Mnogi su formalni i neformalni HDZ-ovci do zadnjeg časa podupirali Karamarkovu političku autodestrukciju i do kraja nastojali da budu u vođinoj milosti, no samo nekolicini odabranih to je uzeto kao razlog za eliminaciju
Donedavni predsjednik HDZ-a i donedavni prvi potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Tomislav Karamarko, izvještavaju novine, ljeto je proveo u izolaciji od medija i politike: uglavnom se spuštao kajakom niz brzace rijeke Zrmanje. Uostalom, ta ljetna aktivnost – strmoglavo spuštanje – samo je blijeda kopija onoga što je Karamarko uporno činio u kasno proljeće, zadnjih tjedana svoje političke karijere. Karamarka se danas u HDZ-u, a i šire, nitko ne sjeća, osim grupe-male-ali-odabrane čije je političke i karijerne ambicije presjekao iznenadni pad HDZ-ovog šefa. Mnogobrojni su HDZ-ovci, i HDZ-u skloni novinari, analitičari i intelektualci, do zadnjeg časa podupirali Karamarkovu neobjašnjivu političku autodestrukciju i do kraja nastojali da budu u vođinoj milosti, no samo nekolicini odabranih to je uzeto kao razlog za eliminaciju. ‘Novosti’ su izabrale najpotresnije osobne drame izazvane Karamarkovom abdikacijom i njegovim potonućem u sveopći zaborav.
Tehnički ministar obrane formalno se učlanio u HDZ 17. lipnja ove godine. Četiri dana kasnije, Karamarko je podnio ostavku i sve je otišlo dovraga. Buljević je bio u najužem Karamarkovom krugu, koji je – odsječen od realnosti – aktivno pokušavao sastaviti novu HDZ-ovu parlamentarnu većinu bez Mostovih zastupnika i bez Tihomira Oreškovića na premijerskoj funkciji. Buljević nikad nije bio u stanju odbiti Karamarkove želje i naloge, a to bi ga, eto, moglo koštati svršetka respektabilne karijere u državnoj službi: godinama je bio jedan od ključnih ljudi tajne službe, od 2008. do 2012. i ravnatelj Agencije, zatim generalni konzul u Los Angelesu, pa savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost u Uredu predsjednice Republike i, na kraju, ministar obrane. Sad bi mu se moglo dogoditi da, zajedno sa svojim mentorom i uzorom, bude morao potražiti posao u privatnom sektoru.
Tomislav Karamarko bio je jedina Buljevićeva veza s HDZ-om: bivši obavještajac u toj stranci nema korijene, nema mrežu interesnih i privatnih prijateljstava, nikome nije važan, nitko neće pustiti suzu nad njegovom sudbinom… Utoliko je Andreju Plenkoviću bilo lakše da ga se riješi: ne treba mu netko tko nije pokazao da, u političkom smislu, zna išta drugo osim slušati Karamarka.
Ovako Banac prošlog petka u ‘Jutarnjem listu’: ‘Otkad je (Buljević, op. a.) u siječnju postao ministrom obrane, radio je na jačanju helikopterske kontigente našeg zrakoplovstva. Rezultat je američka donacija u vrijednosti od 20,1 milijun USD (od ukupne cijene od 34,8 milijuna USD) za 16 OH-58D Kiowa-Warrior helikoptera. Kad je riječ o stranim investicijama, ovo je nedvojbeno najveći uspjeh jednog ministra u Oreškovićevoj vladi. Ipak, Buljevića nećete naći na HDZ-ovim izbornim listama. Ali ćete naći Dragu Prgometa i Irenu Petrijevčanin Vuksanović. Vjerodostojno?’
