Teror je, zapravo, politička platforma okupljenih oko ‘Projekta Velebit’: ako se dominantna većina, u bilo kojem času i zbog bilo kojeg razloga, osjeti ugroženom od minijaturne manjine, e onda većina ima pravo uzeti stvar u svoje ruke i preventivno prijeći s riječi na tijela
Pod ekološko-planinarskom egidom ‘Projekt Velebit’ u Hrvatskoj upravo nastaje militantna političko-obavještajna organizacija čiji se smisao sastoji u huškačkom ucjenjivanju aktualne Vlade i HDZ-a u pogledu odnosa prema Srbima u Hrvatskoj: ako premijer Andrej Plenković i njegovi ljudi ne zagorčaju život ovdašnjim Srbima, a naročito Srpskom narodnom vijeću, Miloradu Pupovcu i mitropolitu Porfiriju, ‘Projekt Velebit’ zagorčat će život i Srbima i Plenkoviću. Premda se razvija već dva-tri mjeseca, za ‘Projekt Velebit’ – koji ima ured na zagrebačkom Kaptolu 25 i profil na Facebooku – šira javnost prvi put je čula prošle srijede, nakon tribine ‘Medijsko nasilje i politička kultura u Hrvatskoj’ održane u zagrebačkoj centrali Matice hrvatske. Skupu od dvjestotinjak ljudi obratio se, između ostalih, Marko Jurič, novinar, urednik i voditelj emisije ‘Markov trg’ na Z1 televiziji, a zapravo radikalni politički aktivist usmjeren protiv stvarnih Srba, antifašista i ‘izdajnički’ nastrojenih Hrvata, te protiv uglavnom izmaštanih komunista, Jugoslavena i vječnih udbaša. To je ujedno i kompletno političko usmjerenje ovog narastajućeg projekta mržnje i straha koji je dosad, osim u Zagrebu, predstavljen u Petrinji, Splitu i Rijeci.
‘Projekt Velebit bih opisao jednom riječju, a to je – akcija. Da pređemo s riječi na djela i to u okviru onoga mogućega. Ono što mi u Projektu Velebit želimo započeti je svojevrsna revolucija i to jedna intelektualna revolucija. Zasad. Potrebno je krenuti i početi. Ovo je naš početak’, rekao je borbeno nadahnuti Jurič, pa se zatim okomio na Srpsko narodno vijeće, slagavši da ta organizacija dobiva godišnje 20 milijuna proračunskih kuna i da taj novac vjerojatno troši za naoružavanje Srba u Hrvatskoj. Napomenuo je i to da hrvatske sigurnosne agencije bilježe porast četništva u Hrvatskoj. ‘Mi se sada javno obraćamo državi i dajemo joj razuman rok da reagira na te prijetnje. Ako to neće napraviti u razumnom roku, mi zadržavamo prirodno pravo svakog pa i hrvatskog naroda na samoorganiziranje! Projekt Velebit je, zapravo, rezultat tog samoorganiziranja.’ I još središnja politička misao: ‘Antifašizam, koji se zasniva na nekakvoj tradiciji ZAVNOH-a, u svojoj suštini poništava samostalnost države Hrvatske. Ni antifašizam niti ZAVNOH ne mogu biti kompatibilni s državom Hrvatskom.’
Što i tko stoji iza ‘Projekta Velebit’, kojem bi – po onome što je govorio Jurič – više pristajao naziv ‘Projekt Raduša’, prema istoimenoj planini u Bosni i Hercegovini s koje su pripadnici Bugojanske grupe, ustaštvom inspirirani hrvatski politički emigranti iz Australije, godine 1972. pokušali dignuti oružani ustanak protiv Titovog komunističkog režima? Iza svega stoje velike političke i materijalne ambicije dvojice novinara, odnosno dvojice ljudi što se javno vole predstavljati kao novinari, iako njihova rabota nema doticaja ni s najšire i najiskrivljenije shvaćenim pojmom novinarstva. Jedan je Marko Jurič, drugi je Marko Marković. Jurič je, rekosmo, autor televizijske emisije u kojoj intervjuira svoje političke istomišljenike i pokreće hajke, dok je Marković glavni urednik Maxportala, službenog glasila ‘Projekta Velebit’ i jednog od opskurnijih među opskurnim desničarskim web-lokalitetima, koji su se, inače, u posljednje vrijeme nakotili u internetskom podzemlju, a sve ih – osim oskudne pismenosti – povezuju ustašofilija, srbofobija i beskrupulozno riganje izmišljenih krimena prema grupacijama i pojedincima što se, po njima, bave antihrvatskom djelatnošću.
