Površni sintetičar hrvatske pretpolitičke povijesti mogao bi se zapitati koji je HDZ pravi: onaj što donosi programe, izglasava statute i ratificira deklaracije ili onaj koji je protiv svake pojedinačne točke svojih programa, statuta i deklaracija? Nijedan, u tome i jest stvar
Pokušajte zamisliti izbornu konvenciju HDZ-a u Lisinskom i Velikog Vođu kako se u svom programu poziva na pozitivna iskustva hrvatskih marksista i komunista iz zajedničke borbe sa srpskim narodom za socijalističku samoupravnu Jugoslaviju utemeljenu na odlukama AVNOJ-a. Znam, budalasta je ta fantazija, zato i nisam rekao da zamislite, nego da barem pokušate.
Recimo ovako: ‘Moderna hrvatska nacionalna svijest izgrađena je na pozitivnim tradicijama starčevićanskoga povijesnog državnog prava, radićevskoga općečovječanskog demokratskog republikanizma, te vizijama i iskustvima hrvatske ljevice, marksista i komunista, iz zajedničke borbe sa srpskim i ostalim narodima za socijalističko samoupravno društvo, slobodnu domovinu Hrvatsku i jednakopravnu zajednicu naroda utemeljenu na povijesnim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a!’
Do kraja izlaganja – odnosno, preciznije, do prekida pri samom spomenu ‘socijalističkog samoupravnog društva’ i ‘jednakopravne zajednice naroda’ – u Lisinskom bi već nastao opći kaos, prema govornici bi letjeli upaljači, kišobrani i stolice, bijesni HDZ-ovi delegati iz provincije gurali bi se prema pozornici, akreditirani zaštitari Sokol Marića pokušavali bi spriječiti krvoproliće, a nesuđeni Veliki Vođa s tjelohraniteljima bi se kriomice izvukao kroz sporedni izlaz Lisinskog i ušao u blindirani automobil pod policijskom zaštitom.
- Šta ovo bi, dragi Vaso? - pitao bi onda gospodin kandidat blijeda lica.
- Ja sam samo policajac, ali pitate li mene, rekao bih da je loš tajming - odgovorio bi Vaso Brkić. - Godina je 2018., gospodine Tuđman.
Eh da, gospodin Tuđman. Subverzivne teze o hrvatskoj nacionalnoj svijesti utemeljenoj u ‘vizijama marksista i komunista iz zajedničke borbe sa srpskim i ostalim narodima za socijalističko samoupravno društvo i jednakopravnu zajednicu naroda utemeljenu na odlukama AVNOJ-a’ ne samo da su od riječi do riječi izašle iz usta Prvog Predsjednika Jedine Nam i Vječne Hrvatske, nego ih je, točno tako kako su zapisane, dr. Franjo Tuđman izgovorio iznoseći programska polazišta HDZ-a na povijesnoj Osnivačkoj skupštini 17. lipnja 1989., u govoru koji će biti sam kamen temeljac HDZ-a kakav je danas.
Danas, međutim, nije osobito zanimljivo tek spomenuti se Tuđmanovih tridesetak godina starih teza. Druga je jedna stvar danas zanimljiva: to što bi linč nad svakim tko bi ih javno ponovio predvodili isti oni HDZ-ovi jurišni odredi što se pozivaju upravo na Tuđmanova programska izvorišta.
Sve od tada, od Osnivačke skupštine HDZ-a 1989. i prvog Općeg sabora stranke sljedeće godine u Lisinskom – na kojemu je Tuđman, za svaki slučaj, objasnio kako se ‘HDZ na načela AVNOJ-a i ZAVNOH-a ne poziva zbog nekih političko-taktičkih pobuda, nego zbog najdubljih povijesnih razloga i zasluga hrvatskih komunista i partizana’ – sve dakle otkako je HDZ i sebe i državu vrlo precizno i nedvosmisleno ukorijenio u sigurnu zonu pobjedničkog antifašizma, cijela je tridesetogodišnja povijest HDZ-a i nezavisne Hrvatske više nego ičim definirana upravo sustavnim odricanjem i demonizacijom hrvatskog historijskog antifašizma.
