"Ovaj strip će napustiti ovaj stan kad ga JA iz njega budem iznosio. Nećeš ga čitat' na plaži, nećeš ga posuđivat' Lovri, ništa od toga. Razumiješ?", glasi naređenje prijatelja, komšije i brata mi, dok me bez osmijeha gleda u oči i jednom rukom još uvijek pridržava 1,227 kg Fibrinog izdanja stripa "Eternaut", scenarista Hectora Germana Oesterhelda. Strogost ne proizlazi toliko iz moje eventualne nepouzdanosti, koliko iz činjenice da sam laik, koji se ponekad zapali za strip. On to zna i želi znati da ja znam zašto je tako ozbiljan - predao mi je u ruke jedan od najbitnijih stripova ikad. To mi je nedavno postalo jasno, pred kraj intervjua s vlasnikom izdavačke kuće Fibra.
Junak hrvatskog stripa od krvi i mesa, Marko Šunjić, nije čovjek od samopromocije i ne voli intervjue. Dapače, odbija ih. Da bi pristao, morao je prvo nešto skriviti. Imala sam sreću da budem žrtva greške prilikom slaganja stripa "Bilo jednom u Francuskoj" Fabiena Nuryja, nadrealne priče o Josephu Joanoviciju, čovjeku koji je zbilja živio na Zemlji i u jednom je ljudskom vijeku stigao, među ostalim, biti: židovsko siroče iz Rumunjske, skupljač starog željeza, nepismeni francuski milijarder, kolaboracionist i - heroj pokreta otpora. Kada savršeno napeti i razbuđeni u tri i nešto ujutro čitate ovaj strip, pa shvatite da u petoj od šest epizoda nedostaje 16 strana, da je Pero rekao da baš njega nema u kolekciji i da je rasprodan, vrijeme je za paniku. Radi se što se može u tri ujutro, šalje se mail Fibri. "Molim vas, može i u .pdf-u, .jpg-u, kako god..."
Fotografija stvarnog Josepha, uz upozorenje o slobodnoj interpretaciji dramskih momenata u stripu
Već u rano jutro odgovara gazda lično. Nema problema, ima još dva negdje na skladištu, spojit će me s čovjekom, može sutra. Olakšanje i radost.
E, sad već hoću da upoznam tog Šunjića. Zna se da je informatičar, obiteljski čovjek, svi ga nešto hvale, 'oće platit dobavljačima, ne živi od stripa, već - bez puno pretjerivanja - za strip. Zato je pokrenuo Fibru, najljepšu - bez pretjerivanja - od svih izdavačkih kuća u Hrvatskoj. Dao joj fenomenalno ime (vrućica kao opis stanja u kojemu se čovjek nalazi kada radi nešto kreativno i s velikom strašću), a štand... Taj njihov štand na Interliberu strši i vuče prema sebi, bez obzira na to s koliko ste se tisuća ljudi, knjiga, polica i kutija sudarili prije dolaska pred njega i bez obzira koliko vam stripovi nisu visoko među zanimacijama u životu. Papirnata supernova.
Prizor sa štanda na Interliberu (FOTO: Stripovi.com)
Nije baš pravilo u izdavaštvu da je savršena vanjština simptom stvarno nečega velikog što se nalazi između korica. Postoje i mudre poslovice na tu temu. Ali kod Fibre to vrijedi, ne samo zbog kvalitete njihovih stripova. Lijepom se pokazala opcija za izvlačenje Fibre iz za nju ogromne rupe u kasi, otvorene propašću Agrokora među knjižarama - Algoritma. Budući da Šunjić i drugi dobavljači nisu baš bili pozvani na razgovor u Banske dvore, algoaritmiju su morali riješiti sami. I ne bih tlačila čovjeka za intervju, da štetu nisu išli sanirati dvomjesečnim popustom na sva svoja izdanja od minimum 20 posto. To je odlična stvar, zato što je jedna od supermoći njihovog štanda i ta da na njemu insan - uz dozu pretjerivanja - može ostaviti prosječnu plaću u par desetaka minuta.
Popust, dakle, traje do 1. kolovoza, rođendani stabilno nadiru, a ovo je samoinicijativni, transparentni i u potpunosti neplaćeni oglas.
Za početak nam kažite par stvari o cijenama vaših stripova.
- Kad ljudi vide Fibrina izdanja i cijene, kažu: 'Hej, pa vaš strip košta 250 kuna! Jeste li vi normalni?', moje uobičajeno objašnjenje je da strip ne mora nužno biti onakav kakvog smo ga zapamtili - Alan Ford, sveščica malenog formata za 15 kuna. Mi radimo stripove u velikom formatu, dobrom papiru, s tvrdim koricama, full coloru, s velikim brojem stranica. To su uglavnom stripovi koji sadrže nekoliko epizoda, kolokvijalno su zvani integrali. Sadrže cijelu priču, po 6, 7 nastavaka. Jedan strip, ali ih ima 6-7 unutra.
Izbjegavate upotrijebiti izraz vezan za vaša izdanja, ali drugi ga ne propuštaju upotrijebiti - to su umjetnička djela.
- Dobro, OK, da, ljepota je u oku promatrača. Ne bih htio prejudicirati, svatko ima svoj ukus. Da skratim priču: stripovi koje izdajemo su likovne monografije, po književnoj klasifikaciji. Jednostavno, takve knjige u tako maloj nakladi, što je uvjetovano malim tržištem i malom publikom, jednostavno ne mogu koštati manje, da se ubijemo. Brojke su surove. Naklada od 500 primjeraka sa svim troškovima proizvodnje plus distribucija – jednostavno cijena toliko ispada, koliko god se trudili. Stvari idu na bolje, publika se širi, pa smo naklade digli s 500 na 600, što je opet malo. Kad bi naklade bile tisuću do dvije komada, to bi bitno utjecalo na cijenu.
Tu dolazimo do povoda ovog intervjua. Fibra je u problemima zato što je Algoritam propao i ostao vam dužan pola milijuna kuna. Mala ste izdavačka kuća, vama je to ogroman iznos. Od svih ponuđenih opcija - odlučili ste se za sniženje svih izdanja za 20 posto.
