Možda Jovanović, Zelenika, Linić i drugi, kad se opravdavaju za svoje grijehe i propuste, zaista vjeruju u ono što govore. No, to ih ne ekskulpira od krivnje za nesvjesnost i onesviještenost, jer su tvorci i provoditelji ideologije, a onda i susljednih politika.
Ne treba imati iluzija o "istraživačkom novinarstvu" EPH-ovih objavljotina. Afere i "afere" koje Jutarnji list i Globus, od svojih herojskih početaka do danas, razotkrivaju i "razotkrivaju" rijetko kad su bile izraz izvorne novinarske znatiželje, autonomnog novinarskog rada i autentične brige za javni interes. Uglavnom su to bili instrumenti "visoke politike" i raznoraznih interesnih kalkulacija koja se zbivaju iza zastora "visoke politike".
Stoga nas recentna jutarnja povika na Ministarstvo financija, tj. ministra Slavka Linića, te na Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, tj. ministra Željka Jovanovića i njegovog zamjenika Sašu Zeleniku, nuka prije svega da se zapitamo tko je i zašto u Vladi i u SDP-u odjednom odlučio "pakovati" spomenutom riječko-esdepeovskom trojcu, i kome su se oni zamjerili, i čemu bi to trebalo voditi. Nema sumnje da je to izraz nekih previranja u državno-partijskoj nomenklaturi, što će EPH po običaju servisirati. Međutim, to ne znači da podaci koje Jutarnji serijski iznosi u posljednjih nekoliko dana nisu točni. Do istih podataka i sličnih zaključaka dolazi i parnjak Jutarnjeg lista - Večernji list, a i drugi mediji nastoje pratiti zadani ritam te se uključiti u raskrinkavanje Vladinih Riječana. Ukratko, bez obzira na novinarske interpretacije i uredničke opreme, prilično su jasne i sigurne činjenice koje stoje u osnovi ovih turboekskluzivnosti i hipersenzacionalnosti.
"Za oranicu vrijednu 6 milijuna kuna Linić dao 33, nije htio slušati Poreznu", kaže svježi naslov iz Jutarnjeg, otkrivajući "aferu Spačva", tj. sumnjivo brisanje duga slavonske tvrtke Spačva u režiji ministra financija. Naime, Slavko Linić je suočen s optužbom da je "osobno donio i potpisao odluku na temelju koje je Ministarstvo financija izgubilo najmanje šest milijuna kuna, a ukupna šteta mogla bi se popeti čak i do 27 milijuna kuna". Tek što se malo oporavio od afere u koju je upao zahvaljujući svom pomoćniku i štićeniku Branku Šegonu, Linić se i sam našao u uzbudljivoj aferi.
Drugi Vladin Riječanin, ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović, našao se u sličnom problemu. Najprije mu je optužilo zamjenika, također Riječanina, Sašu Zeleniku, da je pri MZOS-ovskoj raspodjeli sredstava povučenih iz europskih fondova preferirao Sveučilište u Rijeci, pa i Centar za mikro i nano znanosti i tehnologije, čiji je on "zamrznuti djelatnik". Optužba se odnosi i na samoga ministra: "Sveučilištu u Rijeci namjestio 24 milijuna eura".
Novine kažu: "Problem je u tome što taj novac povučen iz europskih fondova raspodjeljuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja, u kojem je Zelenika zamjenik ministra", a zamoljen za komentar, rektor zagrebačkog sveučilišta, Aleksa Bjeliš, "podsjeća da su namjeravali centar za nanotehnologiju osnovati pri Sveučilištu u Zagrebu, ali da ih je Ministarstvo sabotiralo". A čim je kombiniranom medijskom akcijom pokušao odbiti optužbe da je akter sumnjivih zbivanja na relaciji EU-MZOS-Sveučilište u Rijeci, riječki se znanstveno-obrazovni politički klan morao ponovno prati od optužbi. Priča u kojoj je glavni lik bio Jovanovićev šegon Saša Zelenika dobila je nastavak u priči gdje je glavni lik sam linićoliki Jovanović. Naslovi vrište: "Ministar Jovanović dobio posao na Medicini pa ga zamrznuo: Već sad se osigurao", "Uhljebio se: Ministar dobio posao na Medicini pa ga zamrznuo".