Golemi bezdan između oduševljenja iskustvom hrvatskih i srpskih komunista u borbi za socijalističku samoupravnu Jugoslaviju, kojim je dr. Franjo Tuđman u dane ponosa i slave gradio HDZ, i oduševljenja iskustvom hrvatskih ustaša u borbi za Nezavisnu Državu Hrvatsku, kojim HDZ-ovci treće generacije u divnom povijesnom obratu pozivaju upravo na povratak dr. Franji Tuđmanu i danima ponosa i slave, ne spominjem, međutim, tek kao bizarnu povijesnu triviju.
Tuđmanovi temelji i njihova današnja percepcija materijalni su dokaz da tu disciplinu – skakanje u vlastita usta kako bi se pojelo govno – HDZ ima ugrađenu u svoja, kako ono, ‘izvorišta’. I sam je Franjo Tuđman, uostalom, još za života – svakako mnogo prije HDZ-ovih paraustaških jurišnika iz daleke 2018. – više puta skočio spektakularni salto u vlastita AVNOJ-evska izvorišta: svoju glasovitu tezu o ‘NDH kao izrazu političkih težnji hrvatskog naroda’, recimo, Tuđman je iznio u istom tom slavnom govoru u Lisinskom, svega pet minuta prije ‘povijesnih zasluga hrvatskih komunista i partizana’.
Štoviše, neodvojiva od vlastite ‘povijesne distance’ Tuđmanova su oksimoronska programska polazišta u svojoj samonegirajućoj suštini istinsko stranačko programsko polazište, samo izvorište HDZ-a kao ideje i pokreta, i to facijalnog pokreta iz onoga starog vica, koji pita kako je moguće znati kad HDZ-ovac laže, a odgovara: ‘Miče ustima.’
Jednostavno, to je HDZ – stranka zamišljena na laži, osnovana na laži, izgrađena na laži i etablirana na laži. Cijela je povijest HDZ-a jedna divovska patološka laž, i svaki drugačiji HDZ osim patološki lažljivog bio bi, jebiga, lažan.
Valja to imati na umu svaki put kad novinari zavire u arhive, pa podsjete javnost kako ih je HDZ – gle čuda neviđenoga – prevario i lagao. Valja to stoga imati na umu i danas, kad za razotkrivanje bijednih HDZ-ovskih laži više ne treba tim istraživačkih novinara u podrumu Nacionalne i sveučilišne biblioteke, već tek minuta-dvije skrolanja po HDZ-ovu Facebooku.
‘Većina europskih država već je ratificirala Istanbulsku konvenciju, punim nazivom Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilju u obitelji, a mi pitamo: zašto to Hrvatska još nije učinila? Pozivamo ministricu Milanku Opačić da Konvenciju što prije pripremi za ratifikaciju u Saboru!’ – ne samo da je taj zahtjev prije samo tri i pol godine, studenoga 2014., od riječi do riječi, točno tako kako je zapisan, izašao iz usta HDZ-ove zastupnice i predsjednice HDZ-ove Zajednice žena ‘Katarina Zrinski’ Margarete Mađerić – na HDZ-ovoj press-konferenciji, u Središnjici HDZ-a – nego ga je HDZ unio i u vlastiti predizborni program.
Niti je to dakle bilo na Osnivačkoj skupštini HDZ-a iz TV kalendara, niti je to prije tridesetak godina rekao blaženopočivši Prvi Predsjednik Jedine Nam i Vječne: ratifikaciju Istanbulske konvencije bučno je i ponosno obećao upravo ovaj, Plenkovićev, Brkićev i Stierov HDZ, bučno ju je i ponosno obećao prije samo godinu i pol dana, i bučno su je i ponosno obećavali baš isti ljudi, istog imena, prezimena, adrese i OIB-a, koji Konvenciju danas, godinu i pol kasnije, predstavljaju sotonskom podvalom, konstruiravši mitološku ‘rodnu ideologiju’ kao majku svih pitanja suvremene hrvatske povijesti. Mrtvi nas hladni pritom gledajući u oči i odgovarajući kako nije istina da su u kampanji obećavali ispunjavanje obaveza prema Istanbulskoj konvenciji, iako dan-danas na njihovoj vlastitoj web-stranici stoji program ‘Vjerodostojno’ i u njemu, na 94. stranici, obećanje ispunjavanja obaveza prema Istanbulskoj konvenciji, točno tako kako je zapisano: ‘U potpunosti ćemo ispuniti obveze prema Istanbulskoj konvenciji.’
