Ovih dana se, između ostalog, govori i o grupi Lelek i pjesmi Andromeda. Iako se može govoriti o općem mjestu, gdje se svi možemo naći u ulozi prozvanoga za komentiranje s konačnom ocjenom je li sveukupan dojam pozitivan ili negativan, možemo li procesuirati čitav scenski nastup jednakim žarom kritičara, ili onog slušatelja nelišenog ukusa formiranoga do trenutka “izricanja presude”, ponovo je potrebno biti posebno pažljiv u iznošenju konačnog zaključka; isključivo zato jer nas mediji u pokušaju informiranja vode u najčešće jednome smjeru, faktografski birajući sugovornike iznutra - menadžere, same izvođače, autore pjesme i kompozitora/e. Skloni smo priklanjanju tuđem mišljenju, jer onda smo zaklonjeni, na sigurnom, vjerujemo kako je informacija bazirana na (po)znavanju “građe” i/li teme o kojoj se priča i da iza svega stoje stručnjaci koji znaju više od nas. No, baš danas, kada imamo mogućnost ostaviti svoj komentar bilo gdje i bilo kada, dopustimo si slobodu izricanja/pisanja zato jer naše mišljenje može vrijediti, pogotovo jer masovna kultura trpi masovne individualizacije komentara koji pridonose općem smislu u kompleksnoj izgradnji kolopleta označitelja i označenoga. I koliko god se činilo kako nas nitko ništa ne pita, naša aktivnost na društvenoj razini pa čak i kada samo slušamo pjesmu na YouTube kanalu, nešto govori, ne samo (o) nama nego i (o) onima kojima rastuća brojka s brojem pregleda može reći - nešto se događa. Ali pitajmo se - Što?
Iza toga pitanja ne nalazi se jednostavan odgovor, ali niti jednostavna emocija koja je zadrživa unutar nekoliko trenutaka koliko traje pjesma i/li video. Ponavljamo li slušanje nekoliko puta dolazi do kristalizacije kompleksnih zaključaka koji mogu biti relevantni i pridonijeti pa čak i malim dijelom popularnosti onoga što je važno, ako ne drugima, onda nama jer smo (po)nešto naučili, shvatili korisnom sumnjom (ovaj izraz koristi Louis Dollot u kontekstu indivudualne i masovne kulture). Sumnja ne treba biti odbojna ako je usko vezana trenutnim populističkim aspiracijama, dapače, sumnja može pomoći kako bismo došli do onoga što nas se tiče čak i kada od istoga bježimo. Naprosto, mora postojati razlog - uzrok i posljedica zbog čega shvaćamo ili odbijamo shvaćati, sukladno našim početnim propozicijama.
Prvim slušanjem i gledanjem nastupa glazbenica iz grupe, ili pop-folk sastava Lelek, njih pet, mogli bismo zaključiti kako je uz vokalno dobru izvedbu, uvjerljivu i snažnu, ugodnu, modernu s očitim etno elementima bio vidljiv niz isprepletenih elemenata, koji se kreću između simbolike brojeva, mitologije, povijesno transgresijskih upotreba tetovaža, pokreta koji sugeriraju jedinstvo i zaštitu, antiratne poruke teksta kao i upozorenja, prizivanje ženske uloge u društvu ...
Iako nam nisu strani nastupi koji izazivaju hipersenzibilnost mase, unaprijed zadanu da bi se prenijele poruke na sceni, glorificirao neki poredak, često namjerno izazvanim simbolima zbog čega se omasovljenje kulturnog artefakta gotovo samopotvrđuje, ove žene na sceni su uspjele kroz jedan nastup i jednu pjesmu sažeti toliko toga što se može smjestiti u čvrstu izvedbenu/izvedenu konstrukciju, unatoč tome što je skladba najprije oslonjena na poznatu shemu izazivanja naglašenim slogovima, višeglasjima, zaraznom ritmničnošću. Čini se da je nastup na prošlogodišnjoj Dori 2025. godine s pjesmom The Soul of my Soul bio manje efektan. Slušajući snimak možemo primijetiti kako su pjevale i na engleskom i na hrvatskom jeziku, što može rezultirati s više ili manje uspješnim zanosom slušatelja. S jedne strane, strani jezik ponekad, uveden umjetnim putem, može ostati na nivou koketnog pristupanja inozemnoj sceni, zbog čega sama izvedba ne ostavlja osobito uvjerljiv dojam. U vremenu dominantno engleskog jezika, sveprisutnoga, možda baš jezik zemlje iz koje dolaze izvođači osim autentičnosti dobiva i dozu ekskluzivne egzotike, pa time može izazvati reakciju ljudi koji slušaju pjesmu - požele saznati ponešto o zemlji, istražiti simboliku upletenu u sam jezik. Za razliku od prošlogodišnje, ovogodišnja izvedba koja je prepuna detalja o kojima je moguće raspravljati i na temelju kojih možemo nešto učiti i naučiti, putem i nevjerojatno zanimljivih stihova uobličenih vrlo pažljivo - izaziva. Kada djevojke ponavljaju “izdajice” ili “Andromeda”, stihovi koji se ponavljaju zapravo aludiraju na cikličnost svijeta koja opet proziva čitav ljudski rod da se sabranošću ritualno vrati na početak jer do sada nismo ništa naučili. Kada sam početak poziva ili proziva na očitovanje - o kćerkama rođenim u mraku, pitajmo se zašto je to bilo tako i je li i danas slično iako želimo drugačiji scenarij života. Ako nam je nasljeđe samo ovo koje zaziva savjest o čemu govorimo?