Ispod vrelih naslova nalaze se hladne činjenice: "Medicinski fakultet u Osijeku objavio je u siječnju 2013. godine natječaj za radno mjesto na neodređeno vrijeme u svojoj nastavnoj bazi Thalassotherapia u Opatiji. Na natječaj je pristigla jedna jedina prijava. I to ne bilo koga nego glavom i bradom ministra obrazovanja, znanosti i sporta Željka Jovanovića u čiji resor potpada i Medicinski fakultet Osijek. Fakultetsko vijeće osječke medicine ubrzo potom donosi odluku o izboru kandidata Jovanovića na predmetno radno mjesto. No s obzirom na to da je Jovanović zaposlen kao ministar znanosti, on to radno mjesto nije aktivirao, odnosno zamrznuo ga je. Jovanović si je tako osigurao posao i nakon što prestane biti ministar ili ne postane opet saborski zastupnik. (...) Na osječkom Medicinskom fakultetu taj natječaj ipak su zavili velom tajne pa nam nisu htjeli reći koga su na natječaju izabrali. (...) No zato je ministar Jovanović priznao da je on taj fantomski kandidat kojem dekan krije ime."
Dugogodišnji karijerni političar i današnji ministar, a negdašnji trgovački putnik farmaceutskih kompanija s diplomama iz medicine i marketinga/menadžmenta, po svojoj znanstvenoj i akademskoj biografiji teško da bi uopće trebao dobiti rečeno radno mjesto, a pogotovo dobiti ga "po povlaštenoj cijeni". Nakon medijskog otkrića njegovog političko-akademskog salta, Jovanović je brže-bolje odlučio i izjavio da "odustaje od mogućosti aktiviranja svog izbora". Iako je time vjerojatno htio odigrati jednu moralističku gestu, stvar je učinio još gorom i počinio salto mortale, jer je zapravo potvrdio navode iz javne optužnice i priznao da se zeznuo. Uhvaćen s prstima u pekmezu, ministar je prste oprao, ali su tragovi pekmeza ostali oko njegovih usta.
Koliko još takvih slučajeva kriju ministarski kabineti - neka za sada ostane retoričko pitanje. No, oni koji prate događanja u sektoru znanosti i obrazovanja nisu iznenađeni najnovijim informacijama, jer o Jovanović-Zelenikinom koruptivno-nepotističkom djelovanju i njihovim kontroverznim odlukama priča se u akademskim krugovima otkako je ta ekipa zasjela na vlast. Također, prostim je okom vidljivo da im principijelnost u djelovanju nikad nije bila jača strana, a djelovanje u javnome interesu i za zajedničko dobro uvijek im je bilo potpuna nepoznanica - upravo obrnuto proporcionalno njihovoj odvažnoj moralističkoj retorici. Sad su tu, ipak, i neke neugodne činjenice potkrijepljene dokumentima, pa se i oni i javnost trebaju očitovati o tim "sukobima interesa".
Kada se kaže da se radi o "sukobu interesa", to je zapravo eufemizam, jer se tom sintagmom prikriva da iza tih dvojbenih aktivnosti stoji namjera aktera, odnosno da to nije puka slučajnost proistekla iz naivnosti ili "blaženog neznanja". Da li je moguće da Željko Jovanović nije vidio ništa sporno u svojoj osječkoj epizodi? Da li je moguće da Zelenika nije vidio ništa sporno u svojoj euro-riječkoj epizodi? Da li je moguće da Linić i Milanović ne vide svoje ježiće i tedeschije? Teško.
