Tek nekoliko sati nakon što se pročulo da će smijenjenog Milana Kujundžića na mjestu ministra zdravstva zamijeniti njegov pomoćnik Vili Beroš, najčitaniji portali u Hrvatskoj su odmah objavili ključnu vijest: evo kako izgleda imovinska kartica novog ministra. Taj uredničko-novinarski refleks ne čudi ako se zna da mu je prethodnik “pao” zbog očite neusklađenosti stvarne i navedene imovine u kartice. I to ne samo on, već i priličan broj bivših ministara u Plenkovićevoj vladi.

I tu, načelno, nema ništa problematično samo po sebi. Novinari su u posljednih par godina, pogotovo oni zaposleni na Indexu i Telegramu, obavili iznimno vrijedan i društveno koristan rad razotkrivanja sumnjivog bogaćenja ministara. Te korupcijske afere su i presudno pridonijele srozavanju popularnosti HDZ-a, puno više nego navodne unutarnje ideološke podjele, oličene u prvom redu u famoznoj Istanbulskoj konvenciji. Međutim, problem nastaje u trenutku kad te imovinske kartice postaju ključan političko-ekonomski dokument. Njihov status odjednom nadmašuje onaj najvažnijih ekonomskih pokazatelja i služe kao nezaobilazni orijentir za čitanje društveno-političke stvarnosti te kao podloga za recepte koji će tu stvarnost preoblikovati u boljem smjeru.

A ti se recepti, ovako ili onako formulirani, svode na istu stvar: svima će nam biti puno bolje samo ako uspijemo eliminirati korupciju. I nema uopće sumnje u to da bi ljudima u Hrvatskoj život u određenoj mjeri bio bolji kad bi se politička korupcija uspjela iskorijeniti. Dio tih “zamračenih” sredstava mogao bi se usmjeriti na društveno korisne investicije: pogotovo na izdašnije i funkcionalnije javne i socijalne servise čije bi usluge unaprijedile kvalitetu života. Drugim riječima, svaki konkretni anti-korupcijski angažman treba uvijek pozdraviti. Ali anti-korupcija kao politički program i poluga za mijenjanje društva u kojem živimo ne samo da je nedostatna, već često polučuje i negativne učinke u naporima da se to društvo promijeni nabolje.

Šira slika


Naime, korupcija nije samo nezdravo tkivo na navodno zdravom društvenom organizmu koje se samo treba odstraniti. Ona je često i svojevrstan odgovor na bolesti organizma. Naravno, postoji i takozvana obična korupcija u kojoj razni moćnici koriste vlastitu poziciju kako bi si priskrbili korist. I tu je policijsko-pravosudna reakcija zasnovana na širem političko-moralnom prijeziru prema takvim praksama dovoljan lijek. No, postoje i koruptivne prakse koje su neposredan izdanak prevladavajućih ekonomskih odnosa i koje se ne mogu odstraniti bez mijenjanja tih odnosa. Ta je, nazovimo ju sistemska korupcija, odgovor na učinke “normalnog” kapitalističkog života.

Tako će, na primjer, država raznim metodama nastojati “zaštititi” određene kompanije od konkurencije. To može učiniti na različite načine: limitiranjem tržišta, angažiranjem tih kompanija na javnim poslovima, javno-privatnim partnerstvima, otvaranjem novih “tržišta” poput, na primjer, koncesija na plažama i slično. To što na površinu ispliva bliska veza između određenog biznismena i određenog političara koja se ogleda u imovinskoj kartici potonjeg, ne znači da je tu riječ samo o nemoralu dvoje ili više pojedinaca. Postoje i neki strukturni pritisci: jača inozemna konkurencija može uništiti lokalnu firmu i ostaviti stotine radnika bez posla. Vlasniku te firme, kao što smo vidjeli u brojnim primjerima nije stalo do tih ljudi. Nije ni političaru načelno stalo, ali takvi ishodi ga mogu koštati glasova, gubitka vlasti i svog luksuza koji uz vlast ide.