Marković i Jurič dobri su prijatelji još od ranih devedesetih, često su radili u istim redakcijama, a u međuvremenu su postali i kumovi. Marković je rođen 1963. i novinarstvom se počeo baviti krajem osamdesetih u ‘Studentskom listu’, pa je surađivao u nekim ‘Vjesnikovim’ tabloid-izdanjima, da bi se potom malo duže skrasio u ‘Slobodnom tjedniku’ Marinka Božića. Marković je u tom listu, bliskom hrvatskim sigurnosno-obavještajnim službama, bio dogurao i do uredničke pozicije. Poslije je radio u ‘Globusu’ i ‘Nacionalu’, pa je bio glavni urednik tjednika ‘Panorama’, pa je pisao u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ i ‘Večernjem listu’, a onda se odlučio prebaciti u publicističke vode. Zahvaljujući svojoj tradicionalnoj bliskosti s jednim krakom hrvatskog sigurnosnog aparata i blagodareći svojoj sklonosti ustašama, kao i povezanosti s ekstremnom hrvatskom emigracijom u Australiji, objavio je dvije knjige o Udbi, pri čemu je jedna kupusara s imenima navodnih i stvarnih suradnika Udbe, dok treća knjiga nosi naslov ‘Jure i Boban, povijest Crne legije’. Marković je shvatio da među iseljenim Hrvatima, pogotovo onima u Australiji, ima dovoljan broj konzumenata te vrste štiva, pa je od svoje privatne političke patologije napravio unosan biznis.
Jurič je također rođen 1963., a u novinarstvo je ušao početkom devedesetih: bio je fotoreporter u Božićevom ST-u, gdje je i upoznao svog najboljeg prijatelja Markovića. Zatim je počeo pisati i objavljivati tekstove u različitim novinama, ponajviše u ‘Globusu’. Skupa s Markovićem pokrenuo je ‘Panoramu’, potom je pisao u ‘Večernjem listu’, da ga potom godinama ne bi bilo nigdje, a onda se bacio u televizijsko novinarstvo, prvo na OTV-u, pa na Z1 televiziji. Desničarska zvijezda i jedan od viđenijih članova udruge Hrvatski novinari i publicisti postao je zahvaljujući emisiji ‘Markov trg’ i svojedobnom predvođenju pohoda više tisuća bijesnih nacionalista na Vijeće za elektroničke medije.
Kako to da dvojica domoljuba takvog kalibra, koji danas pozivaju na samoorganiziranje, na akciju i na prelazak ‘s riječi na djela’, 1991. ili 1992. ili 1995. nisu osjetila potrebu da se priključe Hrvatskoj vojsci? Kako to da je Ministarstvo obrane propustilo mobilizirati dvojicu ljudi u najboljim godinama za ratovanje i pustilo ih da sjede po redakcijama i kafićima u centru Zagreba, s vrlo rijetkim reporterskim izletima na ratišta? Jesu li možda Marko & Marko, baveći se novinarstvom, odrađivali za Ministarstvo obrane tih i kasnijih godina neke poslove koji ne podrazumijevaju nošenje uniforme, puške i glave u torbi? Franjo Tot, nekadašnji zaposlenik Hrvatskog helsinškog odbora i doušnik Sigurnosno-informativne službe MORH-a u špijunskoj operaciji ‘Kameleon’ uperenoj protiv HHO-a, početkom 2000. javno je optužio Marka Juriča da je surađivao sa SIS-om i za to primao novac. ‘Večernji list’ je nakon toga suspendirao svog novinara Juriča, pa je razgovor s njim u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ objavio – Marko Marković: zanimljivo je da Jurič u tom razgovoru ni na jednom mjestu nije demantirao da je radio za vojnu obavještajnu službu.
