Godinama smo vjerovali u taj svijet koji želi let. Silno su nas i uvjeravali da ćemo brzo tamo, oni kojima je to onda trebalo. Samo još malo, koji korak.
Dvije su mi se generacijski mitske pjesme vraćale ovih dana u sjećanje. Ne slučajno, u atmosferi virusne izolacije za starije od 65 godina. Jedna je Balaševićeva "Krivi smo mi...", a druga ona "Indexa" i Pimpeka, "I pad je let..."
Balaševićeva nas je nekad uvodila u kraj jednog dovijeka pamtljivog doba i u nostalgiju povodom njega, uz bolno saznanje da se nismo uspijevali ukrcati u voz za novi svijet u koji smo htjeli, ali, mjesto u njemu izgleda nismo ni zasluživali. Vlastitom krivicom. Pa stihovi vele "Putuj Evropo / nemoj više čekati na nas / ne pitaj mnogo / dospjećeš i ti na rđav glas..."
Tada je ta Evropa bila nešto poput Diznilenda, za koji su ulaznicu mogli da dobiju samo odlični đaci. Ne oni što su to bili nekada prije, pa više nisu ni blizu. Puno nas je iz generacije tada s tugom ispotiha slušalo Đoku, jer, eto, Evropa ode bez nas... Kroz minule dvije decenije, i u nas, i u Evropi, bilo je što je bilo. Pa i kada ni Davorina i "Indexa" više nije bilo, odzvanjali su stihovi Duška Trifunovića u njihovoj pjesmi "I pad je let" : Čovjeku nije dosta / što može preko mosta / on želi let / takav je svijet...
Godinama smo vjerovali u taj svijet koji želi let. Silno su nas i uvjeravali da ćemo brzo tamo, oni kojima je to onda trebalo. Samo još malo, koji korak. Od čuvenog Solunskog obećanja 2003. god. do danas i bezbroj "inicijativa", samita, konferencija. I opet novih obećanja. Što njihovih, što naših izabranika. Dolazili su iz Brisela i ozbiljno govorili, evo i nedavno, kako su nam reforme - impresivne! Mi i dalje ubijeđeni da je EU simbol institucija, solidarnosti, principa, jedinstva svega, mudrosti zajednice, otvorenih granica, odlučnosti da se u teškim situacijama bude kao jedan. Čudio sam se nekih tamo godina, bivajući na Bliskom istoku, kako oni ljudi tamo u državama daleko tu našu sanjanu Evropu više ne drže ni među četiri, pet, u svijetu najjačih, ekonomski najmoćnijih, najsigurnijih, najdignitetnijih ... Govorili su – samo im je interes važan. Po svaku cijenu. Iluzija je vjerovati u solidarnost, humanost, odricanje zarad principa i višeg cilja. Tamo sam čuo i odgovor na kazanu slutnju kolegi, diplomati nekad goleme evropske imperije, da će gurnuti taj svijet u zlo i haos sa stotinama hiljada mrtvih u ime njihovih "geostrateških interesa", a zapravo nove kontrole nad energentima. To su cinično nazvali "arapskim proljećem". Odgovor je bio – Pa šta?
Eto onda "odjednom" kolona izbjeglica, silno poguranih ljudskim pravima i humanizmom Unije. Sjever Evrope čekao je jeftinu radnu snagu za njihovu gladnu industriju. Onda su postali prekobrojni, neadekvatni i nepotrebni. A nikad niko u toj sanjanoj Evropi nije poveo suvislu, iskrenu i odgovornu raspravu na temu – zašto su obećana proljeća pretvorena u krvave zime, otkud teroristi i koljači, ko ih je izmislio, doveo, naoružavao i finansirao knjižeći ih svom interesu.
Onoga časa kada se prethodna matematika pokazala pogrešnom, a profiterstvo haosom pretakanim u razne košmare, eto i zidova, žica, dimnih i drugih zavjesa. Rastakala se zajednica koja je baštinila ideje, snove i zakletve iz godina optimizma i vjerovanja u više ciljeve proglašavane letom. "Ako smo svi u padu /onda smo svi u letu / takav je svijet..."
