Otkriven stručni rad mladog arhivista Tomislava Karamarka
Upucavanje prebendarima
Slabašni stručni rad Tomislava Karamarka iz 1989., nakon desetogodišnjeg studiranja, bio je posvećen najbogatijima među svećenicima
Novosti su prve zavirile u stručni rad Tomislava Karamarka bivšeg “mlađeg arhivista u Odjelu za stariju građu” Državnog arhiva u Zagrebu, naslovljenog “Sumarni inventar – Arhiva prebendarskog zbora prvostolne crkve zagrebačke” predanog u studenom 1989. – godini osnivanja HDZ-a.
Svega osamnaest stranica teksta tipkanog na pisaćoj mašini s isto toliko stranica navođenja izvora i sumarnog arhivskog inventara, svojevrsna je kruna akademske karijere i zasad jedini otkriveni dokument Karamarkovog stručnog usavršavanja. Sve ostalo je nejasno – počevši od stjecanja diplome jer Karamarko je u različitim biografijama dosad navodio različite godine završetka studija. Kroz godine su se tako, a otkrio je to novinar Željko Peratović, u raznim službenim biografijama – dok je Karamarko bio šef SOA-e i šef policije, moglo pročitati da je diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1985., 1987. i čak 1989. Zaključno – nakon desetogodišnjeg studiranja, jer Karamarko je studij povijesti i slavistike, kako se kasnije otkrilo, upisao još školske 1979/1980. godine
Samim tim, očekivanja od Karamarkova prvog stručnog dokumenta – krune desetogodišnjeg studija koji je kao zreo tridesetogodišnjak 1989. predao šefovima Državnog arhiva bila su velika. No sadašnji šef HDZ-a, tvrde naši sugovornici, nije se pokazao doraslim zadatku. Naime, iščitavajući Karamarkov stručni rad, teško se oteti dojmu srednjoškolskog uratka – u najkraćim crtama prepričana je to povijest prebendara iz djela Ivana Krstitelja Tkalčića, bez ikakvog doprinosa u obogaćivanju ili predstavljanju inventara njihovog arhivskog gradiva.
Naime, prebendari su, ukratko i pojednostavljeno: glavni Crkveni ekonomi koji raspolažu imovinom Kaptola. To su iznimno bogati svećenici koji Crkvenu imovinu ili kapital smiju i mogu oplođivati za života u vlastitu korist, a dugoročnije gledano za dobrobit Crkve. U Hrvatskoj zbor prebendara trenutačno ima deset članova kojima je na čelu monsinjor Mijo Gabrić. Taj zbor svećenika sklapa poslove vrijedne stotine milijuna kuna i kao takav, predstavlja iznimno poželjnog partnera političarima, naročito Karamarku koji je, podsjetimo, prošlogodišnji prijedlog oporezivanja Crkvene imovine proglasio “dodatnim iživljavanjem koje je sasvim nepotrebno”.
No, to je rekao 25 godina nakon sređivanja arhivskog gradiva prebendara. Te davne, pak, 1989. godine o prebendarima, o njihovoj ulozi i značaju imao je sasvim drugi zaključak.
- Budući da je arhivska građa o prebendarima nekompletna, ne možemo stvoriti cjelokupnu sliku…Postojeća građa potječe iz vremena kad je uloga prebendarskog zbora manja nego prije – zaključio je tada Karamarko. Sada, vjerojatno, ima drugu sliku.
Miroslav Edvin Habek
Ausvajs za novinare
Ukoliko tijekom radnog vremena radnici moraju izaći iz zgrade, dužni su ispuniti posebnu propusnicu na tipiziranom obrascu “nazvanom dozvola za izlaz”, koju potpisuje nadležni urednik odnosno direktor i u kojem su navedeni vrijeme i razlog izlaza. Svaki izlazak iz zgrade za vrijeme radnog vremena bez pravilno ispunjene propusnice, smatrat će se neopravdanim izostankom sa rada, najnoviji je befel – naredba uprave Europapress Holdinga (EPH). Tako je dano na znanje da novinari Jutarnjeg lista, Globusa i ostalih tiskovina od 1. kolovoza ne mogu izlaziti na novinarske zadatke iz zgrade u zagrebačkoj Koranskoj ulici bez ausvajsa s potpisom, kako sami EPH-ovi novinari ističu, trenutačno službujućih kapoa te medijske kuće koja u glibu predstečajne nagodbe čeka novog vlasnika – zagrebačkog odvjetnika Marijana Hanžekovića.