Na stranu pogrešni podaci o američkoj donaciji i na stranu općepoznata činjenica da je za isporuku helikoptera zaslužan bivši ministar obrane Ante Kotromanović; jedino što je ovdje bitno jest to da ne plače Banac za Buljevićem, nego za sobom. U nekim ladicama američke administracije, naime, leži hrvatski zahtjev za suglasnošću da se povjesničara Banca imenuje veleposlanikom u Washingtonu: zahtjev će, naravno, ostati zaboravljen, jer nema na vidiku vlasti koja bi nastavila stajati iza Bančevih, naglo probuđenih, diplomatskih ambicija. Jedina vlast koja je mogla stati iza nečeg takvog bila je Karamarkova, a i to isključivo zbog Karamarkovog privatnog hira, koji je potom podržala i predsjednica Grabar-Kitarović. Banac – još i više nego Buljević – nikome u HDZ-u ne znači ništa, pa ne samo da neće vidjeti Washington, već mu je bojat se i za kolumnu u ‘Jutarnjem listu’.
Uz Josipa Buljevića, Domagoj Ivan Milošević bio je glavni Karamarkov operativac u unaprijed propaloj operaciji tzv. preslagivanja parlamentarne većine, odnosno u uspjelom rušenju svoje Vlade, a u tu svrhu imenovan je i glavnim tajnikom HDZ-a. Na toj funkciji potrajao je šest tjedana, kad ga je zamijenio Plenkovićev pulen Gordan Jandroković. Novi šef stavio je Miloševića na šesto mjesto HDZ-ove liste u Sedmoj izbornoj jedinici, što znači da će teško biti izabran među saborske zastupnike. Miloševićev utjecaj u HDZ-u proizlazio je samo iz Karamarkove milosti, no to nije centralni razlog njegovog aktualnog sklanjanja u drugi stranački plan, jer bi Milošević bio odan i poslušan svakom šefu, koji bi podržavao njegove nerealne ambicije, a one su sezale čak i do premijerske dužnosti. Upravo u tome i jest centralni problem: Miloševićeve političke ambicije obrnuto su proporcionalne njegovom političkom talentu, ali on svejedno ne odustaje.
Bivše kninske gradonačelnice i kratkotrajne saborske zastupnice nema na HDZ-ovim izbornim listama, a razlozi za njezinu neomiljenost u novom vodstvu HDZ-a isključivo su povezani s time što je dotična uživala neograničenu Karamarkovu naklonost, te što je održavala prijateljske kontakte sa Zdravkom Mamićem. A ako Plenković išta mora, onda je to potpuno distanciranje od Karamarka i njegovih mutnih veza, ponajprije onih s rečenim Mamićem i s Josipom Petrovićem, MOL-ovim agentom u Hrvatskoj. No tom distanciranju pristupa se vrlo neprincipijelno. Josipa Rimac je uklonjena, ali se, primjerice, tehnički ministar poduzetništva Darko Horvat plasirao na visoko treće mjesto na listi u Trećoj izbornoj jedinici, usprkos tome što je bio Karamarkov i Petrovićev istomišljenik, najvjerniji suradnik i glasnogovornik u pogledu hrvatske arbitraže s MOL-om: premda Ina ne spada u njegov resor, Horvat je javno zagovarao obustavu arbitražnog spora s mađarskim naftašima, a o tome je naglo zašutio kad je shvatio da je vrag odnio šalu i da treba spašavati svoju kožu.
U svojoj političkoj izgubljenosti, Tomislav Karamarko u jednom je trenutku bio dopustio da Ivan Tepeš i Pero Ćorić, čelnici HSP-a AS, jedne od frakcija ovdašnjeg minornog pravaštva, udaraju ritam cjelokupnoj HDZ-ovoj i državnoj politici, a spomenutom dvojcu ta je kratkotrajna uloga toliko udarila u glavu da su povjerovali u svoju nezamjenjivost i u svoju političku mudrost. Nisu shvatili da je njihova prividna politička važnost rezultat Karamarkove nedoraslosti i njegovog pokušaja da se obračuna s vlastitom političkom biografijom, pa onda, kad je Karamarka zamijenio Plenković, nisu mogli razumjeti da su idealni za degažiranje iz partnerstva, jer je novom šefu HDZ-a to bio najjeftiniji oblik manifestacije odmaka od ekstremne šovinističke desnice i pomicanja prema centru. Ćorić i Tepeš na izbore izlaze s Domovinskom koalicijom, a šanse da se domognu jednog parlamentarnog mandata ravne su im izgledima Ive Bance da se dokopa ambasadorske sinekure u Americi.