Onda eto corona virusa. "Civilizacija" na funkcionerskom i profitabilnom nivou odlučila se za logiku "sigurnosti" kroz zaštitu svog uskog, nacionalnog, zabarikadiranog, sebičnog. Ono što je bila osnovna vrijednost EU, barem u proklamacijama onih što konferišu i odlučuju – zajedničko tržište i razmjena roba, otvorenost komunikacije, globalni i usaglašeni odgovor na zajedničku muku, zamijenjeno je preko noći logikom, zatvori se i spasavaj se ko može... Prva žrtva je bila solidarnost. Ne više samo prema onima koje su godinama mamili u svoju zonu interesa obećanjima da će postati dio njihovog elitnog svijeta. U cicijaškoj panici i strahu od vlastitih gubitaka briselskoj kloniranoj, birokratskoj i namirenoj eliti bilo je nebitno radi li se o patnjama Italijana ili Makedonaca, Španjolaca ili Bosanaca, Grka ili Srbijanaca... I histerično zatvaranje vanjskih granica nije utjecalo na selekciju: nikome mimo "nas" pojedinačno odabranih ne dati ni lijekove, medicinsku opremu, pomoć ljekarima. U pitanju je pobjeda iskonskog lokal-nacionalizma čije je prevazilaženje, navodno, bio jedan od strateških ciljeva Unije. Laž. Trijumfovao je genetski sebični strah malih ljudi na visokim pozicijama. A kod "malih", nikakva pozicija ne pomaže. Umjesto jačanja globalnog, zajedničkog odgovora na dramu, refleks ih je odveo nazad u prošlost, teritorijalnu pocijepanost, ekonomsku klaustrofobiju, mentalnu bezosjećajnost, sve što je EU navodno htjela, a evo pokazala de neće.
Nastavak priče neće promijeniti ništa kapitalno u danima kada smo zabarikadirani i odvojeni od svijeta, nastojeći da time, eto, ne pomažemo paklenom virusu. Istovremeno, uz sve jasnije nove percepcije svijeta oko nas. Čak su i mediji koji se iz samoće prate pomnije nego inače, naslutili ponešto novo u vanjskom svijetu. Riječ je o "virusima" što nas nagrizaju mimo corone. Ovaj put iz same Unije.
Objavljeno je kako su Kinezi poslali pomoć Italijanima, koje je COVID-19 pokosio. Veliki transportni avion bio je pun opreme i lijekova, maski i respiratora. Stigla je i grupa ljekara specijalista za viruse i slične muke. Saznavali smo škrto gdje su ti ljudi bili, kako su pomagali, šta su kazivali. Onda sam prije dva dana dobio poruku od prijatelja iz Rima kojeg znam još iz rata. Napisao mi je kako su pored Kineza, u skladu sa svojim mogućnostima, pomoć Italiji poslali i Kubanci, Brazilci, Rusi... U međuvremenu, "evropski" ministri zdravstva telefonom, skypom ili ko zna kojom internet tehnikom smišljali su kako da nešto urade zajedno nakon što je svako već unutar Unije imao svoje odluke, zvoje naredbe, svoja zatvaranja i blokade, uz svačije stotine i stotine kamiona što uzaludno čekaju na unutrašnjim granicama Unije, ne bi li iskoristili barem mrvu od prava što se nekada podrazumijevalo pod slobodnom razmjenom roba... Italiji je sa tih strana bilo zabranjeno i doturanje lijekova, da se o drugom ne govori...
I nije ova vijest o Kini, Brazilu, Kubi, Rusiji, ma koliko bila lijepa u vrijeme zla, glavna u ovoj priči. Drugi dio te informacije iz Rima za iole normalnije "lidere" Evropske unije morao bi biti važniji. To je ono gdje mi kolega novinar prepričava kako je i koliko taj gest "izvanevropljana" u teškim mukama Italije doživljen kao "svjetlo na kraju tunela prema ljudskosti i humanosti..." Kako se ljudi u svojim razmišljanjima i osjećanjima logično okreću onima što su im pomogli, a nisu morali, a oni koji su se zaklinjali da im je smisao organizovanja u pomoći, pomogli nisu. Kako se zaključci o svemu ovome pretaču u nova osjećanja, pa i preispitivanja "zašto smo do sada mislili onako a ne ovako..."
Naravno, kazat će politički osviješteni kako su Kinezi, Rusi i svi drugi koji su pomogli "to uradili radi propagande, interesa itd." Razuman čovjek će kazati, pa neka je i to, ali, mislili su i poslali su. Pa neka se i kaže da, jesmo im interes, ali zašto nismo interes "naših". Ako "našima" nije interes pomoći, spašavajući nam živote, ko su onda oni nama, a kobajagi smo dio porodice. Šta je to onda? Tu se onda teško može pobjeći od slutnje: Oni što su danas u Briselu i njima pripadajuće "članice" naprosto nisu više ono što se podrazumijevalo da jesu. Uz sve ove standarde i gabarite koje baštine. Priča se, naprosto, raspala. I nikakvo "telefonsko" popravljanje tu pomoći ne može.
