Jesen je 1939. godine. Prošao je siloviti napad strašnog njemačog vojnog stroja na Poljsku, početkom rujna. Poljska vojska bila je pregažena za dva tjedna. Mnoga poljska sela bijahu spaljena, a mnoge poljske žene silovane od, tobože, disciplinirane njemačke vojske. Ta vojska možda i jest bila disciplinirana u borbi, ali kada su u pitanju palež, grabež, nasilje svih vrsta i silovanje ništa se nije razlikovala od mnogih drugih vojski kroz povijest. Razlika je bila u tome što su užasne zločine činili ograniziranije i pedantnije od prethodnih vojski.
I u ove krajeve doprle su vijesti o dnesenim raznim zakonima u Njemačkoj i osvojenim krajevima. Dopirale su i vijesti o svirepom obračunu nacista sa svin neistomišljenicima, a naročito o sistematskom nasilju nad židovskim narodom. Nacistima, a i većini njemačkog naroda odjednom su oni postali krivi za sve što se Nijemcima događalo kroz povijest. S kakvom su samo strašću i pedantnošću nacisti činili genocid na Židovima. Nigdje ni malo samokritike, baš kao u svim totalitarnim sustavima.Traži se samo opravdanje za činjenje neljudskih zločina. Svi su krivi, neki više neki manje, jedino smo mi anđeli, pa kad je tako ubijaj, pali, siluj. Kakav Bog, kakav Isus, za mnoge je Nijemce Htler bio iznad njih. Njegova je riječ bila zakon. Vidjevši ga i čuvši ga mnogi su Nijemci, ali i simpatizeri iz drugih naroda padali u trans. Veći od svih seksualnih sladostrašća. Mnogu su Nijemci i njihovi istomišljenici posvetili se uništenju sviju koji im nisu bili po volji, umjesto da su se posvetili ljubavi, obitelji i uživaju u građanskom životu.
Ta je jesen bila tiha, topla, ugodna. Ništa nije slutilo da će nekoliko narednih jeseni biti tužne, pune nasilja i nečovječnosti. Četiri prijatelja iz djetinjstva Josip, Petar, Jakov i Rade te su lijepe ugodne nedjelje odigral posljednju utakmicu za svoje Jedinstvo. Protivnik im je bio nogometni klub Marsonia, lokalni rival. Utakmica se igrala na igralištu pokraj Zrinske ulice, u blizi rječice Glogovice, u sklopu prvenstva grada. Odlučivala je o prvom mjestu. Završila je neodlučenim rezultatom 1:1. Gol za Jedinstvo polučio je Jakov na sjajno proigravanje Petra. Na kraju je prvak bila Marsonia s 5 bodova, a Jedinstvo je bilo treće s istim brojem bodova kao i prvak, ali sa slabijom gol razlikom. Uvečer toga dana prijatelji su se posljednji puta stastali u hotelu Central u kompletnom sastavu. Poručili su si svoje piće. Jakov i Josip zapalili su cigaretu i razgovor je mogao početi.
- I, momci, što velite. Hitler je s lakoćom pregazio poljsku vojsku. Gdje će oni ratovati s takvim genijem - veselo će Petar.
- Jest, pregazili su slabašnu i neorganiziranu poljsku vojsku, ali su pri tome spalili mnoga poljska sela i silovali mnoge poljske žene - prijekorno će Jakov.
- Odakle ti to da su palili i silovali. Ako je toga i bilo to je popratna pojava svih ratova. Bitan je sveti cilj, donimacija arijevske rase - smrknuto će Petar.
- Piše u štampi.
- J. b. te taj tisak. Neprijaeljska propaganda. Gdje bi časni disciplinirani njemački vojnik palio i silovao.
- A tebe j.b. taj disciplinirani njemački vojnik, koji je ispod kože krvav kao i svaki drugi vojnik, pa kad je u prilici pali, muči, siluje, krade kao i svi drugi vojnici u povijesti.
- Zar se i ti, Josipe, daš zavesti neprijateljskom propagandom. Hajde, Jakov je Židov pa se svega boji preko mjere, ali ti, Hrvat, katolik. Ne mogu vjerovati.
- Ne vrijeđaj, Petre, ni mene ni Jakova. Nismo debili da nas netko može zavesti, a nismo ni fanatici bilo koje ideologije. Kada su u pitanju zločini, njemački vojnik nije ništa drugačiji od drugih. Čak je i gori od mnogih drugih, jer to radi pedantno, činovnički, bezosjećajno.
- Znači za tebe su urednost i pedantnost mana.
- Pedantnost i urednost u činjenju zločina čine super zločin.
- Uskoro će i u našoj Hrvatskoj početi stvaranje nogov svijeta pod ravnateljstvom velikog vođe Hitlera - u zanosu će Petar.
- Daleko mu kuća i tom novom zločinačkom poretku - sa strahom će Jakov.
- Zašto zločinački?
- Zato jer u tom poretku proganjaju sve neistomišljenike, a naročito se Židovi satir samo zato što su Židovi, homoseksualci se tiraniziraju zato što su drukčije seksualne orijentacije, komunisti se istrebljuju zato što su drugčije ideološki nastrojeni i tako dalje - s gađenjem će Josip.
- Otkad si ti, slamač ženskih srdaca, postao zaštitnik pedera?
- Heteroseksualac sam od rođenja i bit ću do groba. Žene i njihova ljepota me oduševljavaju, gadi mi se ono što rade homoseksualci, ali mi se nimalo ne gade, sve dok me, ne daj Bože, ne diraju. Je li to bolest ili nije ne znam, nisam psihijatar koji vele da je bolest. Tako vele danas, a sutra tko zna. Ako i jest bolest treba ih liječiti, a ne uništavati. Puno znamenitih ljudi, obične ljude da i ne spominjem, bili su homoseksualci pa ih gotovo nitko nije satirao. Jest, maltretirani su, ali nikada nisu bili ovako sistematski uništavani.
- Pustimo pedere - gotovo zareža Rade. - Reci Petre, kako znaš da će uskoro nastati samostalna hrvatska država. Zar si prorok?
- Za ovo ne treba biti prorok. Samo je potrebno poznavati i pratiti događaje u svijetu i sve je kristalno jasno. U Italiji pod pokroviteljstvom velikog Musolinija stasale su ustaše, dika našeg naroda, pod vodstvom našeg velikog sina Ante Pavelića. Oni su spremni u danom trenutku preuzeti vlast u povijesnim hrvatskim zemljama.
- Za mene je Ante Pavelić nitko i ništa. U hrvatskoj povijesti bilo je puno više velikih ljudi - oštro će Josip.
- To će se desiti nikada, a možda ni tada - uspaljeno će Rade. - Naša kraljevska vojska to nikada neće dopustiti. Svako uspostavljanje novih država na tlu Jugoslavije bit će oštro sankcionirano.
- Vidio si kako je prošla poljska vojska, bolja od srpske vojske. Njemački stroj će to učas zgaziti, a onda dolazimo mi ustaše i naša hrvatska država, san svakog pravog Hrvata.
- Nisam siguran da će to tako biti, a ako i bude to će biti šansa za uspostavu velike Srbije.
- Može do Drine, a od Drine do Zemnua bit će nezavisna hrvatska država - prorokovao je Petar.
- Nikada takvi nacionalisti neće doći do Zemuna, nadomak Beograda - žestio se Rade.
- Hoće, hoće, a vi velikosrbi nikada nećete prijeći Drinu.
Rade problijedi. Ruka koja je držala čašu s pivom drhtala je. Josip udari šakom od stol.
- Ma, slušajte vas dvojica. Veliki Srbine i veliki Hrvatu. J.b. se meni ...
- I meni - tiho prekinu prijatelja Jakov.
- Dakle, boli me da ne kažem što i za tovju veliku Hrvatsku, Petre, i za tvoju veliku Srbiju, Rade. Ja, Jakov, a i mnogi drugi samo želimo da ovo malo života što imamo proživimo u miru, zadovoljstvu i sreći.
- Tako je - poviče Jakov.
- Šta tako je - uglas će Petar i Rade.
Interesantno, tu su se njih dvojica slagali, svatko iz svojih razloga, dok su se gotovo svemu drugom bili spremni dohvatiti za guše.
- Vidi, vidi, Jakove, kao se veliki Srbin i veliki Hrvat dirljivo slažu. Naravno, slažu se zbog toga što misle da su njihovi jači pa će satrti gubitnike. Jedan se nada da će to biti prilika za uspostavu velike Hrvatske, drugi da je to prilika za stvaranje velike Srbije. Ni jedan, ni drugi ne vidi ili ne želi da vidi, ako i dođe do osvajanja Jugoslavije, da će granice odrediđavit osvajači, a oni i njihovi istomišljenici bit će male bijedne sluge osvajača, i trajat će onoliko koliko i agresori. Sačuvaj nas Bože, agresora i njihovih domaćih slugu. Moj Jakove, u takvom surovom svijetu ovakvi kao mi nemaju što tražiti.
- Jest, naje... smo - tiho će Jakov.
- Ti ćeš, bome, Josipe, ako ovako nastaviš, imati gadnih problema kada uspostavimo našu svetu hrvatsku državu. Kako možeš tako govoriti o rodnoj grudi - bijesno će Petar.
- Neće ti biti bolje ni kada mi proširimo našu otadžbinu - opasnim glasom će Rade.
- Sačuvaj nas Bože takvih kao vas dvojica. Pa vi bi se međusobno poklali zbog vaših suludih ideologija. Pri tom bi bili u stanju unesrećiti milione ljudi, kojima se vaše ideologije ne sviđaju. Ma, znate što, pišam se ja na te vaše zločinačke ideologije - Josip će s gađanjem.
- Za ideale, a Hrvatska u povijesnim i etničkim granicama je veliki ideal, ako treba valja i ginuti i proganjati remetilačke čimbenike - u zanosu će Petar.
- Rijetko se slažem s Petrom, ali je ovaj puta u pravu. Jedno zamjenjuem Hrvatsku sa Srbijom i čimbenik s faktorom - čvrsto će Rade.
- Moj Jakove, ovakvima koa nas dvojica preostaje jedino moliti se Bogu da ovakvi ne dođu na vlast. Ako dođu morat ćemo se s njima tući da možemo ljudima omogućiti život dostojan čovjeka.
- U toj tuči takvi nemaju nikakvu šansu - uglas će ljuti protivnici, a sada saveznici Rade i Petar.
- Može biti u početku, ali kasnije sve su šanse na našoj strani, jer takve nakaradne ideologije dugoročno nemaju šansu. U početku će te vi masakrirati sve neistomišljenike, a onda će te vi doći na redi bit će te satrti od onih koji vas pobjede. U tom svom iživljavanju nad nedužnim ljudima vi će te stvarati i od inače normalnih ljudi, osvetnike, kojima ste pobili rodbinu, prijatelje, kumove, kojima ste spalili imanja i svetinje i koji će žuditi da vam vrate milo za drago. Ni to što će uraditi osvetnici neće biti dobro, često ni ljudski, ali vaša će krivnja biti veća jer ste prvi počeli - prorokavao je Josip.
- Ti, brate, Josipe, uvijek ...
- Rade, možda smo prije bili braća, ali sada kada ste ti i Petar pokazali svoje pravo lice nisam vam ja nikakav brat.
- Niste više ni moja braća - bojažljivo će Jakov.
- Dobro! Ali ti uvijek gledaš na objektivnu stvarnost suviše pojednostavljeno. Svaka država na svijetu sankcionira svoje protivnike, pa će i ova buduća naša raditi isto.
- Vraga isto! Uljuđene države sankcioniraju one koji krše zakone, a zakoni su u skladu s dostignutom civilizacijskom razinom. Totalitarni režimi, pogotovo u ratnim prilikama, satiru sve neistomišljenike. Svi neistomišljenici postaju neprijatelji, a u ratu se neprijatelji satiru. Čak je dovoljno i ne biti neprijatelj, li po nečemu drukčiji i eto za te gadnih neprilika. Imamo situaciju da se kojekakvi primitivci, gori od zvijeri, muče, ubijaju, siluju učene i sasvim pristojne ljude. Dovoljno je nekoga proglasiti za nepodobnog i počinje lov na njega. U takvim okolnostima ni Isus ne bi imao nikakvu šansu. Bio bi satrt kao najgori kriminalac - gnjevno će Josip.
- Tako je, Josipe. Što su Židovi učinili Nijemcima da ih proganjaju kao vrag mater svoju - tiho će Jakov.
- Dečki, oni su izdali Isusa - oštro će Petar.
- Izdaja Hristova je neoprostiva - složi se Rade.
- Momci, svaki narod ima svoje izdajice i što bi sada trebalo? Istrijebiti sve narode svijeta? - žustro će Josip.
- Ali Isus je Božji sin, a Juda, Židov, ga je izdao - nije se dao Petar.
- Briga Hitlera i njegove sljedbenike za izdaju. Njima je daleko više stalo do toga da mogu mirno, je li, po zakonu, usput serem se na takve neljudske zakone, nedostojne životinja, a kamo li čovjeka, pljačkati i satirati cijeli jedan narod. Da je njima do izdaje ne bi dirali židovsku imovinu - bijesnio je Josip.
- Ti bi zbog takvih razmišljanja mogao imati gadnih problema kada dođemo na vlast.
- Slušaj Petre, j.b. se meni za tvoju odvratnu vlast. Ako do nje i dođete, ilido vlasti Radinih istomišljenika, učinit ću sve s mojim istomišljenicima, a njih će biti dovoljno, da takvu šugavu vlast srušim - ne osta dužan Josip.
- Josipe, prijatelj sam ti još iz djetinjstva, ali takva tvoja liberalna razmišljanja su isuviše opasna i danas, a kamo li za vremena koja dolaze - prijeteći će Rade.
- Opet se, nažalost, moram složiti s Radom. U datom trenutku morat ćeš se opredijeliti ili ćeš imati gadnih nevolja.
- Ja sam se već opredijelio protiv tvoje i Radine ideologije, pa kako bude. Do jučer, ni ti, Petre, nisi bio veliki Hrvat, ni ti, Rade, veliki Srbin. Što se to prelomilo u vašim glavama?
- Ništa. Jednostavno u kriznim situacijama svaka ptica svome jatu leti - mudrovao je Rade.
- Momci, ja niti sam veliki Hrvat, pogotovo ne veliki Srbin. Samo želim u miru proživjeti svoj vijek. Ako me netko u tome bude sprječavao bit ću prinuđen pružiti otpor - odlučno će Josip.
- Znači, tuči ćeš se protiv svojih prijatelja - u nevjerici će Petar.
- Nije mi prijatelj onaj koji mi ne da da u miru živim svoj život.
- Ti bi idilu dok se rješavaju krupna svjetska pitanja. Nečuveno! - poviče Rade.
- Ma j.b. se meni za velika svjetska pitanja. Sranje će ---
- Nevjerojatno, Josipe! Ti ta, skoro revolucionarna gibanja, kada će naša napaćena majčica država konačno opet uspostavljena, nazivaš sranjem. To će biti blagoslovljena vremena u kojima treba uživati svaki Hrv...
- Petre, ta ideološka sranja pričaj nekom drugom. Sve što počiva na zločinu za mene je daleko od dobrog, a kamo li od svetog. Dakle, sranje, nasilje, strahote, kad tad će prestati. Bogataši, novi i stari, bit će i dalje bogati, stradat će kao i uvijek sirotinja. Ali ni ona nije bez krivnje, nikako da nauči lekciju, koju bi, barem empirijski, naučile i neke životinjske vrste.
- Pazi njega! Ode u teške filozofe - naruga se Petar.
- Sirotinja u ratu kolje, pali, siluje, muči ljude, u naivnoj nadi da će ojoj poslije rata biti bolje. Kad rat završi, dok se okrenu, primijete da su neki bivši bogataši i dalje bogati, a pojavo se i uski sloj novih bogataša. Bogati, kao i prije, uživaju u svim vlastima ovozemaljskim. Imaju kuće, vile, glisere, dobre automobile, najbolji namještaj. Dobro se hrane, uživaju u ljetovanju, krasno se oblače. J.b. djecu sirotinje badava ili za male novce. Heteroseksualci uživaju u mladim tijelima suprotnog spola, homoseksualci u mladim tijelima istog spola. Ako se neki napredniji ili luđi siromah pobuni, bogati već nađu načina da ga neutraliziraju. Ubiju ga, zatvore, potplate. I zato ja jedan dio takvih siromaha uopće na žalim. Dobiju što zaslužuju. Nego, ponavljam, ne tuče mi se s nikim, ali ako netko ugrozi moju želju za životom, protiv njega ću se isključivo zbog toga boriti. I već sada znam da ta moja borba neće biti prljava, već korektna, bez mučenja protivnika, bez paljenja kuća i silovanja žena i da, bit će lišena suvišnih rizika naročito fanatizma. Ne gine mi se zbog toga da pojedinci poslije rata, naročito njihove vođe, uživaju u svim blagodatima života, a ja mirišem cvijeće od korijena ili, još gore, da budem bogalj do kraja života. Suludo mij e i ne mogu shvatiti ljude, koji zbog fanatizma, ludosti ili želje da razaraju, riskiraju da poginu li budu teško ranjeni.
- E, vidiš, tu se razlikujemo. Ako dođe do borbe, a svi su izgledi da će doći, ja ću se makljati strastveno za svoju svetu ideju, za ideologiju mojih vođa, kojima potpuno vjerujem - u zanosu će Petar.