Obrazac je, primijetit će to i najpovršniji sintetičar hrvatske pretpolitičke povijesti, uvijek isti: ideolozi HDZ-a krasopišu i blagoglagoljaju jezikom civiliziranog Zapada – posve svejedno je li riječ o strateškom antifašizmu upisanom u DNK stranke ili taktičkoj borbi protiv nasilja nad ženama upisanoj u jedan izborni pamflet – a onda ne samo da zaborave vlastite riječi, i ne samo da ih zaborave već nakon nekoliko mjeseci, nego cijelu naciju mobiliziraju i naoružaju upravo za borbu protiv točke koju su sami gromoglasno krasopisali i blagoglagoljali, kao historijski osnivački ulog ili sezonsko predizborno obećanje, posve svejedno.
I što je najbolje, svaki put uspiju: svega koju godinu ili mjesec nakon što HDZ nešto odluči, obeća, izglasa ili proglasi, Hrvati na poziv istog tog HDZ-a ustanu protiv istog tog HDZ-ova programa – sad odjednom podvale uperene protiv same supstance hrvatskog naroda – i doslovno se poubijaju oko toga. Kako je to moguće? Nitko to ne zna.
Ono što je danas Istanbulska konvencija, prije koju godinu bile su, recimo, ćirilične table u Vukovaru. Ćirilica je u Vukovaru uvedena Statutom grada – ‘pripadnici srpske nacionalne manjine imaju pravo slobodne uporabe srpskog jezika i ćiriličnog pisma u društvenom i javnom životu, te javnim poslovima iz djelokruga Grada Vukovara’, stajalo je u članku 61., stavak 3., točno tako kako je zapisan – koji je Gradsko vijeće Vukovara srpnja 2009. donijelo fantastičnom većinom: protiv članka 61., dakle protiv ćiriličnih tabli, bili su vijećnici SDP-a i petorica članova Srpske demokratske samostalne stranke, a za ćirilicu kao službeno pismo u Vukovaru – ponavljam, za ćirilicu – glasalo je svih jedanaest vijećnika vukovarskog HDZ-a!
Ostalo je povijest: kad je par godina kasnije SDP-ovu vlast dopalo da implementira HDZ-ovu odluku, isti je taj HDZ mrtav hladan optužio SDP za okuživanje Grada Heroja pismom Šešeljevih koljača. Cijela je Hrvatska mjesecima bez daha pratila pravi građanski rat HDZ-a i njegovih pravaških satelita protiv četnika i komunista, pala je i krv – jedan je nesretnik na koncu glavom platio tu HDZ-ovu društvenu igru – a da se pritom nije čak osobito krila notorna javna činjenica kako su protiv ćirilice u Vukovaru onomad glasali upravo ‘komunisti’ iz SDP-a i ‘četnici’ iz SDSS-a, a za ćirilicu upravo HDZ i njihovi pravaški sateliti.
Kako je to bilo moguće? Rekoh, nitko ne zna.
Rečeni bi se površni sintetičar hrvatske pretpolitičke povijesti mogao zapitati koji je HDZ pravi: onaj što donosi programe, izglasava statute i ratificira deklaracije ili onaj koji je protiv svake pojedinačne točke svojih programa, statuta i deklaracija? Nijedan, u tome i jest stvar. Njihov je politički prostor onaj vakuum između, krvava tundra trajnog konflikta između zamišljenog i izrečenog, izrečenog i potpisanog, potpisanog i učinjenog, učinjenog i obećanog, obećanog i zamišljenog, između HDZ-a 1990. i HDZ-a 2018., između lanjskog i današnjeg HDZ-a, između sinoćnjeg i jutrošnjeg, prostor koji HDZ tako u potpunosti nadzire, kontrolirajući i uzroke konflikta, i njegove posljedice, i sam konflikt, i njegovu povijesnu percepciju – prostor kojim suvereno vlada i iz kojega suvereno vlada.
Na tom konfliktu i od tog konflikta HDZ živi: tako generirani trajni građanski rat za HDZ je win-win situacija. Politički perpetuum mobile, mitski sveti gral svih vladara u povijesti: ne ‘Divide et impera’ – podijeli pa vladaj – već revolucionarni HDZ-ov ‘Impera et divide’.
