U hladnoj, ali zagušljivoj sobi prepunoj opušaka i polupraznih šalica čaja, čovjek u kućnom ogrtaču, kojim su se častili moljci, sjedi za rasklimanim stolom i pokušava smjestiti pisaću mašinu među nepregledne hrpe prašnjavog papira. Te papire ne može baciti jer je koš za otpatke pun, a uz to, negdje među neodgovorenim pismima i neplaćenim računima vjerojatno se nalazi i ček na iznos od dvije gvineje za kojeg je gotovo sasvim siguran da ga nije unovčio. Osim toga, među tim se papirima nalaze i pisma s adresama koje treba unijeti u adresar, odavno zagubljen. Pri pomisli na traženje adresara, ili bilo čega drugog, dobiva želju za samoubojstvom.

Njemu je 35 godina, ali izgleda kao da mu je 50. Ćelav je, ima proširene vene  i nosi naočale, to jest nosio bi ih da jedine koje posjeduje nisu kronično zagubljene. Ako je sve kao i obično, patit će od pothranjenosti, dok će mu u slučaju dobre sreće neprilike stvarati mamurluk. Sada je jedanaest i pol ujutro, i prema njegovom rasporedu trebao je raditi već dva sata; no, čak i da se pokušao ozbiljnije uhvatiti posla, bio bi ometan gotovo neprekidnom zvonjavom telefona, dječjim plačom, drndanjem električne bušililce na ulici i  topotom teških čizmama njegovih vjerovnika koji se penjaše i silaziše stubištem. Posljednja smetnja došla je u vidu poštara koji mu je donio dva cirkularna pisma i opomenu za plaćanje poreza na dohodak otisnutu crvenom bojom.

Nepotrebno je reći -- ova se osoba bavi pisanjem. On može biti pjesnik, romansijer ili dramatičar, odnosno scenarist, jer svi su literati ionako slični, ali recimo da je knjiški recenzent. Napola skriven među hrpama papira nalazi se paket s pet knjiga koje mu je njegov urednik poslao s napomenom da bi "trebale pristajati jedna uz drugu". Pristigle su prije četiri dana, no tijekom prvih 48 sati paraliza volje ga je spriječila da otvori paket. Jučer, u trenutku odlučnosti, pokidao je vrpcu i saznao da su u pitanju sljedeće knjige: "Palestina na križanju", "Znanstveni pristup uzgoju mliječnih poizvoda", "Kratka povijest europske demokracije" (ova ima 680 stranica i teži gotovo dva kilograma), "Plemenski običaji u portugalskoj Istočnoj Africi", i roman "Dolje je bolje", koji je tu ubačen vjerojatno greškom. Njegova recenzija -- od, recimo, 800 riječi -- mora biti gotova do sutra u podne.

Tri knjige bave se temama koje uopće ne poznaje, tako da će morati pročitati barem 50 stranica kako ne bi napisao neku glupost koja bi ga razotkrila ne samo pred autorom (koji, naravno, vrlo dobro zna kakve su navike književnih recenzenata) nego i pred običnim čitateljem. Do četiri popodne on će odmotati knjige iz pak-papira, ali zbog slabih živaca još neće biti u mogućnosti da ih prolista. Sama pomisao na čitanje tih knjiga, ili na njihov miris, privlačna mu je poput pomisli na žvakanje hladne riže prelivene motornim uljem. A ipak, vjerovali ili ne, njegov će rad stići uredniku točno na vrijeme. Tko zna kako, ali uvijek (obilježio I.I.) stiže na vrijeme. Otprilike u 9 navečer njegov će se um donekle razbistriti, i sve do sitnih sati on će sjediti u sobi koja postaje sve hladnija i hladnija dok dim postaje sve gušći i gušći, preskačući majstorski s knjige na knjigu i odlažući jednu za drugom uz neizostavan komentar: "Bože, koja splačina!" Ujutro, zamagljenog pogleda, natmuren i neobrijan, buljit će u prazan papir sat ili dva, sve dok ga prijeteće kazaljke sata ne prisile na akciju. U tom trenutku, on će odjednom svojski prionuti na posao. Sve izlizane stare fraze -- "knjiga koju ne smijete propustiti", "nešto vrijedno na svakoj stranici", "posebno istaknuti poglavlja koja se tiču" itd., itd. -- sjest će na svoje mjesto kao što željezne ispune prianjaju uz magnet, i recenzija će na kraju biti savršene dužine, završena tri minute prije isteka roka. U međuvremenu,  poštom će stići novi naramak raznorodnih, bljutavih knjiga. I tako to ide. A s kakvim je velikim očekivanjima ovo iscrpljeno, rastrojeno stvorenje počelo svoju karijeru, samo par godina ranije!