- I ja također - dobaci Rade.
- Je.le vas vaše vođe i njihove ideologije - oštro će Josip. - Znam, bit će vođa i ideologije i na strani za koju ću se ja boriti, ali to me neće ni malo zanimati. Kad malo bolje razmislim jedini vođa kojem potpuno vjerujem jest Isus. Njegovi nastupi, ponašanje, ideje, nisu bili u funkciji bilo kakvog, a ne naročito materijalnog, interesa. Dao je sve, pa čak i život, a nije tražio ništa. Zauzvrat vlastodršci su ga osudili i umorili strašnom smrću. Vaše voše ni po čemu mu nisu ni do koljena.
- Pusti sada Isusa. On nema nikakve veze s onim što dolazi i našim vjekovnim težnjama za samostalnom svetom državom Hrvatskom - još je zanosu bio Petar.
- Za mene ni jedna država nije sveta. Država podrazumijeva aparat prisile da bi uski povlašteni sloj uživao u svim ovozemaljskim slastima i strastima. Narodu ostavljaju nadu da će im u budućnosti biti bolje ako ne na ovom, a ono na onom svijetu - mrko će Josip.
- Nemaš pravo, Josipe. I sam Bog blagosiva dobre, napredne, poštene države kao što će biti naša Hrvatska.
- Ako će biti poput Njemačke države, onda će je blagoslovit Sotona.
- E sada si pretjerao, Josipe. Da mi nisi prijatelj zveknuo bih te po njuški.
- Nemaš ti muda za to. Takvi kao ti jaki su samo u masi. Nego, da te godinama ne poznam pomislio bih da si posve poblesavio jer pričaš budalaštine.
Uz svađu društvo se raziđe.
***
Kao što su junaci ove priče pretpostavili, strašni rat je doselio i na ove prostore. Beograd je u travnju bombardiran, a jugoslavenska, tobože snažna, vojska, je u vrlo kratkom vremenu razbijena i poražena.
Pa da zavirimo kako su u ratu prošla četvorica nekadašnjih prijatelja.
Jakov je imao sreće. U Švedskoj je imao rodbinu pa je s bratom i sestrama na vrijeme, 3 mjeseca prije početka rata, otišao kod njih. Tako su psasili glave, za razliku od mnogih drugih sunarodnjaka, uključivši i njihove roditelje, dvije bake, djeda i nekoliko bratića i sestrični, stričeva, ujaka, koji su posve nedužni zvjerski likvidirani samo zato što su bili Židovi. Prije toga su im, kao i mnogim drugih židovima, oduzeli svu imovinu. Licemjeri! Tiranima se oni nisu ni malo sviđali, ali su i te kako volili njihovu imovinu, koju su trošili na sasvim prizemne stvari popust seksa, stvaranja vlastitih kolekcija slika, zlatnine, korištenje tuđih kuća, namještaja, vozila. Odvratni bijednici. Ništavila! Manje i veće vođe laprdali su o novom svjetskom poretku i tobožnjoj krivnji nedužnih i o sličnim sranjima, dok su nastojali živjeti punim zločinačkim plućima, uživajući u svim ovozemaljskim radostima. U cijeloj stvari nisu uopće bez krivnje ni široke mase, koje su slijepo slijedile vođe. Neki su se čak nadmetali u činjenju zvjerstva nad nedužnim ljudima, očekujući od gospodara mrvice s bogatog zločinačkog stola. Petar je odmah po uspostavljanju ustaške države, 10. travnja 1941. godine, obukao s ponosom ustašku uniformu. Dobar dio rata proveo je u Bosni, ratujući, ponekad uz pomoć četnika i njemačke vojske, protiv partizana. Često su to bili pohodi ustaša na sela u kojima je živjelo pretežno srpsko stanovništvo ili rodbina partizana. Ubijanje, paljenje, silovanje, pljačkanje bili su u i nakon tih pohoda uobičajene aktivnosti.
Bio je opak žestok borac pa je dogurao do časnika. Imao je sreće pa nije bio ranjen. Po završetku rata, u maju 1945. godine, uključio se s obitelji u bježanju, koja se kasnije nazvala križni put. Zanimljivo bi bilo čuti kao bi se nazvalo bježanje tijekom rata civila Židova, Roma, Srba, neistomišljenika režima. Zar i to nije bio itekako put pun patnje svakog takvog pojedinca? Zar se i na njih ne odnosi ono Isusovo: "Blago progonjenima zbog pravednosti jer njihovo je kraljevstvo nebesko". Nije li pravednik svatko tko se progoni iz čista mira? I kako će bilo tko spriječiti Isusovog Oca da pravednike određuje po svojim, a ne ljudskim mjerilima? Došavši u Austriju zajendo s obitelji izašao je iz kolone. Kasnije se prebacio u Argentinu gdje je radio u jednoj tvornici. Onda je kupio dućan mješovite robe i solidno živio do mirovine. Prva mu je đena davno umrla pa se oženio s jednom Argentinkom s kojom je imao dva sina. Stekao je argenstinsko državljanstvo pa je redovito išao na izbore na kojima je uvijek glasao za tvrde desničare. Mrzio je sve što je podsjećalo na socijalizam, radništvo, solidarnost, humanost. Klanjao se bogatim i imućnim i uživao je čitati o tome u kakvoj raskoši žive. "Zaslužili su to svojim radom i sposobnošću", zano je govoriti onima koji takvi baš i nisu bili pri srcu i duši.
Petar je po uspostavi Pavelićevog režima pobjegao u Bosnu i pridružio se četničkom pokretu. Palili su hrvatska, muslimanska i partizanska sela, pljačkali, silovali, ubijali, tukli se sami ili u sudejstvu s Nijemcima, Talijanima i ustašama protiv partizana.
I na koncu je ostao Josip. Odmah po uspostavi NDH otišao je u Bosnu gdje se uključio u antifašistički pokret. Kao partizan sudjelovao je u mnogim borbama protiv njemačkih okupatora i njihovih satelita ustaša i četnika. Nekada su oni naganjali neprijatelja, nekada je bilo obrnuto. Nastojao je, koliko je to u ratu moguće, pošteno i hrabro se boriti. Nije počinio ništa zbog čega bi se morao stidjeti do kraja života. Negdje u ljeto 1944. godine teže je ranjen u borbi protiv četnika. Oporavak je bio dugotrajan ali uspješan. Ipak se na bojišnicu više nije vratio, djelovao jeu pozadini. Po okončanju rata zaposli se u Đuri Đakoviću gdje je radio do mirovine.
***
Budimpešta! Prelijepi srednjoevropski grad polako se topio na suncu, koje je nemilice pržilo već u rano jutro te lipanjske subote. Mnogi kafići u blizini Dunava bili su puni gostiju. U jednom od njih sjedio je jedan stariji čovjek. Starina Josip, iako je već prešao osamdesetu, izgledao je kao šezdesetogodišnjak. Još uvijek uspravan, bujne sijede kose, stasit bez imalo sala, bez previše bora, privukao je poglede nekoliko dobro našminkanih dama koje su bile i po nekoliko desetljeća mlađe od njega. Jednoj plavuši, bujnih grudi, je namignuo, za uzvrat je dobio divan osmijeh, i vjerojatno bi joj prišao da nije očekivao goste. Sjeo je za stol u hladu, u blizini ogromne lipe, oko koje se širio očaravajući miris. Naručio je kavu s mlijekom i pijuckao je sa zadovoljstvom uživajući u mirisima, a i u činjenici da još dobro funkcionira unatoč godinama. Plavuša mu je slala vatrene poglede,a on pomisli "Da nemam zakazno s ovim starim kenjcima dida Josip bi te rado pomazio".
Onda je ugledao prvog očekivanog čovjeka. Prava starčina. Kretao se usporeno uz pomoć elegantnog štapa. Kose gotovo nije ni imao, a lice mu naborano kao i vrat. Ruke i noge mu tanke, ogroman mlohav trbuh. Kada se približio Josip primjeti nezdravu žutu boju njegova lica kao u ljudi koji imaju problema s jetrom. Iako je Josipov vršnjak govoto svi bi se zakleli da mu može biti otac. Starčina se dogega do Josipovog stola. Dok je prolazio pokraj zanosne plavuše, ona je nije udostojila ni jednog pogleda, a starac nju nije ni primijetio.
- Josipe, jesi li to ti? - drščućim staračkim glasom obrati se pridošlica Josipu.
- Radne, naravno da jesam, sjedi.
Rade sjede, a Josip naruči gusti sok za njega i malo pivo za sebe.
- Josipe, izgledaš poput mladića. Kako uspijevaš, vidi mene.
- Malo geni, a više je to što držim do prehrane i puno se krećem. Klasika, jedem dosta voća i povrća, variva, pa ljeti plivam, vozim bicikl, vježbam pa zimi u stanu. Nstojim se što manje sekirati, seksualno sam još aktivan.
- Aktivan? Ti se vjerojatno šališ. Ja sam već zaboravio kako se to radi.
- Ni malo se ne šalim. Eto, neki dan sam imao odličnu ševu s jednom susjedom, mlađom od mene dosta godina. Toliko je vriskala od naslade da je dojurio jedan brižni susjed i sumanuto zvonio na vratima. Kada sam mu otvorio napao me što napastujem jadnu ženu. Prijetio je da će zvati policiju. Lijepo sam mu pokušao objasniti da se upravo ševim s divnom ženom i da nema nikakvo pravo da me ometa. Otišao je ljut, a mi smo nastavili sa ševom, a ona s dahtanjem. Kad opet netko zvoni na vratima. Mislio sam da se radi o dosadnom susjedu i spremio sam se da ga napadnem. Ali pogrešio sam. Kada sam otvorio vrata imao sam što vidjeti. Na ulazu dva policajca. Jedan krupan, visok, drugi niži, mršav. Rekoše da su dobili dojavu o obiteljskom nasilju. Onaj niski čak mi je oštro rekao da budem miran i ništa ne poduzimam. Ja sam ga upozorio da bude pristojan i da se nalazi u mom stanu. Krupni uljudno zamoli da pozovem partnericu i ošinu pogledom mršavka. Onda iz spavaće sobe izađe sva nasmiješena moja susjeda. Na sebi je imala gornji dio pidžame, vidio se je dobar dio prelijepih nogu. Policajci zinuše. Sve im je bilo jasno. Odoše. Kad su izašli čuh mršavka kako veli "Je dobra, kako bih je rado p.j.b.o". Kasnije je susjed pričao onima koji su ga željeli slušati da ni policija nije više što je bila.
Viđamo se nekoliko puta tjedno kod nje ili kod mene. Malo se družimo, a onda pomazimo. Žena mi je umrla prije nekoliko godina. Odžalovao sam je, a onda se pojavila seksualna žudnja. Srećom, na moje nabacivanje pozitivno se reagirala susjeda.
- I koliko je mlađa?
- Oko trideset godina. Veli da je zadovoljim bolje nego mnogo mlađi ljubavnici. Vjerojatno ne laže jer se inače ne bi družila sa mnom, budući joj mogu dati samo seksualne usluge.
- Znači, prči se i s drugima?
- Vela da za tim trenutno nema potrebe.
- Svaka ti čast, generacijo. Da se preda mnom skine mlađahna ljepotica mene to ne bi ni malo uzbudilo. Starost, boleštine dovele su me do impotencije još prije dosta godina.
- Ako ne možeš ševiti možeš barem gledati i uživati u ljepoti ženskog tijela.
- Izgubio sam volju odavno i za tim.
- Šteta za tebe. Mene još uvijek jako uzbuđuje lijepo žensko tijelo. Kada ga ugledam skoro se onesvijestim od strasti, slasti, želje, pohote. Nego, koje te tegobe muče.
- Svakave" Srce, prostata, šećer, želudac.
- A, evo nam i Petra.
Obojica pogledaše u oronulog starca koji im se polako približavao u pratnji mlađeg muškarca, koji ga je držao ispod ruke. Dok su prolazili pored zanosne plavuše, ona se nasmiješi momku. On uzvrati.
- Nije li ono Petar - dršćućim će glasom Rade.
- Jest.
Petar u pratnji mlađeg čovjeka dođe do njihovog stola.
- Josipe, Rade - slabašnim će glasom starčić.
- Mi smo, sjedi.
Mladić pomogne starcu da sjedne pa reče:
- Znači, djede, vidimo se za 3 sata.
- Tako je, Šimune.
Šimun ode. Sjede za stol plavuše i naruči piće. Nakon što su popili piće Šimun plati. Iz kihot plavuše otiđoše u obližnji hotel. Za to vrijeme naruči Josip čaj za Petra, koji se u prohujalim desetljećima znatno promijenio. Ionako niskog rasta sada je debeli kepec. Nekada nemirne oči sada su tužne i vlažne. Lice mu je kao da mu ga je netko nožem izrezbario, potpuno ćelav. Ruke mu podrhtavaju, jedino mu je um još bistar i brz gotovo kao nekada.
- E, moj Rade, ti si starčina kao i ja, a vidi ti našeg Josipa. Ja sam već zaboravio kako je to voditi ljubav, iako spavam sa ženom mlađom od sebe 20 godina, a kladio bih se, da si ti Josipe, još uvijek za seks spreman.
- Ne samo da je spreman nego to i upražnjava nekoliko puta tjedno s jednom znatno mlađom susjedom - pomalo zavidno će Rade.
- Svaka čast Josipe, svaka čast. Seksaj dokle god ide. Moja žena svako malo polako se skida do gola preda mnom. Moje oči uživaju ali je on odavno mrtav. Poljubim je koji puta po lijepom tijelu i to je sve. Nažalasto mnogo naših vršnjaka, više nema, a i većina onih koji još žive bolesni su i za seks nemoćni.
Onda ugledaše jedan stariji bračni par. On je srednje visine, debeo, potpuno sijed, dok hoda gega se poput starog patka. Ona je obojena plavuša, srednje visine, dobro držeća, pristojno odjevena starica. Kad ime se par približio promuca starac Jakov.
- Što je, starci, sami ste.
- Naravno. Ovo je naš prvi sastanak nakon više od desetljeća i kao takav pripada samo nama - uzvrati Petar.
- A, tako. Dobro! Janice, onda ti otiđi u hotel pa me tamo pričekaj.
- Odoh prvo u kupovinu - smiješeći će Janica.
- U redu.
- Ti si jedini od nas još uvijek s prvom ženom. Blaga vama - reče Rade.
- A gdje su vaše?
- Otišle - tiho će Rade.
- Čuo sam od mog rođaka, tvog susjeda, da naganjaš jednu znatno mlađu lijepu ženu iz susjedstva i da zbog toga imaš problema.
- Kakvih problema? - uglas će Rade i Petar.
- Sitnica.
- Pričaj - graknu trojka.
- Moja prijatlejica ...
- Ma kakva prijateljica - žučno će Jakov.
- Dobro. Moja prijateljica i ljubavnica prije mene je ljubovala s jednim brodskim utjecajnim bogatašem. Onda ga je ostavila zbog mene..
- Ih, zbog tebe, starca i siromaha - čudio se Jakov.
- A što se čudiš? Nije sve u novcu i mladosti. Pusti da Josip nastavi - energično će Petar.
- Bogataš je puknuo od bijesa. Skoro ju je izudarao. Ona mu je otvorena rekla da sam joj ja draži. On je povikao: "Taj stari mudonja ne može više j.b.t. Valjda ti se sviđa njegovo lizanje. Što uopće vidiš u njemu."
Ona mu je odgovorila: "Star je ali je u seksu puno bolji od tebe. I u kvanitetu i u kvalitetu."
"Veliš u kvalitetu. Ako i može to je jednom mjesečno, a ja sam te seksao dva put tjedno."
- "Varaš se. On može svaki uta i to vrlo kvalitetno, kada se nađemo, a to je nekoliko puta tjedno."
Moćnik se silno naljutio. Tolikoa da je jednu večer poslao dvojicu siledžija, tridesetgodišnjaka da me sačekaju u blizini ulaza u moju zgraud i napadnu. Počela je žestoka tuča, obostrani udarci su pljuštali. U jednom trenutku poviče jedan od napadača:
- Da sam znao da stari ovako mlati tražio bih duplu svotu novca."
Tko zna kako bi to sve skupa završilo da nisu naišla dvojica mlađih susjeda.
"Susjed, je li treba pomoć?" - upita jedan.
"Udri."
I mi smo dobili pokoji udarac, ali su siledžije prošle puno gore. Jedan je završio na brodskoj kirurgiji. Kad su ga pitali što mu se dogodilo lagao je da je malo popio pa pao niz stepenice. Bogataš ne neko vrijeme prijetio, ali je prestao kada sam mu priprijetio da ću ga prijaviti ženi koje se bojao kao vrata.
- Tko će o čemu nego mi penzioneri o seksu. Pređimo na pametnije stvari - poslovno će Jakov.
- Dobro. Evo, mene zanima, nakon toliko desetljeća se vidimo, možda i zadnji puta, je li se tko od nas kaje zbog nečega, što je učinio ili propustio učiniti? - drščućim glasom će Petar.
- Ja se ničega ne kajem - žustro će Rade.
- Za vrijeme Drugog svjetskog rata otišao si u četnike, koji su kao sluge okupatora doživjele neminovni poraz. Osim toga, počinili su strašne zločine protiv neistomišljenika. Zar te to ne frustrira? - htio jeznati Jakov.
- Mi smo bili gerilci i borci za slobodu, nikakve sluge okupatora - oštro će Rade.