- Algoritam MK, Mozaik ili kako se već zovu u zadnjoj inkarnaciji, u svojim je poslovnicama nudio naša izdanja, a onda su - gecrkt. Propali su i ostavili nas u rupi od pola milijuna kuna za robu koju su uzeli, prodali i nama nisu platili. Da stvar bude još gora - tu je ljepota poslovanja u Hrvatskoj – mi smo istovremeno državi za sve te prodane, a ne naplaćene stripove platili PDV i porez na „dobit“. Očito je to standardni poslovni model u Hrvatskoj koji se najbolje vidi na primjeru Agrokora - trgovci uzimaju robu od dobavljača, prodaju je i plate kad plate. Ako plate. Zato npr. moja žena kupuje mlijeko kod kumice na placu ili eventualno mljekare Veronika koja ima svoje trgovinice, a ne u trgovačkim lancima, kad god je to moguće. Tako je sad i s Fibrom – pozvali smo ljude da kupuju direktno „na izvoru“.
Skeptičan oko nove ekipe u Algoritmu (FOTO: Lupiga.Com)
Fibra je relativno razumna, trošimo onoliko koliko imamo i nas ovo nije ubilo, ali stvorilo nam je velike poteškoće koje je teško pokriti, jer nikome nije lako izgubiti pola milijuna kuna. Imali smo nekoliko opcija. Prva je smanjiti kvalitetu izdanja i tako uštedjeti na troškovima, a to je nešto što se meni ne sviđa. Neću ići ispod kriterija. Možeš raditi i naslove koje su komercijalni, ali su slabije umjetničke kvalitete, a ni to mi se ne sviđa. Želim ostati vjeran sebi i svojoj publici. I na kraju, možeš sam, mimo posrednika i distributera, pokušati prodati vlastita izdanja. A da bi privukao ljude, možeš dati popust. To je po meni bila najrazumnija odluka – pozvati ljude da ono što su namjeravali kupiti kupe direktno od nas, a ne u Algoritmu kao prije. Ljudi jesu prije kupovali puno kod njih, ali mi taj novac nismo nikad dobili.
Koliko vam to komplicira poslovanje?
- Fibra je mala firma. Bila je donedavno one man band. Sad sam zaposlio skladištara zbog web shopa, jer nisam sve to mogao sam. On pakira narudžbe i brine o dostavi. Više je posla, istina, ali ništa toliko strašno, to je desetak narudžbi dnevno, no bez toga ne bismo preživjeli. Web shop nas je doslovno spasio u zadnje dvije godine. Imamo vrlo vjernu publiku, koja je vrlo svjesna. Shvatili su što se dogodilo i reagirali su na to vrlo solidarno, na čemu sam im neizmjerno zahvalan.
Je li izbacivanje posrednika preporuka za izdavače za ubuduće ili se taj način prodaje ipak ne može usporediti s knjižarama, iako uzimaju povelike marže?
- Ne bih volio da ne idemo u knjižare. Strip je specifičan, pogotovo u Hrvatskoj. To je jedna uska niša i ljudi koji strip žele, Fibru će uglavnom sami naći. Oni nisu problem. Ali ja želim doći do šire publike, ljudi poput tebe, koji nisu a priori strip publika, nego vole dobar film, dobru glazbu, knjigu, jer takvi ljudi bi po prirodi stvari trebali voljeti i dobar strip, samo moraju znati da postoji i da ga netko negdje radi. To možeš postići reklamom, koju rijetko tko može platiti, ili kroz knjižare koje služe praktički kao izlog: cilj je da privučemo nekoga tko je u knjižaru došao zbog nečega desetog i strip mu je zapeo za oko. Zato mi je stalo da bude u knjižarama i knjižnicama, koje su druga priča. Teoretski, Fibra bi mogla postojati samo u web shopu i u tri striparnice koje postoje u Hrvatskoj, ali ne bih to želio. S druge strane, neodrživo je da nam knjižare ne plaćaju, a da uzimaju stripove. Vidjet ćemo kako će se ponašati ova ekipa koja je preuzela ostatke leševa Algoritma, skeptičan sam.
Miljenko Jergović tvrdi da u priči o Algoritmu postoji materijala za jedan strip-krimić.
- Poslužit ću se njegovim debelim ogradama, jer čistih dokaza nema. Međutim, ja sam matematičar po struci i vokaciji, a učio sam i fiziku u kojoj postoji taj zakon o očuvanju mase. Novac nije tek tako nestao. Mora postojati odgovor na pitanje na što su oni uspjeli spaliti i potrošiti te silne milijune. Oni godinama rade gubitke po 8, 10, 12 milijuna kuna. Koji bi to vlasnik dozvoljavao takve gubitke, a da ništa ne promijeni? Meni je to jako sumnjivo i smrdi na izvlačenje novca kroz kojekakve savjetodavne usluge i fiktivne račune, gdje su si međusobno isplaćivali tko zna što i tko zna zašto. No, to je sve na nivou spekulacija, rekla-kazala, bar zasad. Ono što je činjenice je da smo mi ostali bez hrpe para i da su nam došli neki novi dečki, koji kažu: "Hej, haj'mo nastaviti raditi gdje su ovi stali, s tim da vas mi nećemo prevariti kao oni. Majkemi."
Tri kile vrhunskog stripa (FOTO: Lupiga.Com)
Postoji li ikakva šansa da vratite taj novac?
- Nemaš se od čega naplatiti. Oni nemaju imovine. Svi su prostori bili u najmu. Sva roba komisijska. Teoretski možda, ali u praksi...
Nema aktivacije zadužnice?
- Pustio sam im ovrhu u veljači, kad nam je puk'o film, jer nisu plaćali. Došao nam je odgovor da im nije jasno o kakvom se to iznosu radi. Istovremeno, imali su redovnu reviziju poslovanja na kraju godine, koja je od nas službenim dopisom tražila da im potvrdimo da nam je Algoritam dužan određeni iznos. I onda stojite s ta dva papira u ruci - jedan gdje oni tvrde da ne znaju o kakvom je dugu tu riječ i drugi kojim traže da im potvrdimo da su nam dužni toliko i toliko.