Donedavni predsjednik HDZ-a i donedavni prvi potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Tomislav Karamarko, izvještavaju novine, ljeto je proveo u izolaciji od medija i politike: uglavnom se spuštao kajakom niz brzace rijeke Zrmanje. Uostalom, ta ljetna aktivnost – strmoglavo spuštanje – samo je blijeda kopija onoga što je Karamarko uporno činio u kasno proljeće, zadnjih tjedana svoje političke karijere. Karamarka se danas u HDZ-u, a i šire, nitko ne sjeća, osim grupe-male-ali-odabrane čije je političke i karijerne ambicije presjekao iznenadni pad HDZ-ovog šefa. Mnogobrojni su HDZ-ovci, i HDZ-u skloni novinari, analitičari i intelektualci, do zadnjeg časa podupirali Karamarkovu neobjašnjivu političku autodestrukciju i do kraja nastojali da budu u vođinoj milosti, no samo nekolicini odabranih to je uzeto kao razlog za eliminaciju. ‘Novosti’ su izabrale najpotresnije osobne drame izazvane Karamarkovom abdikacijom i njegovim potonućem u sveopći zaborav.
Josip Buljević
Tehnički ministar obrane formalno se učlanio u HDZ 17. lipnja ove godine. Četiri dana kasnije, Karamarko je podnio ostavku i sve je otišlo dovraga. Buljević je bio u najužem Karamarkovom krugu, koji je – odsječen od realnosti – aktivno pokušavao sastaviti novu HDZ-ovu parlamentarnu većinu bez Mostovih zastupnika i bez Tihomira Oreškovića na premijerskoj funkciji. Buljević nikad nije bio u stanju odbiti Karamarkove želje i naloge, a to bi ga, eto, moglo koštati svršetka respektabilne karijere u državnoj službi: godinama je bio jedan od ključnih ljudi tajne službe, od 2008. do 2012. i ravnatelj Agencije, zatim generalni konzul u Los Angelesu, pa savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost u Uredu predsjednice Republike i, na kraju, ministar obrane. Sad bi mu se moglo dogoditi da, zajedno sa svojim mentorom i uzorom, bude morao potražiti posao u privatnom sektoru.
Tomislav Karamarko bio je jedina Buljevićeva veza s HDZ-om: bivši obavještajac u toj stranci nema korijene, nema mrežu interesnih i privatnih prijateljstava, nikome nije važan, nitko neće pustiti suzu nad njegovom sudbinom… Utoliko je Andreju Plenkoviću bilo lakše da ga se riješi: ne treba mu netko tko nije pokazao da, u političkom smislu, zna išta drugo osim slušati Karamarka.
Ivo Banac
Ovako Banac prošlog petka u ‘Jutarnjem listu’: ‘Otkad je (Buljević, op. a.) u siječnju postao ministrom obrane, radio je na jačanju helikopterske kontigente našeg zrakoplovstva. Rezultat je američka donacija u vrijednosti od 20,1 milijun USD (od ukupne cijene od 34,8 milijuna USD) za 16 OH-58D Kiowa-Warrior helikoptera. Kad je riječ o stranim investicijama, ovo je nedvojbeno najveći uspjeh jednog ministra u Oreškovićevoj vladi. Ipak, Buljevića nećete naći na HDZ-ovim izbornim listama. Ali ćete naći Dragu Prgometa i Irenu Petrijevčanin Vuksanović. Vjerodostojno?’
Na stranu pogrešni podaci o američkoj donaciji i na stranu općepoznata činjenica da je za isporuku helikoptera zaslužan bivši ministar obrane Ante Kotromanović; jedino što je ovdje bitno jest to da ne plače Banac za Buljevićem, nego za sobom. U nekim ladicama američke administracije, naime, leži hrvatski zahtjev za suglasnošću da se povjesničara Banca imenuje veleposlanikom u Washingtonu: zahtjev će, naravno, ostati zaboravljen, jer nema na vidiku vlasti koja bi nastavila stajati iza Bančevih, naglo probuđenih, diplomatskih ambicija. Jedina vlast koja je mogla stati iza nečeg takvog bila je Karamarkova, a i to isključivo zbog Karamarkovog privatnog hira, koji je potom podržala i predsjednica Grabar-Kitarović. Banac – još i više nego Buljević – nikome u HDZ-u ne znači ništa, pa ne samo da neće vidjeti Washington, već mu je bojat se i za kolumnu u ‘Jutarnjem listu’.
