Puno se pisalo o Jokeru Todda Phillipsa nakon premijere na filmskom festivalu u Veneciji krajem kolovoza, gdje je izazvao oduševljenje publike i kritike, pa sve do početka njegova prikazivanja u širokoj distribuciji u listopadu, kada je entuzijazam oko filma počeo jenjavati, a iz nekoga razloga usput mu je pridodan i epitet kontroverznog ostvarenja.
Joker je svakako zanimljiv projekt. Želi izgledati vrlo artsy-fartsy i intelektualno da bi ga pretenciozni filmski kritičari mogli shvatiti ozbiljno, a istodobno predstavlja produžetak stripovskoga trenda koji već desetljeće i pol suvereno vlada Hollywoodom. Zbog svoje ozbiljnosti film se proračunato ne reklamira kao dio DC Extended Universe, iako priča može funkcionirati kao prednastavak priče o odnosu Batmana i Jokera, pa kao takva završava dobro poznatim ubojstvom roditelja Brucea Waynea. Redatelj Phillips status je stekao polu-vulgarnim komedijama velikog komercijalnog uspjeha, poput trilogije The Hungover (2009, 2011, 2013) pa je recentno ostvarenje dodatno reklamirano kao njegov uspješan transfer u drugačije filmske vode. Humor je doduše i ovdje u srži zanimanja, samo je njegov predznak ponešto drugačiji.
Batman je u posljednjoj Nolanovoj trilogiji (Batman Begins, 2005; The Dark Knight, 2008; The Dark Knight Rises, 2012) ionako neprestano doživljavan kao nadmoćna očinska figura koja pomaže stanovnicima Gothama da se riješe infantilnih strahova u susretu s inteligentnim i perfidnim silama zla, koje standardne metode državnih organa sigurnosti i zaštite ne mogu spriječiti u njihovu predanu nastojanju da izazovu kaos te uspostave režim terora. U Burtonovom kultnom Batmanu (1989) cijela priča vrlo arhetipski vrtjela se oko ubojstva oca i maglovita sjećanja na događaj, prvobitnoga čina koji je predstavljao nesnošljivu traumu za Brucea Waynea/Batmana (Michael Keaton). Posrijedi je trenutak koji je potom poslužio kao okidač da se junak očinski posveti svesrdnoj i predanoj obrani i zaštiti prestrašenih stanovnika Gotham Cityja. Njima je miran san upravo krao Joker (Jack Nicholson) koji je navodno maloga Brucea lišio roditeljske pažnje i ljubavi te ga ostavio nesretnim i emocionalno neispunjenim. U stripovskim ekranizacijama uvijek se sve vrti oko očeva i nasljednika, kao da su scenaristi previše ležali na psihoanalitičkoj sofi umjesto da su se vježbali u koncipiranju suvisle priče i dijaloga. Obitelj Wayne sa svojim poslovnim carstvom predstavlja kapitalističku društvenu elitu koja pomaže lokalnu zajednicu, pa joj je njezina dobrobit prioritet. Takvoga se nasljeđa u svojim pravedničkim pohodima drži i Bruce/Batman. Mirno spavajte narode, bogati će vas štititi te se pobrinuti za vašu sreću i sigurnost, što je pozicija koju Phillips naivno pokušava preispitati tako što nam nudi perspektivu marginaliziranoga subjekta – Jokera.
Snimanje samostalnih filmova o upečatljivim negativcima iz stripovskih franšiza često se pokazuje kao nepromišljen potez jer je rezultat pohlepnoga nastojanja da se na uspjehu izvornika zarade dodatni novci. Publici je lik poznat, ima određeni kulturni kapital, pa je takve naslove lakše reklamirati i prodati publici. Međutim, često su producenti zaboravljali uposliti scenariste koji bi osmislili suvislu priču. Dobar primjer je Catwoman (2004) Pitofa, prema istoimenom liku koji je najpoznatiju filmsku inkarnaciju doživio u Batman se vraća (Batman Returns, 1992) Tima Burtona, a u tumačenju Michelle Pfeiffer. Toliko besmislica na jednom mjestu teško se moglo vidjeti. Zato su scenaristi Phillips i Scott Silver (The Fighter) pazili da im priča ne počne nalikovati na predložak za nonsensni blockbuster te su je lišili pretjerane fabularne kombinatorike, kao i grandioznosti i spektakularnosti, opredijelivši se za svojevrsni minus postupak.
