Dogodila se nesvakidašnja stvar. Pojavila se istina u Klopci. Pojavila se sama od sebe, ničim isprovocirana. Nitko je nije zazivao, nitko je nije tražio, nitko za njom nije žudio, ali eto, ipak se pojavila. Zažarila se svojim poznatim plamom, kao opasne tvari kod kojih dođe do samozapaljenja u dodiru sa zrakom. Pojavila se istina, ali se logika i novinarski nerv ovaj put ipak nisu pojavili. Za njih nema mjesta u Klopci.
No, krenimo redom. Priznajem, nisam redoviti gledatelj Klopke. Ne bih puno ni trošio riječi na tu lošu kopiju loših talk-showova s nacionalne dalekovidnice. Ono što moram priznati je da sam pasionirani gledatelj Dnevnika SBTV. Najviše volim kada me kroz Dnevnik vodi nekakav bradonja, za života blaženi, monsignore. Ovaj vrhunski religiozni program, nikada ne propušta niti najmanji pomak tanašnih ručica naših pastira, naših dušobrižnika. Njihove najdublje misli, plod asketskih, isposničkih promišljanja, ekipa Dnevnika SBTV prenosi svojim kamerama i mikrofonima pravovremeno, germanskom preciznošću. Kako bi pokazali svoju duhovnu širinu i toleranciju, pripuste tu i tamo i pokoji svjetovni prilog za agnostike, nevjernike i ostalu bagru.
Ponekad osupnut kakvoćom jednostavno ostanem paraliziran te nemam dovoljno snage posegnuti za daljinskim i prebaciti na neku normalnu TV postaju. Tako je bilo i prošlog utorka. Red super atraktivnih prizora iz 4. županijske lige u nogometu, pokoji prilog o gospodinu i gospođi Poznatima koji na nekoj livadi igraju golf, poslovično promašena vremenska prognoza, nekoliko uber stupidnih reklamnih poruka i za tili čas, ni kriv ni dužan, nađeš se u Klopci. Tu sad nema labavo, nego u čvrstim voditeljskim rukama Darka Junačka, pozorno se vodi briga o optimalnom doziranju informacija za poput mene još uvijek grogirane gledatelje. Ovog puta divanilo se o turizmu.
Nazočni su privatni poduzetnici, policija i turistički djelatnici. Poduzetnici, jedan autentični, jedan potomak privatizacijskog mađioničara, iznijeli su svoje viđenje o općem stanju turizma u nas i susjednim zemljama i onda dođe red na njega. Neizostavni, nezaobilazni, naš nasušni direktor ŽTZ Petar Huljić, ugostitelj bez lokala (navodno prepisao na sina kako ne bi bilo sukoba interesa), kao Ivan bez Zemlje, raspričao se o svojim i zaslugama kolega u razvoju kontinentalnog turizma, o tanatalovim mukama i titanskoj borbi za osmišljavanje turističkog proizvoda – seoskog turizma. I tada se dogodi. Kaže naš dragi Petar kako je sve u redu, ali eto „TURISTA NEMA“. Ne malo ih je, ne šačica, već gotovo niti jedan osim nekolicine dječice, nesretnih veleučilištaraca i par zalutalih žrtvi koje su on i kolege priveli u posjet obiteljskim poljoprivredno-turističkim gospodarstvima. Žao je Petru što jadni domaćini uložiše silan trud i novce, a turista nema i nema. U tom je trenutku svaki od polu-usnulih gledatelja poskočio je na noge i glasno povikao pred tv ekranom:
„Sad, Darko, sad ga pitaj!“, ali Darko ostade nijem, nedotaknut ni novinarskim nervom, ni logikom, ni zdravom pameću, koji bi ga nagnali da upita gospodina Huljića:
„Kako onda opravdati milijunske višegodišnje troškove za vašu plaću i još nekoliko milijunčića za promociju i priredbe koje provodi ŽTZ te naravno i GTZ te još poneki milijunčić za Biljanu i društvo, a rezultata nema i nema? Kako pogledati u oči ljudima koje ste gurnuli u ponor svojim pomno promišljenim turističkim proizvodom? Kako se opravdati brojnim poduzetnicima koji redovito uplaćuju turističku članarinu i ostale namete?“
Pitanja se množe geometrijskom progresijom, ali Darko ostade zavjerenički šutjeti.
Sjedoše razočarani gledatelji ponovo na svoje fotelje i kauče, držeći se objema rukama za glavu i ne shvaćajući kako Darko nije zabio stopostotni zicer. Umjesto toga, još je sam spomenuo „razvikanu“ Baranju u kojoj je osobno boravio i gdje nije doživio ništa ekstra, koliko se puno o Baranji priča, očito ne shvaćajući kako je upravo to primjer dobro odrađenog brendiranja i propagande.
Iznio je naš dragi striček Pero, direktor još par zapanjujućih ekskluzivnih pikanterija, poput one o tomu kako je on u izuzetno dobrim odnosima te da izvrsno surađuje sa svojim pretpostavljenim: Predsjednikom Županijske Turističke zajednice, Danijelom Marušićem, u slobodno vrijeme i županom brodsko-posavske županije.
Kolegici kolumnistici Clock SB bih poručio kako sada više ne treba previše mozgati o tome što i koliko Prvi turistički vodič grada i Predsjednik GTZ Duspara (također u slobodno vrijeme i gradonačelnik) zna o našim suvenirima. Zna toliko da mu je odavno jasno da što god bilo suvenir, možemo ga poklanjati jedino jedni drugima, jer tih fantomskih turista nema. Uostalom, čak i turistička vodilja pa i gospoda poduzetnici su ustvrdili kako u našoj turističkoj meki ima nešto samo za jedno poslijepodne: obići tvrđavu i samostan, možda skoknuti na bazene …. Ali što sutra?
Što raditi dva beskrajna dana u Dusparinu turističkom carstvu? Možda je Brod idealno mjesto za snimanje novog nastavka legendarnog filma „Beskrajni dan“?
from sb underground