Lideri država Evropske unije, koji su s razlogom zabavljeni svojom corona - mukom, morali su imati dovoljnio osjećanja, privrženost genetskom kodu nekadašnje Unije, znanja, pa konačno i interesa da ne zaborave Italiju, koja je mogla biti i Njemačka, i Francuska, Poljska, Holandija, Mađarska... I sve to umjesto po svojim medijima cinično se baviti optuživanjima Kine, Rusije i drugih sa mrskog Istoka kako su "ovim dobili otvorena vrata za propagandne akcije..." U jednoj glasovitoj njemačkoj novini čak se cinično konstatuje da je i dolazak Kineza, eto, baš velikim avionom u Italiju, bio propagandni potez efikasan za publiku...! Pa, kako su trebali doći, pješke, a oni iz Brazila i Kube plivajući? Zlim Rusima, zna se, lukavi dolazak da se pomogne Italiji ne može ni Papa posušiti.
A zapravo, istina je jednostavna, barem u očima onih kojima se pomoglo, ne odande odakle su očekivali, već od onih za koje im je kazivano da nisu njihovi: Izgubljen je potencijal, suštinski, moralni, humanitarni, ali i operativni Evropske unije i mnogih lidera pojedinih zemalja Unije. Situacija jeste preteška, ali mudrost odavno kaže da se na muci poznaju junaci. Šta će u ovoj priči poraženi dalje – pogotovo što su mnogi još nesvjesni toga poraza, tek će se vidjeti. Jer nisu poraženi samo u svojoj kući, već i kod onih koji odavno vide da je ono "Solunsko obećanje" odavno tek – ludom radovanje.
Ispade nekako da je ona Balaševićeva bila, ne tužna, već poželjna iz današnje perspektive, poput onoga: Ljudi su dio čuda koja se zovu luda / takav je svijet...
A Unija? Nju su očigledno kontaminirali mnogi razorni virusi mimo corone, pa im ni Kinezi ne mogu pomoći. Oni ostadoše u srcima Italijana. Uniji, nažalost, nije bilo dosta ni samo preko mosta, oni su htjeli let. Život se, kakve li tuge, narugao čak i pjesmi. Pad nije postao let, već je dugo najavljivani i obećavani let završio kao pad.
Dvije su mi se generacijski mitske pjesme vraćale ovih dana u sjećanje. Ne slučajno, u atmosferi virusne izolacije za starije od 65 godina. Jedna je Balaševićeva "Krivi smo mi...", a druga ona "Indexa" i Pimpeka, "I pad je let..."
Balaševićeva nas je nekad uvodila u kraj jednog dovijeka pamtljivog doba i u nostalgiju povodom njega, uz bolno saznanje da se nismo uspijevali ukrcati u voz za novi svijet u koji smo htjeli, ali, mjesto u njemu izgleda nismo ni zasluživali. Vlastitom krivicom. Pa stihovi vele "Putuj Evropo / nemoj više čekati na nas / ne pitaj mnogo / dospjećeš i ti na rđav glas..."
Tada je ta Evropa bila nešto poput Diznilenda, za koji su ulaznicu mogli da dobiju samo odlični đaci. Ne oni što su to bili nekada prije, pa više nisu ni blizu. Puno nas je iz generacije tada s tugom ispotiha slušalo Đoku, jer, eto, Evropa ode bez nas... Kroz minule dvije decenije, i u nas, i u Evropi, bilo je što je bilo. Pa i kada ni Davorina i "Indexa" više nije bilo, odzvanjali su stihovi Duška Trifunovića u njihovoj pjesmi "I pad je let" : Čovjeku nije dosta / što može preko mosta / on želi let / takav je svijet...
