***
Hvata te za nogu
Ruka koju si odbacio (tijela kome si zadao pet udaraca)
S veseljem dočekani uspjeh
Zapao je u kaljužu
(valja se hihoćući)
Dok si promatrao onog tko te čekao
(ne baš dugo)
Bol je prestara za jednostavan lijek kojeg ispijaš nabrzinu
(povijest)
Fantomske prijevare nisu tu za upozorenja
(glupost)
Kad uhvatiš novčanicu
Zaboraviš da nema razlike između nje i buketa s vjenčanja
(sreća)
Lažeš i kad pomisliš
Djelovanje je samo krajnji čin kojim pleteš opnu oko tijela 
Ne bi li bilo toplije (u) srcu
Samo
Srce je manje hvalisavo od ostatka tijela
Pa ga spas čeka
(nekad i prekasno)
I udaljene planete 
Imaju svoje mjesto na nebu
(kažu)
Besciljna lutanja nisu manje vrijedna
(znam)
 
 
***
Egzodus
S neba pa zemlje
Finalni obračun velikih magova
Rane koje čine njihova stopala zemlji
Jednaka su pukotinama od suše
Već umrtvljeni plodovi 
Čekaju ubiranje
Zelene oaze postaju žuti tepisi gdje gmižu zmije u potrazi za vodom
Žabe oživljuju tek s večeri 
Postaju laki plijen mačkama 
One se više s ljudima ne druže
Propast prijateljstva je započeta invazijom mode s iluzornim vodiljama manekenki s pista
Noćas nije splasnula sparina
Kao ni jučer i sve je kako je predviđeno u priči nad pričama
Počelo je s akterima čiji nasljednici vode velike bitke glađu
Budi se jesen u ljetu i zima u jeseni biva kao i proljeće
U bescjenje odlazi razglednica 
Sretne obitelji 
Finoća dječjih obraza
I anđeli s krilima
Nadilaze vrijeme samo u korskim pjesmama
Veterana
Ljupkost postaje tek dobar uvod za priču o pretilosti
 
 
***
Propustili smo ljubav iz njedara zemlje
Gušeći se bobicama koje smo pronašli usput.
Gladno tijelo i nemirno nepce zadovoljeno je trpkim okusima blagostanja.
Voljeni nevoljenog 
Bića biće
U spas ne odvede(!)
Bliski barbari  kad učine razmjenu dobara lako dolaze do cilja ali
Uzohole se na licu mjesta gdje je pogibelj neminovna.
Volim li te zato što jesi
Ili samo zato što je teško biti sam?
Pogađaju li upaljena svjetla 
Kut gdje stojim stideći se lica koje dijelim s ostatkom svijeta?
 
***
Ikoni se klanjam do poda
Svecima dodirujem noge
Jesam li vrijedan pažnje
Toliko da me Bog osnaži
Kako bih više jecao od samoponiženja
Jučer je krčag bio pun 
I jedro je pratilo vjetar
More je bilo poslušno
Danas je krčag ponovo pun
Vjetar ljubavnički prati jedro
A kormilom upravlja tko zna tko zbog prisile Svevidećeg
Vjerujem da su moje molitve postale nečujne
Buket na stolu je osušio sreću
Pretvorivši ju razgranati milje od razasutog skeleta 
Dok na drugom domu bršljan obavija prozore
Arhaično se veseleći proticanju vremena
Mene je uhvatio zamor za vrat držeći se tako čvrsto
Dok nisam zaspao na pernatom jastuku naive
Tko će mi povjerovati ako nećeš ti
Potpisujem riječi izvan svakoga retka
Do novog viđenja
Blaga jeza hvata zadnje treptaje zvijezda
Suze Svetog Lovre
Zaspale su na istome jastuku
Oči vjernika ne čekaju čudo
Znaju kako je odavno započelo stvaranje
Završilo je tada
Pouzdanje je lažno
Priča se završava
U idealima ljudskosti ljudskoga
 
 
***
Razbit ću tvoje rime
Od njih ću stvoriti pjesmu jezgrovitog bola
Gazeći po riječima
Koje bodu i stvaraju rane na tabanima 
Napisat ću ju čak ako i ne vjerujem u to što pišem
Previješ li ih zapamtit ću ti to
A povjerovat ću u rime tek onda kad rane zacijele
Samo djelomično 
Dok ne uđem u šator s glasnicima bogova
Oni će me voditi do kumira
Razbijem li i njih
A hoću
Poklonit ću im tvoje rime 
A od krhotina kumira njhovih
Sačinit ću mozaik
Reci mi molim te
Zar stvarno misliš kako će rima spasiti svijet
Dok stado gušeći se u dimu viče i proklinje