No, sadašnja uprava suvlasnika Ninoslava Pavića i njemačkog WAZ-a u, kako sama u mailu zaposlenicima ističe, “radi bolje organizacije rada u redakciji, a u svrhu postizanja boljeg funkcioniranja iste”, uvodi nova pravila ponašanja koja, prema riječima zaposlenika EPH, samo uvode dodatni kaos jer novinari i na najobičniju, dojavu, tiskovnu konferenciju ili tamo uobičajene susrete s anonimnim izvorom bliskim premijeru, više ne mogu izaći bez ispunjenog obrasca u kojem se redom mora navesti – ime radnika, radno mjesto, razlog izlaska, datum, vrijeme izlaska, vrijeme povratka, uz obavezni potpis (odobrenje) nadređenog – urednika ili direktora.
“Novinar nema što raditi u redakciji, do vijesti se dolazi samo na terenu”, geslo je legendarnih novinskih urednika kojih ili više u EPH nema – ili se njihov glas više ne čuje. Kako sami zaposlenici ističu, nakon već čuvene najave Ninoslava Pavića da njegovi zaposlenici na posao imaju dolaziti s grčem u želucu, sada više ne mogu ni iz njegove zgrade otići bez potpisane potvrde. S grčem u želucu na posao, izvan zgrade EPH samo s potvrdom. U sredini je dodana vrijednost – između dijareje i zatvora.
M. E. Habek
Kratko i jasno
Hrvoje Štefan, SDP-ov protivnik Vladine politike
Cinične improvizacije
Milanovićevi potezi su ozbiljni pokušaj liječenja bolesti dodavanjem još više njezinog uzroka
Nazvali ste premijera Zorana Milanovića “ljevičarskim pozerom i cinikom”: povod su njegove ocjene da je studija “Kapital u 21. stoljeću” Thomasa Pikettya puno ozbiljnija knjiga od Marxovog “Kapitala” koji je etiketirao kao “običnu improvizaciju”.
Premijer retorički nabada gdje stigne, ali njegovi konkretni politički potezi otkrivaju razumijevanje o tome što je moguće i potrebno činiti s društvom i ekonomijom. To je nažalost horizont tzv. neoliberalnog konsenzusa u varijanti uvozno ovisne i visoko zadužene periferne kapitalističke ekonomije. Unutar tog horizonta, za ekonomsku krizu i s njom povezane negativnosti nisu odgovorni konkurentski tržišni odnosi i pripadajuće norme komodifikacije, već njihova nedovoljno dosljedna primjena. Utoliko se Milanovićevi potezi mogu okarakterizirati kao ozbiljni pokušaj liječenja bolesti dodavanjem još više njezinog uzroka. Iz ljevičarske perspektive to nije improvizacija već potpuna kompromitacija.
Mislite li da bi kao član SDP-a mogli imati problema zbog opetovane kritike premijera?
Ne mislim. U stranci koja se deklarira demokratskom treba moći raspravljati o teorijskom i praktičnom smjeru stranačke politike, pa u krajnjoj liniji i izbaciti one koji ga neprihvatljivo kompromitiraju. Što se tiče Milanovića on je, kako bi rekao Sloterdijk, “prosvijetljeni cinik”. On istinu, koju iskazuje kao kritiku nejednakosti što ih generira kapitalizam, pretvara u ultimativni oblik laži tako što provodi politike koje upravo dovode do povećanja nejednakosti. Njegovu ideologiju treba dešifrirati prije svega u njegovom djelovanju, a tek posredno u konfuznim retoričkim nabacivanjima.
Ima li SDP snage za povratak na kurs socijalizma za koji se osobno zalažete?
SDP-ovu stranačku bazu u većini čine ljudi koji su izravno pogođeni posljedicama funkcioniranja kapitalističkog sistema. Treba pokušati iskoristiti postojeću stranačku infrastrukturu koja povezuje 35.000 ljudi i ponuditi im kvalitetnu ljevičarsku platformu koje se zasniva na konzistentnoj polit-ekonomskoj analizi i kritici kapitalizma. To je jedini put da nominalno socijaldemokratska i socijalistička stranka opstane kao vjerodostojna.
Dragan Grozdanić
Uz udvorništvo predsjednika, Hrvatskom protutnjao još jedan potencijalni investitor – spasilac
Princ tame
Domaći mediji nisu smatrali bitnim što saudijski princ dolazi iz režima koji spada među najgore na planeti
Prošlotjedna posjeta saudijskog princa Valida bin Talala bin Abdul-Aziza Al Sauda prijateljskoj Hrvatskoj započela je unekoliko poput i svake druge bajke. Njegova se pojava marketinški pritom sjajno uklopila u standardne celebrity-novice s Jadrana. Mogli smo čuti da je došao jer nas cijeni i simpatizira, no pomalo i da bi proširio svoj neformalni feud, tj. poduzetnički portfelj. Al Valid je čestit jedan naftaš, dakako, kao i gotovo sav ostatak arapske elite, a odmah zatim je i uspješni investitor, jer valja puste petro-dolare ulagati da ne istrunu. I tako smo ubrzo doznali da bi on investirao u hrvatski turizam, taj neprijeporni domaći brend, ali samo u top-projekte, ne u bilo što.