A iznosi se poklapaju?
- Pa da, čak je ovaj od revizije nešto veći. To je bio besmislen prigovor samo da odloži izvršenje ovrhe i da se ide u sudski postupak koji traje koliko sudski postupci u Hrvatskoj traju. Čisto kupovanje vremena.
Vi niste jedini koji su ovako prošli?
- Sudbina drugih izdavača je ista, nitko se neće naplatiti. Možemo samo dobiti natrag neprodanu robu i: "Sorry, dečki, mi smo pokušali". Štoviše, mi smo prošli još gore – jer mi smo pokrenuli ovrhu, što nas je koštalo još dodatnih desetak tisuća kuna sudskih troškova.
Ne možete tužiti?
- Po hrvatskim zakonima je to d.o.o., što znači da vlasnici ne odgovaraju svojom imovinom, iako sam uvjeren da su si istovremeno isplaćivali kojekakve bonuse i dividende. No, to je poslovanje u Hrvatskoj. Mi smo vama dužni, ali smo propali i žao nam je, ali možete početi raditi s novom ekipom. Ovi sada nude zadužnice i osiguranje plaćanja, ali tko ti garantira da ćeš se naplatiti od zadužnice? I zanimljivo je da ti nitko ne bi platio unaprijed. Uglavnom, sad se već mogu smijati na taj račun, mada mi nije bilo do smijeha. Nadam se da ću nešto naučiti iz toga.
Koliko je pomogla akcija?
- Pomogla je, zato što se ljudi mogu staviti u tu situaciju. Netko te prevario i pokrao, a nisi ni kriv ni dužan. Kad se radi o nekom koga voliš, reagiraš ljudski - hajde da poguramo. Naravno da to neće biti dovoljno da se pokrije cijeli iznos, ali vrlo sam polaskan i bude ti drago kada vidiš koliko je ljudima stalo. Količina buke koja se podigla govori da je ljudima stalo da i dalje postojimo. Puno mi znači što postoji skupina ljudi kojoj je ta Fibra važna i koja želi da opstanemo. To mi je draže i od novca koji se skupio.
'Puno mi znači što postoji skupina ljudi kojoj je ta Fibra važna i koja želi da opstanemo. To mi je draže i od novca koji se skupio' (FOTO: Lupiga.Com)
Fibra je napravljena tako da će njena izdanja vremenom vrijediti jako puno.
- Pa dobro, to jesu male naklade i to je priroda stvari. Sigurno imaju kolekcionarsku vrijednost, bar ne bi smjele gubiti na vrijednosti, iako to nije ideja Fibre. Ja sam kolekcionar i ljubitelj stripa, plaćao sam neke stripove po tisuću, dvije, tri kuna, mada to je drugi par postola. Supruga mi je bila alergična na to koliko novca trošim na stripove i onda sam joj govorio da se to uvijek može prodati, pa mi je rekla: "Hajde, dobro".
Štedite u stripu?
- Netko u dionicama, netko u stripu.
Možete li procijeniti svoju kolekciju ili niste razmišljali o monetizaciji?
- Nisam razmišljao o tome. Imam sreću da radim kao programer i od toga živim vrlo pristojno i mogu si dopustiti neke sitne luksuze, a ne možeš biti kolekcionar bez viška novca. U današnje vrijeme je bilo koja kultura, umjetnost, kazalište, luksuz. Išao sam nedavno na koncert Radioheada i to me koštalo 200 eura, što si danas, na žalost, ne može svatko priuštiti. Nadam se da neću morati prodavati stripove, jer će to značiti da sam vrlo, vrlo loše.
Što vam je osobno najvrjednije?
- Imam dosta originalnih crteža, kolekcije iz Jugoslavije, kolekciju Alan Forda, svega i svačega. Najvrjednija je zapravo količina toga svega, jer pojedinačno su to naslovi od nekoliko stotina eura.
Strast traje od djetinjstva?
- Odrastao sam u tome. Kada sam krenuo na faks '94., stripovi su prestali izlaziti. Neko vrijeme sam razmišljao kako više nisam dijete i da sad trebam čitati ozbiljnije stvari. No, nakon pet, šest godina sam na kiosku vidio "Mister No"-a i sve mi se vratilo. Cijeli flash back. To je bila iskra koja me ponovo zapalila i onda sam podivljao. Metastaziralo je '98. Budući da sam programer, bilo mi je zgodno spojiti struku i strast pa sam pokrenuo Stripovi.com, sajt za okupljanje ljudi koji vole strip s područja ex-Yu. No, web je samo virtualni prostor, a ja sam htio s ljudima podijeliti ono što me oduševljava, gurkati im ono što mislim da trebaju čitati, za što mislim da je dobro. Kako imam veliku potrebu biti kreativan, a nisam od pisanja i ne crtam - nikako, za način izražavanja sam izabrao "širenje evanđelja". Uzmite, pročitajte ovo! Sve stvari koje sam objavio su mi bitne, dirnule su me na ovaj ili onaj način, jer ili govore o stvarima koje su mi važne ili se moj svjetonazor poklapa s porukama tog stripa. Na neki se način izražavam kroz njih i promičem vrijednosti, koje bih promicao kao autor. Tako i stvaram, ali ne kao autor, već kao urednik i izbornik, Ćiro Blažević.
Iz stripa "Bilo jednom u Francuskoj"
Jergović vas je nahvalio na pasja kola nedavno, pišući o Algoritmu i Fibri. Napisao je da ste za strip napravili više od Krleže.
- Da, toliko da mi je neugodno, prijatelji me zbog toga malo žešće zajebavaju. Neprijatelji pak napadaju, ali to je tako. Miljenko voli i razumije strip, i puno piše o stripu, na čemu sam mu beskrajno zahvalan. Učinio je puno za to da establišment prihvati strip, jer je on uvijek bio kulturno trinaesto prase, tretiran je kao smeće, šund. I kada netko s takvim imenom oduševljeno i uporno piše, onda i ljudi iz knjižnica i ministarstva počnu ozbiljnije gledati na njega. Mislim da je to rezultiralo i boljim tretmanom stripa.
Po čemu to primjećujete?