- Pa zašto ste onda, skupa s ustašama, pobjegli iz Jugoslavije? Zašto ste se skupa s Nijemcima i njihovim saveznicima boritli protiv partizana? - reče Josip.
- Mi nismo bili protiv saveznika u borbi protiv Nijemaca, nego protiv neprijatelja kralja, otadžbine i slobode - žestio se Rade.
- A mi smo se borili protiv antikrista, komunista, partizana, koji su bili najveći neprijatelji našeg napaćenog hrvatskog naroda - podignutim glasom će Petar.
- I, što imate od te borbe? Morali ste bježati glavom bez obzira nakon neminovnog poraza, da vas ne bi pobili pobjednici u navali osvetničkog gnjeva - mirno će Josip.
- To su bila divljačka iživljavanja tobožnjih pobjednika - pokušao je povisiti glas Petar.
- Petre, ne petljaj. To nisu bili tobožnji nego pravi pobjednici. Da su bili tobožnji ne bi vi pomagači i lizguzi nacisti pobjegli. Vaši šefovi su sa sobom ponijeli što je moguće više opljačkanog blaga, najviše od Židova, ali i ostalih žrtava. Kad su već bili toliko domoljubi zašto to nisu ostavili narodu u koji su se zakljinali. Narodu svaka čast, ali blago je blago. Isto tako, da niste činili stravične zločine prema onima koji su bili različiti ne biste se morali bojati odmazde i panično pobjeći - oštro uzvrati Josip.
- Mi smo taktizirali i mislili smo da će se poslije rata vratiti kralj Petar i da će se održati demokratski izbori - reče Rade.
- Da, vi ste taktizirali. Da je bilo po vašem, Nijemci i njihovi pomagači još bi uvijek vladalo osvojenim teritorijima - podsmješljivo će Jakov.
- Nije tako. Radili smo šta je bilo moguće da sačuvamo naš narod - nije se dao Rade.
- Pri tome ste ubijali i mučili ljude iz drugih naroda, a i ljude iz vlastitog naroda ako nisu bili vaši istomišljenici. Tako je pop Đujić ubio, vele podaci, oko 4.000 tisuće Srba i dvije tisuće Hrvata - reče Josip.
- Ali u četnicima popa Đujića bilo je i ne malo Hrvata odanih kralju i otadžbini.
- Jest, ali su radili isto što i četnici Srbi. Palili su, pljačkali, ubijali, sakatili, silovali, one koji im nisu bili po volji.
- Ustaše su činile greške kao pojedinci, ja nisam, ali sve je to bilo radi ostvarenja tisućljetnog svetog cilja, upostavljanje drage i blagoslovljene hrvatske države - cijuknu Petar.
- Petre, Petre, oprosti, ali j.b.o. te cilj za ostvarenje kojeg je pobijeno na hiljade nevinih ljudi - oštro će Josip.
- Josipe, ti nikako da pređeš na lijepu hrvatsku riječ tisuću -mrzovoljno će Petar.
- Ako ćeš pravo, koliko znam, hiljada je porijeklom grčka riječ, a tisuća je staroslavenska koju koriste Rusi, Slovenci i drugi - podsmješljivo će Josip.
- Kakav je to bio cilj koji za posljedicu ima genocid nad Židovima, Srbima, Romima - tiho će Jakov.
- Nije bilo genocida, samo pojedinačnih grešaka. Neki naši ljudi su malo pretjerali u revnosti.
- Petre, de ti meni reci da je neki Židov ili Srbin za vrijeme NDH ošamario hrvatskog civila, što bi bilo? - oštrim glasom upita Josip.
- To bi bio težak zločin za koji bi se gubila glava.
- Pljuska je težak zločin, a uništavane cijelih naroda je pojedinačna greška. Oprosti, Petre, ali bliži se naš odlazak Bogu na istinu, a ti sereš budalaštine za povraćati. U te tvoje odvratne tvrdnje može povjerovati samo fanatik ili luđak.
- Što, za tebe je uspostava hrvatske države sranje. Zašto onda živiš u njoj?
- Nemoj izvrtati more riječi. Za tebe i tebi slične, ponavljam je teški zločin ako netko iz nekog drugog naroda opali šamar čovjeku tvoje nacionalnosti, a sistematsko uništavanje drugih naroda je greška. Da si idiot još bi moglo proći, ali ti si inteligentan čovjek pa takvo suludo mišljenje nema prođu ni kod normalnih ljudi, a kamo li kod Boga. Zar se ne bojiš Boga laprdati takva sranja? Što se tiče sadašnje Hrvatske, iako ima određeni broj ustašonostalgičara, ona je priznata od svih država svijeta, ušla je u EU, i u njoj će jednog dana kada se oslobodimo kojekakvih profitera, lažljivaca, demagoga i lopova, biti ugodno živjeti. Ova Hrvatskanema nikakvih dodira s NDH.
- Griješiš, Josipe. Ja u toj ustaškoj državi ne bih živio ni minute - oštro će Rade.
- To je tvoj problem, Rade. Ipak, mogao bi malo čitati što pišu i druge novine osim desničarskih srpskih. Živiš vani pa možeš gledati na njihovoj televiziji emisije o Hrvatskoj. Ako ne vjeruješ meni i nekim sasvim solidnim hrvatskim novinama, vjeruj njima.
- Reci, Petre, vjeruješ li ti u Boga? - upita Rade.
- Vjerujem i ne vjerujem.
- Kako to? - čudio se Jakov.
- Da Bog postoji ne bi dopustio da nestane NDH, a, opet, da nema njega ne bi bilo ni sadašnje samostalne Hrvatske.
- Ja mislim da Bog nema ništa s tim - uvjerljivo će Jakov.
- Jakov je u pravu, a kada bi i imao onda je upravu kada je dopustio krah nacističke Njemačke pa tako i NDH, koja je za mene bila zločinačka, i kao takva bliža vragu nego Bogu - drščući će Petar.
- Naravno da ne mrzim hrvatsku državu, ali mi se gade tvorevine koje satiru sve drukčije ljude.
- Pustite sada to. Recite vi meni hoćemo li mi izdržati još koju godinu ili je došlo vrijeme umiranja - skrenu Jakov temu razgovora.
- Josip izgleda najbolje, još je seksualno aktivan, ali to nije nikakva garancija da će i najdulje od nas da živi - reče Rade.
- Ja se i ne natječem. Samo želim kada za to dođe vrijeme da bude brzo, da nikemo ne budem na teret.
- E, napokon da se svi u nečemu slažemo - ulas će ostala trojica.
- Što će čovjeku život ako nije bar donekle kvalitetan - gorko će Jakov.
- Da mi je makar još jednom voditi ljubav sa ženom, makar odmah iza toga umro. Blao tebi po tom pitanju Josipe - sjetno će Petar.
- Vidite, starci, homoseksualcima je po tom pitanju nešto lakše nego nama heteroseksualcima - ozbiljno će Jakov.
- Kako? - uzviknuše njegove kolege.
- Lijepo! I starac se može naguziti da ga mladi opali - šeretski će Jakov.
- Točno! Ali on ne može opaliti ljubavnika - reče Josip i prasnu u smijeh. Svi mu se pridružiše.
- Pustimo homoseksualce, pustimo seks. Meni se ni malo ne sviđa kuda ide ovaj svijet - Josip će namrgodivši se.
- A kamo bi išao? Kao i uvijek sve je isto. Bogati su sve bogatiji, sve je manje srednjeg sloga, a sve više sirotinje - reče Petar.
- U pravu si. A tko je kriv sirotinji, gubitnicima, neradnicima - dometne Rade.
- Nisu svi gubitnici, u svijetu ih je na stotine miliona, neradnici i probisvjeti. Puno je tu ljudi koji jednostavno nemaju sreće u ovom strašnom svijetu. Jedna malobrojna skupina ljudi nasilno otima narodu njihovu imovinu i proizvode njihovog rada. Druga grupa vrlo bogatih ljudi koristi se perfidnijim metodama da učine isto. Donose zakone preko svojih bijednih lizguza u vladama i parlamentima mnogih država, koji su podređeni ili namijenjeni njihovom bogaćenju. Tada milijarderi bacaju, kao gladnim psima, nešto novca i statusa u društvu donosiocima i sprovodnicima zakona - ljutito će Jakov.
- I sve je po zakonu. Malobrojni se bogate preko svake mjere i dobrog ukusa, desetak posto živi solidno, ostali manje ili više loše, u stalnoj borbi za golo preživljavanje. Meni se čak čini i da su neke međunarodne organizacije, kao MMF, Svjetska banka, Europska središnja banka, kreditne organizacije, pa možda i Europska komisija u službi krupnog kapitala, koje su sve bešćutnije prema ogromnom broju ljudi diljem svijeta. Ovu najnoviju krizu zasrali si i izazvali pohlepni milijarderi, a preko tih bešćutnih organizacija ceh su platili narodi cijelog svijeta, koji su ta sranja sanirali iz budžeta i postajali sve siromašniji, a sisači narodne krvi još bogatiji. Fuj! - žestio je Josip.
- Ima tu nečega, ali ipak sam skloniji složiti se s Radom. Zašto bi oni pametniji, snalažljiviji, marljiviji, davali svoj teško stečeni novac neradnicima i nesposobnima - jedva čujno će Petar.
- Mnogi milijarderi, već sam rekao Petre, došli su do svog novca na lak i pokvaren način, uz pomoć lokalnih i globalnih institucija, ali ti to ne možeš ili nećeš da shvatiš - reče Jakov.
- Vama Židovima je uvijek netko drugi kriv - nije se dao Petar.
- A tvom Hitleru i Paveliću za sve su bili krivi Židovi, a onda i svi ostali neistomišljenici. Nad Židovima ste počinili strašan genocid nezabilježen u povijesti - oštro će Jakov.
- Ali, pusti me, to je bilo drugo.
- Nikako drugo. Naprotiv, to je prvo. Jakov ima prao, radi se o najvećem zločinu u povijesti. Ti i Rade dali ste tomu svoj mali, ali prljavi doprinos - oštro će Josip.
- Ja sam se samo borio za kralja i otadžb...
- Pusti kralja, otadžbinu i ostalo. Rade, nisi učinio ništa da se zlo barem malo ublaži - prekide Jakov prijatelja.
- Slušao sam samo naređenja - uglas će Rade i Petar.
- Da su vam naredili da pobijete vlastitu obitelj vi bi to učinili - bjesnio je Jakov.
Muk!
- Znači, istina je. Vi bi u svom fanatizmu, slušajući svoje sulude vođe, pobili i vlastitu obitelj - snebivao se Josip.
- Prvo, moj vođa nije bio luđak, drugo nije od nas tražio da ubijemo obitelj - čvrsto će Rade.
- Slažem se - uzdahnu Petar - uz korekciju da moj vođa, voljeni Ante, nije bio luđak nego borac za hrvatsku državu i pravicu.
- Fuj! J.b.l. vas tavke vođe - zareža Josip.
Nakon kraće šutnje oglasi se Josip:
- Sačuvaj nas Bože američkog kapitalizma i kineskog komunizma.
- Kako, zašto!? - blenuše ostali.
- Jedni bešćutno satiru narod na jedan, a drugi to rade na drugi način.
- Ja te, brate, nimalo ne razumijem, govori razumljivije - uzviknu Jakov.
- Sve rade u interesu krupnog kapitala, njihovih bijednih slugu, države i tobožnjeg domoljublja. I jedni i drugi proizvode mali broj milijardera i mnoštvo sirotinje. Krupni kapital bi najradije cijeli svijet pretvorio u konc. logor da mogu nesmetano usisati sve postojeće sokove, radi svih vrsta naslade na ovom svijetu. Uživanje na onom prepuštaju narodima svijeta, uz želju da i Boga potkupe i nastave s uživanjem.
- Srećom, to nije izvedivo - izusti Jakov. - Prokleta prostata!
- Šta s njom? - upita Rade.
- Proširena je pa moram češće mokriti, naročito noću.
- Nije ni kod mene puno bolje - dodade Petar.
- Kod mene je nešto bolje. Samo jednom dnevno više mokrim nego nekada kad sam bio mlad - smireno će Josip.
Jakov se odgega do zahoda. Kada se vratio upita:
- Što kažete kolege za situaciju u Ukrajini?
- A šta se tu ima da kaže. Američki krupni kapital odlučio je da je došlo vrijeme za napad na ukrajinsko bogatstvo. Nasilno su, uz pomoć raznih ekstremista, srušili legalnu vlast i postavili na čelo zemlje svoje marionete. Karikaturalno je gledati te jadnike kako govore ono što im diktira zapadni, naročito američki krupni kapital. Znaju milijarderi kako se to radi. Potplate nekolicinu bijednika u i oko vlasti, a onda nesmetano, poput pijavica, piju narodu krv. Dok je na vlasti bio Januković nisu mu dali ni da koristi specijalnu policiju, čak i onda kada su na redovnu policiju demonstranti jurišali s oružjem i bagerima. To su za zapad bile mirne demonstracije,a demonstranti su bili anđelčići. Sada kada demonstranti na istoku zemlje rade isto, licemjerni zapadni krupni kapital, preko svojih vlada, dopušta da se u sukob umiješa i vojska s helikopterima, tenkovima i bojnim kolima. Demonstrandi su odjednom postali teroristi, a zna se što se radi s teroristima: ubijaju se, zatvaraju, proganjaju. Čak licemjernom zapadu ne smeta što se na strani Kijeva bore fašističke lokalne formacije i američki i ini plaćenici. Fuj, pljujem na takvu demokracij - ogorčen je bio Rade.
- E, jebi ga, Rade, ti nikako da se oslobodiš četništva i pravoslavlja - uzbuđeno će Petar.
- Stani, Petre, briga me za četništvo, ali, je li bi se ti odrekao svog katoličanstva - oštro će Josip.
- Nikada - piskutavo će Petar.
- A zašto bi se Rade odrekao svog pravoslavlja? - mirno će Jakov.
- Zašto braniti te divlje Ruse. Oni su nanijeli dosta zla zapadnom svijetu.
- Naročito tvojim saveznicima nacistima, j.b.i. te oni. Zapad, kao, nije nanio nikakvo zlo Rusima. Ti kao da si još uvijek omađijan Hitlerom - oštro će Jakov.
- Rusi sada postupaju gore neko nekada nacisti.
- Sereš, Petre, sereš. Po tebi i nekima drugima ispada da je Hitler, prije nastraja na okolne države, raspisao referendum u tim državama, na koji se je odazvalo preko 80% građana i kojij su sa 97% glasali, puni iskrenog oduševljenja, za pripojenje dragim nacistima. Što je, prijatelju, s onih 400 američkih plaćenika, koji za novac ubijaju po svijetu, sada u Ukrajini. Po kojoj logici oni imaju pravo biti u Ukrajini, a ruski specijalci nemaju to pravo. Zdrav razum kaže da bi onda i SAD-u trebalo uvesti iste sankcije kao i Rusiji. Ti plaćenici, zvani psi rata, mogu zaplašiti seljake po ukrajinskim selima, ali nemaju nikakvu šansu protiv ruskih specijalaca - reče Josip.
- E hvala, Josipe, malo se kada slažem s tobom, ali sada dobro zboriš. Rusi su daleko bolji borci od Amerikanaca - oduševljeno će Rade.
- Nisam rekao da su Rusi imalo bolji borci od Amera, nego sam samo rekao da plaćenici, bilo čiji pa i američki, nemaju nikakve izglede protiv dobro obučenih bojovnika koji brane svoje domove, obitelji i prijatelji. Ne treba ići dalje u povijest od Domovinskog rata. Dobro obučeni, motivirani hrvatski ratnici lako su u Bljesku i Oluji pobijedili plaćenike i interesedžije sa suprotne strane.
- Ma, hajte, ljudi, Ameri su daleko bolji bojovnici od Rusa. Jedan američki dobro obučeni vojnik može umlatiti na desetke ruskih vojnika.
- Ti si se, Petre, izgleda nagledao filmova u kojima jedan američki komandos, poput Terminatora, pobije na stotine protivnika. Njegov jedan metak ubije deset protivnika, a stotine metaka protivnika fijuču oko njega i ništa mu ne mogu. On i njegova cura pomlativši hiljade protivnika spasu cijeli svijet i onda sretno žive do kraja života. Takve idiotarije nisu se prikazivale ni u partizanskim filmovima već u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. I u tim filmovima je poneki neprijatelj ubio nešto partizana. Dovoljno si odrastao da znaš da su to budalaštine u koje mogu povjerovati siromašni duhom i zaluđeni naivci. U realnom životu takvi komandosi nemaju nikakvu šansu u srazu ni s jednim dobro plaćenim specijalcem, ruskim hrvatskim, srpskim ili nekim drugim - ragao se Jakov.
- Najvažnije od svega je da se prizovu pameti odgovorni ljudi s istoka ili zapada zemlje i da se dogovore kako dalje bez borbe i nepotrebnih žrtava s obje strane. Političari iz zapadne Ukrajine ne bi smjeli na silu bacati u zagrljaj NATO-a i EU ljude s istoka, a političari s istoka zemlje ne bi trebali nasiljem odvatajti dio zemlje radi samostalne države ili priljučenja Rusiji - reče Josip.