Zavladaj pa podijeli.
Pokušajte zamisliti izbornu konvenciju HDZ-a u Lisinskom i Velikog Vođu kako se u svom programu poziva na pozitivna iskustva hrvatskih marksista i komunista iz zajedničke borbe sa srpskim narodom za socijalističku samoupravnu Jugoslaviju utemeljenu na odlukama AVNOJ-a. Znam, budalasta je ta fantazija, zato i nisam rekao da zamislite, nego da barem pokušate.
Recimo ovako: ‘Moderna hrvatska nacionalna svijest izgrađena je na pozitivnim tradicijama starčevićanskoga povijesnog državnog prava, radićevskoga općečovječanskog demokratskog republikanizma, te vizijama i iskustvima hrvatske ljevice, marksista i komunista, iz zajedničke borbe sa srpskim i ostalim narodima za socijalističko samoupravno društvo, slobodnu domovinu Hrvatsku i jednakopravnu zajednicu naroda utemeljenu na povijesnim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a!’
Do kraja izlaganja – odnosno, preciznije, do prekida pri samom spomenu ‘socijalističkog samoupravnog društva’ i ‘jednakopravne zajednice naroda’ – u Lisinskom bi već nastao opći kaos, prema govornici bi letjeli upaljači, kišobrani i stolice, bijesni HDZ-ovi delegati iz provincije gurali bi se prema pozornici, akreditirani zaštitari Sokol Marića pokušavali bi spriječiti krvoproliće, a nesuđeni Veliki Vođa s tjelohraniteljima bi se kriomice izvukao kroz sporedni izlaz Lisinskog i ušao u blindirani automobil pod policijskom zaštitom.
- Šta ovo bi, dragi Vaso? - pitao bi onda gospodin kandidat blijeda lica.
- Ja sam samo policajac, ali pitate li mene, rekao bih da je loš tajming - odgovorio bi Vaso Brkić. - Godina je 2018., gospodine Tuđman.
Eh da, gospodin Tuđman. Subverzivne teze o hrvatskoj nacionalnoj svijesti utemeljenoj u ‘vizijama marksista i komunista iz zajedničke borbe sa srpskim i ostalim narodima za socijalističko samoupravno društvo i jednakopravnu zajednicu naroda utemeljenu na odlukama AVNOJ-a’ ne samo da su od riječi do riječi izašle iz usta Prvog Predsjednika Jedine Nam i Vječne Hrvatske, nego ih je, točno tako kako su zapisane, dr. Franjo Tuđman izgovorio iznoseći programska polazišta HDZ-a na povijesnoj Osnivačkoj skupštini 17. lipnja 1989., u govoru koji će biti sam kamen temeljac HDZ-a kakav je danas.
Danas, međutim, nije osobito zanimljivo tek spomenuti se Tuđmanovih tridesetak godina starih teza. Druga je jedna stvar danas zanimljiva: to što bi linč nad svakim tko bi ih javno ponovio predvodili isti oni HDZ-ovi jurišni odredi što se pozivaju upravo na Tuđmanova programska izvorišta.
Sve od tada, od Osnivačke skupštine HDZ-a 1989. i prvog Općeg sabora stranke sljedeće godine u Lisinskom – na kojemu je Tuđman, za svaki slučaj, objasnio kako se ‘HDZ na načela AVNOJ-a i ZAVNOH-a ne poziva zbog nekih političko-taktičkih pobuda, nego zbog najdubljih povijesnih razloga i zasluga hrvatskih komunista i partizana’ – sve dakle otkako je HDZ i sebe i državu vrlo precizno i nedvosmisleno ukorijenio u sigurnu zonu pobjedničkog antifašizma, cijela je tridesetogodišnja povijest HDZ-a i nezavisne Hrvatske više nego ičim definirana upravo sustavnim odricanjem i demonizacijom hrvatskog historijskog antifašizma.