Joker prati mladića Arthura Flecka (Joaquin Phoenix) koji u Gotham Cityju radi kao ulični klaun, ne bi li na taj način prehranio sebe i posesivnu majku Penny (Frances Conroy), s kojom živi u skromnom stanu u derutnoj stambenoj zgradi u zapuštenom dijelu Gotham Cityja. Arthur, koji ima poremećaj nekontroliranoga smijanja, sanja o karijeri stand up komičara, dok Penny naivno vjeruje da će ih iz nezavidne egzistencijalne situacije spasiti lokalni moćnik i tajkun Thomas Wayne, za kojega je nekoć radila te kojem sada opsesivno šalje pisma na koje nema odgovora. Film se otvara spikerskim glasom s televizijskoga prijemnika koji doslovno i simbolički kontekstualizira radnju. Komunalne su službe u Gotham Cityju u štrajku, pa grad doslovno biva zatrpan smećem. Štrajk gradskih službi zaduženih da se gradski život nesmetano odvija, odraz je stanja u gradskoj upravi, pa je Arthurova priča kontekstualizirana u društveno tkivo koje se počelo rastakati i propadati te u kojem grad/država više ne može jamčiti sigurnost pojedincu, a pritom je jaz između bogatih i nebogatih sve veći. Smeće na ulicama je ujedno simboličko, odnosno ljudsko. Tajkuni koji žive u ograđenim vilama kao smeće tretiraju sve ispod sebe, a Gotham City ujedno upućuje i na propast empatije te ljudske solidarnosti. Potonja će svoje radikalne obrise poprimiti u završnici u anarhičnim i kaotičnim demonstracijama.Jokerova pozicija definirana je kolopletom društvenih i psiholoških motivacija. On je produkt Gothamove društvene i organizacijske atrofije. Drugi je zbog svog klasnoga statusa te je potisnut na samu marginu društvenih odnosa. Sažima aspiracije obespravljene mase, koja u završnici protestira. Drugi aspekt njegove drugosti proizlazi iz činjenice da je posrijedi mentalni bolesnik, osoba koja ima povijest boravka u mentalnim institucijama. Psihičku napetost do krajnjih granica zaoštrava odnos s majkom, otkriće njezine prošlosti te mogućnosti da je Thomas Wayne njegov otac. Splet društvenog i psihološkog uvjetuje da protagonist u određenom trenutku pukne jer teret postaje pretežak. Postoji korespondencija između lika i društvene okruženja. Kako Arthur postaje sve nestabilniji i nasilniji pod prevelikim psihičkim teretom, tako i gradske mase sve više konsolidiraju, postaju organiziranije, nasilnije te aktivistički usmjerene.
Phillips neprestano balansira između unutarnje i vanjske perspektive. Ocrtava bezizlazno, prljavo, tmurno i depresivno gradsko ozračje. Uniformirani spletovi zgrada, prometnica, tračnica, ulice prekrcane otpadom te otuđenim stanovnicima stvaraju ranije spomenuti dojam gradske atrofije u koju je protagonist uklopljen. Njegovo psihičko propadanje signalizirano je upravo stavljanjem naglaska na subjektivnu perspektivu i svijet osobne doživljajnosti. Sporadično se Phillips koristi fabularnim efektima: za pojedine događaje u kojima je Arthur sudjelovao otkrivamo da su plod njegovih fantazija i deluzija, pa redatelj nastoji određene situacije predočiti kroz unutarnju fokalizaciju. Ona istodobno funkcionira kao sredstvo psihologizacije, ali i kao efekt iznenađenja za gledatelja.
Upravo se potenciranje psihologizacije pokazuje kao najveći problem, jer ostaje dojam da redatelj i njegov koscenarist svim silama nastoje Jokerovu liku dati psihološku dubinu te društvenim i psihološkim razlozima opravdati ili objasniti njegove postupke. Neki put nije potrebno detaljno psihologizirati jer lik jednostavno može biti takav kakav jest bez povoda, a na tome je polijegala čar Jokera kao negativca. Kada pažljivije zagrebete ispod površine, Phillipsova i Silverova priča je banalna, a napose su istrošeni njihovi motivacijski ključevi. Arthur je žrtva posesivne i psihički labilne majke, koja ga je zanemarivala u formativnim godinama, a provlači se i pitanje očinstva koje dopire sve do Thomasa Waynea. Posrijedi su istrošeni motivi koji su nebrojeno puta (zlo)rabljeni, pa je posrijedi ofucani, jeftini psihologizam. Iznim naslovnoga lika, ostatak protagonista dobio je poprilično papirnatu karakterizaciju. Zbog čvrstoga nastojanja da liku daju psihološku i društvenu pozadinu, ekspozicija Jokera je predugačka te na nju otpada čak pedesetak minuta filma, što se odrazilo i na ritam pripovijedanja koji je sporadično prespor. Redatelj ujedno želi impresionirati vizualnim segmentom, iako je sve stvar pastiširanja brojnih vizualnih posudbi - u rasponu od Scorseseova Taksista do Burtonova Batmana.
Djelo mijenja i perspektivu na obitelj Wayne, koja sada predstavlja beskrupulozne kapitaliste, a pater familias Thomas ima i političke aspiracije da postane populistički gradonačelnik, iako se prezrivo odnosi prema svima koji su ispod njegova statusa. Phillips je stoga vrlo nadobudan da ostvari relevantan društveni i politički komentar koji bi njegov uradak učinio vrlo aktualnim, no jako se u tome trudi, previše je doslovan i pubertetski zapjenjen, podjednako koliko je glumačka kreacija Joaquina Phoenixa odveć napadna.