Potonju prinčevsku orijentaciju zapravo je razotkrio lično hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji se s ovim izdankom saudijske kraljevske obitelji Al Saud susreo u Baškoj Vodi, a zatim su otišli u Makarsku. Potentni ulagač želio bi pokrenuti neki projekt od nule, a ne se uključivati u već (polu)gotove hotelske i slične proizvode. Josipović nam je prenio i da je njegov gost impresioniran hrvatskom infrastrukturom i razinom opće sigurnosti. Može se vjerovati našem predsjedniku, vidjelo se na fotografijama kako predano kamarjerski sluša sugovornika, na trenutke zanesenog u žustroj gestikulaciji te iznošenju radnih prioriteta i usputnih recenzija panorame Hvarskog i Bračkog kanala.
Odjednom, kao što u bajkama oblaci naglo zastru sunce i pojave se munje i pijavice na obzoru, međutim, Valid bin Talal bin Abdul-Aziz zatekao se u ćakuli s načelnikom Glavnog stožera Oružanih snaga RH Dragom Lovrićem. Vrhovni zapovjednik istih, predsjednik Josipović, za to se vrijeme pritajio da ne ometa začetak nadasve uspješne poslovne suradnje. Naknadno smo saznali da se razgovaralo o investiranju u hrvatsku vojnu industriju, točnije u pogone “Đure Đakovića” u Slavonskom Brodu. Turizam je pao u drugi plan, no svejedno će i takav nastavak razgovora hrvatski akteri kasnije popratiti biranim superlativima. Kao i mediji, bar njihov dominantni dio koji će opetovano nabrajati svaku od 28 milijardi dolara prinčevog imetka, njegov ugled u visokim poslovnim krugovima, njegov stil i hobističke preokupacije.
Svi oni pak sasvim će prešutjeti činjenice o političkoj pozadini te raskoši i moći: totalitarni milje kojem pripada Al Valid, monarhijsko uzurpiranje narodnog bogatstva Saudijske Arabije – riječ je o gotovo četvrtini svjetskih zaliha nafte – potom drastično gaženje ljudskih prava, promicanje islamističkog radikalizma, itd. Prešutjeli su da režim u Saudijskoj Arabiji spada među nekoliko najgorih na planeti i da opstaje već desetljećima zahvaljujući ponajprije interesima Sjedinjenih Država. Sve će to dakle nimalo elegantno zaobići i hrvatski državni vrh i glavni domaći mediji, sve će to prinijeti na žrtvu Molohu navodnog turističkog razvoja, a onda i profita općenito.
Ali bar smo se iznova uvjerili da mimo tih preokupacija Hrvatska nema nikakvih strateških političkih principa, nedajbože demokratskih, tako ni vanjskopolitičkog stajališta. Režime u Iraku, Libiji i Siriji napadali smo proteklih godina s većine službenih pozicija moralistički vehementno, dosljedno po diktatu Amerike i njezinih većih zapadnoeuropskih saveznika, a da nije bila riječ o vlastima gorim od saudijskih, štoviše, bili su gdješto i osjetno bolji. Sad činimo sve da s ozloglašenom diktaturom zasadimo plantažu tikava u vidu sofisticiranog oklopnog naoružanja, po čemu ova ljetna bajka bez ikakve sumnje sluti na krajnje neugodan epilog.
Igor Lasić
Ribićeve čistačice
Vilim Ribić, predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja (NSZV) svojim je zadnjim izjavama u velikoj mjeri kompromitirao akciju 17 sindikata koji su početkom lipnja zajedničkim snagama organizirali peticiju, a sredinom srpnja predali preko 600 hiljada potpisa građana za referendum protiv outsourcinga.
Podsjećamo da se radilo o Vladinom planu izdvajanja pratećih ili neosnovnih djelatnosti (kuhanja, glačanja, pranja, vrtlarske i domarske službe) iz državnog i javnog sektora u ruke privatnih tvrtki.