Čini li se da pretjerujem? Pitajte bilo kojeg redovitog recenzenta -- koji recenzira, recimo, najmanje 100 knjiga godišnje -- može li iskreno zanijekati da su njegove navike i karakter slični ovima koje sam opisao. Pisci su, kojeg god usmjerenja bili, većinom ovakve osobe, ali dugotrajno i bezobzirno pisanje recenzija je osobito nezahvalan i naporan posao koji ne podrazumijeva samo (obilježio I.I.)  hvalospjeve smeću -- iako i toga ima dosta, o tome nešto poslije -- nego i neprestano izmišljanje dojmova o knjigama o kojima, iskreno, ne osjećamo ama baš ništa. Recenzent, koliko god smoren bio, uvijek se zanima za knjige, pa od tisuću novih knjiga u godini može izabrati najmanje pedeset o kojima bi pisao s užitkom. Ako spada među najutjecajnije recenzente, moći će zadržati njih desetak; veća je ipak vjerojatnost da će zadržati dvije ili tri. Ostatak njegova rada, koliko god savjestan bio pri hvaljenju ili kuđenju, svodi se na obmanjivanje. On izlijeva svoj besmrtni duh u kanalizaciju, litru po napisanoj recenziji.

Većina recenzija daje neprimjeren i varav izvještaj o dotičnoj knjizi. Od rata, izdavačima je otežano poigravanje s urednicima književnih rubrika i izvlačenje hvalospjeva za svaku knjigu koju izdaju, no s druge strane, standard recenziranja i ocjenjivanja je značajno pao zahvaljujući sakaćenju književnih rubrika i drugim neprilikama. Vidjevši rezultate, čitatelji ponekad predlažu da se pisanje recenzija više ne povjerava tim istrošenim, nezainteresiranim liscima. Stručne knjige trebali bi obrađivati stručnjaci iz određenog područja, dok bi  dobre recenzije drugih knjiga, a naročito romana, u stanju bili pisati i amateri. Gotovo svaka knjiga može pobuditi u čitatelju iskren osjećaj, makar bila riječ samo o iskrenom nesviđanju -- takvo mišljenje jednog običnog (obilježio I.I.) čitatelja u svakom slučaju vrijedi više nego ono hladnoga profesionalca. Ali na žalost, kao što svaki urednik zna, tako nešto je teško organizirati. U praksi, on se uvijek nađe u situaciji da nema drugog izbora nego da se obrati svom timu profesionalaca -- "domaćima", kako ih zna zvati.

Ništa od ovog nije moguće riješiti sve dok se uzima zdravo za gotovo da svaka knjiga zaslužuje biti recenzirana.  Gotovo je nemoguće pisati o hrpama i hrpama knjiga a da se većini ne pokloni viša ocjena nego što bi dobile da su recenzirane pojedinačno. U tom bi slučaju za devet od deset njih jedini objektivan komentar bio: "Ova je knjiga bezvrijedna", dok bi istina o reakciji recenzenta glasila otprilike ovako: "Ova me knjiga ni u kojem slučaju ne zanima i ne bih pisao o njoj da nisam plaćen za to". Ali nitko neće platiti kako bi čitao takve stvari. A i zašto bi? Čitatelji žele nekakav vodič kroz knjige koje namjeravaju čitati, a žele vidjeti i nekakvu ocjenu. Ali čim se vrijednosti spomenu, standardi se urušavaju. Jer ako netko tvrdi -- a gotovo svaki recenzent učini nešto slično bar jednom tjedno -- da je "Kralj Lear" dobra predstava, a "The four just men"  dobar triler, koje je značenje riječi "dobar"?

Najbolje bi bilo, po mom mišljenju, ignorirati veliku većinu knjiga i pisati veoma duge recenzije -- tisuću riječi bila bi donja granica -- onih knjiga koje se čine značajnima. Bilješke duge nekoliko rečenica o knjigama koje dolaze na police svakako su korisna stvar, no recenzije uobičajene duljine se pokazuju besmislenima čak i ako ih recenzenti pišu sa zadovoljstvom. Obično ih piše s negodovanjem, i to ga štancanje tekstova, tjedan za tjednom, pretvara u ono zgaženo stvorenje u kućnom ogrtaču koje sam opisao na početku ovog članka.Ipak, svako se na ovome svijetu može utješiti pogledom na one ispod njega, pa tako moram reći, kao netko tko se bavio obama poslovima, da je posao knjiškog recenzenta ipak bolji od posla filmskog kritičara, koji čak ne može niti raditi kod kuće, nego mora posjećivati projekcije od rana jutra, te se od njega očekuje, osim u iznimnim slučajevima, da proda svoju čast za čašu jeftinog šerija.