Daj malo gotovine i sve upakiraj u šareni papir odnosa s javnošću. Najavi se jedinstveni nalaz, a ljudi kruže između šaltera. Kao u basni o lisici i rodi
„Nemoj biti lud, nemoj biti lud
ovo je vreme gde ne važi sud
nemoj biti lud, nemoj biti lud
Šta je zakon i gde je sloboda
šta je zakon kada osećaš bol“
Zvonimir Đukić
U sustavima socijalne države naknade za osobe s invaliditetom socijalni su novčani transferi čija je svrha ublažiti rizik siromaštva, redistribuirati resurse i osigurati dostojanstvo življenja onima koji u životu snose posebne troškove. Inkluzivni dodatak zamišljen je kao objedinjena novčana naknada za socijalnu sigurnost i kompenzaciju troškova invaliditeta, koja omogućuje punopravno sudjelovanje u društvu. On služi prilagodbi stanovanja, pomagalima i asistenciji, omogućujući inkluziju. Suvremena teorija socijalne politike ističe da dobro dizajniran sustav mora biti jednostavan, predvidiv i pravodoban: jedno vještačenje trebalo bi vrijediti za sve sustave, prava se trebaju automatski prenositi pri svakoj reformi, a isplata mora biti kontinuirana da bi se spriječili prekidi prihoda.
Iz univerzalističke logike slijedi da se pravo priznaje po statusu, ne po podobnosti. Kada se pretjerano opterete uvjetima i procedurama, učinkovitost rapidno opada, a korisnici postaju taoci birokracije i politike. Kod nas je „inkluzija“ inkluzivnim dodatkom ostala finta, predizborni PR trik, a ne pravo koje su mnogi ostvarili.
Ako socijalna država ima srce, ono kuca u ritmu najslabijih. Upravo je njima, krajem 2023., najavljeno nešto veliko i važno: jedinstven inkluzivni dodatak, „civilizacijski iskorak“ koji mijenja „krpež i trpež“ različitih naknada i donosi sigurnost i jednostavnost. Danas, godinu kasnije, slika je ironično suprotna. Mnogi su umjesto naknade dobili obećanje, iluziju umjesto prava. Na papiru reforma, u stvarnosti nemoćnih to su vještačenja, procedure, obilaženja, kašnjenja i prazni računi.
Ne treba bježati od činjenice da je dodatak od početka imao politički potpis. Obećan je podcijenjenim, slabim, nemoćnim, često nevidljivim ljudima koji rijetko proizvode politički trošak. No vrijede, kao glas na izborima. To se i pokazalo 2024. Za kampanjskog stratega, osobe s invaliditetom idealna su skupina: moralni dobitak visok, politički rizik nizak. No socijalna pravda ne mjeri se PR-om, nego provođenjem: rokovima, jednostavnošću, predvidivošću i poštovanjem dostojanstva.
Odabran je stari trik: daj malo gotovine i sve upakiraj u šareni papir odnosa s javnošću. Sustav i sustavnost su zaboravljeni. Najavi se „jedinstveni nalaz“, a ljudi kruže između šaltera. Kao u basni o lisici i rodi: gozba je dizajnirana da je drugi ne može pojesti – baš kao i naš „nalaz“. Obeća se „brzo“ odlučivanje, a rokovi od 30 do 60 dana pretvore se u šest do dvanaest mjeseci. Govori se o „poštovanju“ osobe, a trajne dijagnoze se ponovo dokazuju. Dostojanstvo se pretvori u sumnju koja se ritmično obnavlja. Hrvatska 2025. Poznato, zar ne?
Selektivna socijalna davanja, ako nisu utemeljena na snažnim kapacitetima i jasnim pravilima, prestaju biti instrument pravde. Postaju alat političkog oportunizma. Ciljanje skupina služi osvajanju birača, a ne smanjenju siromaštva. Efekt je toksičan: ljudi kojima je pomoć nužna ostaju bez nje ili je dobivaju s ponižavajućim zakašnjenjem. Društvo se uči klijentelizmu – čekaj naš dodatak, glasaj za naše. Ako želiš prije i brže – traži vezu. Nešto što slabi i nemoćni nemaju. Socijalna država se pretvorila u mehanizam ovisnosti, a ne ostvarivanja prava. To više nije socijalna politika, nego kazalište lutaka u kojem marionete i igračke zuje i svijetle, ali im baterije kratko traju.
Znalo se da bez fiskalne održivosti, pojačanja kapaciteta i jedinstvene baze nalaza dodatak ne može završiti drukčije nego u kaosu kriterija i proizvoljnosti. Socijalni „one-stop-shop“ pretvorio se u kantu za smeće ljudskih sudbina. Kad je arhitektura krhka, među prvima pucaju oni koji je ne mogu zaobići: osobe s invaliditetom, njihove obitelji i skrbnici. Posebno žene, jer neplaćeni rad skrbi pada na njih. Najdublja nesocijalnost ne vidi se samo u iznosu nego i u vremenu. Rok je pravo. Zakašnjela isplata nije propust, nego povreda prava – jer država ne kasni u postupku, nego u životu. A tu žalbe nema.
