Edgar Morin, francuski filozof i sociolog, porijeklom solunski sefardski Židov, ljevičar i antifašist od mladih dana i početka Španjolskog građanskog rata, pripadnik Pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, mladić koji je u okupiranoj Francuskoj postao član Komunističke partije Francuske da bi u slobodnoj Francuskoj iz nje bio izbačen zbog kritičkih tekstova, takoreći od prvog dana bio je protivnik alžirskog rata, dugotrajni kritičar politike Izraela, kritičar sistema u rasponu od kineskog komunizma do dekadentne liberalne demokracije zapada, tvorac pojma “polikriza” i koncepta “kompleksne misli”, autor šezdesetak knjiga i desetak filmova, umro je 29. svibnja u Parizu, šest tjedana prije 105. rođendana.
Rođen je u Parizu 8. srpnja 1921. godine. Njegova obitelj bila je sekularizirana, pripadao je trećoj generaciji koja nije prakticirala vjeru. Sa samo 15 godina, kao mladi socijalist, priključuje se Međunarodnoj antifašističkoj solidarnosti.
Nakon poraza Francuske od Njemačke 1940. godine priključuje se Pokretu otpora i odlazi u neokupiranu, višijevsku Francusku, gdje u Toulouseu nastavlja studirati pravo. Uz pravo, diplomirao je povijest i zemljopis, ali nikada nije doktorirao. Pravo prezime mu je Nahoum, a Morin pseudonim koji je koristio kao član Pokreta otpora. Nastao je greškom. Na jednom sastanku predstavio se kao Edgar Manin, po jednom liku iz romana Andrea Malrauxa, ali su ga krivo čuli pa je postao Morin.
Nakon rata priključen je štabu Prve francuske armije u Njemačkoj, zatim radi u propagandnom odjelu francuske okupacijske vojne uprave. Pozornost na sebe skreće djelom “Njemačke, godine nulte” u kojem stanje njemačke nacije opisuje kao “somnambulno” okruženo depresijom i glađu. Godine 1946. napušta vojsku kako bi se mogao posvetiti KP Francuske.
Na poziv generalnog sekretara KP Francuske Mauricea Thoreza piše u tjedniku Les Lettres Françaises. Ne obnavlja članstvo u partiji pa je zbog toga, ali mnogo više zbog svojih kritičkih stavova iz nje isključen 1951. Godine 1955. bio je među osnivačima Komiteta protiv rata u Alžiru. Morin radi, objavljuje, putuje Latinskom Amerikom, a u ožujku 1968. naslijedio je Henrija Lefebvrea na katedri sociologije u Nanterreu, samo dva mjeseca prije nego što će tamo izbiti veliki studentski bunt u kojem je sudjelovao.
Krajem šezdesetih preko Jonasa Salka, tvorca cjepiva protiv dječje paralize, zainteresirao se za biologiju, a ubrzo potom se i među prvima počeo ozbiljno baviti ekologijom. Godine 1977. počeo je objavljivati svoje najvažnije djelo “La Méthode”. U sljedećih 27 godina objavit će šest svezaka. U “Metodi” je razvio niz vlastitih filozofsko-socioloških koncepata.
Njegov najvažniji koncept je “kompleksna misao”, odnosno učenje da je svijet multidimenzionalan, međupovezan i nesiguran. Protivio se pojednostavljivanju i redukcionizmu i smatrao da je potrebno ispreplitati različite discipline kako bi se razumjelo “tkanje stvarnosti”.
Na zahtjev UNESCO-a taj je pristup definirao u sedam temeljnih načela na kojima treba počivati obrazovanje za budućnost: detektiranje pogrešaka i iluzija (zabluda), načelo relevantnog znanja, poduka o ljudskom stanju, identitet Zemlje, suočavanje s neizvjesnostima, međusobno razumijevanje i etika za ljudski rod.
Deset godina nakon što je počeo objavljivati “Metodu” objavio je “Misliti Europu”. Za Morina je Europa prostor kulturnog pluralizma i kompleksne međuovisnosti. Smatra da je snaga Europe u sposobnosti obuzdavanja istovremeno postojećih, sukobljenih i različitih ideja, povijesti i jezika te da simultano funkcionira kao jedinstven civilizacijski prostor.