Sindikalist Ribić je naime, nedavno na Hrvatskoj televiziji priznao da su i sami sindikalisti outsoursali održavanje i čišćenje vlastitog, već samog po sebi dovoljno kontroverznog Sindikalnog doma, poslovne zgrade sa sedam katova vrijedne gotovo 50 milijuna kuna. Održavanje, iznajmljivanje i zaštitu prostora u zgradi vodi im privatna tvrtka Sindikat gradnja koju su osnovali upravo NSZV i Sindikat hrvatskih učitelja.
I ne samo to: gordo i poput bacanja prašine u lice građanima zvuči Ribićeva izjava da oni kao sindikat nisu protiv outsourcinga kao ideje (!?) već da su “protiv njega samo u zdravstvu i školstvu jer on tamo u konačnici nije jeftiniji za državu već skuplji”.
Za vrijeme potpisivanja lipanjske peticije ni u jednom trenutku nismo od bilo kojeg viđenijeg sindikalista čuli ništa nalik gornjoj Ribićevoj izjavi, koji eto sada umjesto 250 hiljada radnika koji rade u javnim ustanovama (i to ne samo u zdravstvu i školstvu) i koje bi outsourcing mogao kačiti, odjednom savjesno brine o tome što je za državu skupo, a što ne.
Još je nerazumnije da se sindikalni zastupnik državnih službenika Ribić brani izjavom da je normalno da privatne tvrtke takve usluge autsorsaju jer je to “imperativ tržišnog poslovanja”, preuzimajući rakurs neoliberalnih kolumnista i korporativne manire. A kakav će biti imperativ građana na referendumu ako do njega dođe – ostaje za vidjeti.
Ribićevim rječnikom, za sada je normalna činjenica da je njegova ionako načeta sindikalna vjerodostojnost posljednjim izjavama ili svojevrsnim spin-offom, uglavnom uništena.
D. Grozdanić
Neobično iskren intervju predsjednika zagrebačkog Županijskog suda
Gospodin ministar
Ivan Turudić nije išao u Knin da se tamo ne bi ritao zadnjim nogama i spontano pjevao Thompsonove hitove
Intervju predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića Večernjem listu pokazao je ponajprije da se radi o nadasve pristojnom i fino odgojenom čovjeku. Pod neumitno iskrenim naslovom “Nisam otišao u Knin da ne bih zviždao. Zar su trebali pljeskati nekome kome ne vjeruju?”, Turudić se ponio vrlo fair.
Poznato je naime da kad prosječni hrvatski sudac, prispio na dužnost tokom devedesetih godina, iz stranačkog, nabreklo-patriotskog miljea, shvati da vjekovnim hrvatskim kraljevskim Zvonimirovim gradom Kninom paradira državna svita, a koja njemu iz jasnih razloga ne odgovara, jednostavno ne može izdržati da ne otpjeva nekoliko prigodnih Thompsonovih napjeva, nekoliko puta glasno ne pusti vjetrove, da se ne ritne zadnjim nogama i spontano ne zagrokće, kao što se upravo i događalo mnogima na glavnom kninskom trgu. Upravo zato, Turudić nije ni otišao tamo, već je odlučio s novinarom Večernjaka podijeliti, kako ovaj piše – nekoliko “opreznih izjava o vlastitim političkim ambicijama”.
No iz aviona bez prozora i slijepom čovjeku je jasno da se prije radilo o proktološkom nastupu usmjerenom pribavljanju najmanje fotelje ministra pravosuđa u budućoj vladi Tomislava Karamarka. To su dale naslutiti nježne riječi renomiranog suca prema vođi stranke, s kojim je Turudić “već 15 godina u dobrim odnosima”, dok je “isti sve bolji u javnim nastupima”, te je nadasve “ugodna osoba”, a HDZ je “stožerna stranka u stvaranju hrvatske države”. Jer baš kako kaže Karamarko, a Turudić podcrtava: “UDBA je u Hrvatskoj još uvijek snažna”.
Na istoj liniji je Turudić Josipa Perkovića usporedio s Punišom Račićem, a Milorada Pupovca ničim izazvan napao da bi trebao nešto znati o sudbini predsjednika pakračkog HDZ-a Ivana Šretera, nestalog 1991. Općim verbalnim šamaranjem s desna na lijevo, uvaženi sudac je dao naslutiti da nas u slučaju njegova dolaska na čelo pravosudnog resora čeka pravo veselje te nova renesansa ionako glamuroznog hrvatskog sudstva.
Jedan od prvih Turudićevih poteza mogao bi biti podizanje spomenika živućem bivšem predsjedniku Vrhovnog suda Milanu Vukoviću, u čijem podnožju će biti uklesana njegova epohalna misao: u obrambenom ratu nemoguće je počiniti ratni zločin.
