Nećemo ovaj puta o slavnom fizičaru (Galileo Galile ) i o njegovom sukobu s Crkvom što bi stručnjaci koji ne znaju povuči ručnu kočnicu na automobilu, jedva dočekali. Nećemo ni o slavnoj uzrečici (Eppur si muove), nego opet o mojoj koliziji s vlastodršcima, šefovima i onima koji znaju jako malo, ali zato imaju velike ovlasti. Neki su toliko dominantni i samouvjereni da misle kako poznaju baš svaku osobu na kugli zemaljskoj, pa provodeći testiranje na Zavodu za zapošljavanje ne traže osobne iskaznice od kandidata, iako ljude vide prvi puta u životu. Kako poslije vjerovati da netko nije radio test u tuđe ime. Ali pametni su oni: dok se kandidati trse da pokažu što bolje rezultate na kraju je ostvareni broj bodova hendikep, pa s visoka zaključuju: „Nažalost, morati ćemo vas odbiti, jer ste prepametni za ovaj projekt“. Tko ne vjeruje neka u redakciji zatraži moj broj telefona i nazove. Osobno ću ga posjetiti i donijeti ovjerenu izjavu istog sadržaja. Ako već moram plaćati bilježničku naknadu, radije ću to nego ovjeravati Domovnicu po 451-i puta kako bi zadovoljio formu nakaradno sastavljenih Upravnih vijeća, čijih su članova, glavne reference ispisane već u drugoj rečenici životopisa, npr. 17-i na listi Hrvatske stranke izviđača i umirovljenika za EU, ili još bolje, pridruženi član lokalne klerikalističko desničarske stranke lijeve orijentacije od samog osnivanja.
„Ipak se kreće“ , odnosilo bi se na aktualnu situaciju u društveno-političkom životu iz perspektive nezaposle, politički nesvrstane, na žalost nekažnjavane i kulturno i ekološki osvještene jedinke rimokatoličke vjeroispovijesti u vlasništvu muškog spolnog organa (nije meni radi mene, već je meni radi njega) s kojim bi se mogao, istoga trena, poistovjetiti.
Nosajući elaborate, programe i ideje od vrata do vrata poput pokojnog Marka Lovinčića, uspio sam izbezumiti i ono malo kvalitetnih i poštenih stručnjaka, kod kojih se očekuje da odvedu ovu Zemlju u bolje sutra. Tako sam na „Birou“ doživio situaciju da odgovorna osoba posegne u svoj novčanik i novčano nagradi mene i projekt, jer mi drugačije pomoći ne može. Da je više takvih gdje bi nam bio kraj? To me je ohrabrilo da nastavim s radom, ali i s dosađivanjem po ustanovama, jer što će tek dati pročelnici kojima vijek trajanja polako ističe, a primaju i dodatak na staž, samo da ih pustim na miru. Dakle, ipak se kreće.
A tek mladi ljudi koje sam upoznao u posljednjih nekoliko mjeseci. Kad sam već pomislio da su svi otišli trbuhom za šparogama i jagodama po bespućima europskih zemalja, odnosno da skupljaju kondiciju za predstojeće javne radove ili da poliraju escajg čekajući da se otvori Pučka kuhinja, ukazali su mi se nastavnik razredne nastave u OŠ Antun Mihanović – gosp. Mario Tandarić, ronilac, volonter i aktivist, te profesorica hrvatskog jezika u OŠ Đuro Pilar- Maja Šimić Matošević – „žena , dama, kraljica“. U samo nekoliko dana suradnje vratili su mi vjeru u znanje, rad i bolje sutra. Pa i u Brodu još uvijek ima ljudi koji se javljaju na telefon,odgovaraju na dopise, hvale, kritiziraju i predlažu, te daju sve od sebe, a da pri tome ne čuješ ono: „ Nije to moj posao, tko će to meni platiti, ili, imamo 10 minuta za svakog kandidata, a vama je gospodine vrijeme 'iscurilo', a mislim da ste i u potpuno krivoj zgradi."
Ipak se kreće. Vidljivo je čak i u nekim odlukama Školskih odbora. Tu prije svega mislim na situaciju s institucijom ravnatelja u OŠ Blaž Tadijanovič u Podvinju. Razloge za nečiji otkaz Ugovora o radu nisam kompetentan anlizirati, jer ne mogu 16 mjeseci objasniti ni svoj. Ali, i ovdje je vremena bilo dovoljno da se situacija barem pokuša popraviti glede djece iz Podcrkavačkog bazena, a ako se „mućkalo“ sa kadroviranjem kao što neki tvrde onda pozdrav svima koji rade na rasvjetljavanju ovakvih i sličnih slučajeva i samo tako dalje nastavite. Jer, kako kaže Srećko Šoić iz Tesne kože: „Ja nisam mućkao k'o što drugi mućkaju, Djole. Ja sam mućkao u skladu s propisi.“ Ipak se kreće.
Nažalost to nije doživio već spomenuti Marko Lovinčić, istaknuti povjesničar, kroničar i, nadasve, pravaš, a po mome mogli bi slobodno reći - Mirko Miočić našega kraja. Nekoliko puta sam u njegovu prisustvu gledao kviz emisije. Mlakar ili Tarik nisu ni pročitali pitanje do kraja, a Markan izbaci odgovor. Na svako pitanje odgovarao bi bez greške, osim ako nije tema glazba, jer to ga nije zanimalo. Križaljke je popunjavao pojmove čitajući samo vodoravno. Jednom se nešto sporječkao u Brodvinovoj piceriji s glazbenikom Gibonijem i kad je završila rasprava , Gibo ode svojim putem, a poznanici ga napadnu : „Znaš li ti Marko tko je to ? To ti je Giboni“ – govore mu. A Markan mrtvo-ladno : „ Pa šta ? I ja sam Marko Lovinčić“. Umro je, čovjek, u uvjerenju da je drug Tito zaista rekao u Lici kako su ustaše najbolji vojnici. („ Drug je Tito rekao u Lici...“). Peckao sam ga godinama, kao vatrenog dinamovca, da jedino sigurno što je Tito rekao bilo 23.06.1971. u Bijelom dvoru na Dedinju : „Hajduk je moj klub.“. Htjeli mi to priznati ili ne - ipak se kreće.