Golemi bezdan između oduševljenja iskustvom hrvatskih i srpskih komunista u borbi za socijalističku samoupravnu Jugoslaviju, kojim je dr. Franjo Tuđman u dane ponosa i slave gradio HDZ, i oduševljenja iskustvom hrvatskih ustaša u borbi za Nezavisnu Državu Hrvatsku, kojim HDZ-ovci treće generacije u divnom povijesnom obratu pozivaju upravo na povratak dr. Franji Tuđmanu i danima ponosa i slave, ne spominjem, međutim, tek kao bizarnu povijesnu triviju.
Tuđmanovi temelji i njihova današnja percepcija materijalni su dokaz da tu disciplinu – skakanje u vlastita usta kako bi se pojelo govno – HDZ ima ugrađenu u svoja, kako ono, ‘izvorišta’. I sam je Franjo Tuđman, uostalom, još za života – svakako mnogo prije HDZ-ovih paraustaških jurišnika iz daleke 2018. – više puta skočio spektakularni salto u vlastita AVNOJ-evska izvorišta: svoju glasovitu tezu o ‘NDH kao izrazu političkih težnji hrvatskog naroda’, recimo, Tuđman je iznio u istom tom slavnom govoru u Lisinskom, svega pet minuta prije ‘povijesnih zasluga hrvatskih komunista i partizana’.
Štoviše, neodvojiva od vlastite ‘povijesne distance’ Tuđmanova su oksimoronska programska polazišta u svojoj samonegirajućoj suštini istinsko stranačko programsko polazište, samo izvorište HDZ-a kao ideje i pokreta, i to facijalnog pokreta iz onoga starog vica, koji pita kako je moguće znati kad HDZ-ovac laže, a odgovara: ‘Miče ustima.’
Jednostavno, to je HDZ – stranka zamišljena na laži, osnovana na laži, izgrađena na laži i etablirana na laži. Cijela je povijest HDZ-a jedna divovska patološka laž, i svaki drugačiji HDZ osim patološki lažljivog bio bi, jebiga, lažan.
Valja to imati na umu svaki put kad novinari zavire u arhive, pa podsjete javnost kako ih je HDZ – gle čuda neviđenoga – prevario i lagao. Valja to stoga imati na umu i danas, kad za razotkrivanje bijednih HDZ-ovskih laži više ne treba tim istraživačkih novinara u podrumu Nacionalne i sveučilišne biblioteke, već tek minuta-dvije skrolanja po HDZ-ovu Facebooku.
‘Većina europskih država već je ratificirala Istanbulsku konvenciju, punim nazivom Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilju u obitelji, a mi pitamo: zašto to Hrvatska još nije učinila? Pozivamo ministricu Milanku Opačić da Konvenciju što prije pripremi za ratifikaciju u Saboru!’ – ne samo da je taj zahtjev prije samo tri i pol godine, studenoga 2014., od riječi do riječi, točno tako kako je zapisan, izašao iz usta HDZ-ove zastupnice i predsjednice HDZ-ove Zajednice žena ‘Katarina Zrinski’ Margarete Mađerić – na HDZ-ovoj press-konferenciji, u Središnjici HDZ-a – nego ga je HDZ unio i u vlastiti predizborni program.
Niti je to dakle bilo na Osnivačkoj skupštini HDZ-a iz TV kalendara, niti je to prije tridesetak godina rekao blaženopočivši Prvi Predsjednik Jedine Nam i Vječne: ratifikaciju Istanbulske konvencije bučno je i ponosno obećao upravo ovaj, Plenkovićev, Brkićev i Stierov HDZ, bučno ju je i ponosno obećao prije samo godinu i pol dana, i bučno su je i ponosno obećavali baš isti ljudi, istog imena, prezimena, adrese i OIB-a, koji Konvenciju danas, godinu i pol kasnije, predstavljaju sotonskom podvalom, konstruiravši mitološku ‘rodnu ideologiju’ kao majku svih pitanja suvremene hrvatske povijesti. Mrtvi nas hladni pritom gledajući u oči i odgovarajući kako nije istina da su u kampanji obećavali ispunjavanje obaveza prema Istanbulskoj konvenciji, iako dan-danas na njihovoj vlastitoj web-stranici stoji program ‘Vjerodostojno’ i u njemu, na 94. stranici, obećanje ispunjavanja obaveza prema Istanbulskoj konvenciji, točno tako kako je zapisano: ‘U potpunosti ćemo ispuniti obveze prema Istanbulskoj konvenciji.’