- Istočna Ukrajina treba se prikuljičiti Rusiji. Da se Krim nije vratio kući, u Rusiju, tu bi došao NATO i preko 90% stanovnika bi pobjeglo, glavom bez obzira od demokrata. Onda bi zapadnjaci od Krima, sve u naletu vrhunaravne demokracije, napravili ono što je ibla Kuba za vrijem diktatora, za licemjerni zapad demokrata, generala Batiste. Tu bi na odmor dolazili američki i evropski bogataši i mafijaši da se kockaju, vozikaju u jahtama, ševe lijepe, jeftine lokalne i uvozne prostitutke, a što se tiče prostitutki tu bi bilo obilje posla i za NATO vojnike. Licemjerni zapad zamjera Fidelu što se u mladosti mazio s kubanskim ženama, a ne spominju mnogobrojne preljube, koje čine njihovi predsjednici država i vlada.
Kada to činje njihovi onda je to privatna stvar, a kada to čini Kastro onda je to zastranjivanje. Fuj! - ogorčeno će Rade.
- Što se tiče usporedbe s Kubom, tu možda ima nečega, ali istočni dio Ukrajine ne bi trebao bez dogovora sa zapadnim dijelom proglašavati nezavisnost i priključenje Rusiji. Trebaju tražiti rješenje unutar Ukrajine - smatrao je Jakov.
- A što velite na pritisak američke administracije na slabije države da ne bi trebale poslovati s Rusijom? Kakve veze to ima s demokracijom, slobodnim protokom robe, kapitala, ljudi? Još malo pa će američki krupni kapital natjerati slabije da posluju s njima pa makar poslovanje s Kinom, Rusijom i drugim njima nepoćudnim državama bilo duplo isplativije - žestio se Rade.
- Zemlje slobodnog svijeta treba da ignoriraju nedemokratske režime - uzvrati Petar.
- A gdje je tu onda demokracija i slobodno tržište u koje se tobože zaklinje slobodni svijet. Ignoriranjem drukčijih i te zemlje postaju nedemokratske i sve se svodi, u kranjoj liniji, na surovu borbu za što veći kolač u svetskoj podjeli bogatstva. Pozivanje na ovu ili onu ideologiju režima, teoriju, tada postaju najobičnije licemjero sranje - s indignacijom će Jakov.
- Meni se čini da je običan narodu u svijetu bolje živio onda kada je postojala ravnoteža straha. Komunisti i kapitalisti su se bojali jedni drugih. SSSE je bio jak, NATO nešto jači, ali su se međusobno respektirali. Zamlje, kako si tepaju, slobodnog svijeta, po meni slobodnijeg nego sada, morale su bolje plaćati svoje radnike da im ne bi bilo lošije od onih na istoku, jer bi poželjeli komunizam. Srednji sloj bivao je sve brojnijij, države su u dobroj mjeri bile države blagostanja. Koministi nisu mogli radnicima osigurati polaće kao na zapadu, ali su radnici zato imali neke druge pogodnosti kao siguran posao, relativno solidne mirovine, solidnu zdravstvenu zaštitu, jeftino stanovanje i slično, što nije promaklo ni papi Ivanu Pavlu II, za koga se ne može reći da je simpatizirao komuniste. Onda se komunizam uglavnom raspao, kao i višenacionalne komunističke države. Negdje je to išlo mirno, negdje krvavo. Ostao je samo jedan gazda koji si je umislio da može raditi što hoće. Rat, ovim ili onim povodom, tu bespilotne letjelice, kolateralne žrtve tamo. Krupni kapital prvo kod gazde, a onda i kod njihovih saveznika, počeo je, mic po mic, smanjivati prava radnika, penzionera, građana, koji postaju sve siromašniji, a krupni kapital sve bogatiji. I onda, tras!. Jedan snažni igrač, koji smatra da je i on dovoljno snažan da od lokalnog postane globalna sila, ošinuo je šakom po stolu. Sutra će treći, snažni igrač, Kina, također udariti šakom po stolu i reći: "Stanite, i ja sam tu." I što ćemo dobiti? - upita Josip društvo.
- Pojma nemamo - blenuše njegovi subesjednici.
- Novu ravnotežu staha. Svijet će biti ne bipolaran, nego tripolaran.
Što zapadni svijet to prije shvati bit će manje nesuglasica, incidenata, pa i lokalnih ratova. Eto, neki dan je američka administracija upozorila Kinu da neće mirno gledati kako se ponaša u Kineskom moru, kao da je to more uz američku a ne kinesku obalu. Kina je bez imalo straha, oštro odgovorila. Koliko god NATO bio jak, ne može očekivati pobjedu u srazu s najmnogobrojnijom i najvećom zemljom svijeta Kinom i Rusijom.
- Kapiram. Hoćeš reći da to možda ispadne čak dobro za radnike, seljake, penzionere. Jedni će se drugih početi bojati, pa će plaćati bolje radnike, davati veće mirovine, bolje poticaje seljacima, sve iz straha da građani u njihovim zemljama ne požele životni standard preostala dva diva. Škrti krupni kapital bit će prinuđen, ne iz nagle navale dobrote nego iz straha, malo se odreći svog nesrazmjernog bogatstva na korist naroda. Bolje i malo manje milijardi nego riskirati nemire i gubitak svega. Ništa oni neće manje uživati u svim slastima života, samo će malo smanjiti sumanuto, bezbožno, prljavo gomilanje bogatstva, dok u isto vrijeme, stotine miliona ljudi živi u većoj ili manjoj oskudici - živahno će Jakov.
- Nego, ljudi, čitam neki dan u Jutarnjem listu dio velikog posthumnog intervjua s Dobricom Ćosićem, da mu je CIA nudila Nobela ako zemijeni Tita. Odbio ih je uz obrazloženje da je odbio i Titovu ponudu jer nema te sposobnosti - odjedom će Josip.
- E, ako je tako onda j.b.š. Nobelovu nagradu. Nagrada koju dodjeljuje CIA, znanstveno govoreći, ne vrijedi ništa - razočarano će Jakov.
- Takvu nagradu ne bih nikada primio - oštro će Rade.
- Bome ne bih ni ja - uglas će Josip i Jakov.
- Ja bih. U CIA-i ima stručnjaka koji mogu odrediti tko će dobiti Nobela - bio je kontra Petar.
- Ne kažem da u CIA nema stručnjaka, ali za neke druge stvari ali ne i za dodjelu Nobela - ironizirao je Jakov.
- Čuo sam i ja za taj članak. U njemu se spominje da su CIA i ruska tajna služba obećali Nobelovu nagradu Ćosiću. Rade, da je samo KGB ponudila Nobela Ćosiću onda bi ti bio za to - ubaci Petar.
- U principu bih bio, ako bi o Nobelovoj nagradi trebali odlučivati neki drugi ljudi i organizacije - uzvrati Rade.
- Ovaj puta si u pravu kada kažeš da o Nobelu trebaju odlučivati druge organizacije, koje se razumiju u područja za koje se Nobel dodjeljuje - složio se Jakov. - Nego, ljudi baš sam se sada sjetio Falklanda.
- Kakav, sad, Falkland? - čudio se Rade.
- Prije tridesetak godina Argentina i Velika Britanija vodili su rat za to otočje, koje se nalazi daleko bliže Argentini nego Britaniji. Rat je dobila Britanija. Poginulo je, koliko se sjećam, oko 900 argentinskih vojnika i znatno manje britanskih. Argentina to do danas nije zaboravila. Kasnije je održan referendum na Maldivima o tome želi li narod tog otočja biti u sklopu Britanije ili Argentine - održao je Jakov kolegama lekciju iz povijesti.
- I, kako je prošao referendum? - upita Rade.
- Većina se izjasnila za pripadanje Britaniji, ali ni blizu 97% kao na referendumu na Krimu o pripajanju tog poluotoka Rusiji. Zapadni svijet je to prihvatio, malte ne, kao teorijski obrazac demokracije. Zalud Argentina već 30 i kusur godina to ne priznaje, baš kao što Srbija ne priznaje državu Kosovo, niti što zapravo ne priznaje pripajanje Krima Rusiji - mirno će Josip.
- Eto to je zapad. Dvostruki kriteriji - oštro će Rade.
- Šuti, Rade, šuti. Ni tvoji Rusi po tom pitanju nisu ništa bolji. A, eno mog Šimuna - reče Petar.
Stvarno! Šimun i lijepa plavuša pojaviše se ruku pod ruku. Oboje imahu blaženi izraz lica. Plavuša sjede za prazan stol u blizini staraca, pogleda zavodljivo Josipa i naruči kriglu od pola litre piva. "Ovoj nikada dosta", prostruji kroz Josipovu glavu. Šimun dođe do stola od staraca i prozbori: "Hajdemo, stari".
- Idemo, sine.
Petar se nekako ustade i ode sa sinom.
- Evo i moje - vedro će Jakov.
Odoše i oni. Ostadoše Rade i Josip sami.
- Josipe, tko zna hoćemo li se više ikada vidjeti. Oprosti ako sam te ikad ičim uvrijedio.
- Mi se u politici ne slažemo u gotovo ničem, ali bio si mi nekada davno prijatelj. Nemam ti što oprostiti. Svatko ima pravo na svoje mišljenje o svemu. Jedino ne smije potezati oružje da natjera druge da misli kao on.
Još su malo čavrljali, a onda ode i Rade. Josip je prvi došao, a zadnji će otići. Ipak ne odmah kako je planirao. Kad je plavuša vidjela da je ostao sam, ustade i priđe njegovom stolu. Na lošem hrvatskom reče:
- Gospodin, mogu ja da sednem?
- Sjedi, ljepotice.
- Fidi se da si šarman, old boys.
- Ja šarman, a ti beautiful madam.
- Fala, fala.
Naručiše kriglu od litre i pola litre hladnog točenog piva. Josip se mučio sa svojih pola litre,a plavuša je sa zadovoljstvom, u nekoliko velikih gutljaja, popila svoju litru.
- Bome, imaš dobar cug - vedro konstatira Josip.
- Fala, sitnica. Ti mene častio bit bir, ja tebe s p.č.k. - veselo će plavojka.
- Prihvaćam ponudu - kavalirski će starac.
Odoše u obližnji hotel da obave radnju. Nakon dva sata u predvorju hotela, nakon što je platio račun za sobu, reče plavuša:
- Moni danas imala velika sreća. Dva boysa, jedan mlad, drugi old, dali mi ogromna zadovoljstvo. Oba j.b.e. fantastik, sada mirna mjesec dana. Ja fuck iz zadovoljstva, many me ne zanima.
- Moni, koji fuck bolje? - upita Josip, tek toliko da nešto kaže.
- A, oba gut. Mlađi pun elan, old man tako strpljiva, studiozna, opuštena.
- Eto, moram ići.
- Ako te put nekada navede u Budapest snaž gdje je Moni.
- Znam.
Kada je stigao kući pojede acidofil, puding i par oraha. Okupa se i upali televizor. Uskoro počinje svjetsko nogometno prvenstvo. Otvaranje pa prva utakmica u kojoj domaćin Brazil igra protiv Hrvatske. Još neki dan je uplatio u obližnjoj kladionici rezultat 3:1 za Brazil. Očekivanja navijača Hrvatske je ogromno, ali Brazil je domaćin i ima jaku momčad. Domoljublje je u redu, ali je realnost nešto drugo. Josip je pogodio ishod susreta, ali mu nije bilo drago što je pogodio na taj način, bez obzira na solidni novčani dobitak. Sudac, Japanac Nishimura, od početka je podmuklo vukao vodu na mlin domaćina, ali se vrhunac lakrdije zbio u 71. minuti, kada je dosudio jedanaesterac za Brazil, koji častan čovjek ne bi dosudio ni bratu blizancu, već bi mu dao žuti karton. Nije uopće problem što je sudio Japanac, slično bi se dogodilo i da je sudio neki drugi sudac. Problem je u FIFA. Ta je organizacija od početka na strani kapitala bez obzira na licemjrene slogane o respektu i ferpleju. O da, respekt i ferplej svakako, ali u praksi, a ne kao parola. Da domaćin ispadne već u grupno dijelu natjecanja splasnulo bi zanimanje za prvenstvo i profit bi bio manji. Zato svi, pa i najbolji, bježe od domaćina kao vrag od tamjana. Nažalost, pravda, kao i u mnogim drugim organizacijama, je u drugom planu. Dobro je rekao izbornik hrvatske nogometne organizacije Niko Kovač da slogan respekt treba važiti za sve, a ne samo odabrane.
Josip se sjeti prvog svjetskog nogometnog prvenstva u Urugvaju o kojem je dosta čitao. Zbilo se to davne 1930. godine. U prvoj utakmici sastali su se Brazil i Jugoslavija. Brazil je bio izraziti favorit, tim prije što je Jugoslavija nastupala s najmlađom momčadi u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava. Prosjek godina bio je 21,5. Za Brazil su nastupali profesionalni nogometaši, dok su za jugoslavensku vrsu nastupila samo dvojica profesionalaca koji su nastupali u Francuskoj. Vrlo dobri obrambeni igrač Bane Sekulić i sjajni golgeter Ivica Beck. Pobjedila je Jugoslavija, sastavljena gotovo isključivo od srpskih igrača. U prvom poluvremenu sudac je poništio Jugoslaviji regularni zgoditak. U poluvremenu utakmice taj je sudac na vrata svlačionice jugoslavenske vrste, pozvao kapitena Milutina Ivkovića, Milutinca, i izvinio se što je poništio vjerojatno regularni zgoditak. Vjerojatno zbog toga što onda nije bilo, i još dugo neće biti, tehnoloških instrumenata koji mogu nedvosmislenu utvrditi je li ili nije bio ofsajd. Kakva gospodština, kakvi fini maniri suca. Ovakve geste danas su nezamislive. Danas dominira novac, uz koji idu bahatost i bešćutnost. U polufinalu su se sastali domaćini i Jugoslavija. Dok je suđenje bilo korektno bilo je i dobrog nogometa. Jugoslavoja je povela 1:0, a onda je počela lakrdija. Igrač Urugvaja zviznuo je po lopti, ona je prošla pored stative do cipele dežurnog policajca. Ovaj je mirno vratio loptu upeterac, El grande Milovan, golman reprezentacije Jugoslavije pošao je po loptu da je namjesti i degažira. Brži je bio napadač Urugvaja, koji je mirno šutnio loptu u gol koji je sudac priznao. Golman Jakšić skinuo je kapu i počeo skakati po njoj, svi igrači Jugoslavije su žestoko protestirali, gledadilšte se smijalo, ali ništa nije pomoglo. Pretežak je to bio udarac za mlade jugoslavenske igrače pa su na kraju izgubili 6:1. U finalu su se sastali Urugvaj i Argentina. U prvom poluvremenu sjajna utakmica, Argentina vodi 2:1. Onda počinje cirkus u režiji sudaca i vjerovatno FIFA-e. Pobjeđuje Urugvaj 4:2. Temperamentni Argentinci žestoko su prosvjedovali, čak nisu prisustvovali svečanoj dodjeli pokala pobjednika, ali ništa se nije promijenilo. Piše se da je Urugvaj prvi svjetski nogometni prvak svijeta. Došlo je do zahlađenja odnosa između dvije zemlje, dobro je što nisu i zaratili.
U poluvremenu utakmice i nehotice se sjeti da je nedavno pročitao o anketi u kojij su se mlađi muškarci, na respektabilnom uzorku, trebali odlučiti o tome, bi li radije proveli dva sata sa ženom ili gledali finale nogometnog prvenstva. Oko 80% se odlučilo za gledanje nogometa.
- Kakve budale - promrski Josip.
Sjeti se događa iz daleke 1978. godine. Tada su finale igrali Argentina protiv Nizozemske. U izvanrednoj utakmici (kasnije je gledao reprizu cijele utakmice) rezultat je bio 3:1 za Argentinu nakon produžetaka. Josip se nabrusio uživati u majstorijama Kempesa, Ortee, Repa i ostalih, ali se našao u praktičnoj situaciji, o kojoj su se anketirani izjašnjavali teorijski. Naravno, Josip je, iako strastveni pobornik nogometa, odabrao biti s jednom mladom lijepom ženom, s kojom je baš tu večer proveo nekoliko lijepih trenutaka. Rezultat je doznao kasnije, a ostale su neizbrisive uspomene. Josip je bio siguran, da je u istoj situaciji,a možda i bude, nikada se ne zna, iako je već star, izbrao bi vođenje ljubavi s lijepo ženom, a njemu je skoro svaka bila na neki način lijepa. Baš tih dana Josipa je ostavila plavuša. Počela se zabavljati s jednim mlađim imućnijim susjedom. Josip joj nije ništa zamjerio. Bilo pa prošlo. Naprotiv, bio joj je zahvalan na svakom divnom trenutku koji mu je priuštila. To joj je i rekao na zadnjem viđenju kod njega, a ona ga je nagradila, za oproštaj, lijepim druženjem.
Tu situaciju, kao da je čekala, iskoristila je plavušina prijateljica, crnka bujnih prsa. Josip je znao ponekad razmišljati o tome kako je on sretan čovjek. Star, a sretan. Je li to uopće moguće? Mnogi njegovi vršnjaci već počivaju na groblju, neki jedva preživljavaju, pritisnuti mnogim boleštinama, a on, eto, poslije plavuše ima sada crnokosu ljubavnicu mlađu od njega tridesetak godina. A on star i ne baš pun novaca. To je uistinu prava sreća.