- Po otkupima u knjižnicama, pa i potporama. Prije je strip bio slabo otkupljivan. I dalje je to malo u odnosu na većinu produkcije, od cjelokupnog budžeta za otkup knjiga Ministarstva kulture se na strip potroši oko pet posto, ali nama je i to značajna pomoć. Jergović je u tome puno pomogao. Otkad smo otvorili web shop, primijetili smo da se nakon objave teksta u medijima o nekom stripu, uvijek pojavi narudžba nekoga iz provincije, gdje ljudi nemaju pristup knjižarama i knjižnicama, koje imaju stripove. Znači, netko je u novinama pročitao Jergovićev tekst, otišao na Internet, pronašao izdanje u našem web shopu i kupio ga. Moć medija.
"Bilo jednom u Francuskoj" je rasprodan. Ima li šanse za još jedno izdanje?
- Druga izdanja su dosta riskantna, ali radim reprinte stripova ako su mi osobno zbog nečega vrlo važni ili su kulturološki toliko važni da su iznad medija i uvijek bi trebali postojati u printu. "Bilo jednom u Francuskoj" je meni vrlo, vrlo drag strip. On nije niti toliko prijeloman, niti je obilježio epohu, ali meni je jako bitan i ići će u tisak kad se ponovo osovimo na noge. Ta priča je toliko fascinantna, dobro ispričana, toliko poučna - vi tamo vidite koliko stvari nisu crno-bijele, jer toliko je sivih nijansi, vidite što rat čini od ljudi. Priča je i pametna i zabavna, sve što bi dobar strip, film ili knjiga trebali imati.
Podivljao 1998., nakon što je vidio "Mr. No"-a (FOTO: Beogradski sajam knjiga)
Što se dešava uzbudljivo na domaćoj sceni?
- Portal Mojstrip.com. Drži ga grupa autora, koja svaki mjesec objavljuje svoje stripove. Strip je, nažalost, nestao iz novina, revija i magazina i preselio je na internet. Domaći autori uglavnom rade za strane izdavače i to uglavnom franšize, crtaju po stranim scenarijima. Jedina iznimka su Igor Kordej i Darko Macan, kojima smo objavili "Mi, mrtvi", serijal koji su radili za francuskog izdavača Delcourt, ali to je i dalje domaći strip. Ove godine im izlazi "Marshall Bass", strip o prvom crncu šerifu u Americi krajem 19. stoljeća, koji će Fibra također objaviti u Hrvatskoj. Esad Ribić, Goran Sudžuka, Goran Parlov, Tonči Zonjić, Dalibor Talajić su vrhunski autori, koji uglavnom rade po tuđim scenarijima. Mlađi autori se pokušavaju probiti na razne načine, ali uglavnom, jedina šansa da uspiju u stripu je da se probiju vani i da počnu raditi za nekog velikog inozemnog izdavača. U Hrvatskoj od toga praktički nema kruha.
Koliko su stripovi format omiljen danas među djecom?
- Moja Nika je sad završila prvi razred i ona bi htjela čitati stripove, a nemam joj što dati, više-manje. I sad sam pronašao nekoliko super stripova za klince koji su mene oduševili koje bih mogao objaviti i dati joj. Oni su kao Pixarovi filmovi, crtići koji su za klince, ali su dovoljno višeslojni i dovoljno pametni pa su i za odrasle. Da, strip je postojao u Radosti, Modroj lasti i drugim dječjim časopisima, ali on nestaje. I to je velika šteta, jer to je odličan način da klinci zavole čitati, da nauče čitati. Ja sam naučio čitati iz stripova, kao manje-više svi iz moje generacije, puno prije škole. Nemam pojma zašto ga domaći urednici izbacuju i zašto ga nema na trafikama. Ondje se mogu naći za djecu kojekakve barbike i Violeta, njih klinke vole i vidim da im je uz časopis najbitnije da imaju nekakav poklon, šminku ili igračkicu. Kao "Happy Meal" u McDonald'su. Dat ću sve od sebe da izdajem dobre stripove za djecu, ali to je nešto što treba ići masovno, putem kioska i velikih izdavača. Bilo bi dobro da Večernji ili Jutarnji izdaju pametne i zabavne stripove za djecu, jer Fibra to ne može. Ja nemam toliko vremena da se bavim onim naslovima koji me ne zanimaju, jer sve svoje slobodno vrijeme trošim na Fibru. Da još radim stvari koje mi se ne sviđaju, to bi mi bio užas. Ovako sam bar na kraju dana usrećio sebe, a hoće li publika to prihvatiti, to je stvar lutrije.
Za kraj preporučite nešto Fibrino za ljude koji inače ne čitaju stripove.
- Ima nekoliko stripova koji su apsolutna preporuka i mogu ga uzeti ljudi koji nikada nisu čitali strip ili su ga čitali davno pa misle da je to samo "Zagor" ili "Alan Ford".
To je "Maus" Arta Spieglemana, koji je za to čak dobio Pulitzerovu nagradu. Remek-djelo, nikog neće ostaviti ravnodušnim. Preporučio bih i "Svagdanju borbu" Manu Larceneta, jedno od prvih izdanja Fibre. On nas je na neki način proslavio, jako puno ljudi ga je oduševljeno prihvatilo.
Onda "Perzepolis", autobiografiju mlade Iranke Marjane Satrapi. To je jedna gorko-slatka priča o životu, s kojim se lako poistovjetiti.
Pa "Čuvari", poznati "Watchmeni", Alana Moorea i Davea Gibbonsa, koji su redefinirali žanr i koji su možda najbolji strip o superjunacima, i ne samo o njima.
