Što su teškoće bile veće, što je više novca nedostajalo, gubila se glava, srljalo se i padalo u ambis iz kojeg više nije bilo povratka. Jedini koji je tome mogao stati na kraj, Ivica Todorić, nije imao trezvenosti zaustaviti bicikl i vratiti ga priznavši poraz, pedalirao je i dalje, uvjeren da je on Gazda ne samo Agrokora, već i Hrvatske koja ne zna i ne može bez njega. Možda će ga sudska presuda u ime RH smjestiti tamo gdje zaista pripada taj ražalovani tajkun domoljubne privatizacije


Ivica Todorić nema više kome pisati, sve što ima reći, kazat će u četiri oka glavnom državnom odvjetniku Dinku Cvitanu. Naravno, ako se udostoji pristupiti hrvatskom pravosuđu.

Kaznena prijava koju je podnio Ante Ramljak, kao i zastrašujuće brojke iz revizorskog izvješća, neumoljivo optužuju Gazdu za propast Agrokora. Štoviše, i financijski stručnjaci morali su se dobro namučiti kako bi ušli u trag novcu i malverzacijama kojima se sve htjelo prikriti, što upućuje na namjeru, i to kriminalnu. Ramljak i prinudna uprava odlučili su se na taktiku polaganog šoka pripremivši javnost u dva dijela za ono što su otkrili. Mrkvu su servirali u četvrtak, kada je prvi dio izvješća uglavnom ocijenjen »pa i nije tako strašno«, da bi batinom u ponedjeljak razbili bilo kakvu iluziju kako se ne radi o katastrofi.

»Ispravak vrijednosti« kompanije za protekle dvije godine od čak 21,7 milijardi kuna govori da je od 31. prosinca 2014. godine Agrokor počeo rapidno propadati izgubivši i u svjetskim okvirima reprezentativnih gotovo tri milijarde eura supstance! I tajming je indikativan, sve se počelo zbivati negdje 2010. godine, po Ramljakovom izvještaju, da bi posljednje dvije godine sve ubrzano krenulo nizbrdo. Gubitak u 2016. iznosio je 11,2 milijarde kuna, dok je u 2015. Agrokor službeno prikazao dobit od 1,2 milijarde kuna, iako je stvarni gubitak po reviziji bio 3,6 milijardi!

Što su teškoće bile veće, što je više novca nedostajalo, gubila se glava, srljalo se i padalo u ambis iz kojeg više nije bilo povratka. Jedini koji je tome mogao stati na kraj, Ivica Todorić, nije imao trezvenosti zaustaviti bicikl i vratiti ga priznavši poraz, pedalirao je i dalje, uvjeren da je on Gazda ne samo Agrokora, već i Hrvatske koja ne zna i ne može bez njega. Možda će ga sudska presuda u ime RH smjestiti tamo gdje zaista pripada taj ražalovani tajkun domoljubne privatizacije.

Do tada o veličini Gazde svjedoče neke stavke revizorskog izvještaja, primjerice, ona u kojoj je Agrokor privatnoj osobi Ivici Todoriću posudio 650 milijuna kuna, za koje je garantirala tvrtka u stopostotnom vlasništvu poduzetnika Ivice Todorića iz Nizozemske koja je, kako reče Ramljak, »prazna školjka« iz koje se zajmodavac danas ne može naplatiti. Teško je zamisliti da je bilo tko drugi osim Ivice Todorića mogao biti glavni mozak operacije Agrokor, jer Gazda je o svemu odlučivao.

Nije mu valjda netko od podređenih uspio podvaliti 2,265 milijardi IPO troškova izlistavanja na burzi od čega se odustalo 14. prosinca 2016. pa je sve knjiženo na teret Agrokora, od kojih, prema Ramljakovim riječima, oko 50 posto otpada na troškove korištenja helikoptera, jahti, mondenih ljetovališta, avionskih karata... Todorić je definitivno »Dead Man Walking« i nakon bloga treba ga prepustiti »chatovima« s Dinkom Cvitanom. Ono što je ostalo bez odgovora i što bi trebalo otkriti barem saborsko povjerenstvo za Agrokor je ima li bivših i sadašnjih državnih dužnosnika i njihovih tvrtki koje su i na koji način poslovale s Todorićem.

Marica s upaljenom rotacijom ne bi trebala čekati samo Ivicu.

novilist