Jasno je dakle da su Marković i Jurič, u operativnom smislu, čvrsto povezani s miljeom bivših i sadašnjih vojnih i civilnih obavještajaca, među kojima se ističe Bože Vukušić i krug umirovljenih časnika SIS-a bliskih Nikoli Štedulu i Hrvatskom državotvornom pokretu, dok idejno-financijske injekcije stižu od australskih Hrvata, odnosno onog dijela dijaspore u Australiji koji je emotivno vezan uz NDH.
Za topao prijem ovog žurnalističkog tandema u proustaškim krugovima u Australiji najzaslužniji su Mate Bašić i Dinko Dedić. Bašić je Juričev i Markovićev kompanjon iz različitih zagrebačkih redakcija tokom devedesetih godina – od ‘Slobodnog tjednika’ do ‘Globusa’ – no sudbina ih je razdvojila: Bašić već više od petnaest godina živi u Melbourneu, gdje je do prije koju godinu radio za medije australskih Hrvata, a sada funkcionira kao duhovno-politički otac svojih novinarskih pobratima koji dižu revoluciju u Hrvatskoj. Dedić je pak povratnik iz Australije u koju se bio odselio ranih sedamdesetih godina. Uređivao je emigrantski ‘Hrvatski tjednik’ iz Melbournea i bio pročelnik za promidžbu Hrvatskog državotvornog pokreta. U najužoj jezgri ‘Projekta Velebit’ još su i Željko Sakić, novinar portala Narod.hr čiji je nakladnik udruga U ime obitelji Željke Markić, umirovljeni general Željko Glasnović, nezavisni saborski zastupnik, te Igor Vukić, bivši novinar i sadašnji tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, društva koje se bavi proizvodnjom kvaziznanstvenih dokaza da Jasenovac nije bio ustaški logor smrti, nego komunističko stratište poraženih Hrvata i drugih protivnika Titove vlasti. Vukić i Dedić nedavno su upriličili incident na Privrednikovoj tribini o negiranju Jasenovca i ulozi Katoličke crkve u povijesnom revizionizmu: agresivno su tražili da im se predoče dokazi o postojanju leševa jasenovačkih žrtava. Negdje u blizini ove revolucionarne kuhinje pozicionirani su i Velimir Bujanec, i Željko Olujić, i trio HDZ-ovih saborskih zastupnika (Hasanbegović, Esih, Culej), i Zorislav Lukić iz Matice hrvatske, i HNiP, i U ime obitelji, i Vigilare, i Vice Vukojević, i Zvonimir Šeparović, i Zdravko Tomac, i Domazet Lošo…
Iako se, sve u svemu, radi o prilično neozbiljnim ljudima, njihova nakana je ozbiljna i jasna: okupiti pod kapom ‘Projekta Velebit’ sve ono što u Hrvatskoj diše desnije od aktualnog HDZ-a, ili pojednostavljeno, sve ono što želi rehabilitirati Nezavisnu Državu Hrvatsku i sasvim zatrti manjinska i ljudska prava građana srpske nacionalnosti, i svih drugih nepoćudnih manjina i pojedinaca. Teror je, zapravo, njihova politička platforma: ako se dominantna većina, u bilo kojem času i zbog bilo kojeg razloga, osjeti ugroženom od minijaturne manjine, a većinska ugroženost je jedina tema kojom se desnica ovdje bavi proteklih dvadeset godina, e onda većina ima pravo uzeti stvar u svoje ruke i preventivno prijeći s riječi na tijela. Ne uruši li se zbog novca i taština, ‘Projekt Velebit’ mogao bi do prvih sljedećih izbora prerasti u političku opciju, a vjerojatno i polučiti solidan rezultat na valu desnog radikalizma i konzervativizma što se nezaustavljivo šire svijetom. Pa da otvoreno neoustaštvo i otvoreno negiranje Ustava konačno dobiju i svoju parlamentarnu legitimaciju.