Izvor: novosti
Upucavanje prebendarima
Slabašni stručni rad Tomislava Karamarka iz 1989., nakon desetogodišnjeg studiranja, bio je posvećen najbogatijima među svećenicima
Novosti su prve zavirile u stručni rad Tomislava Karamarka bivšeg “mlađeg arhivista u Odjelu za stariju građu” Državnog arhiva u Zagrebu, naslovljenog “Sumarni inventar – Arhiva prebendarskog zbora prvostolne crkve zagrebačke” predanog u studenom 1989. – godini osnivanja HDZ-a.
Svega osamnaest stranica teksta tipkanog na pisaćoj mašini s isto toliko stranica navođenja izvora i sumarnog arhivskog inventara, svojevrsna je kruna akademske karijere i zasad jedini otkriveni dokument Karamarkovog stručnog usavršavanja. Sve ostalo je nejasno – počevši od stjecanja diplome jer Karamarko je u različitim biografijama dosad navodio različite godine završetka studija. Kroz godine su se tako, a otkrio je to novinar Željko Peratović, u raznim službenim biografijama – dok je Karamarko bio šef SOA-e i šef policije, moglo pročitati da je diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1985., 1987. i čak 1989. Zaključno – nakon desetogodišnjeg studiranja, jer Karamarko je studij povijesti i slavistike, kako se kasnije otkrilo, upisao još školske 1979/1980. godine
Samim tim, očekivanja od Karamarkova prvog stručnog dokumenta – krune desetogodišnjeg studija koji je kao zreo tridesetogodišnjak 1989. predao šefovima Državnog arhiva bila su velika. No sadašnji šef HDZ-a, tvrde naši sugovornici, nije se pokazao doraslim zadatku. Naime, iščitavajući Karamarkov stručni rad, teško se oteti dojmu srednjoškolskog uratka – u najkraćim crtama prepričana je to povijest prebendara iz djela Ivana Krstitelja Tkalčića, bez ikakvog doprinosa u obogaćivanju ili predstavljanju inventara njihovog arhivskog gradiva.
Naime, prebendari su, ukratko i pojednostavljeno: glavni Crkveni ekonomi koji raspolažu imovinom Kaptola. To su iznimno bogati svećenici koji Crkvenu imovinu ili kapital smiju i mogu oplođivati za života u vlastitu korist, a dugoročnije gledano za dobrobit Crkve. U Hrvatskoj zbor prebendara trenutačno ima deset članova kojima je na čelu monsinjor Mijo Gabrić. Taj zbor svećenika sklapa poslove vrijedne stotine milijuna kuna i kao takav, predstavlja iznimno poželjnog partnera političarima, naročito Karamarku koji je, podsjetimo, prošlogodišnji prijedlog oporezivanja Crkvene imovine proglasio “dodatnim iživljavanjem koje je sasvim nepotrebno”.
No, to je rekao 25 godina nakon sređivanja arhivskog gradiva prebendara. Te davne, pak, 1989. godine o prebendarima, o njihovoj ulozi i značaju imao je sasvim drugi zaključak.
- Budući da je arhivska građa o prebendarima nekompletna, ne možemo stvoriti cjelokupnu sliku…Postojeća građa potječe iz vremena kad je uloga prebendarskog zbora manja nego prije – zaključio je tada Karamarko. Sada, vjerojatno, ima drugu sliku.
Miroslav Edvin Habek
Ausvajs za novinare
Ukoliko tijekom radnog vremena radnici moraju izaći iz zgrade, dužni su ispuniti posebnu propusnicu na tipiziranom obrascu “nazvanom dozvola za izlaz”, koju potpisuje nadležni urednik odnosno direktor i u kojem su navedeni vrijeme i razlog izlaza. Svaki izlazak iz zgrade za vrijeme radnog vremena bez pravilno ispunjene propusnice, smatrat će se neopravdanim izostankom sa rada, najnoviji je befel – naredba uprave Europapress Holdinga (EPH). Tako je dano na znanje da novinari Jutarnjeg lista, Globusa i ostalih tiskovina od 1. kolovoza ne mogu izlaziti na novinarske zadatke iz zgrade u zagrebačkoj Koranskoj ulici bez ausvajsa s potpisom, kako sami EPH-ovi novinari ističu, trenutačno službujućih kapoa te medijske kuće koja u glibu predstečajne nagodbe čeka novog vlasnika – zagrebačkog odvjetnika Marijana Hanžekovića.