Također, korupcija koja se odvija u javnom sektoru i socijalnim servisima nije isključivo rezultat pohlepe pojedinaca koji se nalaze na presudnim mjestima i za realizaciju određene usluge, na primjer liječničke ili obrazovne, traže mito. Ona je rezultat u velikoj mjeri i podinvestiranosti tih institucija i sektora koja stimulira koruptivno ponašanje u svrhu dobivanja usluge. A ta podinvestiranost je vezana uz širu ekonomsku sliku i zahtjeve kapitala za manjim porezima u svrhu održavanja bolje “poslovne klime” ili pak činjenice da se “dogodila” u određenim sektorima privatna konkurencija i da je država digla ruke od svoje prijašnje uloge.

Šira slika korupcijskih praksi gotovo pa redovito izostaje u javnim raspravama. No unatoč tome, ili djelomično upravo zbog toga, anti-korupcija predstavlja osnovnu političku inspiraciju manje-više svim “novim” političkim projektima koji se žele nametnuti na sceni definiranoj duopolom HDZ-a i SDP-a. Ipak, ta inspiracija i mobilizacijski potencijal variraju ovisno o socijalnoj pozadini. Srednjoklasni prijezir prema korupciji ponešto je drukčiji nego onaj kakvog njeguje stanovništvo slabijeg imovinskog stanja. Zasniva se uglavnom na predodžbi o meritokraciji: korupcija sabotira uspjeh onih najzaslužnijih. Onih koji svojim talentom, radom i ponašanjem zaslužuju visoki društveni položaj i status. Ta predodžba svoju relativnu uvjerljivost pronalazi u svim onim slučajevima stranačkog i nepotističkog zapošljavanja slabije kvalificiranih kandidata.

Klasna pozadina


Iako su ti slučajevi itekako prisutni, fokusiranost na korupciju kao glavnu prepreku u individualnoj realizaciji talenta i napora zanemaruje činjenicu da je u kapitalizmu pristup obrazovanju u priličnoj mjeri klasno određen. I da najpošteniji natječaji za radna mjesta ne mogu nadomjestiti društvene nejednakosti koje veliki dio potencijalnih kandidata eliminiraju još u djetinjstvu. No, srednjoklasna predodžba o korupciji ipak zaobilazno uzima u obzir širu društvenu sliku. Ona često u nižim slojevima vidi razlog opstojnosti korupcije u politici. Preciznije, u koaliciji političara i pripadnika nižih klasa koji svoje glasove “prodaju” za određeni oblik patronaže: radna mjesta, poneki infrastrukturni zahvat i slično. Pitanje zbog čega socijalno ugroženiji slojevi imaju potrebu za patronažom uglavnom se nikad ne postavlja.

Anti-korupcijski refleks tih nižih slojeva temelji se pak na anti-establišmentskom stavu. Naprosto se radi o eliti koja je svoj društveni status ostvarila pljačkom i na taj način ga i održava. Takav stav je “inspiriran” osjećajem klasne zakinutosti, a ne vjerom u uređeno društvo koja je prisutna u anti-korupcijskom sentimentu srednjih klasa. On je mahom fokusiran isključivo na političku korupciju, a puno manje na poduzetničko-poslovnu elitu koja je bogatstvo navodno stekla poštenim radom. Razlog tome prvenstveno leži u političkoj demonizaciji socijalizma i lijevih ideja koje bi anti-establišmentski stav “proširile” i u sferu “čiste” ekonomije.

Dok do tog proširenja ne dođe, imovinske kartice ministara će imati status dokumenata koji objašnjavaju svijet. No, svijet je puno kompleksnije mjesto i za njegovo mijenjanje u prihvatljivijem smjeru neće biti dovoljna jednodimenzionalna predstava o korupciji. Ne može se politička ekonomija svesti na imovinske kartice.

bilten