Moralizmu pravednosti? Konzultiramo li Paula Tillicha (Teologija kulture) vidjet ćemo kako moralizam pravednosti kao da treba biti vezan za duhovnu dimenziju pravednosti, a ako vidimo moralnu sliku svijeta danas upirat ćemo prstom i na sebe i na druge. Mudrost je neodvojiva od pravednosti bez izuzetka, zato teologija nije pragmatično dogmatski aparat samosvojnosti nego aluzija na dubinu čovještva, ljudsku dimenziju postojanja, shvaćanja dubine života sa svim elementima. I tako dolazimo do broja pet koji je vezan i za broj članica grupe ali i broj elemenata: zemlju, zrak, vodu, vatru i eter. Zanimljivo zar ne?
Suzvučje elemenata u glazbi koji zazivaju Andromedu i jesu ona jer je prisutna.
A što ili tko je Andromeda? Emocionalno utočište (termin preuzet iz Ljudske povijesti emocija)?
Lik iz mitologije prema kome je zvježđe dobilo ime. Ali taj mitološki lik, princeza Andromeda je, prema mitografu Apolodoru, bila vezana za morske litice zbog toga jer ju je majka hvalila “da je ljupkija od nimfa nereida” (a njih je pedeset?). Skraćeno: spasio ju je Perzej držeći gorgoninu/Meduzinu glavu u ruci i proglasio ju svojom mladenkom nakon čega mu je rodila tri sina i tri kćeri.
Andromedu je nakon smrti Atena pretvorila u zviježđe. Da nije, bi li Andromeda bila i dalje važna? Što nam poručuje mit a što stihovi pjesme?
Što je ime u odnosu na izdajice?
Dakle, ime je povratak sebi, onome što jest i što mene/tebe čini živim, zajedno sa svim pripadajućim elementima. Ime prkosi epitetima i ulazi u život, ulazeći u život sugerira jednakost. Andromeda rađa jednak broj muške i ženske djece. I žene i muškarci imaju svoje mjesto, svoju ulogu. Ako se jednakost gubi čak i međusobna - između žena i između muškaraca izdajemo prirodan tok, motiv Kreatora i kreacija. Dolazimo do religije a elementi religije ulaze u kontekste rituala i mitova. Ako ulaze u te kontekste, neizostavno se vezuju za folklor. Odatle dolazi snažna poruka pjesme, sugestivan tekst, sugestivna simbolika u tetovažama i pokretima. U jednom trenutku pjevačice pružaju ruku jedna ispred druge što sugerira zaštitu. A folklor?
Termin folk - lore (Muzika drugih) pojavio se u engleskom 1846.godine i skovao ga je William John Thoms kako bi označio narodno znanje, učenje i mudrost.
Lelek poseže za folklorom upravo iz tih triju pobuda i to preko svih spomenutih elemenata - plesa, glazbe, facijalnih ekspresija, i tetovaža koje nisu vezane samo za sicanje u BiH.Praksa tetoviranja poznata je i iz vučedolske kulture gdje su prema nekim teorijama imale i ljekovitu ulogu. Najpoznatije tetovaže su križevi i križevi u rotaciji. Baš ovakve kakve koriste izvođačice. Simbol križa vezan je za kult Sunca. Ti simboli se nalaze i na pronađenoj keramici a tisućama godina kasnije koriste ga najviše žene u Bosni kako ne bi bile priisiljene prijeći na islam...
Svojevrsna izabrana stigmatizacija predstavlja zaštitu i mudro postupanje u trenutku ugroze ali na način obilježavanja vlastitog tijela temeljem narodnog znanja koje možemo naučiti i koristiti kako se povijest ne bi ponavljala.
Naime, na jednom mjestu Lelek pjeva:
“Zašto se povijest piše ispočetka?”
Ako išta želimo naučiti iz povijesti možda bismo trebali imati na umu onaj “stari dualizam” - duše i tijela koji su jedno, ali zaboravimo, jer niječemo jednakost.