No, sadašnja uprava suvlasnika Ninoslava Pavića i njemačkog WAZ-a u, kako sama u mailu zaposlenicima ističe, “radi bolje organizacije rada u redakciji, a u svrhu postizanja boljeg funkcioniranja iste”, uvodi nova pravila ponašanja koja, prema riječima zaposlenika EPH, samo uvode dodatni kaos jer novinari i na najobičniju, dojavu, tiskovnu konferenciju ili tamo uobičajene susrete s anonimnim izvorom bliskim premijeru, više ne mogu izaći bez ispunjenog obrasca u kojem se redom mora navesti – ime radnika, radno mjesto, razlog izlaska, datum, vrijeme izlaska, vrijeme povratka, uz obavezni potpis (odobrenje) nadređenog – urednika ili direktora.
“Novinar nema što raditi u redakciji, do vijesti se dolazi samo na terenu”, geslo je legendarnih novinskih urednika kojih ili više u EPH nema – ili se njihov glas više ne čuje. Kako sami zaposlenici ističu, nakon već čuvene najave Ninoslava Pavića da njegovi zaposlenici na posao imaju dolaziti s grčem u želucu, sada više ne mogu ni iz njegove zgrade otići bez potpisane potvrde. S grčem u želucu na posao, izvan zgrade EPH samo s potvrdom. U sredini je dodana vrijednost – između dijareje i zatvora.
M. E. Habek
Kratko i jasno
Hrvoje Štefan, SDP-ov protivnik Vladine politike
Cinične improvizacije
Milanovićevi potezi su ozbiljni pokušaj liječenja bolesti dodavanjem još više njezinog uzroka
Nazvali ste premijera Zorana Milanovića “ljevičarskim pozerom i cinikom”: povod su njegove ocjene da je studija “Kapital u 21. stoljeću” Thomasa Pikettya puno ozbiljnija knjiga od Marxovog “Kapitala” koji je etiketirao kao “običnu improvizaciju”.
Premijer retorički nabada gdje stigne, ali njegovi konkretni politički potezi otkrivaju razumijevanje o tome što je moguće i potrebno činiti s društvom i ekonomijom. To je nažalost horizont tzv. neoliberalnog konsenzusa u varijanti uvozno ovisne i visoko zadužene periferne kapitalističke ekonomije. Unutar tog horizonta, za ekonomsku krizu i s njom povezane negativnosti nisu odgovorni konkurentski tržišni odnosi i pripadajuće norme komodifikacije, već njihova nedovoljno dosljedna primjena. Utoliko se Milanovićevi potezi mogu okarakterizirati kao ozbiljni pokušaj liječenja bolesti dodavanjem još više njezinog uzroka. Iz ljevičarske perspektive to nije improvizacija već potpuna kompromitacija.
Mislite li da bi kao član SDP-a mogli imati problema zbog opetovane kritike premijera?
Ne mislim. U stranci koja se deklarira demokratskom treba moći raspravljati o teorijskom i praktičnom smjeru stranačke politike, pa u krajnjoj liniji i izbaciti one koji ga neprihvatljivo kompromitiraju. Što se tiče Milanovića on je, kako bi rekao Sloterdijk, “prosvijetljeni cinik”. On istinu, koju iskazuje kao kritiku nejednakosti što ih generira kapitalizam, pretvara u ultimativni oblik laži tako što provodi politike koje upravo dovode do povećanja nejednakosti. Njegovu ideologiju treba dešifrirati prije svega u njegovom djelovanju, a tek posredno u konfuznim retoričkim nabacivanjima.
Ima li SDP snage za povratak na kurs socijalizma za koji se osobno zalažete?
SDP-ovu stranačku bazu u većini čine ljudi koji su izravno pogođeni posljedicama funkcioniranja kapitalističkog sistema. Treba pokušati iskoristiti postojeću stranačku infrastrukturu koja povezuje 35.000 ljudi i ponuditi im kvalitetnu ljevičarsku platformu koje se zasniva na konzistentnoj polit-ekonomskoj analizi i kritici kapitalizma. To je jedini put da nominalno socijaldemokratska i socijalistička stranka opstane kao vjerodostojna.
Dragan Grozdanić
Uz udvorništvo predsjednika, Hrvatskom protutnjao još jedan potencijalni investitor – spasilac
Princ tame
Domaći mediji nisu smatrali bitnim što saudijski princ dolazi iz režima koji spada među najgore na planeti
Prošlotjedna posjeta saudijskog princa Valida bin Talala bin Abdul-Aziza Al Sauda prijateljskoj Hrvatskoj započela je unekoliko poput i svake druge bajke. Njegova se pojava marketinški pritom sjajno uklopila u standardne celebrity-novice s Jadrana. Mogli smo čuti da je došao jer nas cijeni i simpatizira, no pomalo i da bi proširio svoj neformalni feud, tj. poduzetnički portfelj. Al Valid je čestit jedan naftaš, dakako, kao i gotovo sav ostatak arapske elite, a odmah zatim je i uspješni investitor, jer valja puste petro-dolare ulagati da ne istrunu. I tako smo ubrzo doznali da bi on investirao u hrvatski turizam, taj neprijeporni domaći brend, ali samo u top-projekte, ne u bilo što.