portalnovosti
Pod ekološko-planinarskom egidom ‘Projekt Velebit’ u Hrvatskoj upravo nastaje militantna političko-obavještajna organizacija čiji se smisao sastoji u huškačkom ucjenjivanju aktualne Vlade i HDZ-a u pogledu odnosa prema Srbima u Hrvatskoj: ako premijer Andrej Plenković i njegovi ljudi ne zagorčaju život ovdašnjim Srbima, a naročito Srpskom narodnom vijeću, Miloradu Pupovcu i mitropolitu Porfiriju, ‘Projekt Velebit’ zagorčat će život i Srbima i Plenkoviću. Premda se razvija već dva-tri mjeseca, za ‘Projekt Velebit’ – koji ima ured na zagrebačkom Kaptolu 25 i profil na Facebooku – šira javnost prvi put je čula prošle srijede, nakon tribine ‘Medijsko nasilje i politička kultura u Hrvatskoj’ održane u zagrebačkoj centrali Matice hrvatske. Skupu od dvjestotinjak ljudi obratio se, između ostalih, Marko Jurič, novinar, urednik i voditelj emisije ‘Markov trg’ na Z1 televiziji, a zapravo radikalni politički aktivist usmjeren protiv stvarnih Srba, antifašista i ‘izdajnički’ nastrojenih Hrvata, te protiv uglavnom izmaštanih komunista, Jugoslavena i vječnih udbaša. To je ujedno i kompletno političko usmjerenje ovog narastajućeg projekta mržnje i straha koji je dosad, osim u Zagrebu, predstavljen u Petrinji, Splitu i Rijeci.
Iza projekta stoje velike političke i materijalne ambicije dvojice novinara, odnosno dvojice ljudi što se javno vole predstavljati kao novinari. Jedan je Marko Jurič, drugi je Marko Marković i dugogodišnji su suradnici u raznim djelatnostima. Zbližili su se u zloglasnom ‘Slobodnom tjedniku’
‘Projekt Velebit bih opisao jednom riječju, a to je – akcija. Da pređemo s riječi na djela i to u okviru onoga mogućega. Ono što mi u Projektu Velebit želimo započeti je svojevrsna revolucija i to jedna intelektualna revolucija. Zasad. Potrebno je krenuti i početi. Ovo je naš početak’, rekao je borbeno nadahnuti Jurič, pa se zatim okomio na Srpsko narodno vijeće, slagavši da ta organizacija dobiva godišnje 20 milijuna proračunskih kuna i da taj novac vjerojatno troši za naoružavanje Srba u Hrvatskoj. Napomenuo je i to da hrvatske sigurnosne agencije bilježe porast četništva u Hrvatskoj. ‘Mi se sada javno obraćamo državi i dajemo joj razuman rok da reagira na te prijetnje. Ako to neće napraviti u razumnom roku, mi zadržavamo prirodno pravo svakog pa i hrvatskog naroda na samoorganiziranje! Projekt Velebit je, zapravo, rezultat tog samoorganiziranja.’ I još središnja politička misao: ‘Antifašizam, koji se zasniva na nekakvoj tradiciji ZAVNOH-a, u svojoj suštini poništava samostalnost države Hrvatske. Ni antifašizam niti ZAVNOH ne mogu biti kompatibilni s državom Hrvatskom.’
Što i tko stoji iza ‘Projekta Velebit’, kojem bi – po onome što je govorio Jurič – više pristajao naziv ‘Projekt Raduša’, prema istoimenoj planini u Bosni i Hercegovini s koje su pripadnici Bugojanske grupe, ustaštvom inspirirani hrvatski politički emigranti iz Australije, godine 1972. pokušali dignuti oružani ustanak protiv Titovog komunističkog režima? Iza svega stoje velike političke i materijalne ambicije dvojice novinara, odnosno dvojice ljudi što se javno vole predstavljati kao novinari, iako njihova rabota nema doticaja ni s najšire i najiskrivljenije shvaćenim pojmom novinarstva. Jedan je Marko Jurič, drugi je Marko Marković. Jurič je, rekosmo, autor televizijske emisije u kojoj intervjuira svoje političke istomišljenike i pokreće hajke, dok je Marković glavni urednik Maxportala, službenog glasila ‘Projekta Velebit’ i jednog od opskurnijih među opskurnim desničarskim web-lokalitetima, koji su se, inače, u posljednje vrijeme nakotili u internetskom podzemlju, a sve ih – osim oskudne pismenosti – povezuju ustašofilija, srbofobija i beskrupulozno riganje izmišljenih krimena prema grupacijama i pojedincima što se, po njima, bave antihrvatskom djelatnošću.
