Nekoliko trenutaka nakon što je s razglasa Poljuda poslije nove Hajdukove prvenstvene pobjede objavljena vijest, stadion je ušutio, a onda zapjevao zborni refren najiskrenije moguće za oproštaj od čovjeka koji je desetljećima znao pjevati umjesto njih i uz kojega su pjevali prema postojećem mitu o “dizanju ruku”. Jer kad bi Mišo podigao ruke, stadion bi pjevao umjesto njega.
Mišo je preminuo oko 15:30 u svom domu u Splitu, a prije smrti izrazio je želju biti pokopan u Zagrebu.
Mate Mišo Kovač rođen je u Šibeniku za okupacije Italije, kao drugo dijete Zrinke i Jakova KOvača, uz brata Ratka i sestru Blanku. Odrastao je u šibenskoj ulici iz koje su nedaleko potekli isto pokojni Vice Vukov i Arsen Dedić, s kojim će desetljećima kasnije snimiti duet “Mi smo lišće s iste grane”.
Tokom škole je branio na golu u juniorima Šibenika i sanjao o Hajduku, a za mikrofon se odlučio sa 16 godina, nakon što je čuo šibenskog pjevača Ljubu Lučeva. U međuvremenu je, kažu, izučio tapetarski zanat, ali ga nikad nije aktivno radio.
Godine 1961. podijelio je prvo mjesto na natjecanju „Prvi glas Šibenika“, a kao nagradu je dobio singl Elvisa Presleya kojeg je uz Franka Sinatru iznimno volio. Vojni rok služio je u Beogradu, a potom se vratio u Zagreb gdje mu počinje aktivna pjevačka i medijska nacionalna karijera na natjecanju talenata u Karlovcu gdje je izveo „I Can’t Stop Loving You“ Raya Charlesa.
Ujesen 1964. nastupio je uz ansambl Alfonsa Vučera u zagrebačkom Gradskom kafiću, a urednik Pero Gotovac dao mu je ugovor s Jugotonom impresioniran karizmom. Prva ploča bila je prijevod upravo te pjesme, a potom su uslijedile obrade poput “Ja odlazim”, “Vrijeme plakanja”, “San Francisco” i “Da je duži moj dan”.
Pravi preokret bila je 1969. i pjesma “Više se nećeš vratiti”, pobjednik sarajevskog festivala “Vaš šlager sezone”, djelo tada mladog skladatelja i tekstopisca Đorđa Novkovića. Singl je prodan u 183.987 primjeraka, a Kovač je te godine s pet ploča i oko 252.900 primjeraka postao najprodavaniji Jugotonov pjevač. Suradnja s Novkovićem obilježila je gotovo cijeli njegov opus i trajala je do Novkovićeve smrti 2007.
Godine 1971. na Splitskom festivalu pobijedio je pjesmom “Proplakat će zora” (Stjepan Mihaljinec/Drago Britvić), koja je prodana u više od 300.000 primjeraka i učvrstila ga na tronu najpopularnijeg pjevača Jugoslavije. Prema popisu RTL-ove emisije “Hrvatski broj 1” iz 2021. uvrštena je među pet najvećih hrvatskih pjesama svih vremena, na drugo mjesto. Iste je godine Mišo preživio tešku prometnu nesreću kod Zadra, a ožiljak iznad usne pokrivat će brkovima koji će mu postati zaštitnim znakom.
Nije ostajao samo na pjesmi
Poput svog velikog uzora Elvisa i Franka, glumio je uz Radu Šerbedžiju u filmu “Poslijepodne jednog fazana” 1972. a tokom sedamdesetih cementirao je karijeru niskom najvećih hitova. Iste je godine gledao Elvisov nastup u Las Vegasu čiju će izvedbu “My Way” kasnije često opisivati kao spajanje Neba sa Zemljom.
Album klapskih i narodnih pjesama “Oj ti dušo duše moje” s Klapom Šibenik bio je jedan segment, a popularan je postao i drugi hitoidni estradni singl rad s “Drugi joj raspliće kosu”. “Ostala si uvijek ista” premijerno je izvedena na beogradskom pjevačkom festu, a masovna je publika pjesmu prihvatila tek desetak godina kasnije. Istoimeni album iz 1985. prodan je u 200.000 primjeraka. Festivalske pobjede na Splitu s “Noćas ćemo zemlji ko materi reći” (Klapa Maslina) te “Dobra ti večer, mati moja”, bile su dovoljne da zbog veličine prestane nastupati na festivalima.
Osamdesete su mu estradno i komercijalno bile najplodnije, ako istaknemo zlatni album s istoimenim naslovnim hitom “Dalmacija u mom oku”, pa nizom “Ako me ostaviš”, “Jedan dan života”, “Sutra mi sude”, “Ti si pjesma moje duše”, “Svi pjevaju, ja ne čujem”, mnoštvom drugih.