Međutim, sve to nije samo problem vladajućih ličnosti (danas Milanovića, Linića, Zelenike i Jovanovića, a jučer Sanadera, Šukera, Primorca i Fuchsa), niti je to samo problem vladajuće stranke i njezine politike (danas i prekjučer SDP-a, a jučer i sutra HDZ-a), nego je to problem vladajuće ideologije. Nju ćemo, pak, lakše dešifrirati i dekonstruirati obratimo li pažnju na potporne pojmove kao što su "konkurencija", "kompeticija", "izvrsnost" i "isplativost", negoli fokusirajući na natkriljujuće pojmove kao što su "(neoliberalni) kapitalizam" i "(pseudo)demokracija".
Otkako su i ostaci ostataka javnih dobara bačeni u tržišnu arenu - gdje se oko sve oglodanijih kostiju bori sve više gladnih - kičmu društva, uključujući znanost i obrazovanje, nagrizaju principi konkurencije i kompeticije, pod ciničnim parolama "neka pobijedi najbolji" i "survival of the fittest". Kombinacija socijalno neosjetljivog utilitarizma i tržišno osjetljivog socijaldarvinizma "najveću prosječnu korist" donosi, dakako, onima koji su na vrhu društvene, političke i ekonomske hijerarhije, i koji tu hijerarhiju (re)produciraju. Ključan je u toj računici ideologem "izvrsnost". Njime se svakodnevno ispire mozak učenika, studenata, učitelja i profesora. Ali "izvrsnost", o kojoj se govori i viče, nipošto ne jamči vrhunsku kvalitetu, jer "izvrsnost", s jedne strane, znači "isplativost" prema tržišnim aršinima, a s druge strane, znači "izuzetnost" ili, točnije, "izuzetost".
Ono što vrijedi za podanike od kojih se traži izvrsnost ne vrijedi za kralja koji je sam po sebi izvrstan. Ono što vrijedi za potlačene od kojih se traži izvrsnost ne vrijedi za tlačitelje koji su od svih zahtjeva za izvrsnošću izuzeti. Ono što Jovanović i Zelenika nameću svojim podanicima ne vrijedi za njih same. Logično, najizvrsniji su oni koji arbitrarno definiraju kriterije izvrsnosti i još arbitrarnije mjere stupanj izvrsnosti. Uglavnom prema aksiomima ekonomske i političke moći. Tako je ministar Jovanović mogao postati iznimno izvrsnim kandidatom za sveučilišno radno mjesto u ekstremnoj oskudici akademskih radnih mjesta, za koju je odgovorno prije svega njegovo ministarstvo. Tako je mikro-nano-centar ministrovog zamjenika Zelenike mogao postati iznimno izvrsnim projektom od nacionalne važnosti, dok se projekti sličnih performansi sabotiraju ili onemogućuju.
No, već je rečeno, nisu toliko važni pojedini likovi koliko ono što oni reprezentiraju, ono što oni znače. Najvažnija je i primarna ideologija, a politike su važne, ali sekundarne. Možda Jovanović, Zelenika, Linić i drugi, kad se opravdavaju za svoje grijehe i propuste, zaista vjeruju u ono što govore. Možda zaista nisu znali, nisu htjeli, nisu mogli, nisu-pa-jesu. Možda su, kako je Marx rekao, "dosad neprestano stvarali krive predodžbe o samima sebi, o tome što su, ili što bi trebalo da budu", tako da su "proizvodi njihove glave prerasli njihovu glavu", a "oni, tvorci, pokleknuli su pred svojim tvorevinama". No, sve i ako su nesvjesni svoje iskrivljene svijesti, to ih ne ekskulpira od krivnje za nesvjesnost i onesviještenost, za reproduciranje vladajuće ideologije i za produciranje ideološki usklađenih rezultata u znanstveno-obrazovnom, financijskom ili kojem drugom sektoru. Jer su tvorci i provoditelji ideologije, a onda i susljednih politika.
Iza iskrivljene politike stoji, dakle, iskrivljena svijest, koju se ne može ispraviti ispravljanjem političkih krivih Drina i popravljanjem nepopravljivih ideologija, nego jedino radikalnom kritikom i radikalno novim početkom. A ni takve kritike ni takvoga početka neće moći biti dok se ne osvijesti i ne raskine pupčana ovisnost lokalnih politika o globalnom ekonomsko-političkom sistemu, dok se ne zaustavi nekritički import modela koje nude eurounijsko-američka demokracija i globalni kapital.