Točno da dan finalne utakmice nogometnog prvenstva, 13. 7. pozvala ga je crnka u svoj stan na druženje. U 21 sat, kada je počinjala finalna utakmica, počela je i ljubavna igra starca i crnke. Kada su završili bila je polovica drugog poluvremena. Josip nije imao običaj poslije 20 sati piti pivo, ali je ovaj puta napravio izuzetak. Popio je sa crnkom čašu piva i odgledao utakmicu do kraja. Crnka je pijuckala pivo, bacila pokadkad pogled na televiziju i posvetila se čitanju knjige, koju je kupila na brodskom buvljaku za 5 kuna.
I u ove krajeve doprle su vijesti o dnesenim raznim zakonima u Njemačkoj i osvojenim krajevima. Dopirale su i vijesti o svirepom obračunu nacista sa svin neistomišljenicima, a naročito o sistematskom nasilju nad židovskim narodom. Nacistima, a i većini njemačkog naroda odjednom su oni postali krivi za sve što se Nijemcima događalo kroz povijest. S kakvom su samo strašću i pedantnošću nacisti činili genocid na Židovima. Nigdje ni malo samokritike, baš kao u svim totalitarnim sustavima.Traži se samo opravdanje za činjenje neljudskih zločina. Svi su krivi, neki više neki manje, jedino smo mi anđeli, pa kad je tako ubijaj, pali, siluj. Kakav Bog, kakav Isus, za mnoge je Nijemce Htler bio iznad njih. Njegova je riječ bila zakon. Vidjevši ga i čuvši ga mnogi su Nijemci, ali i simpatizeri iz drugih naroda padali u trans. Veći od svih seksualnih sladostrašća. Mnogu su Nijemci i njihovi istomišljenici posvetili se uništenju sviju koji im nisu bili po volji, umjesto da su se posvetili ljubavi, obitelji i uživaju u građanskom životu.
Ta je jesen bila tiha, topla, ugodna. Ništa nije slutilo da će nekoliko narednih jeseni biti tužne, pune nasilja i nečovječnosti. Četiri prijatelja iz djetinjstva Josip, Petar, Jakov i Rade te su lijepe ugodne nedjelje odigral posljednju utakmicu za svoje Jedinstvo. Protivnik im je bio nogometni klub Marsonia, lokalni rival. Utakmica se igrala na igralištu pokraj Zrinske ulice, u blizi rječice Glogovice, u sklopu prvenstva grada. Odlučivala je o prvom mjestu. Završila je neodlučenim rezultatom 1:1. Gol za Jedinstvo polučio je Jakov na sjajno proigravanje Petra. Na kraju je prvak bila Marsonia s 5 bodova, a Jedinstvo je bilo treće s istim brojem bodova kao i prvak, ali sa slabijom gol razlikom. Uvečer toga dana prijatelji su se posljednji puta stastali u hotelu Central u kompletnom sastavu. Poručili su si svoje piće. Jakov i Josip zapalili su cigaretu i razgovor je mogao početi.
- I, momci, što velite. Hitler je s lakoćom pregazio poljsku vojsku. Gdje će oni ratovati s takvim genijem - veselo će Petar.
- Jest, pregazili su slabašnu i neorganiziranu poljsku vojsku, ali su pri tome spalili mnoga poljska sela i silovali mnoge poljske žene - prijekorno će Jakov.
- Odakle ti to da su palili i silovali. Ako je toga i bilo to je popratna pojava svih ratova. Bitan je sveti cilj, donimacija arijevske rase - smrknuto će Petar.
- Piše u štampi.
- J. b. te taj tisak. Neprijaeljska propaganda. Gdje bi časni disciplinirani njemački vojnik palio i silovao.
- A tebe j.b. taj disciplinirani njemački vojnik, koji je ispod kože krvav kao i svaki drugi vojnik, pa kad je u prilici pali, muči, siluje, krade kao i svi drugi vojnici u povijesti.
- Zar se i ti, Josipe, daš zavesti neprijateljskom propagandom. Hajde, Jakov je Židov pa se svega boji preko mjere, ali ti, Hrvat, katolik. Ne mogu vjerovati.
- Ne vrijeđaj, Petre, ni mene ni Jakova. Nismo debili da nas netko može zavesti, a nismo ni fanatici bilo koje ideologije. Kada su u pitanju zločini, njemački vojnik nije ništa drugačiji od drugih. Čak je i gori od mnogih drugih, jer to radi pedantno, činovnički, bezosjećajno.
- Znači za tebe su urednost i pedantnost mana.
- Pedantnost i urednost u činjenju zločina čine super zločin.
- Uskoro će i u našoj Hrvatskoj početi stvaranje nogov svijeta pod ravnateljstvom velikog vođe Hitlera - u zanosu će Petar.
- Daleko mu kuća i tom novom zločinačkom poretku - sa strahom će Jakov.
- Zašto zločinački?
- Zato jer u tom poretku proganjaju sve neistomišljenike, a naročito se Židovi satir samo zato što su Židovi, homoseksualci se tiraniziraju zato što su drukčije seksualne orijentacije, komunisti se istrebljuju zato što su drugčije ideološki nastrojeni i tako dalje - s gađenjem će Josip.
- Otkad si ti, slamač ženskih srdaca, postao zaštitnik pedera?
- Heteroseksualac sam od rođenja i bit ću do groba. Žene i njihova ljepota me oduševljavaju, gadi mi se ono što rade homoseksualci, ali mi se nimalo ne gade, sve dok me, ne daj Bože, ne diraju. Je li to bolest ili nije ne znam, nisam psihijatar koji vele da je bolest. Tako vele danas, a sutra tko zna. Ako i jest bolest treba ih liječiti, a ne uništavati. Puno znamenitih ljudi, obične ljude da i ne spominjem, bili su homoseksualci pa ih gotovo nitko nije satirao. Jest, maltretirani su, ali nikada nisu bili ovako sistematski uništavani.
- Pustimo pedere - gotovo zareža Rade. - Reci Petre, kako znaš da će uskoro nastati samostalna hrvatska država. Zar si prorok?
- Za ovo ne treba biti prorok. Samo je potrebno poznavati i pratiti događaje u svijetu i sve je kristalno jasno. U Italiji pod pokroviteljstvom velikog Musolinija stasale su ustaše, dika našeg naroda, pod vodstvom našeg velikog sina Ante Pavelića. Oni su spremni u danom trenutku preuzeti vlast u povijesnim hrvatskim zemljama.
- Za mene je Ante Pavelić nitko i ništa. U hrvatskoj povijesti bilo je puno više velikih ljudi - oštro će Josip.
- To će se desiti nikada, a možda ni tada - uspaljeno će Rade. - Naša kraljevska vojska to nikada neće dopustiti. Svako uspostavljanje novih država na tlu Jugoslavije bit će oštro sankcionirano.
- Vidio si kako je prošla poljska vojska, bolja od srpske vojske. Njemački stroj će to učas zgaziti, a onda dolazimo mi ustaše i naša hrvatska država, san svakog pravog Hrvata.
- Nisam siguran da će to tako biti, a ako i bude to će biti šansa za uspostavu velike Srbije.
- Može do Drine, a od Drine do Zemnua bit će nezavisna hrvatska država - prorokovao je Petar.
- Nikada takvi nacionalisti neće doći do Zemuna, nadomak Beograda - žestio se Rade.
- Hoće, hoće, a vi velikosrbi nikada nećete prijeći Drinu.
Rade problijedi. Ruka koja je držala čašu s pivom drhtala je. Josip udari šakom od stol.
- Ma, slušajte vas dvojica. Veliki Srbine i veliki Hrvatu. J.b. se meni ...
- I meni - tiho prekinu prijatelja Jakov.
- Dakle, boli me da ne kažem što i za tovju veliku Hrvatsku, Petre, i za tvoju veliku Srbiju, Rade. Ja, Jakov, a i mnogi drugi samo želimo da ovo malo života što imamo proživimo u miru, zadovoljstvu i sreći.
- Tako je - poviče Jakov.
- Šta tako je - uglas će Petar i Rade.
Interesantno, tu su se njih dvojica slagali, svatko iz svojih razloga, dok su se gotovo svemu drugom bili spremni dohvatiti za guše.
- Vidi, vidi, Jakove, kao se veliki Srbin i veliki Hrvat dirljivo slažu. Naravno, slažu se zbog toga što misle da su njihovi jači pa će satrti gubitnike. Jedan se nada da će to biti prilika za uspostavu velike Hrvatske, drugi da je to prilika za stvaranje velike Srbije. Ni jedan, ni drugi ne vidi ili ne želi da vidi, ako i dođe do osvajanja Jugoslavije, da će granice odrediđavit osvajači, a oni i njihovi istomišljenici bit će male bijedne sluge osvajača, i trajat će onoliko koliko i agresori. Sačuvaj nas Bože, agresora i njihovih domaćih slugu. Moj Jakove, u takvom surovom svijetu ovakvi kao mi nemaju što tražiti.
- Jest, naje... smo - tiho će Jakov.
- Ti ćeš, bome, Josipe, ako ovako nastaviš, imati gadnih problema kada uspostavimo našu svetu hrvatsku državu. Kako možeš tako govoriti o rodnoj grudi - bijesno će Petar.
- Neće ti biti bolje ni kada mi proširimo našu otadžbinu - opasnim glasom će Rade.
- Sačuvaj nas Bože takvih kao vas dvojica. Pa vi bi se međusobno poklali zbog vaših suludih ideologija. Pri tom bi bili u stanju unesrećiti milione ljudi, kojima se vaše ideologije ne sviđaju. Ma, znate što, pišam se ja na te vaše zločinačke ideologije - Josip će s gađanjem.
- Za ideale, a Hrvatska u povijesnim i etničkim granicama je veliki ideal, ako treba valja i ginuti i proganjati remetilačke čimbenike - u zanosu će Petar.
- Rijetko se slažem s Petrom, ali je ovaj puta u pravu. Jedno zamjenjuem Hrvatsku sa Srbijom i čimbenik s faktorom - čvrsto će Rade.
- Moj Jakove, ovakvima koa nas dvojica preostaje jedino moliti se Bogu da ovakvi ne dođu na vlast. Ako dođu morat ćemo se s njima tući da možemo ljudima omogućiti život dostojan čovjeka.
- U toj tuči takvi nemaju nikakvu šansu - uglas će ljuti protivnici, a sada saveznici Rade i Petar.
- Može biti u početku, ali kasnije sve su šanse na našoj strani, jer takve nakaradne ideologije dugoročno nemaju šansu. U početku će te vi masakrirati sve neistomišljenike, a onda će te vi doći na redi bit će te satrti od onih koji vas pobjede. U tom svom iživljavanju nad nedužnim ljudima vi će te stvarati i od inače normalnih ljudi, osvetnike, kojima ste pobili rodbinu, prijatelje, kumove, kojima ste spalili imanja i svetinje i koji će žuditi da vam vrate milo za drago. Ni to što će uraditi osvetnici neće biti dobro, često ni ljudski, ali vaša će krivnja biti veća jer ste prvi počeli - prorokavao je Josip.
- Ti, brate, Josipe, uvijek ...
- Rade, možda smo prije bili braća, ali sada kada ste ti i Petar pokazali svoje pravo lice nisam vam ja nikakav brat.
- Niste više ni moja braća - bojažljivo će Jakov.
- Dobro! Ali ti uvijek gledaš na objektivnu stvarnost suviše pojednostavljeno. Svaka država na svijetu sankcionira svoje protivnike, pa će i ova buduća naša raditi isto.
- Vraga isto! Uljuđene države sankcioniraju one koji krše zakone, a zakoni su u skladu s dostignutom civilizacijskom razinom. Totalitarni režimi, pogotovo u ratnim prilikama, satiru sve neistomišljenike. Svi neistomišljenici postaju neprijatelji, a u ratu se neprijatelji satiru. Čak je dovoljno i ne biti neprijatelj, li po nečemu drukčiji i eto za te gadnih neprilika. Imamo situaciju da se kojekakvi primitivci, gori od zvijeri, muče, ubijaju, siluju učene i sasvim pristojne ljude. Dovoljno je nekoga proglasiti za nepodobnog i počinje lov na njega. U takvim okolnostima ni Isus ne bi imao nikakvu šansu. Bio bi satrt kao najgori kriminalac - gnjevno će Josip.
- Tako je, Josipe. Što su Židovi učinili Nijemcima da ih proganjaju kao vrag mater svoju - tiho će Jakov.
- Dečki, oni su izdali Isusa - oštro će Petar.
- Izdaja Hristova je neoprostiva - složi se Rade.
- Momci, svaki narod ima svoje izdajice i što bi sada trebalo? Istrijebiti sve narode svijeta? - žustro će Josip.
- Ali Isus je Božji sin, a Juda, Židov, ga je izdao - nije se dao Petar.
- Briga Hitlera i njegove sljedbenike za izdaju. Njima je daleko više stalo do toga da mogu mirno, je li, po zakonu, usput serem se na takve neljudske zakone, nedostojne životinja, a kamo li čovjeka, pljačkati i satirati cijeli jedan narod. Da je njima do izdaje ne bi dirali židovsku imovinu - bijesnio je Josip.
- Ti bi zbog takvih razmišljanja mogao imati gadnih problema kada dođemo na vlast.
- Slušaj Petre, j.b. se meni za tvoju odvratnu vlast. Ako do nje i dođete, ilido vlasti Radinih istomišljenika, učinit ću sve s mojim istomišljenicima, a njih će biti dovoljno, da takvu šugavu vlast srušim - ne osta dužan Josip.
- Josipe, prijatelj sam ti još iz djetinjstva, ali takva tvoja liberalna razmišljanja su isuviše opasna i danas, a kamo li za vremena koja dolaze - prijeteći će Rade.
- Opet se, nažalost, moram složiti s Radom. U datom trenutku morat ćeš se opredijeliti ili ćeš imati gadnih nevolja.
- Ja sam se već opredijelio protiv tvoje i Radine ideologije, pa kako bude. Do jučer, ni ti, Petre, nisi bio veliki Hrvat, ni ti, Rade, veliki Srbin. Što se to prelomilo u vašim glavama?
- Ništa. Jednostavno u kriznim situacijama svaka ptica svome jatu leti - mudrovao je Rade.
- Momci, ja niti sam veliki Hrvat, pogotovo ne veliki Srbin. Samo želim u miru proživjeti svoj vijek. Ako me netko u tome bude sprječavao bit ću prinuđen pružiti otpor - odlučno će Josip.
- Znači, tuči ćeš se protiv svojih prijatelja - u nevjerici će Petar.
- Nije mi prijatelj onaj koji mi ne da da u miru živim svoj život.
- Ti bi idilu dok se rješavaju krupna svjetska pitanja. Nečuveno! - poviče Rade.
- Ma j.b. se meni za velika svjetska pitanja. Sranje će ---
- Nevjerojatno, Josipe! Ti ta, skoro revolucionarna gibanja, kada će naša napaćena majčica država konačno opet uspostavljena, nazivaš sranjem. To će biti blagoslovljena vremena u kojima treba uživati svaki Hrv...
- Petre, ta ideološka sranja pričaj nekom drugom. Sve što počiva na zločinu za mene je daleko od dobrog, a kamo li od svetog. Dakle, sranje, nasilje, strahote, kad tad će prestati. Bogataši, novi i stari, bit će i dalje bogati, stradat će kao i uvijek sirotinja. Ali ni ona nije bez krivnje, nikako da nauči lekciju, koju bi, barem empirijski, naučile i neke životinjske vrste.
- Pazi njega! Ode u teške filozofe - naruga se Petar.
- Sirotinja u ratu kolje, pali, siluje, muči ljude, u naivnoj nadi da će ojoj poslije rata biti bolje. Kad rat završi, dok se okrenu, primijete da su neki bivši bogataši i dalje bogati, a pojavo se i uski sloj novih bogataša. Bogati, kao i prije, uživaju u svim vlastima ovozemaljskim. Imaju kuće, vile, glisere, dobre automobile, najbolji namještaj. Dobro se hrane, uživaju u ljetovanju, krasno se oblače. J.b. djecu sirotinje badava ili za male novce. Heteroseksualci uživaju u mladim tijelima suprotnog spola, homoseksualci u mladim tijelima istog spola. Ako se neki napredniji ili luđi siromah pobuni, bogati već nađu načina da ga neutraliziraju. Ubiju ga, zatvore, potplate. I zato ja jedan dio takvih siromaha uopće na žalim. Dobiju što zaslužuju. Nego, ponavljam, ne tuče mi se s nikim, ali ako netko ugrozi moju želju za životom, protiv njega ću se isključivo zbog toga boriti. I već sada znam da ta moja borba neće biti prljava, već korektna, bez mučenja protivnika, bez paljenja kuća i silovanja žena i da, bit će lišena suvišnih rizika naročito fanatizma. Ne gine mi se zbog toga da pojedinci poslije rata, naročito njihove vođe, uživaju u svim blagodatima života, a ja mirišem cvijeće od korijena ili, još gore, da budem bogalj do kraja života. Suludo mij e i ne mogu shvatiti ljude, koji zbog fanatizma, ludosti ili želje da razaraju, riskiraju da poginu li budu teško ranjeni.
- E, vidiš, tu se razlikujemo. Ako dođe do borbe, a svi su izgledi da će doći, ja ću se makljati strastveno za svoju svetu ideju, za ideologiju mojih vođa, kojima potpuno vjerujem - u zanosu će Petar.
- I ja također - dobaci Rade.
