Instrukcije osjećajima za vrijeme i nakon božićnih i novogodišnjih praznika kao da nas prečesto guraju silom u neku vrstu timarenja nečiste topline. Grube riječi izgovorene ili neizgovorene umatamo u istu tu toplinu da bismo se zaštitili unutar arhivskih zbirki društvenih kategorija.
Čovjek ako na to (njih!) ne pristaje, može izgubiti samo broj, ništa drugo. Ono što ostaje kada se cedulja izgubi, ona koju često uhvatimo od “usputnika” koji stojeći na mjestu čeznu za oduzimanjem misli (sic! - tko, zašto = cilj (moj, njegov, naš (što smo = ljudskost)), oštrina je vida - ne da bi Čovjek gledao stazu ispred sebe, nego ljude pored kojih prolazi ili one koji mu se raduju, pa možda i one koji od njega bježe ili je i on sam od njih bježao, nekada prije, baš prije evolucije.
Njihov bijeg je izazov njegovom pogledu snage korak do prestanka vlastitog.
Negdje je samo pokrpani dio fasade vidljiv s prigodnog mjesta, ulegnutog. Samim ustajanjem mijenja se perspektiva.
Dobrota nije mjerljiva, kao ni ljubav (ponavljamo neponovljivo, zar ne?).
Trebaju nas zanimati, a o njima doznajemo sve više ako razotkrivamo staloženo, sa samo jednim ciljem – uvažavanjem nove prilika, nalik drugom životu ugodnijem i nejasnom.
Jer, čini se kako uvijek moramo biti jasniji – netko obećava da bismo tek jasnoćom mogli steći – nešto (?) što je daleko od okolnosti i od povjerenja u vezu slučajnosti i namjere, bliže preciznosti nečiste ugode, topline slične onoj čovjeka u bjegu, crvenog, znojnog i umornog.
Junak tople nečiste jasnoće je čovjek rutine ili mjerljive discipline.
Zar tako?
Važnost temperaturnih razlika čini se osnovom za obranu i zaštitu.
Theatrum mundi – genijalna, gotovo ubojita snaga hodajućih izvitoperenih, ne bi možda nalikovala oplakivanju pokojnika kad bismo ponekad sebe uzeli za primjer pogodan seciranju; i to ne kako bismo tražili oprost, nego da bismo se naučili smijati dronjcima koje predstavljamo kao modni izazov.
Možemo li onda ići ispočetka svake godine?
Da.
Nije li Orffova Carmina Burana poput tajnog recepta za vidanje rana?
Kontinuitet – da! Ali kontinuitet živosti! Protiv selektivnog pamćenja lažne angažiranosti – ili nepomicanja s mjesta.
I samozatajna ljepota nasuprot prostoj nadmenosti spriječava očijukanje s mizerijom vremena koje mora biti samo pravovjerno zbog krivovjernog.
Samozatajna ljepota umjetnosti ljepote za ljepotu (vratiti se korak unazad!).
Pjesnik reče – (nije jedini!): “umrijet ću noćas od ljepote” – umiremo neprestano, zar ne?
Takvo umiranje oplemenjuje jer je intuitivno-misaona, filozofki-poetska, matematički-fizikalna... ljudski hibridna tipologija višeglasne forme ljepote.
Uostalom, tko bi povjerovao kako su Josipa Lisac i Senka Veletanlić pjevale istu pjesmu...drugačije, nježno, lijepo...možda i okrenute leđima jedna drugoj...ali dovoljno jasne kako ne bi bile samo brojka…
Ako se vratimo spektru evolucije, možda je problem samo u tome što odbijamo priznati kako evolucija pobožnosti mehanizmimu kulta digitalzacije i robotike, nije jednaka vjerovanju unutar religije izbjegavanja “skandaloznih”, onih koji iz zavjetrine društvene kategorije dišu disciplinirano ali itekako upoznati s toplinom koja se širi iz živih ograda branika…
Čekaju/čekamo nešto – već stečeno ili ratujemo opet zbog istog?
