Sve donedavno, glavni akteri hrvatskih afera i skandala bili su, iako čistokrvni Hrvati, ipak lako prepoznatljivi balkanci. Glasni, bez manira, skromne ili nikakve inteligencije, ali krajnje, kako to naš narod kaže: prefrigani, životinjski lukavi, često brkati, debeli i znojni, anti-intelektualci, potpuno nesposobni i nekompetentni, kako teorijski tako i u praksi. Slijedeći Lombrosovu teoriju, gotovo smo mogli unaprijed jamčiti kako će tipovi poput Kutle, Kovača ili Penića završiti s rukama u pekmezu. I doista, baš ovaj trojac predstavlja alfu i omegu hrvatske pljačkaške privatizacije. I nitko nije bio iznenađen. Dapače, mnogobrojni njima slični, odlučili su privremeno ih maknuti i temeljito ih zaštititi od bilo kakvog progona i odgovornosti.
No aferaši koji se pojavljuju u zadnje vrijeme, bar na razini fizičke pojavnosti, drastično se razlikuju od opisanih prostaka. Elegantni, manekenske građe, savršeno krojene odjeće, pomno odabrane obuće, ljubitelji skupocjenih satova, vrhunskih manira, visokih nerijetko i najviših mogućih akademskih zvanja, samosvjesni, ponekad i bahati, elokventni poligloti, često čak članovi nekih ekoloških, udruga za zaštitu ljudskih prava ili prava životinja, nikada nervozni i prostački znojni, uvijek govore sotto vocce tako da se i oni pored njih moraju napregnuti kako bi ih razgovjetno čuli. Znam, mnogi će reći kako se ovaj opis može primijeniti na gotovo sve članove aktualne vlade (naravno osim Linića i gospođa ministrica – zanimljivost za neku drugu kolumnu i za nekog drugog kolumnista: zgođušni muškarci-dječaci i muškobanjaste narogušene političarke-babe) kao i na gotovo sve gotovo balave direktore i pripadnike višeg managementa koji su prepravili Lijepu našu. I neće puno pogriješiti. Valja im pridružiti i u narodu obljubljenog predsjednika – mogula autorskih prava ili mr.%. Kao arhetipske predstavnike ove kaste valjalo bi svakako navesti sužnja Ivu Sanadera ili ovih dana aktualnog Gorana Radmana. Glavna karakteristika ovih naših manekena, lokalno osmišljenih i ovjenčanih veličina, kao što pokazuje i slučaj „salenjaci“, potpuni je nedostatak učinkovitosti - uvijek više problema stvore, nego što su ih trebali riješiti.
No, koliko god se ove dvije grupe naizgled razlikovale, postoje duboke suštinske i tradicionalne hrvatske sličnosti. Jedni i drugi nastupaju zakriljeni moćnim plemenima, klanovima ili strankama, koji im, bez obzira koliko griješili, osiguravaju besprijekorne biografije i dobrodošle reference. Bivaju postavljeni na istaknute, strateški bitne položaje s kojih šire svoj utjecaj. Podjednako neučinkoviti i nekompetentni, sposobni su jedino za sustavno uništavanje i vampirsko parazitiranje na slabašnom truplu naroda. I dok prvi izazivaju gađenje ili strah u obična čovjeka, drugi znaju nevine i naivne zavesti svojom profinjenom, sofisticiranom, opojnom krinkom. Što je posebno porazno, obje skupine grade neprelazne prepreke običnom radišnom i poštenom čovjeku, koji bi iskrenošću, znanjem i trudom možda mogao napraviti dugo očekivani iskorak. Ulaskom Hrvatske u EU valja očekivati sve više ovih modernih smooth operatora. Čini li naše građane naprednijima to što ih više ne vozaju plemenjaci nego šmekeri?
Brod kao i u svemu nije ni blizu Zagrebu, a ni ostalim većim hrvatskim gradovima. Seljačina iz prve grupe hvala bogu imamo i previše, ali pravih slick-ova ni za lijek. Imamo samo neke neuspješne pokušaje ili nagovještaje pravih manekena. Stranačka pripadnost u ovom slučaju nema nikakvog značaja. Treba samo pokušati kategorizirati neka istaknuta imena: Vlajnić, Šuger, Duspara, Vučinić, Damičević, Bartek, Kovačević, Kljajić, Ćosić, Jakovina. Mlado i staro, debelo i mršavo, školovano i polupismeno, profinjeno i prostačko, elegantno i neskladno, imamo sve osim normalnog.
Kako god okrenemo – najebali smo.
from sb underground