- Je.le vas vaše vođe i njihove ideologije - oštro će Josip. - Znam, bit će vođa i ideologije i na strani za koju ću se ja boriti, ali to me neće ni malo zanimati. Kad malo bolje razmislim jedini vođa kojem potpuno vjerujem jest Isus. Njegovi nastupi, ponašanje, ideje, nisu bili u funkciji bilo kakvog, a ne naročito materijalnog, interesa. Dao je sve, pa čak i život, a nije tražio ništa. Zauzvrat vlastodršci su ga osudili i umorili strašnom smrću. Vaše voše ni po čemu mu nisu ni do koljena.
- Pusti sada Isusa. On nema nikakve veze s onim što dolazi i našim vjekovnim težnjama za samostalnom svetom državom Hrvatskom - još je zanosu bio Petar.
- Za mene ni jedna država nije sveta. Država podrazumijeva aparat prisile da bi uski povlašteni sloj uživao u svim ovozemaljskim slastima i strastima. Narodu ostavljaju nadu da će im u budućnosti biti bolje ako ne na ovom, a ono na onom svijetu - mrko će Josip.
- Nemaš pravo, Josipe. I sam Bog blagosiva dobre, napredne, poštene države kao što će biti naša Hrvatska.
- Ako će biti poput Njemačke države, onda će je blagoslovit Sotona.
- E sada si pretjerao, Josipe. Da mi nisi prijatelj zveknuo bih te po njuški.
- Nemaš ti muda za to. Takvi kao ti jaki su samo u masi. Nego, da te godinama ne poznam pomislio bih da si posve poblesavio jer pričaš budalaštine.
Uz svađu društvo se raziđe.
***
Kao što su junaci ove priče pretpostavili, strašni rat je doselio i na ove prostore. Beograd je u travnju bombardiran, a jugoslavenska, tobože snažna, vojska, je u vrlo kratkom vremenu razbijena i poražena.
Pa da zavirimo kako su u ratu prošla četvorica nekadašnjih prijatelja.
Jakov je imao sreće. U Švedskoj je imao rodbinu pa je s bratom i sestrama na vrijeme, 3 mjeseca prije početka rata, otišao kod njih. Tako su psasili glave, za razliku od mnogih drugih sunarodnjaka, uključivši i njihove roditelje, dvije bake, djeda i nekoliko bratića i sestrični, stričeva, ujaka, koji su posve nedužni zvjerski likvidirani samo zato što su bili Židovi. Prije toga su im, kao i mnogim drugih židovima, oduzeli svu imovinu. Licemjeri! Tiranima se oni nisu ni malo sviđali, ali su i te kako volili njihovu imovinu, koju su trošili na sasvim prizemne stvari popust seksa, stvaranja vlastitih kolekcija slika, zlatnine, korištenje tuđih kuća, namještaja, vozila. Odvratni bijednici. Ništavila! Manje i veće vođe laprdali su o novom svjetskom poretku i tobožnjoj krivnji nedužnih i o sličnim sranjima, dok su nastojali živjeti punim zločinačkim plućima, uživajući u svim ovozemaljskim radostima. U cijeloj stvari nisu uopće bez krivnje ni široke mase, koje su slijepo slijedile vođe. Neki su se čak nadmetali u činjenju zvjerstva nad nedužnim ljudima, očekujući od gospodara mrvice s bogatog zločinačkog stola. Petar je odmah po uspostavljanju ustaške države, 10. travnja 1941. godine, obukao s ponosom ustašku uniformu. Dobar dio rata proveo je u Bosni, ratujući, ponekad uz pomoć četnika i njemačke vojske, protiv partizana. Često su to bili pohodi ustaša na sela u kojima je živjelo pretežno srpsko stanovništvo ili rodbina partizana. Ubijanje, paljenje, silovanje, pljačkanje bili su u i nakon tih pohoda uobičajene aktivnosti.
Bio je opak žestok borac pa je dogurao do časnika. Imao je sreće pa nije bio ranjen. Po završetku rata, u maju 1945. godine, uključio se s obitelji u bježanju, koja se kasnije nazvala križni put. Zanimljivo bi bilo čuti kao bi se nazvalo bježanje tijekom rata civila Židova, Roma, Srba, neistomišljenika režima. Zar i to nije bio itekako put pun patnje svakog takvog pojedinca? Zar se i na njih ne odnosi ono Isusovo: "Blago progonjenima zbog pravednosti jer njihovo je kraljevstvo nebesko". Nije li pravednik svatko tko se progoni iz čista mira? I kako će bilo tko spriječiti Isusovog Oca da pravednike određuje po svojim, a ne ljudskim mjerilima? Došavši u Austriju zajendo s obitelji izašao je iz kolone. Kasnije se prebacio u Argentinu gdje je radio u jednoj tvornici. Onda je kupio dućan mješovite robe i solidno živio do mirovine. Prva mu je đena davno umrla pa se oženio s jednom Argentinkom s kojom je imao dva sina. Stekao je argenstinsko državljanstvo pa je redovito išao na izbore na kojima je uvijek glasao za tvrde desničare. Mrzio je sve što je podsjećalo na socijalizam, radništvo, solidarnost, humanost. Klanjao se bogatim i imućnim i uživao je čitati o tome u kakvoj raskoši žive. "Zaslužili su to svojim radom i sposobnošću", zano je govoriti onima koji takvi baš i nisu bili pri srcu i duši.
Petar je po uspostavi Pavelićevog režima pobjegao u Bosnu i pridružio se četničkom pokretu. Palili su hrvatska, muslimanska i partizanska sela, pljačkali, silovali, ubijali, tukli se sami ili u sudejstvu s Nijemcima, Talijanima i ustašama protiv partizana.
I na koncu je ostao Josip. Odmah po uspostavi NDH otišao je u Bosnu gdje se uključio u antifašistički pokret. Kao partizan sudjelovao je u mnogim borbama protiv njemačkih okupatora i njihovih satelita ustaša i četnika. Nekada su oni naganjali neprijatelja, nekada je bilo obrnuto. Nastojao je, koliko je to u ratu moguće, pošteno i hrabro se boriti. Nije počinio ništa zbog čega bi se morao stidjeti do kraja života. Negdje u ljeto 1944. godine teže je ranjen u borbi protiv četnika. Oporavak je bio dugotrajan ali uspješan. Ipak se na bojišnicu više nije vratio, djelovao jeu pozadini. Po okončanju rata zaposli se u Đuri Đakoviću gdje je radio do mirovine.
***
Budimpešta! Prelijepi srednjoevropski grad polako se topio na suncu, koje je nemilice pržilo već u rano jutro te lipanjske subote. Mnogi kafići u blizini Dunava bili su puni gostiju. U jednom od njih sjedio je jedan stariji čovjek. Starina Josip, iako je već prešao osamdesetu, izgledao je kao šezdesetogodišnjak. Još uvijek uspravan, bujne sijede kose, stasit bez imalo sala, bez previše bora, privukao je poglede nekoliko dobro našminkanih dama koje su bile i po nekoliko desetljeća mlađe od njega. Jednoj plavuši, bujnih grudi, je namignuo, za uzvrat je dobio divan osmijeh, i vjerojatno bi joj prišao da nije očekivao goste. Sjeo je za stol u hladu, u blizini ogromne lipe, oko koje se širio očaravajući miris. Naručio je kavu s mlijekom i pijuckao je sa zadovoljstvom uživajući u mirisima, a i u činjenici da još dobro funkcionira unatoč godinama. Plavuša mu je slala vatrene poglede,a on pomisli "Da nemam zakazno s ovim starim kenjcima dida Josip bi te rado pomazio".
Onda je ugledao prvog očekivanog čovjeka. Prava starčina. Kretao se usporeno uz pomoć elegantnog štapa. Kose gotovo nije ni imao, a lice mu naborano kao i vrat. Ruke i noge mu tanke, ogroman mlohav trbuh. Kada se približio Josip primjeti nezdravu žutu boju njegova lica kao u ljudi koji imaju problema s jetrom. Iako je Josipov vršnjak govoto svi bi se zakleli da mu može biti otac. Starčina se dogega do Josipovog stola. Dok je prolazio pokraj zanosne plavuše, ona je nije udostojila ni jednog pogleda, a starac nju nije ni primijetio.
- Josipe, jesi li to ti? - drščućim staračkim glasom obrati se pridošlica Josipu.
- Radne, naravno da jesam, sjedi.
Rade sjede, a Josip naruči gusti sok za njega i malo pivo za sebe.
- Josipe, izgledaš poput mladića. Kako uspijevaš, vidi mene.
- Malo geni, a više je to što držim do prehrane i puno se krećem. Klasika, jedem dosta voća i povrća, variva, pa ljeti plivam, vozim bicikl, vježbam pa zimi u stanu. Nstojim se što manje sekirati, seksualno sam još aktivan.
- Aktivan? Ti se vjerojatno šališ. Ja sam već zaboravio kako se to radi.
- Ni malo se ne šalim. Eto, neki dan sam imao odličnu ševu s jednom susjedom, mlađom od mene dosta godina. Toliko je vriskala od naslade da je dojurio jedan brižni susjed i sumanuto zvonio na vratima. Kada sam mu otvorio napao me što napastujem jadnu ženu. Prijetio je da će zvati policiju. Lijepo sam mu pokušao objasniti da se upravo ševim s divnom ženom i da nema nikakvo pravo da me ometa. Otišao je ljut, a mi smo nastavili sa ševom, a ona s dahtanjem. Kad opet netko zvoni na vratima. Mislio sam da se radi o dosadnom susjedu i spremio sam se da ga napadnem. Ali pogrešio sam. Kada sam otvorio vrata imao sam što vidjeti. Na ulazu dva policajca. Jedan krupan, visok, drugi niži, mršav. Rekoše da su dobili dojavu o obiteljskom nasilju. Onaj niski čak mi je oštro rekao da budem miran i ništa ne poduzimam. Ja sam ga upozorio da bude pristojan i da se nalazi u mom stanu. Krupni uljudno zamoli da pozovem partnericu i ošinu pogledom mršavka. Onda iz spavaće sobe izađe sva nasmiješena moja susjeda. Na sebi je imala gornji dio pidžame, vidio se je dobar dio prelijepih nogu. Policajci zinuše. Sve im je bilo jasno. Odoše. Kad su izašli čuh mršavka kako veli "Je dobra, kako bih je rado p.j.b.o". Kasnije je susjed pričao onima koji su ga željeli slušati da ni policija nije više što je bila.
Viđamo se nekoliko puta tjedno kod nje ili kod mene. Malo se družimo, a onda pomazimo. Žena mi je umrla prije nekoliko godina. Odžalovao sam je, a onda se pojavila seksualna žudnja. Srećom, na moje nabacivanje pozitivno se reagirala susjeda.
- I koliko je mlađa?
- Oko trideset godina. Veli da je zadovoljim bolje nego mnogo mlađi ljubavnici. Vjerojatno ne laže jer se inače ne bi družila sa mnom, budući joj mogu dati samo seksualne usluge.
- Znači, prči se i s drugima?
- Vela da za tim trenutno nema potrebe.
- Svaka ti čast, generacijo. Da se preda mnom skine mlađahna ljepotica mene to ne bi ni malo uzbudilo. Starost, boleštine dovele su me do impotencije još prije dosta godina.
- Ako ne možeš ševiti možeš barem gledati i uživati u ljepoti ženskog tijela.
- Izgubio sam volju odavno i za tim.
- Šteta za tebe. Mene još uvijek jako uzbuđuje lijepo žensko tijelo. Kada ga ugledam skoro se onesvijestim od strasti, slasti, želje, pohote. Nego, koje te tegobe muče.
- Svakave" Srce, prostata, šećer, želudac.
- A, evo nam i Petra.
Obojica pogledaše u oronulog starca koji im se polako približavao u pratnji mlađeg muškarca, koji ga je držao ispod ruke. Dok su prolazili pored zanosne plavuše, ona se nasmiješi momku. On uzvrati.
- Nije li ono Petar - dršćućim će glasom Rade.
- Jest.
Petar u pratnji mlađeg čovjeka dođe do njihovog stola.
- Josipe, Rade - slabašnim će glasom starčić.
- Mi smo, sjedi.
Mladić pomogne starcu da sjedne pa reče:
- Znači, djede, vidimo se za 3 sata.
- Tako je, Šimune.
Šimun ode. Sjede za stol plavuše i naruči piće. Nakon što su popili piće Šimun plati. Iz kihot plavuše otiđoše u obližnji hotel. Za to vrijeme naruči Josip čaj za Petra, koji se u prohujalim desetljećima znatno promijenio. Ionako niskog rasta sada je debeli kepec. Nekada nemirne oči sada su tužne i vlažne. Lice mu je kao da mu ga je netko nožem izrezbario, potpuno ćelav. Ruke mu podrhtavaju, jedino mu je um još bistar i brz gotovo kao nekada.
- E, moj Rade, ti si starčina kao i ja, a vidi ti našeg Josipa. Ja sam već zaboravio kako je to voditi ljubav, iako spavam sa ženom mlađom od sebe 20 godina, a kladio bih se, da si ti Josipe, još uvijek za seks spreman.
- Ne samo da je spreman nego to i upražnjava nekoliko puta tjedno s jednom znatno mlađom susjedom - pomalo zavidno će Rade.
- Svaka čast Josipe, svaka čast. Seksaj dokle god ide. Moja žena svako malo polako se skida do gola preda mnom. Moje oči uživaju ali je on odavno mrtav. Poljubim je koji puta po lijepom tijelu i to je sve. Nažalasto mnogo naših vršnjaka, više nema, a i većina onih koji još žive bolesni su i za seks nemoćni.
Onda ugledaše jedan stariji bračni par. On je srednje visine, debeo, potpuno sijed, dok hoda gega se poput starog patka. Ona je obojena plavuša, srednje visine, dobro držeća, pristojno odjevena starica. Kad ime se par približio promuca starac Jakov.
- Što je, starci, sami ste.
- Naravno. Ovo je naš prvi sastanak nakon više od desetljeća i kao takav pripada samo nama - uzvrati Petar.
- A, tako. Dobro! Janice, onda ti otiđi u hotel pa me tamo pričekaj.
- Odoh prvo u kupovinu - smiješeći će Janica.
- U redu.
- Ti si jedini od nas još uvijek s prvom ženom. Blaga vama - reče Rade.
- A gdje su vaše?
- Otišle - tiho će Rade.
- Čuo sam od mog rođaka, tvog susjeda, da naganjaš jednu znatno mlađu lijepu ženu iz susjedstva i da zbog toga imaš problema.
- Kakvih problema? - uglas će Rade i Petar.
- Sitnica.
- Pričaj - graknu trojka.
- Moja prijatlejica ...
- Ma kakva prijateljica - žučno će Jakov.
- Dobro. Moja prijateljica i ljubavnica prije mene je ljubovala s jednim brodskim utjecajnim bogatašem. Onda ga je ostavila zbog mene..
- Ih, zbog tebe, starca i siromaha - čudio se Jakov.
- A što se čudiš? Nije sve u novcu i mladosti. Pusti da Josip nastavi - energično će Petar.
- Bogataš je puknuo od bijesa. Skoro ju je izudarao. Ona mu je otvorena rekla da sam joj ja draži. On je povikao: "Taj stari mudonja ne može više j.b.t. Valjda ti se sviđa njegovo lizanje. Što uopće vidiš u njemu."
Ona mu je odgovorila: "Star je ali je u seksu puno bolji od tebe. I u kvanitetu i u kvalitetu."
"Veliš u kvalitetu. Ako i može to je jednom mjesečno, a ja sam te seksao dva put tjedno."
- "Varaš se. On može svaki uta i to vrlo kvalitetno, kada se nađemo, a to je nekoliko puta tjedno."
Moćnik se silno naljutio. Tolikoa da je jednu večer poslao dvojicu siledžija, tridesetgodišnjaka da me sačekaju u blizini ulaza u moju zgraud i napadnu. Počela je žestoka tuča, obostrani udarci su pljuštali. U jednom trenutku poviče jedan od napadača:
- Da sam znao da stari ovako mlati tražio bih duplu svotu novca."
Tko zna kako bi to sve skupa završilo da nisu naišla dvojica mlađih susjeda.
"Susjed, je li treba pomoć?" - upita jedan.
"Udri."
I mi smo dobili pokoji udarac, ali su siledžije prošle puno gore. Jedan je završio na brodskoj kirurgiji. Kad su ga pitali što mu se dogodilo lagao je da je malo popio pa pao niz stepenice. Bogataš ne neko vrijeme prijetio, ali je prestao kada sam mu priprijetio da ću ga prijaviti ženi koje se bojao kao vrata.
- Tko će o čemu nego mi penzioneri o seksu. Pređimo na pametnije stvari - poslovno će Jakov.
- Dobro. Evo, mene zanima, nakon toliko desetljeća se vidimo, možda i zadnji puta, je li se tko od nas kaje zbog nečega, što je učinio ili propustio učiniti? - drščućim glasom će Petar.
- Ja se ničega ne kajem - žustro će Rade.
- Za vrijeme Drugog svjetskog rata otišao si u četnike, koji su kao sluge okupatora doživjele neminovni poraz. Osim toga, počinili su strašne zločine protiv neistomišljenika. Zar te to ne frustrira? - htio jeznati Jakov.
- Mi smo bili gerilci i borci za slobodu, nikakve sluge okupatora - oštro će Rade.
- Pa zašto ste onda, skupa s ustašama, pobjegli iz Jugoslavije? Zašto ste se skupa s Nijemcima i njihovim saveznicima boritli protiv partizana? - reče Josip.
- Mi nismo bili protiv saveznika u borbi protiv Nijemaca, nego protiv neprijatelja kralja, otadžbine i slobode - žestio se Rade.