Godinama smo vjerovali u taj svijet koji želi let. Silno su nas i uvjeravali da ćemo brzo tamo, oni kojima je to onda trebalo. Samo još malo, koji korak. Od čuvenog Solunskog obećanja 2003. god. do danas i bezbroj "inicijativa", samita, konferencija. I opet novih obećanja. Što njihovih, što naših izabranika. Dolazili su iz Brisela i ozbiljno govorili, evo i nedavno, kako su nam reforme - impresivne! Mi i dalje ubijeđeni da je EU simbol institucija, solidarnosti, principa, jedinstva svega, mudrosti zajednice, otvorenih granica, odlučnosti da se u teškim situacijama bude kao jedan. Čudio sam se nekih tamo godina, bivajući na Bliskom istoku, kako oni ljudi tamo u državama daleko tu našu sanjanu Evropu više ne drže ni među četiri, pet, u svijetu najjačih, ekonomski najmoćnijih, najsigurnijih, najdignitetnijih ... Govorili su – samo im je interes važan. Po svaku cijenu. Iluzija je vjerovati u solidarnost, humanost, odricanje zarad principa i višeg cilja. Tamo sam čuo i odgovor na kazanu slutnju kolegi, diplomati nekad goleme evropske imperije, da će gurnuti taj svijet u zlo i haos sa stotinama hiljada mrtvih u ime njihovih "geostrateških interesa", a zapravo nove kontrole nad energentima. To su cinično nazvali "arapskim proljećem". Odgovor je bio – Pa šta?
Eto onda "odjednom" kolona izbjeglica, silno poguranih ljudskim pravima i humanizmom Unije. Sjever Evrope čekao je jeftinu radnu snagu za njihovu gladnu industriju. Onda su postali prekobrojni, neadekvatni i nepotrebni. A nikad niko u toj sanjanoj Evropi nije poveo suvislu, iskrenu i odgovornu raspravu na temu – zašto su obećana proljeća pretvorena u krvave zime, otkud teroristi i koljači, ko ih je izmislio, doveo, naoružavao i finansirao knjižeći ih svom interesu.
Onoga časa kada se prethodna matematika pokazala pogrešnom, a profiterstvo haosom pretakanim u razne košmare, eto i zidova, žica, dimnih i drugih zavjesa. Rastakala se zajednica koja je baštinila ideje, snove i zakletve iz godina optimizma i vjerovanja u više ciljeve proglašavane letom. "Ako smo svi u padu /onda smo svi u letu / takav je svijet..."
Onda eto corona virusa. "Civilizacija" na funkcionerskom i profitabilnom nivou odlučila se za logiku "sigurnosti" kroz zaštitu svog uskog, nacionalnog, zabarikadiranog, sebičnog. Ono što je bila osnovna vrijednost EU, barem u proklamacijama onih što konferišu i odlučuju – zajedničko tržište i razmjena roba, otvorenost komunikacije, globalni i usaglašeni odgovor na zajedničku muku, zamijenjeno je preko noći logikom, zatvori se i spasavaj se ko može... Prva žrtva je bila solidarnost. Ne više samo prema onima koje su godinama mamili u svoju zonu interesa obećanjima da će postati dio njihovog elitnog svijeta. U cicijaškoj panici i strahu od vlastitih gubitaka briselskoj kloniranoj, birokratskoj i namirenoj eliti bilo je nebitno radi li se o patnjama Italijana ili Makedonaca, Španjolaca ili Bosanaca, Grka ili Srbijanaca... I histerično zatvaranje vanjskih granica nije utjecalo na selekciju: nikome mimo "nas" pojedinačno odabranih ne dati ni lijekove, medicinsku opremu, pomoć ljekarima. U pitanju je pobjeda iskonskog lokal-nacionalizma čije je prevazilaženje, navodno, bio jedan od strateških ciljeva Unije. Laž. Trijumfovao je genetski sebični strah malih ljudi na visokim pozicijama. A kod "malih", nikakva pozicija ne pomaže. Umjesto jačanja globalnog, zajedničkog odgovora na dramu, refleks ih je odveo nazad u prošlost, teritorijalnu pocijepanost, ekonomsku klaustrofobiju, mentalnu bezosjećajnost, sve što je EU navodno htjela, a evo pokazala de neće.
Nastavak priče neće promijeniti ništa kapitalno u danima kada smo zabarikadirani i odvojeni od svijeta, nastojeći da time, eto, ne pomažemo paklenom virusu. Istovremeno, uz sve jasnije nove percepcije svijeta oko nas. Čak su i mediji koji se iz samoće prate pomnije nego inače, naslutili ponešto novo u vanjskom svijetu. Riječ je o "virusima" što nas nagrizaju mimo corone. Ovaj put iz same Unije.
