Čitajući pozivnicu na promociju knjige pjesama Veljka Lukića, pomislih kako je poezija sklizak teren za iskušati se na njemu, samo najbolji suvereno i elegantno kližu tim bespućima, većina tetura i pada izazivajui podsmijeh, indignaciju, pa i sažaljenje rafiniranog čitatelja.
I stigoh u 18,30 u Starčevićevu 40, mirna veža kakvih ima na svakom koraku u središtu grada, i odjednom me pljusne ljepota tog dvorišta s pogledom na stražnju stranu Vatrogasnog doma i impozantnog mu vatrogasnog tornja nasuprot plavom nebu i ružičastim i zlatnim oblacima, sve obasjano suncem na zalasku, i toranj, i dvorište i stražnji prozori, mračni i bez zavjesa poput staklenih očiju grada, reflektirajući slike neba od kad su postavljeni.
Savršen ambijent za savršene pjesme i savršenu prezentaciju u izvedbi Luke i Mateja, nevjerojatno šarmantnih i profesionalnih mladih ljudi, nizali su pjesme jednu za drugom, slike iz života grada i života pjesnika, gorke i turobne kao život, no ipak ljudske i tople. Te “muške” slike i pjesnikov promatrački rakurs asocirale su me na poeziju Bukowskog, da, ista gorčina i dubina, filozofija zaljubljenika u mračni predmet žudnje zvan život, poklon i predmet koji ga troši i polako uništava.
Fascinirala me Darija Mataić, njeno uvodno slovo, savršenstvo, rasna intelektualka. Pa g. Stipić, nadgledatelj i prirodni autoritet, cijelo to društvo profesionalaca i zaljubljenika, rodbine i prijatelja, četrdesetak ljudi okupljenih u dvorištu Starčevićeve 40, uz neprestano nadlijetanje lastavica, na trenutke nadrealno i poput sna. Krasan doživljaj, umemoriran i pohranjen pod kožu kao film o nekoj drugoj dimenziji grada u kojem živimo, doživljaj gotovo metafizički, kad se on, grad, njegov eterični duh, i sam odazove pozivnici na promociju.
Vratio bih se
Zaustavljam auto ispred
nepotkupljivog semafora.
Tupim pogledom – ispušnom cijevi
trajne nervoze,
što prigušuje eksplozije u mojoj glavi –
uočim prijatelja kroz vjetrobran,
na zebri, kako stavlja naočale
da bi na zaslonu svog mobitela
pogledao tko ga zove.
Posijedio je, korača kao njegova pokojna majka.
Ne pokušavam mu se javiti, ne trubim,
ne zanima me gdje se zaputio.
I onda, nakon zelenog,
pomaljaju se slike pred očima,
u fotolaboratoriju uspomena,
u plastičnim posudama
s razvijačem i fiksirom,
prizori zajednički, sjajni, dragi, vječni.
Preplavljuje me nostalgija
kao keramičke pločice prljava voda
izlilivena iz stroja za pranje rublja;
skupljam ju suhim krpama samosažaljenja.
Skrećem udesno i zaustavljam uz rub.
Ne mogu se više sjetiti
kamo sam krenuo.
Hoću naglo okrenuti auto na cesti
vratiti se i saznati.
Ali, od koga?