To, naravno, ne znači da treba odustati od pozornog praćenja MZOStavljača i promptnog reagiranja na njihove poteze. Ne smijemo podcjenjivati pogled iz žablje perspektive i učinke rovovske borbe oko kojekakvih mjera, pravilnika, zakona i strategija. Neophodan je permanentan rad na održavanju znanstveno-obrazovnog sustava na životu, pa i same ideje znanosti i obrazovanja kao javnog i zajedničkog dobra. Ali neophodna je, također, sistemska i sistematska kritika vladajuće politike i ideologije, dakle, samih pretpostavki koje omogućuju repliciranje primoraca, fuksova, jovanovića i zelenika, odnosno sanadera i milanovića. Objekt kritike je manje-više jasan. No, ima li subjekta takve kritike?
Kao što je svijet zaglibio u neoliberalističko-kapitalističkom i pseudo-demokratskom status quo-u, u intenzivnoj potrazi za "revolucionarnim subjektom", tako se u katastrofičnoj situaciji znanosti i obrazovanja u Hrvatskoj (koja je tek lokalni odsjaj globalnih tendencija u sferi znanosti i obrazovanja, ekonomije i politike) kontinuirano traga za subjektom kritike i subjektom otpora. Kritike, doduše, ima, ali kritične mase, nažalost, nema. Čini se da naša uspavana akademska zajednica - akademski radnici i studenti - trenutno nema snage ni da komemorira značajna zbivanja kao što su petogodišnjica studentskih blokada (2009.) i trogodišnjica štrajka akademskih radnika (2011.), a kamoli da postavi barikade i zaustavi pobjedonosni pohod vladajuće politike i ideologije, razvijajući, s onu stranu barikade, drugačiju viziju znanosti, obrazovanja i društva.
Uzroci i posljedice nezadovoljavajućeg stanja u krugovima koji bi trebali pružati otpor vladajućoj politici i ideologiji posebna su tema. Dakle, što bi Hrvati rekli: to be continued..., ili: lotta continua.
Izvor: h-alter
Ne treba imati iluzija o "istraživačkom novinarstvu" EPH-ovih objavljotina. Afere i "afere" koje Jutarnji list i Globus, od svojih herojskih početaka do danas, razotkrivaju i "razotkrivaju" rijetko kad su bile izraz izvorne novinarske znatiželje, autonomnog novinarskog rada i autentične brige za javni interes. Uglavnom su to bili instrumenti "visoke politike" i raznoraznih interesnih kalkulacija koja se zbivaju iza zastora "visoke politike".
Stoga nas recentna jutarnja povika na Ministarstvo financija, tj. ministra Slavka Linića, te na Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, tj. ministra Željka Jovanovića i njegovog zamjenika Sašu Zeleniku, nuka prije svega da se zapitamo tko je i zašto u Vladi i u SDP-u odjednom odlučio "pakovati" spomenutom riječko-esdepeovskom trojcu, i kome su se oni zamjerili, i čemu bi to trebalo voditi. Nema sumnje da je to izraz nekih previranja u državno-partijskoj nomenklaturi, što će EPH po običaju servisirati. Međutim, to ne znači da podaci koje Jutarnji serijski iznosi u posljednjih nekoliko dana nisu točni. Do istih podataka i sličnih zaključaka dolazi i parnjak Jutarnjeg lista - Večernji list, a i drugi mediji nastoje pratiti zadani ritam te se uključiti u raskrinkavanje Vladinih Riječana. Ukratko, bez obzira na novinarske interpretacije i uredničke opreme, prilično su jasne i sigurne činjenice koje stoje u osnovi ovih turboekskluzivnosti i hipersenzacionalnosti.