Marković i Jurič povezani su s miljeom bivših i sadašnjih vojnih i civilnih obavještajaca, među kojima se ističe Bože Vukušić i krug umirovljenih časnika sis-a bliskih Štedulu i hop-u, dok idejno-financijske injekcije stižu od australskih Hrvata, odnosno onog dijela dijaspore u Australiji koji je emotivno vezan uz ndh
Marković i Jurič dobri su prijatelji još od ranih devedesetih, često su radili u istim redakcijama, a u međuvremenu su postali i kumovi. Marković je rođen 1963. i novinarstvom se počeo baviti krajem osamdesetih u ‘Studentskom listu’, pa je surađivao u nekim ‘Vjesnikovim’ tabloid-izdanjima, da bi se potom malo duže skrasio u ‘Slobodnom tjedniku’ Marinka Božića. Marković je u tom listu, bliskom hrvatskim sigurnosno-obavještajnim službama, bio dogurao i do uredničke pozicije. Poslije je radio u ‘Globusu’ i ‘Nacionalu’, pa je bio glavni urednik tjednika ‘Panorama’, pa je pisao u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ i ‘Večernjem listu’, a onda se odlučio prebaciti u publicističke vode. Zahvaljujući svojoj tradicionalnoj bliskosti s jednim krakom hrvatskog sigurnosnog aparata i blagodareći svojoj sklonosti ustašama, kao i povezanosti s ekstremnom hrvatskom emigracijom u Australiji, objavio je dvije knjige o Udbi, pri čemu je jedna kupusara s imenima navodnih i stvarnih suradnika Udbe, dok treća knjiga nosi naslov ‘Jure i Boban, povijest Crne legije’. Marković je shvatio da među iseljenim Hrvatima, pogotovo onima u Australiji, ima dovoljan broj konzumenata te vrste štiva, pa je od svoje privatne političke patologije napravio unosan biznis.
Jurič je također rođen 1963., a u novinarstvo je ušao početkom devedesetih: bio je fotoreporter u Božićevom ST-u, gdje je i upoznao svog najboljeg prijatelja Markovića. Zatim je počeo pisati i objavljivati tekstove u različitim novinama, ponajviše u ‘Globusu’. Skupa s Markovićem pokrenuo je ‘Panoramu’, potom je pisao u ‘Večernjem listu’, da ga potom godinama ne bi bilo nigdje, a onda se bacio u televizijsko novinarstvo, prvo na OTV-u, pa na Z1 televiziji. Desničarska zvijezda i jedan od viđenijih članova udruge Hrvatski novinari i publicisti postao je zahvaljujući emisiji ‘Markov trg’ i svojedobnom predvođenju pohoda više tisuća bijesnih nacionalista na Vijeće za elektroničke medije.
Kako to da dvojica domoljuba takvog kalibra, koji danas pozivaju na samoorganiziranje, na akciju i na prelazak ‘s riječi na djela’, 1991. ili 1992. ili 1995. nisu osjetila potrebu da se priključe Hrvatskoj vojsci? Kako to da je Ministarstvo obrane propustilo mobilizirati dvojicu ljudi u najboljim godinama za ratovanje i pustilo ih da sjede po redakcijama i kafićima u centru Zagreba, s vrlo rijetkim reporterskim izletima na ratišta? Jesu li možda Marko & Marko, baveći se novinarstvom, odrađivali za Ministarstvo obrane tih i kasnijih godina neke poslove koji ne podrazumijevaju nošenje uniforme, puške i glave u torbi? Franjo Tot, nekadašnji zaposlenik Hrvatskog helsinškog odbora i doušnik Sigurnosno-informativne službe MORH-a u špijunskoj operaciji ‘Kameleon’ uperenoj protiv HHO-a, početkom 2000. javno je optužio Marka Juriča da je surađivao sa SIS-om i za to primao novac. ‘Večernji list’ je nakon toga suspendirao svog novinara Juriča, pa je razgovor s njim u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ objavio – Marko Marković: zanimljivo je da Jurič u tom razgovoru ni na jednom mjestu nije demantirao da je radio za vojnu obavještajnu službu.