Objavljeno je kako su Kinezi poslali pomoć Italijanima, koje je COVID-19 pokosio. Veliki transportni avion bio je pun opreme i lijekova, maski i respiratora. Stigla je i grupa ljekara specijalista za viruse i slične muke. Saznavali smo škrto gdje su ti ljudi bili, kako su pomagali, šta su kazivali. Onda sam prije dva dana dobio poruku od prijatelja iz Rima kojeg znam još iz rata. Napisao mi je kako su pored Kineza, u skladu sa svojim mogućnostima, pomoć Italiji poslali i Kubanci, Brazilci, Rusi... U međuvremenu, "evropski" ministri zdravstva telefonom, skypom ili ko zna kojom internet tehnikom smišljali su kako da nešto urade zajedno nakon što je svako već unutar Unije imao svoje odluke, zvoje naredbe, svoja zatvaranja i blokade, uz svačije stotine i stotine kamiona što uzaludno čekaju na unutrašnjim granicama Unije, ne bi li iskoristili barem mrvu od prava što se nekada podrazumijevalo pod slobodnom razmjenom roba... Italiji je sa tih strana bilo zabranjeno i doturanje lijekova, da se o drugom ne govori...
I nije ova vijest o Kini, Brazilu, Kubi, Rusiji, ma koliko bila lijepa u vrijeme zla, glavna u ovoj priči. Drugi dio te informacije iz Rima za iole normalnije "lidere" Evropske unije morao bi biti važniji. To je ono gdje mi kolega novinar prepričava kako je i koliko taj gest "izvanevropljana" u teškim mukama Italije doživljen kao "svjetlo na kraju tunela prema ljudskosti i humanosti..." Kako se ljudi u svojim razmišljanjima i osjećanjima logično okreću onima što su im pomogli, a nisu morali, a oni koji su se zaklinjali da im je smisao organizovanja u pomoći, pomogli nisu. Kako se zaključci o svemu ovome pretaču u nova osjećanja, pa i preispitivanja "zašto smo do sada mislili onako a ne ovako..."
Naravno, kazat će politički osviješteni kako su Kinezi, Rusi i svi drugi koji su pomogli "to uradili radi propagande, interesa itd." Razuman čovjek će kazati, pa neka je i to, ali, mislili su i poslali su. Pa neka se i kaže da, jesmo im interes, ali zašto nismo interes "naših". Ako "našima" nije interes pomoći, spašavajući nam živote, ko su onda oni nama, a kobajagi smo dio porodice. Šta je to onda? Tu se onda teško može pobjeći od slutnje: Oni što su danas u Briselu i njima pripadajuće "članice" naprosto nisu više ono što se podrazumijevalo da jesu. Uz sve ove standarde i gabarite koje baštine. Priča se, naprosto, raspala. I nikakvo "telefonsko" popravljanje tu pomoći ne može.
Lideri država Evropske unije, koji su s razlogom zabavljeni svojom corona - mukom, morali su imati dovoljnio osjećanja, privrženost genetskom kodu nekadašnje Unije, znanja, pa konačno i interesa da ne zaborave Italiju, koja je mogla biti i Njemačka, i Francuska, Poljska, Holandija, Mađarska... I sve to umjesto po svojim medijima cinično se baviti optuživanjima Kine, Rusije i drugih sa mrskog Istoka kako su "ovim dobili otvorena vrata za propagandne akcije..." U jednoj glasovitoj njemačkoj novini čak se cinično konstatuje da je i dolazak Kineza, eto, baš velikim avionom u Italiju, bio propagandni potez efikasan za publiku...! Pa, kako su trebali doći, pješke, a oni iz Brazila i Kube plivajući? Zlim Rusima, zna se, lukavi dolazak da se pomogne Italiji ne može ni Papa posušiti.
A zapravo, istina je jednostavna, barem u očima onih kojima se pomoglo, ne odande odakle su očekivali, već od onih za koje im je kazivano da nisu njihovi: Izgubljen je potencijal, suštinski, moralni, humanitarni, ali i operativni Evropske unije i mnogih lidera pojedinih zemalja Unije. Situacija jeste preteška, ali mudrost odavno kaže da se na muci poznaju junaci. Šta će u ovoj priči poraženi dalje – pogotovo što su mnogi još nesvjesni toga poraza, tek će se vidjeti. Jer nisu poraženi samo u svojoj kući, već i kod onih koji odavno vide da je ono "Solunsko obećanje" odavno tek – ludom radovanje.
Ispade nekako da je ona Balaševićeva bila, ne tužna, već poželjna iz današnje perspektive, poput onoga: Ljudi su dio čuda koja se zovu luda / takav je svijet...
A Unija? Nju su očigledno kontaminirali mnogi razorni virusi mimo corone, pa im ni Kinezi ne mogu pomoći. Oni ostadoše u srcima Italijana. Uniji, nažalost, nije bilo dosta ni samo preko mosta, oni su htjeli let. Život se, kakve li tuge, narugao čak i pjesmi. Pad nije postao let, već je dugo najavljivani i obećavani let završio kao pad.