I za kraj to je "Eternaut" iz Argentine, SF strip o invaziji vanzemaljaca na Zemlju iz 1957. godine. Vrlo je atmosferičan i nevjerojatno te uvlači u radnju i samim tim je fascinantan, ali onda kad pogledaš sudbinu autora... Dakle, Hector Oesterfeld, njegove četiri kćeri, od kojih su dvije bile trudne i dva zeta, ubijeni su od vojne hunte do 1977. godine, zato što je on pisao stripove. Najviše je stradao zbog biografije o Cheu ("La vida del Che", 1968.) i svojih ljevičarskih stavova; doslovno ih je platio glavom. I ne samo on, nego sve četiri kćeri i dva zeta. Kad to čitaš, teško je ostati hladan. Ispostavilo se da je dvadeset godina nakon što je napisao taj strip proživio istu tu atmosferu, samo okupacija nije bila vanzemaljska. Na neki je način predskazao sudbinu svoje zemlje i, nažalost, nije preživio.
lupiga
Junak hrvatskog stripa od krvi i mesa, Marko Šunjić, nije čovjek od samopromocije i ne voli intervjue. Dapače, odbija ih. Da bi pristao, morao je prvo nešto skriviti. Imala sam sreću da budem žrtva greške prilikom slaganja stripa "Bilo jednom u Francuskoj" Fabiena Nuryja, nadrealne priče o Josephu Joanoviciju, čovjeku koji je zbilja živio na Zemlji i u jednom je ljudskom vijeku stigao, među ostalim, biti: židovsko siroče iz Rumunjske, skupljač starog željeza, nepismeni francuski milijarder, kolaboracionist i - heroj pokreta otpora. Kada savršeno napeti i razbuđeni u tri i nešto ujutro čitate ovaj strip, pa shvatite da u petoj od šest epizoda nedostaje 16 strana, da je Pero rekao da baš njega nema u kolekciji i da je rasprodan, vrijeme je za paniku. Radi se što se može u tri ujutro, šalje se mail Fibri. "Molim vas, može i u .pdf-u, .jpg-u, kako god..."
Fotografija stvarnog Josepha, uz upozorenje o slobodnoj interpretaciji dramskih momenata u stripu
Već u rano jutro odgovara gazda lično. Nema problema, ima još dva negdje na skladištu, spojit će me s čovjekom, može sutra. Olakšanje i radost.
E, sad već hoću da upoznam tog Šunjića. Zna se da je informatičar, obiteljski čovjek, svi ga nešto hvale, 'oće platit dobavljačima, ne živi od stripa, već - bez puno pretjerivanja - za strip. Zato je pokrenuo Fibru, najljepšu - bez pretjerivanja - od svih izdavačkih kuća u Hrvatskoj. Dao joj fenomenalno ime (vrućica kao opis stanja u kojemu se čovjek nalazi kada radi nešto kreativno i s velikom strašću), a štand... Taj njihov štand na Interliberu strši i vuče prema sebi, bez obzira na to s koliko ste se tisuća ljudi, knjiga, polica i kutija sudarili prije dolaska pred njega i bez obzira koliko vam stripovi nisu visoko među zanimacijama u životu. Papirnata supernova.
Prizor sa štanda na Interliberu (FOTO: Stripovi.com)
Nije baš pravilo u izdavaštvu da je savršena vanjština simptom stvarno nečega velikog što se nalazi između korica. Postoje i mudre poslovice na tu temu. Ali kod Fibre to vrijedi, ne samo zbog kvalitete njihovih stripova. Lijepom se pokazala opcija za izvlačenje Fibre iz za nju ogromne rupe u kasi, otvorene propašću Agrokora među knjižarama - Algoritma. Budući da Šunjić i drugi dobavljači nisu baš bili pozvani na razgovor u Banske dvore, algoaritmiju su morali riješiti sami. I ne bih tlačila čovjeka za intervju, da štetu nisu išli sanirati dvomjesečnim popustom na sva svoja izdanja od minimum 20 posto. To je odlična stvar, zato što je jedna od supermoći njihovog štanda i ta da na njemu insan - uz dozu pretjerivanja - može ostaviti prosječnu plaću u par desetaka minuta.
Popust, dakle, traje do 1. kolovoza, rođendani stabilno nadiru, a ovo je samoinicijativni, transparentni i u potpunosti neplaćeni oglas.
Za početak nam kažite par stvari o cijenama vaših stripova.
- Kad ljudi vide Fibrina izdanja i cijene, kažu: 'Hej, pa vaš strip košta 250 kuna! Jeste li vi normalni?', moje uobičajeno objašnjenje je da strip ne mora nužno biti onakav kakvog smo ga zapamtili - Alan Ford, sveščica malenog formata za 15 kuna. Mi radimo stripove u velikom formatu, dobrom papiru, s tvrdim koricama, full coloru, s velikim brojem stranica. To su uglavnom stripovi koji sadrže nekoliko epizoda, kolokvijalno su zvani integrali. Sadrže cijelu priču, po 6, 7 nastavaka. Jedan strip, ali ih ima 6-7 unutra.
Izbjegavate upotrijebiti izraz vezan za vaša izdanja, ali drugi ga ne propuštaju upotrijebiti - to su umjetnička djela.
- Dobro, OK, da, ljepota je u oku promatrača. Ne bih htio prejudicirati, svatko ima svoj ukus. Da skratim priču: stripovi koje izdajemo su likovne monografije, po književnoj klasifikaciji. Jednostavno, takve knjige u tako maloj nakladi, što je uvjetovano malim tržištem i malom publikom, jednostavno ne mogu koštati manje, da se ubijemo. Brojke su surove. Naklada od 500 primjeraka sa svim troškovima proizvodnje plus distribucija – jednostavno cijena toliko ispada, koliko god se trudili. Stvari idu na bolje, publika se širi, pa smo naklade digli s 500 na 600, što je opet malo. Kad bi naklade bile tisuću do dvije komada, to bi bitno utjecalo na cijenu.
Tu dolazimo do povoda ovog intervjua. Fibra je u problemima zato što je Algoritam propao i ostao vam dužan pola milijuna kuna. Mala ste izdavačka kuća, vama je to ogroman iznos. Od svih ponuđenih opcija - odlučili ste se za sniženje svih izdanja za 20 posto.