Jasno je dakle da su Marković i Jurič, u operativnom smislu, čvrsto povezani s miljeom bivših i sadašnjih vojnih i civilnih obavještajaca, među kojima se ističe Bože Vukušić i krug umirovljenih časnika SIS-a bliskih Nikoli Štedulu i Hrvatskom državotvornom pokretu, dok idejno-financijske injekcije stižu od australskih Hrvata, odnosno onog dijela dijaspore u Australiji koji je emotivno vezan uz NDH.
Za topao prijem ovog žurnalističkog tandema u proustaškim krugovima u Australiji najzaslužniji su Mate Bašić i Dinko Dedić. Bašić je Juričev i Markovićev kompanjon iz različitih zagrebačkih redakcija tokom devedesetih godina – od ‘Slobodnog tjednika’ do ‘Globusa’ – no sudbina ih je razdvojila: Bašić već više od petnaest godina živi u Melbourneu, gdje je do prije koju godinu radio za medije australskih Hrvata, a sada funkcionira kao duhovno-politički otac svojih novinarskih pobratima koji dižu revoluciju u Hrvatskoj. Dedić je pak povratnik iz Australije u koju se bio odselio ranih sedamdesetih godina. Uređivao je emigrantski ‘Hrvatski tjednik’ iz Melbournea i bio pročelnik za promidžbu Hrvatskog državotvornog pokreta. U najužoj jezgri ‘Projekta Velebit’ još su i Željko Sakić, novinar portala Narod.hr čiji je nakladnik udruga U ime obitelji Željke Markić, umirovljeni general Željko Glasnović, nezavisni saborski zastupnik, te Igor Vukić, bivši novinar i sadašnji tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, društva koje se bavi proizvodnjom kvaziznanstvenih dokaza da Jasenovac nije bio ustaški logor smrti, nego komunističko stratište poraženih Hrvata i drugih protivnika Titove vlasti. Vukić i Dedić nedavno su upriličili incident na Privrednikovoj tribini o negiranju Jasenovca i ulozi Katoličke crkve u povijesnom revizionizmu: agresivno su tražili da im se predoče dokazi o postojanju leševa jasenovačkih žrtava. Negdje u blizini ove revolucionarne kuhinje pozicionirani su i Velimir Bujanec, i Željko Olujić, i trio HDZ-ovih saborskih zastupnika (Hasanbegović, Esih, Culej), i Zorislav Lukić iz Matice hrvatske, i HNiP, i U ime obitelji, i Vigilare, i Vice Vukojević, i Zvonimir Šeparović, i Zdravko Tomac, i Domazet Lošo…
Iako se, sve u svemu, radi o prilično neozbiljnim ljudima, njihova nakana je ozbiljna i jasna: okupiti pod kapom ‘Projekta Velebit’ sve ono što u Hrvatskoj diše desnije od aktualnog HDZ-a, ili pojednostavljeno, sve ono što želi rehabilitirati Nezavisnu Državu Hrvatsku i sasvim zatrti manjinska i ljudska prava građana srpske nacionalnosti, i svih drugih nepoćudnih manjina i pojedinaca. Teror je, zapravo, njihova politička platforma: ako se dominantna većina, u bilo kojem času i zbog bilo kojeg razloga, osjeti ugroženom od minijaturne manjine, a većinska ugroženost je jedina tema kojom se desnica ovdje bavi proteklih dvadeset godina, e onda većina ima pravo uzeti stvar u svoje ruke i preventivno prijeći s riječi na tijela. Ne uruši li se zbog novca i taština, ‘Projekt Velebit’ mogao bi do prvih sljedećih izbora prerasti u političku opciju, a vjerojatno i polučiti solidan rezultat na valu desnog radikalizma i konzervativizma što se nezaustavljivo šire svijetom. Pa da otvoreno neoustaštvo i otvoreno negiranje Ustava konačno dobiju i svoju parlamentarnu legitimaciju.
portalnovosti