Potonju prinčevsku orijentaciju zapravo je razotkrio lično hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji se s ovim izdankom saudijske kraljevske obitelji Al Saud susreo u Baškoj Vodi, a zatim su otišli u Makarsku. Potentni ulagač želio bi pokrenuti neki projekt od nule, a ne se uključivati u već (polu)gotove hotelske i slične proizvode. Josipović nam je prenio i da je njegov gost impresioniran hrvatskom infrastrukturom i razinom opće sigurnosti. Može se vjerovati našem predsjedniku, vidjelo se na fotografijama kako predano kamarjerski sluša sugovornika, na trenutke zanesenog u žustroj gestikulaciji te iznošenju radnih prioriteta i usputnih recenzija panorame Hvarskog i Bračkog kanala.
Odjednom, kao što u bajkama oblaci naglo zastru sunce i pojave se munje i pijavice na obzoru, međutim, Valid bin Talal bin Abdul-Aziz zatekao se u ćakuli s načelnikom Glavnog stožera Oružanih snaga RH Dragom Lovrićem. Vrhovni zapovjednik istih, predsjednik Josipović, za to se vrijeme pritajio da ne ometa začetak nadasve uspješne poslovne suradnje. Naknadno smo saznali da se razgovaralo o investiranju u hrvatsku vojnu industriju, točnije u pogone “Đure Đakovića” u Slavonskom Brodu. Turizam je pao u drugi plan, no svejedno će i takav nastavak razgovora hrvatski akteri kasnije popratiti biranim superlativima. Kao i mediji, bar njihov dominantni dio koji će opetovano nabrajati svaku od 28 milijardi dolara prinčevog imetka, njegov ugled u visokim poslovnim krugovima, njegov stil i hobističke preokupacije.
Svi oni pak sasvim će prešutjeti činjenice o političkoj pozadini te raskoši i moći: totalitarni milje kojem pripada Al Valid, monarhijsko uzurpiranje narodnog bogatstva Saudijske Arabije – riječ je o gotovo četvrtini svjetskih zaliha nafte – potom drastično gaženje ljudskih prava, promicanje islamističkog radikalizma, itd. Prešutjeli su da režim u Saudijskoj Arabiji spada među nekoliko najgorih na planeti i da opstaje već desetljećima zahvaljujući ponajprije interesima Sjedinjenih Država. Sve će to dakle nimalo elegantno zaobići i hrvatski državni vrh i glavni domaći mediji, sve će to prinijeti na žrtvu Molohu navodnog turističkog razvoja, a onda i profita općenito.
Ali bar smo se iznova uvjerili da mimo tih preokupacija Hrvatska nema nikakvih strateških političkih principa, nedajbože demokratskih, tako ni vanjskopolitičkog stajališta. Režime u Iraku, Libiji i Siriji napadali smo proteklih godina s većine službenih pozicija moralistički vehementno, dosljedno po diktatu Amerike i njezinih većih zapadnoeuropskih saveznika, a da nije bila riječ o vlastima gorim od saudijskih, štoviše, bili su gdješto i osjetno bolji. Sad činimo sve da s ozloglašenom diktaturom zasadimo plantažu tikava u vidu sofisticiranog oklopnog naoružanja, po čemu ova ljetna bajka bez ikakve sumnje sluti na krajnje neugodan epilog.
Igor Lasić
Ribićeve čistačice
Vilim Ribić, predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja (NSZV) svojim je zadnjim izjavama u velikoj mjeri kompromitirao akciju 17 sindikata koji su početkom lipnja zajedničkim snagama organizirali peticiju, a sredinom srpnja predali preko 600 hiljada potpisa građana za referendum protiv outsourcinga.
Podsjećamo da se radilo o Vladinom planu izdvajanja pratećih ili neosnovnih djelatnosti (kuhanja, glačanja, pranja, vrtlarske i domarske službe) iz državnog i javnog sektora u ruke privatnih tvrtki.
