?

Hajde da zanemarimo, recimo, nedavni „sitni incident“ u Hidroelektrani Plat kraj Dubrovnika, stručno izoliranoj zapaljivim PVC-om. Zanemarimo čak i lijepi primjer gradonačelnika Minska Milana Bandića, po struci referenta općenarodne obrane, koji je na upozorenje jednog inženjera građevine i ovlaštenog građevinskog vještaka o nesigurnosti raspadnutih gradskih mostova bahato odbrusio da je to „isto kao da moja baba govori o Mount Everestu“.

Samo par dana prije nego što će HBO prikazati prvu epizodu „Černobila“, recimo, AlJazeera je objavila vijest kako su mjerenja u osnovnim školama u Ogulinu pokazala pet puta veću koncentraciju radioaktivnog radona od dopuštene. Informacija je temeljena i na pune četiri godine starom izvještaju Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost, koji nikad nije javno obznanjen: štoviše, u Zavodu su novinarima objasnili da oni „kao državna ustanova nemaju zakonsku obavezu bilo koga obavještavati o svojim nalazima“!

Riječ je, podsjećam još jednom, o visokim razinama radioaktivnog radona u osnovnim školama: mislite li dakle i dalje da biste ikad igdje vidjeli ikakav izvještaj Državnog zavoda za nuklearnu sigurnost o, recimo, sitnom incidentu na otoku Viru? Kad sam prije nekoliko godina pisao o Državnom zavodu za nuklearnu sigurnost, na njihovim je službenim stranicama posljednja objava bila dvije godine stara božićna čestitka, a u Zavodu za zaštitu od ionizirajućeg zračenja, recimo, od dvanaest zaposlenih šestoro su bili pročelnici i predstojnici. Samo u našem malom Zavodu, shvatili ste, više je šefova nego što ih je 1986. bilo u sovjetskoj Državnoj nuklearnoj komisiji.

Zaštita i sigurnost? Sjetit ćete se sigurno onog sitnog incidenta prije dvije godine, kad je Andrej Plenković za potrebe predizborne kampanje - bez ikakve sigurnosne studije, veličanstveno ignorirajući upozorenja struke - otvorio zaobilaznicu u Vodicama, nakon čega je u prvih mjesec dana u šest saobraćajnih nesreća poginulo troje ljudi, a šestoro teže ozlijeđeno. Ne bi, bogami, mnogo više mrtvih i ranjenih bilo ni da je Plenković umjesto zaobilaznice u Vodicama svečano otvorio nuklearnu centralu „Dr. Franjo Tuđman“.

Konačno, za preciznu rekonstrukciju katastrofe u virskoj nuklearnoj centrali ne treba ići dalje od samog Vira. Da se danas zatekne na tom otoku – golemoj, bespravnoj i besprizornoj betonskoj faveli koju je predsjednik Državnog savjeta za prostorno uređenje Jerko Rošin onomad nazvao “selom gubavaca koje se može sanirati jedino ako na njega padne bomba” - ni po čemu putnik namjernik ne bi mogao zaključiti da nije u ukrajinskom Pripjatu, i da na Viru zaista prije tridesetak godina nije eskplodirao nuklearni reaktor. A sve bi mu se sumnje raspršile kad bi usred tog prašnjavog radioaktivnog leprozorija ugledao Zdravka Tomca.

Slavni višepartijski doajen Tomac, i sam vlasnik privatnog vikend-reaktora na tom otoku, precizno je onomad u novinama objasnio uzroke katastrofe: “Na Viru je sve bilo normalno dok nisu krenule najave o gradnji atomske centrale, pa je, da bi se to spriječilo, na otoku počela divlja gradnja.”

Da, drugovi i drugarice, o toj HDZ-ovoj Hrvatskoj govorim: o državi što prevenciju nuklearne katastrofe provodi nekontroliranom bespravnom izgradnjom, sprječavajući ekološku katastrofu drugom ekološkom katastrofom, pa prirodu i okoliš morske obale čuva betonizacijom i favelizacijom cijelih otoka. Koji će se - ako mi je dopušteno parafrazirati struku – na koncu zaista moći sanirati jedino izgradnjom kakve pouzdane sovjetske nuklearne centrale.

I čovjek bi zaista mirao biti osobita vrsta imbecila ili debila, recimo černobil, pa da vjeruje kako bi se pored Partije, Crkve i ratnih veterana - koji u toj sovjetskoj republici odlučuju i o školstvu i o televiziji i o sudstvu i o nogometu – za nuklearnu centralu pitali nuklearni fizičari. Što se u nuklearne reaktore, shvatili ste dosad, razumiju kao Bandićeva baba u Mount Everest.

Ako vam je na kraju uopće ostalo nešto sumnje oko toga je li „Černobil“ hrvatska priča, eno vam i reakcija Moskve, odakle i danas – trideset tri godine kasnije! – ljutito poručuju kako je riječ o zapadnoj propagandi, najavljujući vlastitu seriju zasnovanu na povijesnim činjenicama. Poput one da iza svega, jasno, stoje Amerikanci i CIA.

Naravno. Tko drugi – saznali bismo iz izvanredne Vrdoljakove serije „Vir“ - ako ne Srbi?

Uz dužno poštovanje, u falsificiranju povijesti, partijskoj poslušnosti i političkoj podobnosti, dakle „laži, aroganciji i odsustvu kritike“, za Ruse i Sovjete mi smo, drugovi i drugarice, nuklearna velesila.

N1