A onda je uslijedilo najteže razdoblje Mišinog života
Početak devedesetih osim rata značio je najteže razdoblje njegova života nakon što je1992. u Zagrebu je pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo njegov šesnaestogodišnji sin Edi. Kovač nikad nije prežalio taj gubitak, a Edijevoj je uspomeni posvetio “Pjesmu za Edija“. Održao je veliki koncert “Noć svijeća” pred oko 50.000 ljudi na splitskom Poljudu, nakon čega je objavio da se povlači i vratio krsno ime Mate. Povlačenje nije potrajalo, jer je nastavio s nizom oproštajnih koncerata.
U devedesetima izgubio je i majku te mlađeg brata Ratka, a godinama se uslijed tih smrti borio s depresijom. O njegovim političkim danima i HDZ isplatama i angažmanima sudska su ročišta pisala zapisnike.
Povratak pred novi milenij albumom “Budi čovjek dobre volje“ (1999.), uz podršku kćeri Ivane i supruge Lidije koju je upoznao 1998. i oženio 2002 vraća ga na scenu. Godine 2000. ponovno je pobijedio na Splitu s „Vraćam ti se Dalmacijo mati”, a iste je godine snimio “Dalmatina“, neslužbenu himnu Dalmacije. Slijedili su “Mir u srce” (2004.) s hitom „Rođo moj“ i „Ja sam kovač svoje sreće“ (2006.) s duetom s kćeri Ivanom, „Nema mi do tebe nikoga“.
U rujnu 2001. održao je dva koncerta u New Yorku za hrvatske iseljenike, a pola prihoda darovao obiteljima poginulih vatrogasaca 11. rujna. Za 40. obljetnicu karijere (2002.) rasprodao je splitsku Arenu Gripe koncertom “Centimetar moga puta”; do 2007. u njoj je nastupio 28 puta. Godine 2009. prvi je hrvatski pjevač koji je održao koncert u novoizgrađenoj Areni Zagreb, pred oko 20.000 ljudi.
Hrvatski glazbeni institut 2005. dodijelio mu je posebno priznanje za najveći broj prodanih nosača zvuka u povijesti hrvatske diskografije, dobitnik je Porina za životno djelo. Box-set “100 originalnih hitova“ (2012.) postigao je dijamantnu nakladu, a veljače 2014. proslavio ju je dvama rasprodanim koncertima u dvorani Lisinski.
Ukupno je prodao znatno više od 20 milijuna nosača zvuka, što ga čini najprodavanijim izvođačem iz Hrvatske i bivše Jugoslavije.
Diskografija (studijski albumi)
Mišo Kovač (1971.)
Portret (1973.)
Mi smo se voljeli (1974.)
Oj ti dušo duše moje (1974.)
Ovo je naša noć (1977.)
Uvijek ima nešto dalje (1979.)
Čovjek bez adrese (1980.)
Jači od vjetra (1981.)
Dalmacija u mom oku (1982.)
Osjećam te (1983.)
Zajedno smo (1984.)
Potraži me u pjesmi (1984.)
Ostala si uvijek ista (1985.)
Ti si pjesma moje duše (1986.)
Malo mi je jedan život s tobom (1987.)
Samo nas nebo rastavit može (1989.)
Suza nebeska (1989.)
Za kim zvono plače (1990.)
Pjesma za Edija (1993./94.)
Mate Mišo Kovač (1994.)
Istina o Blajburgu (1994.)
Mojoj vjernoj publici (1995.)
Al’ je ljubav bolest teška (1996.)
Osjećam se jači (1998.)
Budi čovjek dobre volje (1999.)
Dalmatino (2001.)
Mir u srce (2004.)
Ja sam kovač svoje sreće (2006.)
Ne tražim istinu (2010.)
Kompilacije: „Pjevaj, legendo“ (1999.) i „Najdraže pjesme Miše Kovača“ (2003.), obje platinaste; „The Platinum Collection“; „100 originalnih hitova“ (2012.); DVD „Mišo u Šibeniku“ (2004.).
Mjesto na ex-Yu estradi
Kao tuzemna varijanta “čovjeka u crnom” je bio rijedak pjevač koji je istodobno vladao jugoslavenskim top-listama i bio lokalno ukorijenjen u svoj grad i regiju. Kombiniravši šlager, zabavnu glazbu, klapski izričaj i country-pop (ponekad slobodnim obradama stranih uzora, od Raya Charlesa do Willieja Nelsona), hrapav, tamni glas činio ga je prepoznatljivim u prvom taktu. Za Dalmaciju je bio više od pjevača, njegove pjesme postale su dio navijačke baštine Hajduka i Torcide, a “Poljubi zemlju“ pjevali su i vaterpolisti nakon olimpijskog zlata u Londonu 2012. Čak i kad je javno zauzimao stavove oko kojih su se mišljenja razlikovala, glazba mu je ostala zajednički jezik. Kad se Edi “spojio“ s Nebom, rekao je da je tada umro Mišo, a ostao markantni Dalmatinac Mate s lančićom oko vrata.