- Algoritam MK, Mozaik ili kako se već zovu u zadnjoj inkarnaciji, u svojim je poslovnicama nudio naša izdanja, a onda su - gecrkt. Propali su i ostavili nas u rupi od pola milijuna kuna za robu koju su uzeli, prodali i nama nisu platili. Da stvar bude još gora - tu je ljepota poslovanja u Hrvatskoj – mi smo istovremeno državi za sve te prodane, a ne naplaćene stripove platili PDV i porez na „dobit“. Očito je to standardni poslovni model u Hrvatskoj koji se najbolje vidi na primjeru Agrokora - trgovci uzimaju robu od dobavljača, prodaju je i plate kad plate. Ako plate. Zato npr. moja žena kupuje mlijeko kod kumice na placu ili eventualno mljekare Veronika koja ima svoje trgovinice, a ne u trgovačkim lancima, kad god je to moguće. Tako je sad i s Fibrom – pozvali smo ljude da kupuju direktno „na izvoru“.
Skeptičan oko nove ekipe u Algoritmu (FOTO: Lupiga.Com)
Fibra je relativno razumna, trošimo onoliko koliko imamo i nas ovo nije ubilo, ali stvorilo nam je velike poteškoće koje je teško pokriti, jer nikome nije lako izgubiti pola milijuna kuna. Imali smo nekoliko opcija. Prva je smanjiti kvalitetu izdanja i tako uštedjeti na troškovima, a to je nešto što se meni ne sviđa. Neću ići ispod kriterija. Možeš raditi i naslove koje su komercijalni, ali su slabije umjetničke kvalitete, a ni to mi se ne sviđa. Želim ostati vjeran sebi i svojoj publici. I na kraju, možeš sam, mimo posrednika i distributera, pokušati prodati vlastita izdanja. A da bi privukao ljude, možeš dati popust. To je po meni bila najrazumnija odluka – pozvati ljude da ono što su namjeravali kupiti kupe direktno od nas, a ne u Algoritmu kao prije. Ljudi jesu prije kupovali puno kod njih, ali mi taj novac nismo nikad dobili.
Koliko vam to komplicira poslovanje?
- Fibra je mala firma. Bila je donedavno one man band. Sad sam zaposlio skladištara zbog web shopa, jer nisam sve to mogao sam. On pakira narudžbe i brine o dostavi. Više je posla, istina, ali ništa toliko strašno, to je desetak narudžbi dnevno, no bez toga ne bismo preživjeli. Web shop nas je doslovno spasio u zadnje dvije godine. Imamo vrlo vjernu publiku, koja je vrlo svjesna. Shvatili su što se dogodilo i reagirali su na to vrlo solidarno, na čemu sam im neizmjerno zahvalan.
Je li izbacivanje posrednika preporuka za izdavače za ubuduće ili se taj način prodaje ipak ne može usporediti s knjižarama, iako uzimaju povelike marže?
- Ne bih volio da ne idemo u knjižare. Strip je specifičan, pogotovo u Hrvatskoj. To je jedna uska niša i ljudi koji strip žele, Fibru će uglavnom sami naći. Oni nisu problem. Ali ja želim doći do šire publike, ljudi poput tebe, koji nisu a priori strip publika, nego vole dobar film, dobru glazbu, knjigu, jer takvi ljudi bi po prirodi stvari trebali voljeti i dobar strip, samo moraju znati da postoji i da ga netko negdje radi. To možeš postići reklamom, koju rijetko tko može platiti, ili kroz knjižare koje služe praktički kao izlog: cilj je da privučemo nekoga tko je u knjižaru došao zbog nečega desetog i strip mu je zapeo za oko. Zato mi je stalo da bude u knjižarama i knjižnicama, koje su druga priča. Teoretski, Fibra bi mogla postojati samo u web shopu i u tri striparnice koje postoje u Hrvatskoj, ali ne bih to želio. S druge strane, neodrživo je da nam knjižare ne plaćaju, a da uzimaju stripove. Vidjet ćemo kako će se ponašati ova ekipa koja je preuzela ostatke leševa Algoritma, skeptičan sam.
Miljenko Jergović tvrdi da u priči o Algoritmu postoji materijala za jedan strip-krimić.
- Poslužit ću se njegovim debelim ogradama, jer čistih dokaza nema. Međutim, ja sam matematičar po struci i vokaciji, a učio sam i fiziku u kojoj postoji taj zakon o očuvanju mase. Novac nije tek tako nestao. Mora postojati odgovor na pitanje na što su oni uspjeli spaliti i potrošiti te silne milijune. Oni godinama rade gubitke po 8, 10, 12 milijuna kuna. Koji bi to vlasnik dozvoljavao takve gubitke, a da ništa ne promijeni? Meni je to jako sumnjivo i smrdi na izvlačenje novca kroz kojekakve savjetodavne usluge i fiktivne račune, gdje su si međusobno isplaćivali tko zna što i tko zna zašto. No, to je sve na nivou spekulacija, rekla-kazala, bar zasad. Ono što je činjenice je da smo mi ostali bez hrpe para i da su nam došli neki novi dečki, koji kažu: "Hej, haj'mo nastaviti raditi gdje su ovi stali, s tim da vas mi nećemo prevariti kao oni. Majkemi."
Tri kile vrhunskog stripa (FOTO: Lupiga.Com)
Postoji li ikakva šansa da vratite taj novac?
- Nemaš se od čega naplatiti. Oni nemaju imovine. Svi su prostori bili u najmu. Sva roba komisijska. Teoretski možda, ali u praksi...
Nema aktivacije zadužnice?
- Pustio sam im ovrhu u veljači, kad nam je puk'o film, jer nisu plaćali. Došao nam je odgovor da im nije jasno o kakvom se to iznosu radi. Istovremeno, imali su redovnu reviziju poslovanja na kraju godine, koja je od nas službenim dopisom tražila da im potvrdimo da nam je Algoritam dužan određeni iznos. I onda stojite s ta dva papira u ruci - jedan gdje oni tvrde da ne znaju o kakvom je dugu tu riječ i drugi kojim traže da im potvrdimo da su nam dužni toliko i toliko.
A iznosi se poklapaju?
- Pa da, čak je ovaj od revizije nešto veći. To je bio besmislen prigovor samo da odloži izvršenje ovrhe i da se ide u sudski postupak koji traje koliko sudski postupci u Hrvatskoj traju. Čisto kupovanje vremena.
Vi niste jedini koji su ovako prošli?