Prtsc: Jutarnji.hr
"Za oranicu vrijednu 6 milijuna kuna Linić dao 33, nije htio slušati Poreznu", kaže svježi naslov iz Jutarnjeg, otkrivajući "aferu Spačva", tj. sumnjivo brisanje duga slavonske tvrtke Spačva u režiji ministra financija. Naime, Slavko Linić je suočen s optužbom da je "osobno donio i potpisao odluku na temelju koje je Ministarstvo financija izgubilo najmanje šest milijuna kuna, a ukupna šteta mogla bi se popeti čak i do 27 milijuna kuna". Tek što se malo oporavio od afere u koju je upao zahvaljujući svom pomoćniku i štićeniku Branku Šegonu, Linić se i sam našao u uzbudljivoj aferi.
Drugi Vladin Riječanin, ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović, našao se u sličnom problemu. Najprije mu je optužilo zamjenika, također Riječanina, Sašu Zeleniku, da je pri MZOS-ovskoj raspodjeli sredstava povučenih iz europskih fondova preferirao Sveučilište u Rijeci, pa i Centar za mikro i nano znanosti i tehnologije, čiji je on "zamrznuti djelatnik". Optužba se odnosi i na samoga ministra: "Sveučilištu u Rijeci namjestio 24 milijuna eura".
Novine kažu: "Problem je u tome što taj novac povučen iz europskih fondova raspodjeljuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja, u kojem je Zelenika zamjenik ministra", a zamoljen za komentar, rektor zagrebačkog sveučilišta, Aleksa Bjeliš, "podsjeća da su namjeravali centar za nanotehnologiju osnovati pri Sveučilištu u Zagrebu, ali da ih je Ministarstvo sabotiralo". A čim je kombiniranom medijskom akcijom pokušao odbiti optužbe da je akter sumnjivih zbivanja na relaciji EU-MZOS-Sveučilište u Rijeci, riječki se znanstveno-obrazovni politički klan morao ponovno prati od optužbi. Priča u kojoj je glavni lik bio Jovanovićev šegon Saša Zelenika dobila je nastavak u priči gdje je glavni lik sam linićoliki Jovanović. Naslovi vrište: "Ministar Jovanović dobio posao na Medicini pa ga zamrznuo: Već sad se osigurao", "Uhljebio se: Ministar dobio posao na Medicini pa ga zamrznuo".
Ispod vrelih naslova nalaze se hladne činjenice: "Medicinski fakultet u Osijeku objavio je u siječnju 2013. godine natječaj za radno mjesto na neodređeno vrijeme u svojoj nastavnoj bazi Thalassotherapia u Opatiji. Na natječaj je pristigla jedna jedina prijava. I to ne bilo koga nego glavom i bradom ministra obrazovanja, znanosti i sporta Željka Jovanovića u čiji resor potpada i Medicinski fakultet Osijek. Fakultetsko vijeće osječke medicine ubrzo potom donosi odluku o izboru kandidata Jovanovića na predmetno radno mjesto. No s obzirom na to da je Jovanović zaposlen kao ministar znanosti, on to radno mjesto nije aktivirao, odnosno zamrznuo ga je. Jovanović si je tako osigurao posao i nakon što prestane biti ministar ili ne postane opet saborski zastupnik. (...) Na osječkom Medicinskom fakultetu taj natječaj ipak su zavili velom tajne pa nam nisu htjeli reći koga su na natječaju izabrali. (...) No zato je ministar Jovanović priznao da je on taj fantomski kandidat kojem dekan krije ime."
Dugogodišnji karijerni političar i današnji ministar, a negdašnji trgovački putnik farmaceutskih kompanija s diplomama iz medicine i marketinga/menadžmenta, po svojoj znanstvenoj i akademskoj biografiji teško da bi uopće trebao dobiti rečeno radno mjesto, a pogotovo dobiti ga "po povlaštenoj cijeni". Nakon medijskog otkrića njegovog političko-akademskog salta, Jovanović je brže-bolje odlučio i izjavio da "odustaje od mogućosti aktiviranja svog izbora". Iako je time vjerojatno htio odigrati jednu moralističku gestu, stvar je učinio još gorom i počinio salto mortale, jer je zapravo potvrdio navode iz javne optužnice i priznao da se zeznuo. Uhvaćen s prstima u pekmezu, ministar je prste oprao, ali su tragovi pekmeza ostali oko njegovih usta.