- A mi smo se borili protiv antikrista, komunista, partizana, koji su bili najveći neprijatelji našeg napaćenog hrvatskog naroda - podignutim glasom će Petar.
- I, što imate od te borbe? Morali ste bježati glavom bez obzira nakon neminovnog poraza, da vas ne bi pobili pobjednici u navali osvetničkog gnjeva - mirno će Josip.
- To su bila divljačka iživljavanja tobožnjih pobjednika - pokušao je povisiti glas Petar.
- Petre, ne petljaj. To nisu bili tobožnji nego pravi pobjednici. Da su bili tobožnji ne bi vi pomagači i lizguzi nacisti pobjegli. Vaši šefovi su sa sobom ponijeli što je moguće više opljačkanog blaga, najviše od Židova, ali i ostalih žrtava. Kad su već bili toliko domoljubi zašto to nisu ostavili narodu u koji su se zakljinali. Narodu svaka čast, ali blago je blago. Isto tako, da niste činili stravične zločine prema onima koji su bili različiti ne biste se morali bojati odmazde i panično pobjeći - oštro uzvrati Josip.
- Mi smo taktizirali i mislili smo da će se poslije rata vratiti kralj Petar i da će se održati demokratski izbori - reče Rade.
- Da, vi ste taktizirali. Da je bilo po vašem, Nijemci i njihovi pomagači još bi uvijek vladalo osvojenim teritorijima - podsmješljivo će Jakov.
- Nije tako. Radili smo šta je bilo moguće da sačuvamo naš narod - nije se dao Rade.
- Pri tome ste ubijali i mučili ljude iz drugih naroda, a i ljude iz vlastitog naroda ako nisu bili vaši istomišljenici. Tako je pop Đujić ubio, vele podaci, oko 4.000 tisuće Srba i dvije tisuće Hrvata - reče Josip.
- Ali u četnicima popa Đujića bilo je i ne malo Hrvata odanih kralju i otadžbini.
- Jest, ali su radili isto što i četnici Srbi. Palili su, pljačkali, ubijali, sakatili, silovali, one koji im nisu bili po volji.
- Ustaše su činile greške kao pojedinci, ja nisam, ali sve je to bilo radi ostvarenja tisućljetnog svetog cilja, upostavljanje drage i blagoslovljene hrvatske države - cijuknu Petar.
- Petre, Petre, oprosti, ali j.b.o. te cilj za ostvarenje kojeg je pobijeno na hiljade nevinih ljudi - oštro će Josip.
- Josipe, ti nikako da pređeš na lijepu hrvatsku riječ tisuću -mrzovoljno će Petar.
- Ako ćeš pravo, koliko znam, hiljada je porijeklom grčka riječ, a tisuća je staroslavenska koju koriste Rusi, Slovenci i drugi - podsmješljivo će Josip.
- Kakav je to bio cilj koji za posljedicu ima genocid nad Židovima, Srbima, Romima - tiho će Jakov.
- Nije bilo genocida, samo pojedinačnih grešaka. Neki naši ljudi su malo pretjerali u revnosti.
- Petre, de ti meni reci da je neki Židov ili Srbin za vrijeme NDH ošamario hrvatskog civila, što bi bilo? - oštrim glasom upita Josip.
- To bi bio težak zločin za koji bi se gubila glava.
- Pljuska je težak zločin, a uništavane cijelih naroda je pojedinačna greška. Oprosti, Petre, ali bliži se naš odlazak Bogu na istinu, a ti sereš budalaštine za povraćati. U te tvoje odvratne tvrdnje može povjerovati samo fanatik ili luđak.
- Što, za tebe je uspostava hrvatske države sranje. Zašto onda živiš u njoj?
- Nemoj izvrtati more riječi. Za tebe i tebi slične, ponavljam je teški zločin ako netko iz nekog drugog naroda opali šamar čovjeku tvoje nacionalnosti, a sistematsko uništavanje drugih naroda je greška. Da si idiot još bi moglo proći, ali ti si inteligentan čovjek pa takvo suludo mišljenje nema prođu ni kod normalnih ljudi, a kamo li kod Boga. Zar se ne bojiš Boga laprdati takva sranja? Što se tiče sadašnje Hrvatske, iako ima određeni broj ustašonostalgičara, ona je priznata od svih država svijeta, ušla je u EU, i u njoj će jednog dana kada se oslobodimo kojekakvih profitera, lažljivaca, demagoga i lopova, biti ugodno živjeti. Ova Hrvatskanema nikakvih dodira s NDH.
- Griješiš, Josipe. Ja u toj ustaškoj državi ne bih živio ni minute - oštro će Rade.
- To je tvoj problem, Rade. Ipak, mogao bi malo čitati što pišu i druge novine osim desničarskih srpskih. Živiš vani pa možeš gledati na njihovoj televiziji emisije o Hrvatskoj. Ako ne vjeruješ meni i nekim sasvim solidnim hrvatskim novinama, vjeruj njima.
- Reci, Petre, vjeruješ li ti u Boga? - upita Rade.
- Vjerujem i ne vjerujem.
- Kako to? - čudio se Jakov.
- Da Bog postoji ne bi dopustio da nestane NDH, a, opet, da nema njega ne bi bilo ni sadašnje samostalne Hrvatske.
- Ja mislim da Bog nema ništa s tim - uvjerljivo će Jakov.
- Jakov je u pravu, a kada bi i imao onda je upravu kada je dopustio krah nacističke Njemačke pa tako i NDH, koja je za mene bila zločinačka, i kao takva bliža vragu nego Bogu - drščući će Petar.
- Naravno da ne mrzim hrvatsku državu, ali mi se gade tvorevine koje satiru sve drukčije ljude.
- Pustite sada to. Recite vi meni hoćemo li mi izdržati još koju godinu ili je došlo vrijeme umiranja - skrenu Jakov temu razgovora.
- Josip izgleda najbolje, još je seksualno aktivan, ali to nije nikakva garancija da će i najdulje od nas da živi - reče Rade.
- Ja se i ne natječem. Samo želim kada za to dođe vrijeme da bude brzo, da nikemo ne budem na teret.
- E, napokon da se svi u nečemu slažemo - ulas će ostala trojica.
- Što će čovjeku život ako nije bar donekle kvalitetan - gorko će Jakov.
- Da mi je makar još jednom voditi ljubav sa ženom, makar odmah iza toga umro. Blao tebi po tom pitanju Josipe - sjetno će Petar.
- Vidite, starci, homoseksualcima je po tom pitanju nešto lakše nego nama heteroseksualcima - ozbiljno će Jakov.
- Kako? - uzviknuše njegove kolege.
- Lijepo! I starac se može naguziti da ga mladi opali - šeretski će Jakov.
- Točno! Ali on ne može opaliti ljubavnika - reče Josip i prasnu u smijeh. Svi mu se pridružiše.
- Pustimo homoseksualce, pustimo seks. Meni se ni malo ne sviđa kuda ide ovaj svijet - Josip će namrgodivši se.
- A kamo bi išao? Kao i uvijek sve je isto. Bogati su sve bogatiji, sve je manje srednjeg sloga, a sve više sirotinje - reče Petar.
- U pravu si. A tko je kriv sirotinji, gubitnicima, neradnicima - dometne Rade.
- Nisu svi gubitnici, u svijetu ih je na stotine miliona, neradnici i probisvjeti. Puno je tu ljudi koji jednostavno nemaju sreće u ovom strašnom svijetu. Jedna malobrojna skupina ljudi nasilno otima narodu njihovu imovinu i proizvode njihovog rada. Druga grupa vrlo bogatih ljudi koristi se perfidnijim metodama da učine isto. Donose zakone preko svojih bijednih lizguza u vladama i parlamentima mnogih država, koji su podređeni ili namijenjeni njihovom bogaćenju. Tada milijarderi bacaju, kao gladnim psima, nešto novca i statusa u društvu donosiocima i sprovodnicima zakona - ljutito će Jakov.
- I sve je po zakonu. Malobrojni se bogate preko svake mjere i dobrog ukusa, desetak posto živi solidno, ostali manje ili više loše, u stalnoj borbi za golo preživljavanje. Meni se čak čini i da su neke međunarodne organizacije, kao MMF, Svjetska banka, Europska središnja banka, kreditne organizacije, pa možda i Europska komisija u službi krupnog kapitala, koje su sve bešćutnije prema ogromnom broju ljudi diljem svijeta. Ovu najnoviju krizu zasrali si i izazvali pohlepni milijarderi, a preko tih bešćutnih organizacija ceh su platili narodi cijelog svijeta, koji su ta sranja sanirali iz budžeta i postajali sve siromašniji, a sisači narodne krvi još bogatiji. Fuj! - žestio je Josip.
- Ima tu nečega, ali ipak sam skloniji složiti se s Radom. Zašto bi oni pametniji, snalažljiviji, marljiviji, davali svoj teško stečeni novac neradnicima i nesposobnima - jedva čujno će Petar.
- Mnogi milijarderi, već sam rekao Petre, došli su do svog novca na lak i pokvaren način, uz pomoć lokalnih i globalnih institucija, ali ti to ne možeš ili nećeš da shvatiš - reče Jakov.
- Vama Židovima je uvijek netko drugi kriv - nije se dao Petar.
- A tvom Hitleru i Paveliću za sve su bili krivi Židovi, a onda i svi ostali neistomišljenici. Nad Židovima ste počinili strašan genocid nezabilježen u povijesti - oštro će Jakov.
- Ali, pusti me, to je bilo drugo.
- Nikako drugo. Naprotiv, to je prvo. Jakov ima prao, radi se o najvećem zločinu u povijesti. Ti i Rade dali ste tomu svoj mali, ali prljavi doprinos - oštro će Josip.
- Ja sam se samo borio za kralja i otadžb...
- Pusti kralja, otadžbinu i ostalo. Rade, nisi učinio ništa da se zlo barem malo ublaži - prekide Jakov prijatelja.
- Slušao sam samo naređenja - uglas će Rade i Petar.
- Da su vam naredili da pobijete vlastitu obitelj vi bi to učinili - bjesnio je Jakov.
Muk!
- Znači, istina je. Vi bi u svom fanatizmu, slušajući svoje sulude vođe, pobili i vlastitu obitelj - snebivao se Josip.
- Prvo, moj vođa nije bio luđak, drugo nije od nas tražio da ubijemo obitelj - čvrsto će Rade.
- Slažem se - uzdahnu Petar - uz korekciju da moj vođa, voljeni Ante, nije bio luđak nego borac za hrvatsku državu i pravicu.
- Fuj! J.b.l. vas tavke vođe - zareža Josip.
Nakon kraće šutnje oglasi se Josip:
- Sačuvaj nas Bože američkog kapitalizma i kineskog komunizma.
- Kako, zašto!? - blenuše ostali.
- Jedni bešćutno satiru narod na jedan, a drugi to rade na drugi način.
- Ja te, brate, nimalo ne razumijem, govori razumljivije - uzviknu Jakov.
- Sve rade u interesu krupnog kapitala, njihovih bijednih slugu, države i tobožnjeg domoljublja. I jedni i drugi proizvode mali broj milijardera i mnoštvo sirotinje. Krupni kapital bi najradije cijeli svijet pretvorio u konc. logor da mogu nesmetano usisati sve postojeće sokove, radi svih vrsta naslade na ovom svijetu. Uživanje na onom prepuštaju narodima svijeta, uz želju da i Boga potkupe i nastave s uživanjem.
- Srećom, to nije izvedivo - izusti Jakov. - Prokleta prostata!
- Šta s njom? - upita Rade.
- Proširena je pa moram češće mokriti, naročito noću.
- Nije ni kod mene puno bolje - dodade Petar.
- Kod mene je nešto bolje. Samo jednom dnevno više mokrim nego nekada kad sam bio mlad - smireno će Josip.
Jakov se odgega do zahoda. Kada se vratio upita:
- Što kažete kolege za situaciju u Ukrajini?
- A šta se tu ima da kaže. Američki krupni kapital odlučio je da je došlo vrijeme za napad na ukrajinsko bogatstvo. Nasilno su, uz pomoć raznih ekstremista, srušili legalnu vlast i postavili na čelo zemlje svoje marionete. Karikaturalno je gledati te jadnike kako govore ono što im diktira zapadni, naročito američki krupni kapital. Znaju milijarderi kako se to radi. Potplate nekolicinu bijednika u i oko vlasti, a onda nesmetano, poput pijavica, piju narodu krv. Dok je na vlasti bio Januković nisu mu dali ni da koristi specijalnu policiju, čak i onda kada su na redovnu policiju demonstranti jurišali s oružjem i bagerima. To su za zapad bile mirne demonstracije,a demonstranti su bili anđelčići. Sada kada demonstranti na istoku zemlje rade isto, licemjerni zapadni krupni kapital, preko svojih vlada, dopušta da se u sukob umiješa i vojska s helikopterima, tenkovima i bojnim kolima. Demonstrandi su odjednom postali teroristi, a zna se što se radi s teroristima: ubijaju se, zatvaraju, proganjaju. Čak licemjernom zapadu ne smeta što se na strani Kijeva bore fašističke lokalne formacije i američki i ini plaćenici. Fuj, pljujem na takvu demokracij - ogorčen je bio Rade.
- E, jebi ga, Rade, ti nikako da se oslobodiš četništva i pravoslavlja - uzbuđeno će Petar.
- Stani, Petre, briga me za četništvo, ali, je li bi se ti odrekao svog katoličanstva - oštro će Josip.
- Nikada - piskutavo će Petar.
- A zašto bi se Rade odrekao svog pravoslavlja? - mirno će Jakov.
- Zašto braniti te divlje Ruse. Oni su nanijeli dosta zla zapadnom svijetu.
- Naročito tvojim saveznicima nacistima, j.b.i. te oni. Zapad, kao, nije nanio nikakvo zlo Rusima. Ti kao da si još uvijek omađijan Hitlerom - oštro će Jakov.
- Rusi sada postupaju gore neko nekada nacisti.
- Sereš, Petre, sereš. Po tebi i nekima drugima ispada da je Hitler, prije nastraja na okolne države, raspisao referendum u tim državama, na koji se je odazvalo preko 80% građana i kojij su sa 97% glasali, puni iskrenog oduševljenja, za pripojenje dragim nacistima. Što je, prijatelju, s onih 400 američkih plaćenika, koji za novac ubijaju po svijetu, sada u Ukrajini. Po kojoj logici oni imaju pravo biti u Ukrajini, a ruski specijalci nemaju to pravo. Zdrav razum kaže da bi onda i SAD-u trebalo uvesti iste sankcije kao i Rusiji. Ti plaćenici, zvani psi rata, mogu zaplašiti seljake po ukrajinskim selima, ali nemaju nikakvu šansu protiv ruskih specijalaca - reče Josip.
- E hvala, Josipe, malo se kada slažem s tobom, ali sada dobro zboriš. Rusi su daleko bolji borci od Amerikanaca - oduševljeno će Rade.
- Nisam rekao da su Rusi imalo bolji borci od Amera, nego sam samo rekao da plaćenici, bilo čiji pa i američki, nemaju nikakve izglede protiv dobro obučenih bojovnika koji brane svoje domove, obitelji i prijatelji. Ne treba ići dalje u povijest od Domovinskog rata. Dobro obučeni, motivirani hrvatski ratnici lako su u Bljesku i Oluji pobijedili plaćenike i interesedžije sa suprotne strane.
- Ma, hajte, ljudi, Ameri su daleko bolji bojovnici od Rusa. Jedan američki dobro obučeni vojnik može umlatiti na desetke ruskih vojnika.
- Ti si se, Petre, izgleda nagledao filmova u kojima jedan američki komandos, poput Terminatora, pobije na stotine protivnika. Njegov jedan metak ubije deset protivnika, a stotine metaka protivnika fijuču oko njega i ništa mu ne mogu. On i njegova cura pomlativši hiljade protivnika spasu cijeli svijet i onda sretno žive do kraja života. Takve idiotarije nisu se prikazivale ni u partizanskim filmovima već u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. I u tim filmovima je poneki neprijatelj ubio nešto partizana. Dovoljno si odrastao da znaš da su to budalaštine u koje mogu povjerovati siromašni duhom i zaluđeni naivci. U realnom životu takvi komandosi nemaju nikakvu šansu u srazu ni s jednim dobro plaćenim specijalcem, ruskim hrvatskim, srpskim ili nekim drugim - ragao se Jakov.
- Najvažnije od svega je da se prizovu pameti odgovorni ljudi s istoka ili zapada zemlje i da se dogovore kako dalje bez borbe i nepotrebnih žrtava s obje strane. Političari iz zapadne Ukrajine ne bi smjeli na silu bacati u zagrljaj NATO-a i EU ljude s istoka, a političari s istoka zemlje ne bi trebali nasiljem odvatajti dio zemlje radi samostalne države ili priljučenja Rusiji - reče Josip.
- Istočna Ukrajina treba se prikuljičiti Rusiji. Da se Krim nije vratio kući, u Rusiju, tu bi došao NATO i preko 90% stanovnika bi pobjeglo, glavom bez obzira od demokrata. Onda bi zapadnjaci od Krima, sve u naletu vrhunaravne demokracije, napravili ono što je ibla Kuba za vrijem diktatora, za licemjerni zapad demokrata, generala Batiste. Tu bi na odmor dolazili američki i evropski bogataši i mafijaši da se kockaju, vozikaju u jahtama, ševe lijepe, jeftine lokalne i uvozne prostitutke, a što se tiče prostitutki tu bi bilo obilje posla i za NATO vojnike. Licemjerni zapad zamjera Fidelu što se u mladosti mazio s kubanskim ženama, a ne spominju mnogobrojne preljube, koje čine njihovi predsjednici država i vlada.
