U očekivanju smjene ministra Ivana Paladine, koji nije ništa učinio da potresom obeskućeni stanovnici Banije napuste kontejnere i usele u kuće za čiju obnovu je Europa osigurala novce, razotkriva se prava narav ove države – ona je nastala i opstoji kao država na čekanju.
Ovdje se neprestano nešto čeka, a čekanje, kako je to rekao Semezdin Mehmedinović, ponižava. Hrvatska je država koja ponižava građane.
Stanovnici Banije su dvostruko poniženi, jer dvostruko čekaju – čekaju da im država obnovi domove u kojima bi mogli, kao ostali građani ove države, čekati državu koja neće biti poimana u teološkim kategorijama.
Biti građanin, i imati građansku svijest, u sadašnjoj državi znači biti na čekanju, odnosno znati da si zbog čekanja ponižen. Svi građani su, dakle, poniženi. Vjernici u svetost države ništa ne čekaju, njih ne zanima što se drugima događa, pa tako ni što se događa obeskućenim stanovnicima Banije.
Politički vjernici Hrvatsku promatraju kao nešto što je, voljom bogova, stvoreno, a ne nešto što je bilo, što je nastalo i što neprestano nastaje. Ne, ona je, po njihovom temeljnom vjerničkom opredjeljenju stvorena, i to nakon višestoljetnog, generacijskog čekanja.
Svakoj stvorenosti prethodi razdoblje kaosa, progona i patnje. Hrvatska je, ako pitate ove političke vjernike, nakon razdoblja jugoslavenskog pakla stvorena da bude sveta, a svi koji propitkuju njezinu svetost, redovito bivaju demonizirani.
Vjernici ništa ne čekaju, oni su napokon dočekali da imaju sve što im treba, a to je država spasitelja, spašenih i demoniziranih. Demonizirani su oni koji sada u državi čekaju. Stanovnici Banije su, evo već treću godinu, demonizirani.
Ako uzmemo u obzir svetost države i mesijansku ulogu onih kojima je povjerena uloga da skrbe o pravovjernosti, sasvim je razumljivo da Plenković, kao povjerenik mesijanstva i dispečer čekanja koje građane ponižava, smjenu ministra Paladine obavlja u maniri domoljubnog egzorcizma.
On ga ne smjenjuje zbog toga što nije riješio probleme građana, nego zbog toga što je njegovo djelovanje ili, u ovom slučaju, odsustvo svakog djelovanja, ugrozilo teološki nauk o državi.
Ukratko, Paladinu se ekskomunicira iz nečega što se samo na terminološkoj razina naziva vladom i ministarstvom, a zapravo je zajednica obdržavatelja religijskog kulta. Paladina je ekskomuniciran jer je ugrozio svetost države, zbog njega se ova svetost počela dovoditi u pitanje i Plenkoviću nije preostalo ništa drugo nego da ga egzorcizmom istjera iz zajednice svetih i pravovjernih.
Nakon ovog egzorcizma, građani Banije mogu potpuno mirno čekati nova poniženja. Oni koji mirno, bez pobune, čekaju, to čine zbog povjerenja u nečiji autoritet.
Sve ovo što se kod nas događa, podsjeća me na teološko poimanje Josepha Ratzingera. On je zastupao tezu da je sav moralni i istinosni autoritet pohranjen u Katoličkoj Crkvi, nju se ne dovodi u pitanje i treba je pod svaku cijenu braniti.
Plenković, ali ne samo on, nego i mnogi praktikanti političkih izbora, HDZ doživljavaju kao vrhunaravni autoritet političke, moralne, ekonomske i egzistencijalne istine.
Nema tog zvjerstva kojega Ratzinger, kao i mnogi njegovi prethodnici, ne bi bio spreman braniti ako je smatrao da bi se njegovim prokazivanjem, priznanjem i sankcioniranjem ugrozio autoritet Katoličke Crkve. Naravno, nema ni te osobe koje se Ratzinger nije u stanju odreći i demonizirati je ako bi to bilo u funkciji očuvanja tog autoriteta.
Isto to čini i Plenković – nema tog političkog kriminalca koji nije bio u Plenkovićevoj vladi, kojeg Plenković nije branio i kojega se nije spreman odreći.
Sve što naš Ratzinger u Banskim dvorima radi, radi kako bi opstao argument iz autoriteta. Nakon Paladine zasigurno dolazi neka nova verzija Paladine, baš kao što nakon jednog političkog kriminalca koji uživa Plenkovićevu zaštitu dolazi neki drugi politički kriminalac. Tako to mora biti u državi na čekanju, u državi koja sustavno ponižava građane.
Dok dovršavam pisanje ove kolume, saznajem da bi, prema neslužbenim informacijama, novi ministar, doduše ne umjesto Ivana Paladine, nego umjesto ministrice Nataše Tramišak, trebao postati sadašnji državni tajnik Šime Erlić. Ako u Hrvatskoj još postoje natruhe slobodnog novinarstva, dobili smo temu od javnog značaja.
Šime Erlić je tipični predstavnik druge generacije HDZ-ovaca. Odrastao je u sjeni biološkog oca kojemu se sudi zbog sumnje u počinjenje ozbiljnih kaznenih djela, dok je politička umijeća usvajao pod mentorstvom političkog oca Božidara Kalmete, kojega nije potrebno posebno predstavljati.
Lokalni mediji, kada je riječ o tematiziranju Božidara Kalmete i Šime Erlića, zapadaju u stanje autocenzure i djeluju po načelu smirivanja i brzog zaboravljanja skandala. Istinski je skandal što su lokalni mediji dopustili da se izgradi mit o uspjehu Zadra zbog političkog djelovanja Božidara Kalmete.
U državi na čekanju i mediji čekaju, a čekanje ponižava. Autocenzura je poseban vid ponižavanja, riječ je o samoponižavanju.
Što, dakle, stanovnici Banije mogu očekivati od države i vlade koja ponižava? Samo i isključivo nova ponižavanja. Tragedija je što će sva ta ponižavanja rezultirati jačanjem autoriteta onoga tko ih ponižava, a to je Andrej Plenković.
Jasno mi je da demokratizacija traje, da se ne događa odjednom, nego iziskuje prolazak kroz mnoga teška, bolna i razočaravajuća stanja. Dobro je što kroz ta stanja prolazimo jer se, svemu i svima usprkos, demokratiziramo. Nije dobro kada ta bol traje, a ne bi smjela trajati.
Banija kronično boli, jer je ostavljena od strane predstavnika svetosti države, a sve kako bi opstala politička korupcija.
No ona nije ostavljena od svih, na Baniji je, srećom, istinska ministrica graditeljstva, ona obnavlja Baniju osjećajući i preuzimajući bol i patnju njezinih ostavljenih, čekanju i poniženju predanih stanovniku. Riječ je, naravno, o Branki Bakšić Mitić.
Branka Bakšić Mitić je prisutna, ljudima dostupna, ona zna što treba napraviti. Ona to i čini. Da se, kojim slučajem, dogodi čudo i da Hrvatska danas dobije premijera koji ne ponižava građane, danas bismo dobili i novu ministricu – jasno, to bi bila Branka Bakšić Mitić.
Da se kojim slučajem dogodi čudo, danas bismo dobili novo ministarstvo, Ministarstvo obnove Banije, a Banija bi već sutra bila obnovljena. No i čuda su u Hrvatskoj na čekanju, i ona su ponižena.