- Sudbina drugih izdavača je ista, nitko se neće naplatiti. Možemo samo dobiti natrag neprodanu robu i: "Sorry, dečki, mi smo pokušali". Štoviše, mi smo prošli još gore – jer mi smo pokrenuli ovrhu, što nas je koštalo još dodatnih desetak tisuća kuna sudskih troškova.
Ne možete tužiti?
- Po hrvatskim zakonima je to d.o.o., što znači da vlasnici ne odgovaraju svojom imovinom, iako sam uvjeren da su si istovremeno isplaćivali kojekakve bonuse i dividende. No, to je poslovanje u Hrvatskoj. Mi smo vama dužni, ali smo propali i žao nam je, ali možete početi raditi s novom ekipom. Ovi sada nude zadužnice i osiguranje plaćanja, ali tko ti garantira da ćeš se naplatiti od zadužnice? I zanimljivo je da ti nitko ne bi platio unaprijed. Uglavnom, sad se već mogu smijati na taj račun, mada mi nije bilo do smijeha. Nadam se da ću nešto naučiti iz toga.
Koliko je pomogla akcija?
- Pomogla je, zato što se ljudi mogu staviti u tu situaciju. Netko te prevario i pokrao, a nisi ni kriv ni dužan. Kad se radi o nekom koga voliš, reagiraš ljudski - hajde da poguramo. Naravno da to neće biti dovoljno da se pokrije cijeli iznos, ali vrlo sam polaskan i bude ti drago kada vidiš koliko je ljudima stalo. Količina buke koja se podigla govori da je ljudima stalo da i dalje postojimo. Puno mi znači što postoji skupina ljudi kojoj je ta Fibra važna i koja želi da opstanemo. To mi je draže i od novca koji se skupio.
'Puno mi znači što postoji skupina ljudi kojoj je ta Fibra važna i koja želi da opstanemo. To mi je draže i od novca koji se skupio' (FOTO: Lupiga.Com)
Fibra je napravljena tako da će njena izdanja vremenom vrijediti jako puno.
- Pa dobro, to jesu male naklade i to je priroda stvari. Sigurno imaju kolekcionarsku vrijednost, bar ne bi smjele gubiti na vrijednosti, iako to nije ideja Fibre. Ja sam kolekcionar i ljubitelj stripa, plaćao sam neke stripove po tisuću, dvije, tri kuna, mada to je drugi par postola. Supruga mi je bila alergična na to koliko novca trošim na stripove i onda sam joj govorio da se to uvijek može prodati, pa mi je rekla: "Hajde, dobro".
Štedite u stripu?
- Netko u dionicama, netko u stripu.
Možete li procijeniti svoju kolekciju ili niste razmišljali o monetizaciji?
- Nisam razmišljao o tome. Imam sreću da radim kao programer i od toga živim vrlo pristojno i mogu si dopustiti neke sitne luksuze, a ne možeš biti kolekcionar bez viška novca. U današnje vrijeme je bilo koja kultura, umjetnost, kazalište, luksuz. Išao sam nedavno na koncert Radioheada i to me koštalo 200 eura, što si danas, na žalost, ne može svatko priuštiti. Nadam se da neću morati prodavati stripove, jer će to značiti da sam vrlo, vrlo loše.
Što vam je osobno najvrjednije?
- Imam dosta originalnih crteža, kolekcije iz Jugoslavije, kolekciju Alan Forda, svega i svačega. Najvrjednija je zapravo količina toga svega, jer pojedinačno su to naslovi od nekoliko stotina eura.
Strast traje od djetinjstva?
- Odrastao sam u tome. Kada sam krenuo na faks '94., stripovi su prestali izlaziti. Neko vrijeme sam razmišljao kako više nisam dijete i da sad trebam čitati ozbiljnije stvari. No, nakon pet, šest godina sam na kiosku vidio "Mister No"-a i sve mi se vratilo. Cijeli flash back. To je bila iskra koja me ponovo zapalila i onda sam podivljao. Metastaziralo je '98. Budući da sam programer, bilo mi je zgodno spojiti struku i strast pa sam pokrenuo Stripovi.com, sajt za okupljanje ljudi koji vole strip s područja ex-Yu. No, web je samo virtualni prostor, a ja sam htio s ljudima podijeliti ono što me oduševljava, gurkati im ono što mislim da trebaju čitati, za što mislim da je dobro. Kako imam veliku potrebu biti kreativan, a nisam od pisanja i ne crtam - nikako, za način izražavanja sam izabrao "širenje evanđelja". Uzmite, pročitajte ovo! Sve stvari koje sam objavio su mi bitne, dirnule su me na ovaj ili onaj način, jer ili govore o stvarima koje su mi važne ili se moj svjetonazor poklapa s porukama tog stripa. Na neki se način izražavam kroz njih i promičem vrijednosti, koje bih promicao kao autor. Tako i stvaram, ali ne kao autor, već kao urednik i izbornik, Ćiro Blažević.
Iz stripa "Bilo jednom u Francuskoj"
Jergović vas je nahvalio na pasja kola nedavno, pišući o Algoritmu i Fibri. Napisao je da ste za strip napravili više od Krleže.
- Da, toliko da mi je neugodno, prijatelji me zbog toga malo žešće zajebavaju. Neprijatelji pak napadaju, ali to je tako. Miljenko voli i razumije strip, i puno piše o stripu, na čemu sam mu beskrajno zahvalan. Učinio je puno za to da establišment prihvati strip, jer je on uvijek bio kulturno trinaesto prase, tretiran je kao smeće, šund. I kada netko s takvim imenom oduševljeno i uporno piše, onda i ljudi iz knjižnica i ministarstva počnu ozbiljnije gledati na njega. Mislim da je to rezultiralo i boljim tretmanom stripa.
Po čemu to primjećujete?
- Po otkupima u knjižnicama, pa i potporama. Prije je strip bio slabo otkupljivan. I dalje je to malo u odnosu na većinu produkcije, od cjelokupnog budžeta za otkup knjiga Ministarstva kulture se na strip potroši oko pet posto, ali nama je i to značajna pomoć. Jergović je u tome puno pomogao. Otkad smo otvorili web shop, primijetili smo da se nakon objave teksta u medijima o nekom stripu, uvijek pojavi narudžba nekoga iz provincije, gdje ljudi nemaju pristup knjižarama i knjižnicama, koje imaju stripove. Znači, netko je u novinama pročitao Jergovićev tekst, otišao na Internet, pronašao izdanje u našem web shopu i kupio ga. Moć medija.