Željko Jovanović; Prtsc: HTV
Koliko još takvih slučajeva kriju ministarski kabineti - neka za sada ostane retoričko pitanje. No, oni koji prate događanja u sektoru znanosti i obrazovanja nisu iznenađeni najnovijim informacijama, jer o Jovanović-Zelenikinom koruptivno-nepotističkom djelovanju i njihovim kontroverznim odlukama priča se u akademskim krugovima otkako je ta ekipa zasjela na vlast. Također, prostim je okom vidljivo da im principijelnost u djelovanju nikad nije bila jača strana, a djelovanje u javnome interesu i za zajedničko dobro uvijek im je bilo potpuna nepoznanica - upravo obrnuto proporcionalno njihovoj odvažnoj moralističkoj retorici. Sad su tu, ipak, i neke neugodne činjenice potkrijepljene dokumentima, pa se i oni i javnost trebaju očitovati o tim "sukobima interesa".
Kada se kaže da se radi o "sukobu interesa", to je zapravo eufemizam, jer se tom sintagmom prikriva da iza tih dvojbenih aktivnosti stoji namjera aktera, odnosno da to nije puka slučajnost proistekla iz naivnosti ili "blaženog neznanja". Da li je moguće da Željko Jovanović nije vidio ništa sporno u svojoj osječkoj epizodi? Da li je moguće da Zelenika nije vidio ništa sporno u svojoj euro-riječkoj epizodi? Da li je moguće da Linić i Milanović ne vide svoje ježiće i tedeschije? Teško.
Međutim, sve to nije samo problem vladajućih ličnosti (danas Milanovića, Linića, Zelenike i Jovanovića, a jučer Sanadera, Šukera, Primorca i Fuchsa), niti je to samo problem vladajuće stranke i njezine politike (danas i prekjučer SDP-a, a jučer i sutra HDZ-a), nego je to problem vladajuće ideologije. Nju ćemo, pak, lakše dešifrirati i dekonstruirati obratimo li pažnju na potporne pojmove kao što su "konkurencija", "kompeticija", "izvrsnost" i "isplativost", negoli fokusirajući na natkriljujuće pojmove kao što su "(neoliberalni) kapitalizam" i "(pseudo)demokracija".
Otkako su i ostaci ostataka javnih dobara bačeni u tržišnu arenu - gdje se oko sve oglodanijih kostiju bori sve više gladnih - kičmu društva, uključujući znanost i obrazovanje, nagrizaju principi konkurencije i kompeticije, pod ciničnim parolama "neka pobijedi najbolji" i "survival of the fittest". Kombinacija socijalno neosjetljivog utilitarizma i tržišno osjetljivog socijaldarvinizma "najveću prosječnu korist" donosi, dakako, onima koji su na vrhu društvene, političke i ekonomske hijerarhije, i koji tu hijerarhiju (re)produciraju. Ključan je u toj računici ideologem "izvrsnost". Njime se svakodnevno ispire mozak učenika, studenata, učitelja i profesora. Ali "izvrsnost", o kojoj se govori i viče, nipošto ne jamči vrhunsku kvalitetu, jer "izvrsnost", s jedne strane, znači "isplativost" prema tržišnim aršinima, a s druge strane, znači "izuzetnost" ili, točnije, "izuzetost".
Foto: h.š.
Ono što vrijedi za podanike od kojih se traži izvrsnost ne vrijedi za kralja koji je sam po sebi izvrstan. Ono što vrijedi za potlačene od kojih se traži izvrsnost ne vrijedi za tlačitelje koji su od svih zahtjeva za izvrsnošću izuzeti. Ono što Jovanović i Zelenika nameću svojim podanicima ne vrijedi za njih same. Logično, najizvrsniji su oni koji arbitrarno definiraju kriterije izvrsnosti i još arbitrarnije mjere stupanj izvrsnosti. Uglavnom prema aksiomima ekonomske i političke moći. Tako je ministar Jovanović mogao postati iznimno izvrsnim kandidatom za sveučilišno radno mjesto u ekstremnoj oskudici akademskih radnih mjesta, za koju je odgovorno prije svega njegovo ministarstvo. Tako je mikro-nano-centar ministrovog zamjenika Zelenike mogao postati iznimno izvrsnim projektom od nacionalne važnosti, dok se projekti sličnih performansi sabotiraju ili onemogućuju.