Nije to prvi put. Predizborna dinamika uvijek uključi obećanja umirovljenicima, a i dječji doplatak postao je važna „demografska“ mjera kupovine glasova. Predizborna povećanja sama po sebi ne moraju biti problem, ali kad se postave komisije i uvjeti, socijalna država prestaje biti država prava i pretvara se u državu obećanja. Za razliku od doplatka koji se po statusu isplaćuje predvidivo i bez složenih provjera, „inkluzivni“ model upada u mrežu uvjeta i vještačenja – i time proizvodi kašnjenja, isključenja i nepovjerenje. U zemlji u kojoj se i trajna invalidnost mora uvijek iznova dokazivati, socijalna država sve više sliči lutriji: pravo imate tek ako kuglica padne na vaš broj.
Upravo se to dogodilo s dodatkom. Pravo se „medikaliziralo“. Uvedeni su slojeviti kriteriji i ovisnost o procjeni u sustavu koji nema dovoljno stručnjaka. Što je više uvjeta, to je više isključenih; što je više vještačenja, to je manje dostojanstva. I zato takvi modeli inkluzije, ako nisu izgrađeni na univerzalizmu i automatizmu, završavaju u kakofoniji administrativnog sivila gdje sve ovisi o poštanskom broju i brzini lokalne komisije. Konačno, već i sam naziv „inkluzivni dodatak“ filozofski je nesporazum. Ako je inkluzija pravo, ona ne može biti dodatak. Ovdje je riječ o birokratskom orvelijanizmu – inkluzija postaje drugo ime za trajno poniženje.
Lekcija je jednostavna: univerzalizam gradi povjerenje jer pravo počiva na statusu, ne na milosti uprave; selekcija gradi ovisnost jer život pretvara u dokazni postupak. Kada se sve svede na alat političke kampanje, pojam socijalne sigurnosti prostituira se do mjere da više nije garant dostojanstva, nego prazna ploča obećanja. Na koja, uvijek i nanovo, ipak nasjednemo.
Inkluzija nije, niti bi smjela biti, PR reforma. Korisnici ne bi trebali biti zamorci u političkom laboratoriju. Postojeći korisnici ranijih naknada trebali su prijeći na novo pravo automatski, bez ponovnog vještačenja – osim kod promjenjivih stanja. Nalaz i mišljenje trebali bi vrijediti za sve sustave – socijalu, mirovinsko, zdravstvo. Ako u 60 dana nema rješenja, isplata mora krenuti privremeno po sili zakona, uz kasniju uskladbu.
Administrativni default mora biti u korist osobe. Transparentnost mora biti obvezna: izvješća po županijama, prosječno trajanje. Zakašnjenje mora povlačiti kamate i pravo na obeštećenje za povredu dostojanstva. U nadzoru bi trebali sjediti predstavnici udruga s pravom suspenzivnog prigovora. I država bi morala dolaziti korisniku – mobilnim komisijama i videovještačenjima – umjesto da korisnik obilazi institucije. To je minimalni standard ozbiljne socijalne države.
Ali, avaj. Politička obećanja od socijalnih davanja čine poluge za izbore i alat za prezentacije, a ne zid protiv siromaštva i nepravde. Kad mjeru dizajnirate kao instrument reprodukcije moći – „gurni resurse prema ciljanim skupinama koje će ti zahvaliti na izborima“. Rezultat je groteska klijentelističke logike.
Temeljna dilema jest nudimo li prava ili stvaramo povlastice. Prava – opća, predvidiva, provediva, s jasnim rokovima i automatikom. Ili povlastice – selektivne, proizvoljne i ovisne o volji vlasti. Prava stvaraju povjerenje; povlastice šutnju. Prava emancipiraju; povlastice paternaliziraju. Prava su sustav, povlastice PR.
Zato je inkluzivni dodatak dobar lakmus ove vlasti: je li to bila politika prava ili politika obećanja? Ako je prvo, tada rokovi vrijede, vještačenja se ne ponavljaju, isplata ne kasni, a ljudi ne moraju dokazivati očito. Kod drugog svi postajemo taoci dude varalice: umireni sloganom, a ostavljeni bez sadržaja. Ako država želi biti pravedna, mora graditi prava, a ne ovisnost. Ako želi biti slobodna, mora nuditi sustave, ne milostinju. Ako želi biti ozbiljna, mora prestati trgovati lažnim obećanjima.
I, da, inkluzivni dodatak može i mora biti stvarno pravo. Dok to ne postane, ostat će simbol države socijalnih obećanja – države koja svojim najslabijima nudi dudu varalicu, a sebi selfie.
Nakon svih političkih sumraka koje smo pratili ovo ljeto, ostaje najdublji – sumrak nemoćnih. On nema ni zastave, ni parole, ni svoje glasne vođe. Ima samo tišinu, čekanje i poniženje. Možda baš zato vlast s njima tako lako posluje: šutnja slabih najbolji je PR snažnih i moćnih. Slabi šute, jaki broje glasove – a to je jedina inkluzija koju ova vlast zaista razumije.