Obrazac je, primijetit će to i najpovršniji sintetičar hrvatske pretpolitičke povijesti, uvijek isti: ideolozi HDZ-a krasopišu i blagoglagoljaju jezikom civiliziranog Zapada – posve svejedno je li riječ o strateškom antifašizmu upisanom u DNK stranke ili taktičkoj borbi protiv nasilja nad ženama upisanoj u jedan izborni pamflet – a onda ne samo da zaborave vlastite riječi, i ne samo da ih zaborave već nakon nekoliko mjeseci, nego cijelu naciju mobiliziraju i naoružaju upravo za borbu protiv točke koju su sami gromoglasno krasopisali i blagoglagoljali, kao historijski osnivački ulog ili sezonsko predizborno obećanje, posve svejedno.
I što je najbolje, svaki put uspiju: svega koju godinu ili mjesec nakon što HDZ nešto odluči, obeća, izglasa ili proglasi, Hrvati na poziv istog tog HDZ-a ustanu protiv istog tog HDZ-ova programa – sad odjednom podvale uperene protiv same supstance hrvatskog naroda – i doslovno se poubijaju oko toga. Kako je to moguće? Nitko to ne zna.
Ono što je danas Istanbulska konvencija, prije koju godinu bile su, recimo, ćirilične table u Vukovaru. Ćirilica je u Vukovaru uvedena Statutom grada – ‘pripadnici srpske nacionalne manjine imaju pravo slobodne uporabe srpskog jezika i ćiriličnog pisma u društvenom i javnom životu, te javnim poslovima iz djelokruga Grada Vukovara’, stajalo je u članku 61., stavak 3., točno tako kako je zapisan – koji je Gradsko vijeće Vukovara srpnja 2009. donijelo fantastičnom većinom: protiv članka 61., dakle protiv ćiriličnih tabli, bili su vijećnici SDP-a i petorica članova Srpske demokratske samostalne stranke, a za ćirilicu kao službeno pismo u Vukovaru – ponavljam, za ćirilicu – glasalo je svih jedanaest vijećnika vukovarskog HDZ-a!
Ostalo je povijest: kad je par godina kasnije SDP-ovu vlast dopalo da implementira HDZ-ovu odluku, isti je taj HDZ mrtav hladan optužio SDP za okuživanje Grada Heroja pismom Šešeljevih koljača. Cijela je Hrvatska mjesecima bez daha pratila pravi građanski rat HDZ-a i njegovih pravaških satelita protiv četnika i komunista, pala je i krv – jedan je nesretnik na koncu glavom platio tu HDZ-ovu društvenu igru – a da se pritom nije čak osobito krila notorna javna činjenica kako su protiv ćirilice u Vukovaru onomad glasali upravo ‘komunisti’ iz SDP-a i ‘četnici’ iz SDSS-a, a za ćirilicu upravo HDZ i njihovi pravaški sateliti.
Kako je to bilo moguće? Rekoh, nitko ne zna.
Rečeni bi se površni sintetičar hrvatske pretpolitičke povijesti mogao zapitati koji je HDZ pravi: onaj što donosi programe, izglasava statute i ratificira deklaracije ili onaj koji je protiv svake pojedinačne točke svojih programa, statuta i deklaracija? Nijedan, u tome i jest stvar. Njihov je politički prostor onaj vakuum između, krvava tundra trajnog konflikta između zamišljenog i izrečenog, izrečenog i potpisanog, potpisanog i učinjenog, učinjenog i obećanog, obećanog i zamišljenog, između HDZ-a 1990. i HDZ-a 2018., između lanjskog i današnjeg HDZ-a, između sinoćnjeg i jutrošnjeg, prostor koji HDZ tako u potpunosti nadzire, kontrolirajući i uzroke konflikta, i njegove posljedice, i sam konflikt, i njegovu povijesnu percepciju – prostor kojim suvereno vlada i iz kojega suvereno vlada.
Na tom konfliktu i od tog konflikta HDZ živi: tako generirani trajni građanski rat za HDZ je win-win situacija. Politički perpetuum mobile, mitski sveti gral svih vladara u povijesti: ne ‘Divide et impera’ – podijeli pa vladaj – već revolucionarni HDZ-ov ‘Impera et divide’.
Zavladaj pa podijeli.