Domagoj Ivan Milošević
Uz Josipa Buljevića, Domagoj Ivan Milošević bio je glavni Karamarkov operativac u unaprijed propaloj operaciji tzv. preslagivanja parlamentarne većine, odnosno u uspjelom rušenju svoje Vlade, a u tu svrhu imenovan je i glavnim tajnikom HDZ-a. Na toj funkciji potrajao je šest tjedana, kad ga je zamijenio Plenkovićev pulen Gordan Jandroković. Novi šef stavio je Miloševića na šesto mjesto HDZ-ove liste u Sedmoj izbornoj jedinici, što znači da će teško biti izabran među saborske zastupnike. Miloševićev utjecaj u HDZ-u proizlazio je samo iz Karamarkove milosti, no to nije centralni razlog njegovog aktualnog sklanjanja u drugi stranački plan, jer bi Milošević bio odan i poslušan svakom šefu, koji bi podržavao njegove nerealne ambicije, a one su sezale čak i do premijerske dužnosti. Upravo u tome i jest centralni problem: Miloševićeve političke ambicije obrnuto su proporcionalne njegovom političkom talentu, ali on svejedno ne odustaje.
Josipa Rimac
Bivše kninske gradonačelnice i kratkotrajne saborske zastupnice nema na HDZ-ovim izbornim listama, a razlozi za njezinu neomiljenost u novom vodstvu HDZ-a isključivo su povezani s time što je dotična uživala neograničenu Karamarkovu naklonost, te što je održavala prijateljske kontakte sa Zdravkom Mamićem. A ako Plenković išta mora, onda je to potpuno distanciranje od Karamarka i njegovih mutnih veza, ponajprije onih s rečenim Mamićem i s Josipom Petrovićem, MOL-ovim agentom u Hrvatskoj. No tom distanciranju pristupa se vrlo neprincipijelno. Josipa Rimac je uklonjena, ali se, primjerice, tehnički ministar poduzetništva Darko Horvat plasirao na visoko treće mjesto na listi u Trećoj izbornoj jedinici, usprkos tome što je bio Karamarkov i Petrovićev istomišljenik, najvjerniji suradnik i glasnogovornik u pogledu hrvatske arbitraže s MOL-om: premda Ina ne spada u njegov resor, Horvat je javno zagovarao obustavu arbitražnog spora s mađarskim naftašima, a o tome je naglo zašutio kad je shvatio da je vrag odnio šalu i da treba spašavati svoju kožu.
Tepeš-Ćorić
U svojoj političkoj izgubljenosti, Tomislav Karamarko u jednom je trenutku bio dopustio da Ivan Tepeš i Pero Ćorić, čelnici HSP-a AS, jedne od frakcija ovdašnjeg minornog pravaštva, udaraju ritam cjelokupnoj HDZ-ovoj i državnoj politici, a spomenutom dvojcu ta je kratkotrajna uloga toliko udarila u glavu da su povjerovali u svoju nezamjenjivost i u svoju političku mudrost. Nisu shvatili da je njihova prividna politička važnost rezultat Karamarkove nedoraslosti i njegovog pokušaja da se obračuna s vlastitom političkom biografijom, pa onda, kad je Karamarka zamijenio Plenković, nisu mogli razumjeti da su idealni za degažiranje iz partnerstva, jer je novom šefu HDZ-a to bio najjeftiniji oblik manifestacije odmaka od ekstremne šovinističke desnice i pomicanja prema centru. Ćorić i Tepeš na izbore izlaze s Domovinskom koalicijom, a šanse da se domognu jednog parlamentarnog mandata ravne su im izgledima Ive Bance da se dokopa ambasadorske sinekure u Americi.