Sindikalist Ribić je naime, nedavno na Hrvatskoj televiziji priznao da su i sami sindikalisti outsoursali održavanje i čišćenje vlastitog, već samog po sebi dovoljno kontroverznog Sindikalnog doma, poslovne zgrade sa sedam katova vrijedne gotovo 50 milijuna kuna. Održavanje, iznajmljivanje i zaštitu prostora u zgradi vodi im privatna tvrtka Sindikat gradnja koju su osnovali upravo NSZV i Sindikat hrvatskih učitelja.
I ne samo to: gordo i poput bacanja prašine u lice građanima zvuči Ribićeva izjava da oni kao sindikat nisu protiv outsourcinga kao ideje (!?) već da su “protiv njega samo u zdravstvu i školstvu jer on tamo u konačnici nije jeftiniji za državu već skuplji”.
Za vrijeme potpisivanja lipanjske peticije ni u jednom trenutku nismo od bilo kojeg viđenijeg sindikalista čuli ništa nalik gornjoj Ribićevoj izjavi, koji eto sada umjesto 250 hiljada radnika koji rade u javnim ustanovama (i to ne samo u zdravstvu i školstvu) i koje bi outsourcing mogao kačiti, odjednom savjesno brine o tome što je za državu skupo, a što ne.
Još je nerazumnije da se sindikalni zastupnik državnih službenika Ribić brani izjavom da je normalno da privatne tvrtke takve usluge autsorsaju jer je to “imperativ tržišnog poslovanja”, preuzimajući rakurs neoliberalnih kolumnista i korporativne manire. A kakav će biti imperativ građana na referendumu ako do njega dođe – ostaje za vidjeti.
Ribićevim rječnikom, za sada je normalna činjenica da je njegova ionako načeta sindikalna vjerodostojnost posljednjim izjavama ili svojevrsnim spin-offom, uglavnom uništena.
D. Grozdanić
Neobično iskren intervju predsjednika zagrebačkog Županijskog suda
Gospodin ministar
Ivan Turudić nije išao u Knin da se tamo ne bi ritao zadnjim nogama i spontano pjevao Thompsonove hitove
Intervju predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića Večernjem listu pokazao je ponajprije da se radi o nadasve pristojnom i fino odgojenom čovjeku. Pod neumitno iskrenim naslovom “Nisam otišao u Knin da ne bih zviždao. Zar su trebali pljeskati nekome kome ne vjeruju?”, Turudić se ponio vrlo fair.
Poznato je naime da kad prosječni hrvatski sudac, prispio na dužnost tokom devedesetih godina, iz stranačkog, nabreklo-patriotskog miljea, shvati da vjekovnim hrvatskim kraljevskim Zvonimirovim gradom Kninom paradira državna svita, a koja njemu iz jasnih razloga ne odgovara, jednostavno ne može izdržati da ne otpjeva nekoliko prigodnih Thompsonovih napjeva, nekoliko puta glasno ne pusti vjetrove, da se ne ritne zadnjim nogama i spontano ne zagrokće, kao što se upravo i događalo mnogima na glavnom kninskom trgu. Upravo zato, Turudić nije ni otišao tamo, već je odlučio s novinarom Večernjaka podijeliti, kako ovaj piše – nekoliko “opreznih izjava o vlastitim političkim ambicijama”.
No iz aviona bez prozora i slijepom čovjeku je jasno da se prije radilo o proktološkom nastupu usmjerenom pribavljanju najmanje fotelje ministra pravosuđa u budućoj vladi Tomislava Karamarka. To su dale naslutiti nježne riječi renomiranog suca prema vođi stranke, s kojim je Turudić “već 15 godina u dobrim odnosima”, dok je “isti sve bolji u javnim nastupima”, te je nadasve “ugodna osoba”, a HDZ je “stožerna stranka u stvaranju hrvatske države”. Jer baš kako kaže Karamarko, a Turudić podcrtava: “UDBA je u Hrvatskoj još uvijek snažna”.
Na istoj liniji je Turudić Josipa Perkovića usporedio s Punišom Račićem, a Milorada Pupovca ničim izazvan napao da bi trebao nešto znati o sudbini predsjednika pakračkog HDZ-a Ivana Šretera, nestalog 1991. Općim verbalnim šamaranjem s desna na lijevo, uvaženi sudac je dao naslutiti da nas u slučaju njegova dolaska na čelo pravosudnog resora čeka pravo veselje te nova renesansa ionako glamuroznog hrvatskog sudstva.
Jedan od prvih Turudićevih poteza mogao bi biti podizanje spomenika živućem bivšem predsjedniku Vrhovnog suda Milanu Vukoviću, u čijem podnožju će biti uklesana njegova epohalna misao: u obrambenom ratu nemoguće je počiniti ratni zločin.
Izvor: novosti