Početkom devedesetih je zajedno s Anne-Brigitte Kern skovao pojam “polikriza”. Riječ je o stanju višestrukih, različitih i istovremenih kriza (političkih, socijalnih, ekonomskih, ekoloških, tehnoloških, geopolitičkih), koje međusobno djeluju tako da se pojačavaju pa je njihov negativan učinak veći nego što bi bio zbroj pojedinačnih kriza.
Morinovo djelovanje uvelike je posvećeno međuovisnosti i isprepletenosti, a takav je i koncept “polikrize” u kojoj se promjene i šokovi u jednoj domeni (primjerice, klimatske promjene) kaskadno prenose u druge (primjerice, socijalne, ekonomske, političke). Morin se nije priključio poststrukturalistima zbog čega je recepcija njegovog djela u anglofonom svijetu mnogo slabija negoli, primjerice, recepcija Michela Foucaulta.
Godine 2002. u Le Mondeu je, zajedno sa Samijem Nairom i Danièle Sallenave, objavio kontroverzni članak “Izrael-Palestina: karcinom”. Morina su, optuživši ga za antisemitizam, odnosno rasnu defamaciju, tužili Odvjetnici bez granica i Društvo Francuska-Izrael. Tužiteljima su posebno sporna bila dva dijela.
U prvom se navodi da je teško zamisliti da se nacija izbjeglica i najprogonjeniji narod u povijesti, nakon što je pretrpjela najgori prezir i poniženja, u dvije generacije transformirala, uz izuzetak “divljenja vrijedne manjine”, u narod koji uživa u ponižavanju drugih.
U drugom spornom dijelu napisano je da Židovi Izraela, potomci žrtava aparthejda zvanog geto, getoiziraju Palestince te da oni koji su bili žrtve nemilosrdnog poretka sada nameću nemilosrdan poredak drugima. Nakon četiri godine suđenja Morin je oslobođen optužbe.
Morin nije u pitanje dovodio Izrael i njegovo postojanje, ali jest njegovu politiku. Napade Hamasa od 7. listopada 2023. osudio je, oni su ga užasnuli, ali ga je još više užasnula reakcija Izraela, odnosno vlade Benjamina Netanjahua.
Ni dva tjedna nakon napada Hamasa objavio je u El Paisu članak u kojem je naveo da te napade ništa ne opravdava, a tim barbarskim napadom zasjenjena je pravedna stvar Palestinaca. No Hamasov terorizam je prikrivao, i za mnoge prikriva, teror države koja se osvećuje stanovnicima Gaze, njih dva milijuna, “uzrokujući 3.000 smrti (od tada je brojka povećana za 70-ak tisuća, op. a.) i kao što je Netanjahu najavio, to je samo početak”.
Morin je u članku napisao da je posljedica Šoe, u prijevodu “katastrofa”, bila Nakba, palestinska riječ istog značenja. Potreba održavanja sjećanja na milijune žrtava nacizma ne može opravdati dominaciju Izraela nad Palestincima koji nisu odgovorni za zločin Auschwitza. “Treba li prokletstvo Auschwitza biti privilegija koja opravdava bilo kakvu izraelsku represiju?” zapitao se Morin.
Bio je aktivan do samoga kraja. Mjesec dana prije smrti dao je intervju za Le Monde. Upozorio je da se “snažan val neoautoritarne regresije širi svijetom”. Najdovršeniji oblik je kineski neototalitarizam koji se oslanja na policiju i digitalnu tehnologiju, diktatura Vladimira Putina u Rusiji pogoršala se ratom u Ukrajini, neki članovi vlade Italije nostalgični su za fašizmom, uspon fašizma primjetan je diljem svijeta, a Donald Trump donio je trijumf reakcionarne Amerike pa bi, smatrao je Morin, uskoro mogla nastupiti “ponoć stoljeća”. Bio je svojevrsni borbeni pesimist jer, i kada smo potpuno nemoćni, borba je ono što nam preostaje.
U skladu s dobrom francuskom tradicijom od velikana se na ispraćaju u Domu invalida govorom oprostio i predsjednik republike Emmanuel Macron. Rekao je da je Morinova sudbina bila iznimna jer se borio za slobodu, jednakost, emancipaciju, također i bratstvo sa svim narodima lišenim prava, a “za njega istina nikada nije dolazila s jedne strane, iz jedne dogme”.