"Bilo jednom u Francuskoj" je rasprodan. Ima li šanse za još jedno izdanje?
- Druga izdanja su dosta riskantna, ali radim reprinte stripova ako su mi osobno zbog nečega vrlo važni ili su kulturološki toliko važni da su iznad medija i uvijek bi trebali postojati u printu. "Bilo jednom u Francuskoj" je meni vrlo, vrlo drag strip. On nije niti toliko prijeloman, niti je obilježio epohu, ali meni je jako bitan i ići će u tisak kad se ponovo osovimo na noge. Ta priča je toliko fascinantna, dobro ispričana, toliko poučna - vi tamo vidite koliko stvari nisu crno-bijele, jer toliko je sivih nijansi, vidite što rat čini od ljudi. Priča je i pametna i zabavna, sve što bi dobar strip, film ili knjiga trebali imati.
Podivljao 1998., nakon što je vidio "Mr. No"-a (FOTO: Beogradski sajam knjiga)
Što se dešava uzbudljivo na domaćoj sceni?
- Portal Mojstrip.com. Drži ga grupa autora, koja svaki mjesec objavljuje svoje stripove. Strip je, nažalost, nestao iz novina, revija i magazina i preselio je na internet. Domaći autori uglavnom rade za strane izdavače i to uglavnom franšize, crtaju po stranim scenarijima. Jedina iznimka su Igor Kordej i Darko Macan, kojima smo objavili "Mi, mrtvi", serijal koji su radili za francuskog izdavača Delcourt, ali to je i dalje domaći strip. Ove godine im izlazi "Marshall Bass", strip o prvom crncu šerifu u Americi krajem 19. stoljeća, koji će Fibra također objaviti u Hrvatskoj. Esad Ribić, Goran Sudžuka, Goran Parlov, Tonči Zonjić, Dalibor Talajić su vrhunski autori, koji uglavnom rade po tuđim scenarijima. Mlađi autori se pokušavaju probiti na razne načine, ali uglavnom, jedina šansa da uspiju u stripu je da se probiju vani i da počnu raditi za nekog velikog inozemnog izdavača. U Hrvatskoj od toga praktički nema kruha.
Koliko su stripovi format omiljen danas među djecom?
- Moja Nika je sad završila prvi razred i ona bi htjela čitati stripove, a nemam joj što dati, više-manje. I sad sam pronašao nekoliko super stripova za klince koji su mene oduševili koje bih mogao objaviti i dati joj. Oni su kao Pixarovi filmovi, crtići koji su za klince, ali su dovoljno višeslojni i dovoljno pametni pa su i za odrasle. Da, strip je postojao u Radosti, Modroj lasti i drugim dječjim časopisima, ali on nestaje. I to je velika šteta, jer to je odličan način da klinci zavole čitati, da nauče čitati. Ja sam naučio čitati iz stripova, kao manje-više svi iz moje generacije, puno prije škole. Nemam pojma zašto ga domaći urednici izbacuju i zašto ga nema na trafikama. Ondje se mogu naći za djecu kojekakve barbike i Violeta, njih klinke vole i vidim da im je uz časopis najbitnije da imaju nekakav poklon, šminku ili igračkicu. Kao "Happy Meal" u McDonald'su. Dat ću sve od sebe da izdajem dobre stripove za djecu, ali to je nešto što treba ići masovno, putem kioska i velikih izdavača. Bilo bi dobro da Večernji ili Jutarnji izdaju pametne i zabavne stripove za djecu, jer Fibra to ne može. Ja nemam toliko vremena da se bavim onim naslovima koji me ne zanimaju, jer sve svoje slobodno vrijeme trošim na Fibru. Da još radim stvari koje mi se ne sviđaju, to bi mi bio užas. Ovako sam bar na kraju dana usrećio sebe, a hoće li publika to prihvatiti, to je stvar lutrije.
Za kraj preporučite nešto Fibrino za ljude koji inače ne čitaju stripove.
- Ima nekoliko stripova koji su apsolutna preporuka i mogu ga uzeti ljudi koji nikada nisu čitali strip ili su ga čitali davno pa misle da je to samo "Zagor" ili "Alan Ford".
To je "Maus" Arta Spieglemana, koji je za to čak dobio Pulitzerovu nagradu. Remek-djelo, nikog neće ostaviti ravnodušnim. Preporučio bih i "Svagdanju borbu" Manu Larceneta, jedno od prvih izdanja Fibre. On nas je na neki način proslavio, jako puno ljudi ga je oduševljeno prihvatilo.
Onda "Perzepolis", autobiografiju mlade Iranke Marjane Satrapi. To je jedna gorko-slatka priča o životu, s kojim se lako poistovjetiti.
Pa "Čuvari", poznati "Watchmeni", Alana Moorea i Davea Gibbonsa, koji su redefinirali žanr i koji su možda najbolji strip o superjunacima, i ne samo o njima.
I za kraj to je "Eternaut" iz Argentine, SF strip o invaziji vanzemaljaca na Zemlju iz 1957. godine. Vrlo je atmosferičan i nevjerojatno te uvlači u radnju i samim tim je fascinantan, ali onda kad pogledaš sudbinu autora... Dakle, Hector Oesterfeld, njegove četiri kćeri, od kojih su dvije bile trudne i dva zeta, ubijeni su od vojne hunte do 1977. godine, zato što je on pisao stripove. Najviše je stradao zbog biografije o Cheu ("La vida del Che", 1968.) i svojih ljevičarskih stavova; doslovno ih je platio glavom. I ne samo on, nego sve četiri kćeri i dva zeta. Kad to čitaš, teško je ostati hladan. Ispostavilo se da je dvadeset godina nakon što je napisao taj strip proživio istu tu atmosferu, samo okupacija nije bila vanzemaljska. Na neki je način predskazao sudbinu svoje zemlje i, nažalost, nije preživio.
lupiga