No, već je rečeno, nisu toliko važni pojedini likovi koliko ono što oni reprezentiraju, ono što oni znače. Najvažnija je i primarna ideologija, a politike su važne, ali sekundarne. Možda Jovanović, Zelenika, Linić i drugi, kad se opravdavaju za svoje grijehe i propuste, zaista vjeruju u ono što govore. Možda zaista nisu znali, nisu htjeli, nisu mogli, nisu-pa-jesu. Možda su, kako je Marx rekao, "dosad neprestano stvarali krive predodžbe o samima sebi, o tome što su, ili što bi trebalo da budu", tako da su "proizvodi njihove glave prerasli njihovu glavu", a "oni, tvorci, pokleknuli su pred svojim tvorevinama". No, sve i ako su nesvjesni svoje iskrivljene svijesti, to ih ne ekskulpira od krivnje za nesvjesnost i onesviještenost, za reproduciranje vladajuće ideologije i za produciranje ideološki usklađenih rezultata u znanstveno-obrazovnom, financijskom ili kojem drugom sektoru. Jer su tvorci i provoditelji ideologije, a onda i susljednih politika.
Iza iskrivljene politike stoji, dakle, iskrivljena svijest, koju se ne može ispraviti ispravljanjem političkih krivih Drina i popravljanjem nepopravljivih ideologija, nego jedino radikalnom kritikom i radikalno novim početkom. A ni takve kritike ni takvoga početka neće moći biti dok se ne osvijesti i ne raskine pupčana ovisnost lokalnih politika o globalnom ekonomsko-političkom sistemu, dok se ne zaustavi nekritički import modela koje nude eurounijsko-američka demokracija i globalni kapital.
To, naravno, ne znači da treba odustati od pozornog praćenja MZOStavljača i promptnog reagiranja na njihove poteze. Ne smijemo podcjenjivati pogled iz žablje perspektive i učinke rovovske borbe oko kojekakvih mjera, pravilnika, zakona i strategija. Neophodan je permanentan rad na održavanju znanstveno-obrazovnog sustava na životu, pa i same ideje znanosti i obrazovanja kao javnog i zajedničkog dobra. Ali neophodna je, također, sistemska i sistematska kritika vladajuće politike i ideologije, dakle, samih pretpostavki koje omogućuju repliciranje primoraca, fuksova, jovanovića i zelenika, odnosno sanadera i milanovića. Objekt kritike je manje-više jasan. No, ima li subjekta takve kritike?
Kao što je svijet zaglibio u neoliberalističko-kapitalističkom i pseudo-demokratskom status quo-u, u intenzivnoj potrazi za "revolucionarnim subjektom", tako se u katastrofičnoj situaciji znanosti i obrazovanja u Hrvatskoj (koja je tek lokalni odsjaj globalnih tendencija u sferi znanosti i obrazovanja, ekonomije i politike) kontinuirano traga za subjektom kritike i subjektom otpora. Kritike, doduše, ima, ali kritične mase, nažalost, nema. Čini se da naša uspavana akademska zajednica - akademski radnici i studenti - trenutno nema snage ni da komemorira značajna zbivanja kao što su petogodišnjica studentskih blokada (2009.) i trogodišnjica štrajka akademskih radnika (2011.), a kamoli da postavi barikade i zaustavi pobjedonosni pohod vladajuće politike i ideologije, razvijajući, s onu stranu barikade, drugačiju viziju znanosti, obrazovanja i društva.
Uzroci i posljedice nezadovoljavajućeg stanja u krugovima koji bi trebali pružati otpor vladajućoj politici i ideologiji posebna su tema. Dakle, što bi Hrvati rekli: to be continued..., ili: lotta continua.
Izvor: h-alter