Kada to činje njihovi onda je to privatna stvar, a kada to čini Kastro onda je to zastranjivanje. Fuj! - ogorčeno će Rade.
- Što se tiče usporedbe s Kubom, tu možda ima nečega, ali istočni dio Ukrajine ne bi trebao bez dogovora sa zapadnim dijelom proglašavati nezavisnost i priključenje Rusiji. Trebaju tražiti rješenje unutar Ukrajine - smatrao je Jakov.
- A što velite na pritisak američke administracije na slabije države da ne bi trebale poslovati s Rusijom? Kakve veze to ima s demokracijom, slobodnim protokom robe, kapitala, ljudi? Još malo pa će američki krupni kapital natjerati slabije da posluju s njima pa makar poslovanje s Kinom, Rusijom i drugim njima nepoćudnim državama bilo duplo isplativije - žestio se Rade.
- Zemlje slobodnog svijeta treba da ignoriraju nedemokratske režime - uzvrati Petar.
- A gdje je tu onda demokracija i slobodno tržište u koje se tobože zaklinje slobodni svijet. Ignoriranjem drukčijih i te zemlje postaju nedemokratske i sve se svodi, u kranjoj liniji, na surovu borbu za što veći kolač u svetskoj podjeli bogatstva. Pozivanje na ovu ili onu ideologiju režima, teoriju, tada postaju najobičnije licemjero sranje - s indignacijom će Jakov.
- Meni se čini da je običan narodu u svijetu bolje živio onda kada je postojala ravnoteža straha. Komunisti i kapitalisti su se bojali jedni drugih. SSSE je bio jak, NATO nešto jači, ali su se međusobno respektirali. Zamlje, kako si tepaju, slobodnog svijeta, po meni slobodnijeg nego sada, morale su bolje plaćati svoje radnike da im ne bi bilo lošije od onih na istoku, jer bi poželjeli komunizam. Srednji sloj bivao je sve brojnijij, države su u dobroj mjeri bile države blagostanja. Koministi nisu mogli radnicima osigurati polaće kao na zapadu, ali su radnici zato imali neke druge pogodnosti kao siguran posao, relativno solidne mirovine, solidnu zdravstvenu zaštitu, jeftino stanovanje i slično, što nije promaklo ni papi Ivanu Pavlu II, za koga se ne može reći da je simpatizirao komuniste. Onda se komunizam uglavnom raspao, kao i višenacionalne komunističke države. Negdje je to išlo mirno, negdje krvavo. Ostao je samo jedan gazda koji si je umislio da može raditi što hoće. Rat, ovim ili onim povodom, tu bespilotne letjelice, kolateralne žrtve tamo. Krupni kapital prvo kod gazde, a onda i kod njihovih saveznika, počeo je, mic po mic, smanjivati prava radnika, penzionera, građana, koji postaju sve siromašniji, a krupni kapital sve bogatiji. I onda, tras!. Jedan snažni igrač, koji smatra da je i on dovoljno snažan da od lokalnog postane globalna sila, ošinuo je šakom po stolu. Sutra će treći, snažni igrač, Kina, također udariti šakom po stolu i reći: "Stanite, i ja sam tu." I što ćemo dobiti? - upita Josip društvo.
- Pojma nemamo - blenuše njegovi subesjednici.
- Novu ravnotežu staha. Svijet će biti ne bipolaran, nego tripolaran.
Što zapadni svijet to prije shvati bit će manje nesuglasica, incidenata, pa i lokalnih ratova. Eto, neki dan je američka administracija upozorila Kinu da neće mirno gledati kako se ponaša u Kineskom moru, kao da je to more uz američku a ne kinesku obalu. Kina je bez imalo straha, oštro odgovorila. Koliko god NATO bio jak, ne može očekivati pobjedu u srazu s najmnogobrojnijom i najvećom zemljom svijeta Kinom i Rusijom.
- Kapiram. Hoćeš reći da to možda ispadne čak dobro za radnike, seljake, penzionere. Jedni će se drugih početi bojati, pa će plaćati bolje radnike, davati veće mirovine, bolje poticaje seljacima, sve iz straha da građani u njihovim zemljama ne požele životni standard preostala dva diva. Škrti krupni kapital bit će prinuđen, ne iz nagle navale dobrote nego iz straha, malo se odreći svog nesrazmjernog bogatstva na korist naroda. Bolje i malo manje milijardi nego riskirati nemire i gubitak svega. Ništa oni neće manje uživati u svim slastima života, samo će malo smanjiti sumanuto, bezbožno, prljavo gomilanje bogatstva, dok u isto vrijeme, stotine miliona ljudi živi u većoj ili manjoj oskudici - živahno će Jakov.
- Nego, ljudi, čitam neki dan u Jutarnjem listu dio velikog posthumnog intervjua s Dobricom Ćosićem, da mu je CIA nudila Nobela ako zemijeni Tita. Odbio ih je uz obrazloženje da je odbio i Titovu ponudu jer nema te sposobnosti - odjedom će Josip.
- E, ako je tako onda j.b.š. Nobelovu nagradu. Nagrada koju dodjeljuje CIA, znanstveno govoreći, ne vrijedi ništa - razočarano će Jakov.
- Takvu nagradu ne bih nikada primio - oštro će Rade.
- Bome ne bih ni ja - uglas će Josip i Jakov.
- Ja bih. U CIA-i ima stručnjaka koji mogu odrediti tko će dobiti Nobela - bio je kontra Petar.
- Ne kažem da u CIA nema stručnjaka, ali za neke druge stvari ali ne i za dodjelu Nobela - ironizirao je Jakov.
- Čuo sam i ja za taj članak. U njemu se spominje da su CIA i ruska tajna služba obećali Nobelovu nagradu Ćosiću. Rade, da je samo KGB ponudila Nobela Ćosiću onda bi ti bio za to - ubaci Petar.
- U principu bih bio, ako bi o Nobelovoj nagradi trebali odlučivati neki drugi ljudi i organizacije - uzvrati Rade.
- Ovaj puta si u pravu kada kažeš da o Nobelu trebaju odlučivati druge organizacije, koje se razumiju u područja za koje se Nobel dodjeljuje - složio se Jakov. - Nego, ljudi baš sam se sada sjetio Falklanda.
- Kakav, sad, Falkland? - čudio se Rade.
- Prije tridesetak godina Argentina i Velika Britanija vodili su rat za to otočje, koje se nalazi daleko bliže Argentini nego Britaniji. Rat je dobila Britanija. Poginulo je, koliko se sjećam, oko 900 argentinskih vojnika i znatno manje britanskih. Argentina to do danas nije zaboravila. Kasnije je održan referendum na Maldivima o tome želi li narod tog otočja biti u sklopu Britanije ili Argentine - održao je Jakov kolegama lekciju iz povijesti.
- I, kako je prošao referendum? - upita Rade.
- Većina se izjasnila za pripadanje Britaniji, ali ni blizu 97% kao na referendumu na Krimu o pripajanju tog poluotoka Rusiji. Zapadni svijet je to prihvatio, malte ne, kao teorijski obrazac demokracije. Zalud Argentina već 30 i kusur godina to ne priznaje, baš kao što Srbija ne priznaje državu Kosovo, niti što zapravo ne priznaje pripajanje Krima Rusiji - mirno će Josip.
- Eto to je zapad. Dvostruki kriteriji - oštro će Rade.
- Šuti, Rade, šuti. Ni tvoji Rusi po tom pitanju nisu ništa bolji. A, eno mog Šimuna - reče Petar.
Stvarno! Šimun i lijepa plavuša pojaviše se ruku pod ruku. Oboje imahu blaženi izraz lica. Plavuša sjede za prazan stol u blizini staraca, pogleda zavodljivo Josipa i naruči kriglu od pola litre piva. "Ovoj nikada dosta", prostruji kroz Josipovu glavu. Šimun dođe do stola od staraca i prozbori: "Hajdemo, stari".
- Idemo, sine.
Petar se nekako ustade i ode sa sinom.
- Evo i moje - vedro će Jakov.
Odoše i oni. Ostadoše Rade i Josip sami.
- Josipe, tko zna hoćemo li se više ikada vidjeti. Oprosti ako sam te ikad ičim uvrijedio.
- Mi se u politici ne slažemo u gotovo ničem, ali bio si mi nekada davno prijatelj. Nemam ti što oprostiti. Svatko ima pravo na svoje mišljenje o svemu. Jedino ne smije potezati oružje da natjera druge da misli kao on.
Još su malo čavrljali, a onda ode i Rade. Josip je prvi došao, a zadnji će otići. Ipak ne odmah kako je planirao. Kad je plavuša vidjela da je ostao sam, ustade i priđe njegovom stolu. Na lošem hrvatskom reče:
- Gospodin, mogu ja da sednem?
- Sjedi, ljepotice.
- Fidi se da si šarman, old boys.
- Ja šarman, a ti beautiful madam.
- Fala, fala.
Naručiše kriglu od litre i pola litre hladnog točenog piva. Josip se mučio sa svojih pola litre,a plavuša je sa zadovoljstvom, u nekoliko velikih gutljaja, popila svoju litru.
- Bome, imaš dobar cug - vedro konstatira Josip.
- Fala, sitnica. Ti mene častio bit bir, ja tebe s p.č.k. - veselo će plavojka.
- Prihvaćam ponudu - kavalirski će starac.
Odoše u obližnji hotel da obave radnju. Nakon dva sata u predvorju hotela, nakon što je platio račun za sobu, reče plavuša:
- Moni danas imala velika sreća. Dva boysa, jedan mlad, drugi old, dali mi ogromna zadovoljstvo. Oba j.b.e. fantastik, sada mirna mjesec dana. Ja fuck iz zadovoljstva, many me ne zanima.
- Moni, koji fuck bolje? - upita Josip, tek toliko da nešto kaže.
- A, oba gut. Mlađi pun elan, old man tako strpljiva, studiozna, opuštena.
- Eto, moram ići.
- Ako te put nekada navede u Budapest snaž gdje je Moni.
- Znam.
Kada je stigao kući pojede acidofil, puding i par oraha. Okupa se i upali televizor. Uskoro počinje svjetsko nogometno prvenstvo. Otvaranje pa prva utakmica u kojoj domaćin Brazil igra protiv Hrvatske. Još neki dan je uplatio u obližnjoj kladionici rezultat 3:1 za Brazil. Očekivanja navijača Hrvatske je ogromno, ali Brazil je domaćin i ima jaku momčad. Domoljublje je u redu, ali je realnost nešto drugo. Josip je pogodio ishod susreta, ali mu nije bilo drago što je pogodio na taj način, bez obzira na solidni novčani dobitak. Sudac, Japanac Nishimura, od početka je podmuklo vukao vodu na mlin domaćina, ali se vrhunac lakrdije zbio u 71. minuti, kada je dosudio jedanaesterac za Brazil, koji častan čovjek ne bi dosudio ni bratu blizancu, već bi mu dao žuti karton. Nije uopće problem što je sudio Japanac, slično bi se dogodilo i da je sudio neki drugi sudac. Problem je u FIFA. Ta je organizacija od početka na strani kapitala bez obzira na licemjrene slogane o respektu i ferpleju. O da, respekt i ferplej svakako, ali u praksi, a ne kao parola. Da domaćin ispadne već u grupno dijelu natjecanja splasnulo bi zanimanje za prvenstvo i profit bi bio manji. Zato svi, pa i najbolji, bježe od domaćina kao vrag od tamjana. Nažalost, pravda, kao i u mnogim drugim organizacijama, je u drugom planu. Dobro je rekao izbornik hrvatske nogometne organizacije Niko Kovač da slogan respekt treba važiti za sve, a ne samo odabrane.
Josip se sjeti prvog svjetskog nogometnog prvenstva u Urugvaju o kojem je dosta čitao. Zbilo se to davne 1930. godine. U prvoj utakmici sastali su se Brazil i Jugoslavija. Brazil je bio izraziti favorit, tim prije što je Jugoslavija nastupala s najmlađom momčadi u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava. Prosjek godina bio je 21,5. Za Brazil su nastupali profesionalni nogometaši, dok su za jugoslavensku vrsu nastupila samo dvojica profesionalaca koji su nastupali u Francuskoj. Vrlo dobri obrambeni igrač Bane Sekulić i sjajni golgeter Ivica Beck. Pobjedila je Jugoslavija, sastavljena gotovo isključivo od srpskih igrača. U prvom poluvremenu sudac je poništio Jugoslaviji regularni zgoditak. U poluvremenu utakmice taj je sudac na vrata svlačionice jugoslavenske vrste, pozvao kapitena Milutina Ivkovića, Milutinca, i izvinio se što je poništio vjerojatno regularni zgoditak. Vjerojatno zbog toga što onda nije bilo, i još dugo neće biti, tehnoloških instrumenata koji mogu nedvosmislenu utvrditi je li ili nije bio ofsajd. Kakva gospodština, kakvi fini maniri suca. Ovakve geste danas su nezamislive. Danas dominira novac, uz koji idu bahatost i bešćutnost. U polufinalu su se sastali domaćini i Jugoslavija. Dok je suđenje bilo korektno bilo je i dobrog nogometa. Jugoslavoja je povela 1:0, a onda je počela lakrdija. Igrač Urugvaja zviznuo je po lopti, ona je prošla pored stative do cipele dežurnog policajca. Ovaj je mirno vratio loptu upeterac, El grande Milovan, golman reprezentacije Jugoslavije pošao je po loptu da je namjesti i degažira. Brži je bio napadač Urugvaja, koji je mirno šutnio loptu u gol koji je sudac priznao. Golman Jakšić skinuo je kapu i počeo skakati po njoj, svi igrači Jugoslavije su žestoko protestirali, gledadilšte se smijalo, ali ništa nije pomoglo. Pretežak je to bio udarac za mlade jugoslavenske igrače pa su na kraju izgubili 6:1. U finalu su se sastali Urugvaj i Argentina. U prvom poluvremenu sjajna utakmica, Argentina vodi 2:1. Onda počinje cirkus u režiji sudaca i vjerovatno FIFA-e. Pobjeđuje Urugvaj 4:2. Temperamentni Argentinci žestoko su prosvjedovali, čak nisu prisustvovali svečanoj dodjeli pokala pobjednika, ali ništa se nije promijenilo. Piše se da je Urugvaj prvi svjetski nogometni prvak svijeta. Došlo je do zahlađenja odnosa između dvije zemlje, dobro je što nisu i zaratili.
U poluvremenu utakmice i nehotice se sjeti da je nedavno pročitao o anketi u kojij su se mlađi muškarci, na respektabilnom uzorku, trebali odlučiti o tome, bi li radije proveli dva sata sa ženom ili gledali finale nogometnog prvenstva. Oko 80% se odlučilo za gledanje nogometa.
- Kakve budale - promrski Josip.
Sjeti se događa iz daleke 1978. godine. Tada su finale igrali Argentina protiv Nizozemske. U izvanrednoj utakmici (kasnije je gledao reprizu cijele utakmice) rezultat je bio 3:1 za Argentinu nakon produžetaka. Josip se nabrusio uživati u majstorijama Kempesa, Ortee, Repa i ostalih, ali se našao u praktičnoj situaciji, o kojoj su se anketirani izjašnjavali teorijski. Naravno, Josip je, iako strastveni pobornik nogometa, odabrao biti s jednom mladom lijepom ženom, s kojom je baš tu večer proveo nekoliko lijepih trenutaka. Rezultat je doznao kasnije, a ostale su neizbrisive uspomene. Josip je bio siguran, da je u istoj situaciji,a možda i bude, nikada se ne zna, iako je već star, izbrao bi vođenje ljubavi s lijepo ženom, a njemu je skoro svaka bila na neki način lijepa. Baš tih dana Josipa je ostavila plavuša. Počela se zabavljati s jednim mlađim imućnijim susjedom. Josip joj nije ništa zamjerio. Bilo pa prošlo. Naprotiv, bio joj je zahvalan na svakom divnom trenutku koji mu je priuštila. To joj je i rekao na zadnjem viđenju kod njega, a ona ga je nagradila, za oproštaj, lijepim druženjem.
Tu situaciju, kao da je čekala, iskoristila je plavušina prijateljica, crnka bujnih prsa. Josip je znao ponekad razmišljati o tome kako je on sretan čovjek. Star, a sretan. Je li to uopće moguće? Mnogi njegovi vršnjaci već počivaju na groblju, neki jedva preživljavaju, pritisnuti mnogim boleštinama, a on, eto, poslije plavuše ima sada crnokosu ljubavnicu mlađu od njega tridesetak godina. A on star i ne baš pun novaca. To je uistinu prava sreća.
Točno da dan finalne utakmice nogometnog prvenstva, 13. 7. pozvala ga je crnka u svoj stan na druženje. U 21 sat, kada je počinjala finalna utakmica, počela je i ljubavna igra starca i crnke. Kada su završili bila je polovica drugog poluvremena. Josip nije imao običaj poslije 20 sati piti pivo, ali je ovaj puta napravio izuzetak. Popio je sa crnkom čašu piva i odgledao utakmicu do kraja. Crnka je pijuckala pivo, bacila pokadkad pogled na televiziju i posvetila se čitanju knjige, koju je kupila na brodskom buvljaku za 5 kuna.
